Izvještaj s izleta na Krk

Prvotni plan bio je kampiranje na Krku 4. i 5. svibnja. Međutim, zbog lošeg vremena svuda, taj vikend je otkazan izlet. Imali smo vremena za izležavanje doma pred TV-om, odlazak u kino ili možda u izlazak 😀 poput nas koji smo se već zaželjeli klasičnih izlazaka u grad, malo za promjenu – nakon partijanja po planinarskim domovima u gojzericama i tajicama, zadnjih nekoliko vikenda za redom, bez šminke i ekipe koja te zafrkava u zadnje vrijeme da si ih “otkantao” zbog planinara :P. Uglavnom, neki su se odmorili, neki demolirali taj vikend (ovisno o preferencijama).

U tjednu kad smo se već vratili u prirodni bioritam nakon vikenda i počela nas polako lovit svakodnevna monotonija (posʼo-kuća, kuća-posʼo), stiže mail naslovljen: “ovaj put za ozbiljno” :). Kaže: “Ne odustajemo od Baške, samo od šatora!”, jer i cijeli taj tjedan naravno da je vrijeme bilo katastrofa – kiša i zima cijeli mjesec, ma da samo cijeli mjesec – cijelo vrijeme naše školice koju smo već opravdano i prekrstili u Kiško2019. Bilo mi je žao što neću kampirati po prvi puta u životu, baš sam se veselila tome, čak i šator već posudila, ali dobro – što je tu je, bolje spavat na toplom i suhom nego u lokvi vode. Bit će još prilika za šatoriranje – spominje se neki Cres u sedmom mjesecu :D.

Uglavnom, novi plan za Krk je bio da se krene u subotu, dakle 11.5., u 7:00 h. Kao nalazimo se u 6:45 h, iza Lisinskog, ali to obično bude kojih pola sata kasnije (pod uvjetom da se ne čeka Genija ili Vladu – dečki no hard feelings :P). “Prvi dan hodamo do vrha Krka i spuštamo se u Bašku. Sve ostavljamo u busu, osim malog ruksaka za hodanje. Hoda se cca 5 sati. Spavanje u Celjskom domu, uključena večera i doručak. Sobe luksuz! Cijena 34,50 €. Navečer, zabavni program. Drugi dan hodanje kroz kanjon do uvale Vela Luka, cca 4-5 sati, ako bude potop smislit ćemo drugu kombinaciju.”, kaže Valerija. Uz to je stajala i preporuka da je možda bolje ne voditi pse jer im kamenjar nije baš super za šapice. Cijena busa se formirala kasnije prema broju ljudi koji su išli. Mora se priznat da je to bio jedan od skupljih izleta u školici ove godine (smještaj i hrana nekih 250 kuna znači i bus na kraju još 140, plus cuga koju smo kupovali dolje :D). Možda je i to djelomično razlog manjeg broja ljudi koji su išli na ovaj izlet (barem se meni činilo puno u početku). Ali, na kraju mi nije bilo žao ni jedne kune jer je to bio jedan od boljih izleta. 

