23.10.2021.
BJELOLASICA JE BILA DA PADNEŠ NA DUPE. DOSLOVNO.
Budilica, kao i proteklih subota, zvoni u 5 i prva misao je opet, kao i proteklih subota, ‘što je ovo meni trebalo?’. Ali ajde, nakon dva dvodnevna izleta, slijedi nam izipizi jednodnevna Bjelolasica, tako se ja tješim dok skupljam snagu za izlazak iz stana dok je vani još mrak i pada kiša. Okupljanje je, kao i obično, u 6.45 iza Lisinskog, iako svi znaju da to zapravo znači 7 pa malo iza 7 krećemo prema Begovom Razdolju, najvišem naseljenom mjestu u Hrvatskoj (bit će na kvizu, kaže Ana), u koje stižemo nakon otprilike dva sata vožnje i jedne pauze na odmorištu Ravna Gora. Hladno je i puše vjetar, a mrki oblaci prijete kišom, pa po izlasku iz busa navlačimo slojeve, kape, rukavice i u toj ratnoj opremi krećemo prvo dosta ugodnim i ravnim makadamom prema najvišem vrhu Gorskog kotara, Kuli.
Nakon otprilike pola sata te ugodne šetnje počinje i kiša pa napokon na petom izletu imamo priliku iskusiti kako je to planinariti po kiši. Svi poslušni školarci štreberi iz ruksaka izvlače svoje seksi kabanice – ja oblačim nešto što se zove pončo za kišu, ali izgleda kao da sam na sebe obukla šator i tako zgodna i elegantna nastavljam put. Guc, dva pelina za grijanje duše i dizanje morala i možemo dalje. Usprkos nebašidealnim uvjetima, u hrabroj grupi i dalje vlada vesela atmosfera. Uskoro nas staza vodi u šumu i počinje dosta strm uspon prema Kuli, dug otprilike sat vremena. Dosta je teško, staza je uska i blatnjava i noge svako malo priklizuju po mokrom lišću i skrivenom kamenju. Oslanjam se na štapove kao da mi život ovisi o tome, a vjerojatno i ovisi. Ali dobro mi ide, uspješno se trudim disati i nisam još nosom upala u blato. Polako, ali sigurno približavamo se vrhu.
Jako puše na Kuli, javlja izvidnica, dobro se obucite. Što je malo bure, pa navikla sam ja na to, mislim u sebi i hrabro gazim prema vrhu. E pa, na ovo nisam navikla, stvarno jako puše! Ali sve će se isplatiti sad kad smo napokon na vrhu i možemo pariti oči nijansama zelene, žute i crvene ispod nas! A kad ono, ćorak, od guste magle ne vidi se baš ništa. A dobro, jedan razlog više da se vratimo na Bjelolasicu. Brzo se okupljamo za zajedničku sliku, lupamo pečate na kontrolnoj točki (točci?) i bježimo prema skloništu. Ništa od atraktivnih slika za Instagram #tragedija
Jedna nadasve atraktivna instagramska fotka s vrha 
i jedna također instagramska obiteljska
Nakon desetak minuta hoda po hrptu dolazimo na sklonište Jakob Mihelčić, gdje nam je vrijedna ekipa upalila peć i dočekala nas s najukusnijim kuhanim vinom i čajem s rumom (srce za ekipu). I ne kažem to samo zato što smo svi bili pokisli i promrzli, čaj je stvarno bio melem za dušu. Tamo jedemo, pijemo, grijemo se i smijemo, a neki nesretnici nešto i rade, i nakon sat vremena krećemo na spust prema Jančarici.
Ni taj dio nije ništa lakši, oprezno se planira svaki korak kako ne bismo završili na dupetu u blatu. U međuvremenu nas je i vrijeme malo pomazilo, pa se magla digla, a zasjalo je sunce pa je puno toplije i veselije. Na Jančarici opet radimo pauzu, ovaj put na suncu, i vrijeme koristimo za pokaznu vježbu iz prve pomoći i učimo zaustavljati krvarenja i imobilizirati udove (bit će na ispitu). Zadnja etapa je uglavnom ugodna šetnja po makadamu i nešto malo spusta, dakle napokon ona izipizi Bjelolasica, ali ekipa već nestrpljivo čeka gulaš i pivo u toplom planinarskom domu. Prolazimo pokraj osunčane Matić poljane gdje se nalazi 26 kamenih stupova u spomen na 26 partizana koji su se tamo smrzli jedne hladne noći u veljači neznamtočnokojegodine (a bit će sigurno na kvizu).
Sunce koje nam se smilovalo u poslijepodnevnim satima otkrilo je svu ljepotu Gorskog kotara
Točno prema planu u planinarski dom na Tuku stižemo u 18 sati, skidamo blatnjave gojze i idemo se zasluženo okrijepiti gulašima, vege varivima i Ringišpilom. Lica su nam umorna, ali ozarena, a obrazi rumeni od topline i piva. U 19.30 krećemo za Zagreb u koji stižemo oko 21 sat. Mnogo lijepa subota, #vridiloje ustati u 5.
Bilo je hladno, bilo je mokro, bilo je naporno, bilo je predivno! Hvala cijeloj ekipi i pozdrav svima u studiju i režiji!
uz napomenu da ovaj izvještaj nije reklama za Ringišpil
P.S. Većinu fotki sam posudila od drage Barbare koja ima iPhone i hvala joj na tome (jedina moja fotka je ona variva i piva, logično).
Autorica: K.Z.P.
BJELOLASICA
Kretanje je bilo u ranojutarnjim satima sa puno veselja i optimizma. Nakon vožnje, vesela se družina iz Begovog Razdolja upitala prema svome cilju, a to je vrh Bjelolasice – zvan Kula. Staza kojom smo planinarili oko sat vremena je bila vrlo jednostavna i prohodna. Uživali smo u maglovitoj atmosferi i lagano koračali prateći široku stazu kojom smo došli do skretanja tj. početka pravog uspona na vrh.
Pošto je dan bio malo kišan i vjetrovit, družina je stala da se pripremi i preodjene prije uspona tako da im je toplo, da su zbrinuti od vjetra, ali da im nije ni prevruće.
Uspon je bio strm i dosta spor s obzirom da su tlo i lišće bili vlažni te da je ispod lišća bilo i kamenja.
Nakon strmog uspona, došli smo skoro pred livadu na hrptu koja vodi dalje do vrha Kule te smo se i tu također naknadno presvukli. Nadalje našim putem do vrha vjetar se znatno pojačavao te smo morali biti sigurni da smo spremni za takve uvjete. Odmor na Kuli je bio vrlo kratak, tek toliko da se uzmu pečati i napravi par slika.
Žurno smo krenuli prema našoj idućoj postaji i skloništu PD Izletnika – Sklonište Jakob Mihelčić. Tamo nas je pothlađene dočekala Ivana sa toplim čajem, vinom i kavom te smo se nakon nekog vremena svi skupili unutar malog skloništa kako bi bili blizu vatre.
Došlo je i vrijeme da se krene dalje te smo se tako kružno spustili na početnu točku našeg prethodno strmijeg uspinjanja do Kule. Put kojim smo nastavili je nadalje bio vrlo laganog hoda sa umjerenim uspinjanjem samo u par navrata.
Nakon neodređenog vremena, ponovo smo se zaustavili kod planinarske kuće Janjčarica gdje smo se i zadržali oko pola sata gledajući i učeći pravila iz prve pomoći.
Prva pomoć se završila te smo i mi žurno nastavili dalje prema našem cilju, a to je bio planinarski dom Bijele Stijene i večera koja nas je tamo čekala. Na putu do doma smo prošli kroz prekrasne krajolike u kojima smo imali mogućnost i vidjeti Matić poljanu sa 26 dignutih spomenika za pale smrznute partizane omeđenu sa predivnom šumom koja je počela mijenjati svoje lišće u pravim jesenskim bojama.
Napokon smo nakon cca 6 sati došli do našeg cilja u Tuk i proslavili dnevnu šetnju sa toplim gulašom i par piva.
Autor: M.U.
Izvještaj u wapp poruci
“Prijateljica me uputila na vas, vidim planinarite… Mogu li vam se pridružiti…?”
“Dodi u Melin, srijeda 19 sati i čut ćeš sve detalje…”
Odgovor meni tada nepoznate Ivane Rakamaric zvane Raka.
Došla sam… I tako je počelo…
Moja avantura u Pd izletniku.