Kao i obično, prvi dan je bilo lijepo vrijeme. Sunčano i ugodno toplo. Ostavili smo stvari u hostelu i otprilike oko 12, 13 sati smo krenuli hodati. Prvi dan smo ipak odradili rutu kroz kanjon do uvale Vela Luka jer je bila prognoza za kišu naravno opet sa subote na nedjelju pa ćemo kao drugi dan na vrh Obzova ako nam vrijeme dopusti. Moram priznati da mi je sama staza do uvale bila prilično zanimljiva. Dio rute smo skakutali s kamena na kamen poput malih kozica uz more i šum valova – milina. Jedan dio je bilo i penjanja doslovno četveronoške. To mi je osobno i bio najzanimljiviji dio staze od kojeg sam do srijede imala upalu mišića guzice i stražnje lože (osjećaj sličan kao nakon plesanja u štiklama cijelu noć – znaju cure ;)). Odjednom se pojavljuju ovce i “pričaju” one malo s nama, malo međusobno dok mi pazimo da ne fulamo kamen promatrajući njih. I onda napokon malo odmora u uvali, točanje nogu u moru, sunčanje, izležavanje, klopa, cuga, slikanje i tako to :). Zatim natrag u brdo gdje smo si prilično žestok tempo nabili. Možda da ne zakasnimo na večeru koja nas je čekala, a možda i zato jer nam je odmor u uvali udahnuo neku novu energiju. Ali na vrh smo ipak svi došli mokri. Sjedamo, pokušavamo usporit dah i otkucaje, a stiže Stela koja je jedva dopuzala gore i viče:”Kaj je penzići? Ne možete više?”. Svima nam je izmamila osmijehe na lice i ostalo mi je to u sjećanju kao simpatična pošalica pa ju eto spominjem da se i vi koji nekim čudom ovo čitate malo nasmijete – kad već ja nemam neki smisao za humor 😀 

Kad smo se vratili u hostel, dočekale su nas prekrasne sobe s balkonima, pogledom na more neke, wc-ima i tuševima. Otuširali smo se, preskinuli i spustili u prizemlje na bogovsku večeru. Većina nas je odabrala ribu, ipak smo na moru 🙂 Dočekala nas je ogromna i vrhunski pripremljena orada sa žara s blitvom i nekom slasticom za kraj. Mesni meni je bio čini mi se neka šnicla i pomfri, ali možda se varam – previše sam bila skoncentrirana na svoj tanjur. U ponudi znam da je bio i vege meni, ali čini mi se da u ovoj grupi nije bilo takvih. Nakon lijepo provedenog dana na suncu i u prirodi, u pokretu, pa još na kraju fina papica i jedino što je preostalo bilo je da to valja još i zalijati pa je eto čašica po čašica krenula i sve glasnija muzika preko Goranovog zvučnika (lik je već bio pa zna što treba ponijeti). Tako smo se mi počeli druškati na terasi hostela uz pokoju čašicu planirajući još i odlazak u grad i u disco za koji smo čuli da ima živu svirku, ali nešto počinje sve glasnije rominjati – ne biste vjerovali, kiša. Nismo ju već jako dugo kao vidjeli u petom mjesecu. Ali nema veze, ekipa je vedra, vesela i raspoložena. Plesalo se tu večer na terasi, igralo ping-pong (SKORO sam pobijedila Gorana :D) i više manje se već tada shvatilo da ništa od uspona drugi dan jer se lijepo zarundalo. Znate kad je drugo jutro za buđenje poslužio već spominjani Goranov zvučnik za puštat zvuk gajdi :). 

Dan je započeo s obilnim doručkom i odlukom da se taj dan ne hoda jer je eto kiša i dalje uporno padala. Dogovor je bio da se kasnije ide u obližnju špilju Biserujku i put Zagreba, ali prije toga smo imali još podosta vremena za chillanje, odigrat još koju pariju stolnog, popit kavicu u miru – dvije, tri 😀 zapalit, podružit se, vježbat orijentaciju na karti i tako to. Put autobusom po lokalnim cestama do špilje moram priznat da me ubio nakon alkoholiziranja prethodni dan i bez Dramina pri ruci. Tako da sam nakon razgledavanja špilje strateški promijenila poziciju i sjela naprijed kraj Valerije. Zbog čega sam kasnije i bila u poziciji da vidim kako je most zbog vremena već bio zatvoren za autobuse na kat. Doduše znak je pokazivao autobus općenito, a na internetu je pisalo da je zabrana samo za autobuse na kat, ali naš vozač je bio uvjeren da je za sve i da je prošao bez obzira na zabranu. U svakom slučaju bilo mu je prilično stresno i malo je lovio bus po cesti da ga vjetar ne odnese, ali dobro je prošlo – stigli smo u komadu do Zagreba nakon još jednog lijepo provedenog vikenda 🙂