Pretpostavljala sam bit će lijepo, a i sigurno su ok ljudi…
Imala sam pravo, ali puno je toga više od moje pretpostavke.
Bjelolasica, o kojoj cu napisati malo u nastavku naš je 5ti izlet i s obzirom da se družimo svaku srijedu na predavanjima a i svaki vikend na izletima, zajedno peremo zube, spavamo, jedemo… Mogu slobodno reci da sam upoznala sve te ljude, da su postali dio mog života, da sam s nekima ostvarila prekrasna prijateljstva, da su to ljudi koji ne skidaju osmjeh s lica, da će pomoći i pružiti riječ utjehe kad treba, da pričaju najsmješnije događaje….
I zato im veliko HVALA!
Bjelolasica… 23.10.-naš 5.izlet, ali prvi po kiši. Iako maloj samo na početku….
Prvih sat vremena bilo je lako i ravno. Hodali smo kroz šumu, oblačili pa skidali kabanice, prepričavali najsmješnije priče. Polako dolazili do uzbrdice. “Nika, ima li jos puno?” Nika je bila jedna od izvidnica. Krenula je u školicu kad i ja pa kad nam je bilo fizički teško samo bi se pogledale i znale obje smo u tome, tako je lakše. “Nema puno, izdrži” vikne meni Nika.
Penjemo se i penjemo strmo je jako, ali ide… ne znam dali sam podigla svoju kondiciju u visine ili me zaokupljuju najsmješnije priče koje nikako ne fale u ovom društvu ali eto nas na vrhu.
Vrh Kula – najviši vrh Bjelolasice, najviša točka u Gorskom Kotru. Nažalost nije se vidjelo puno toga jer je bila velika magla ali moram priznati bilo je fenomenalno. Puhalo je kao ludo, u jednom sam trenutku pomislila: jel ovako i na Mont Everestu.?? Mozda nije bilo visinski ni blizu ali lijepo je maštati. Počeli smo se spuštati prema skloništu, tamo nas je dočekao topli čaj, kuhano vino koje su nam pripremili nasi voditelji uz topli kamin popili smo sve i pojeli sve sto smo imali u ruksacima… I za to im veliko HVALA!
Uz našu pjesmu Dire Straitsa koja nam ukazuje kada je kraj pauze i vrijeme za poči dalje krenuli smo polako iz skloništa prema domu. Odjednom, sunce!! Ana se trudila uljepšati nam još doživljaj i stalno je govorila “s vaše lijeve strane vidite more…” hm…gusta šuma gdje je tu more. Ali Ana zna šta priča… U daljini se vidjelo more….
Sunce, more, šuma, cvrkut ptica i mi… Nas 60tak…gdje ćeš lijepše.
Sa nama je ovoga puta bio i doktor koji nam je na jednom proplanku pokazao i vjezbe imobilizacije u slučaju ozljede. Ja sam vec 14 puta bila u gipsu i nadam se da sam svoje ispucala..
Na putu do planinarskog doma šečemo i uživamo u prirodi kao što sam spomenula pričamo najsmješnije priče jer toga tu nikako ne nedostaje i sa lijeve strane ugledamo 26 spomenika. Nalazimo se na livadi koja predstavlja spomenik smrznutim partizanima- Matić poljana. Predivna slika ali tužna priča….
Uskoro dolazimo u dom gdje nas je dočekao gulaš i najveće štrudle od jabuka i višanja. Uz toplu peć, miris hrane i jeku našeg smijeha punih trbuha zaključili smo:
i ovaj se izlet isplatio kao i svaki do sad!
19 je sati i vrijeme za krenuti u Zagreb, puni doživljaja neki su odmah zaspali, neki su igrali društvenu igru allias a neki prepričavali najsmješnije priče…
HVALA SVIMA OD SRCA ZA SVE!
Osim sto cu ovaj kao i sve prethodne ali i buduće izlete pamtiti zauvijek po najljepšim vrhovima, najboljim zalascima sunca, predivnim slikama i neopisivim mjestima pamtit ću i po tome što sam pobijedila samu sebe i uspjela prehodati nešto što sam mislila da nikada neću….
Jedan je planinar rekao:
“najljepše stvari se ne posjeduju, najljepše stvari se rade” – a ja mu vjerujem!
Plaško ❤️
Autor: D.V.