Ćićarija, 12.-13.4.2019.

Treći izlet Plaška 2019.!

Dvodnevni izlet na Ćićariju započeo je standardnim okupljanjem iza Lisinskog u 6:45. Trideset i dvoje dvonožnih i tri četvernonožna izletnika krenula su malo iza 7 sati put Istre. Svakim izletom pakirali smo ruksake malo praktičnije, a prethodni izlet nas je naučio da je dosta poželjno imati pri ruci kabanice i kišobrane. Nismo ni slutili da će to biti apsolutni „must-have“ sezone 2019.

U autobusu su se podijelile knjige koje ćemo nositi do planinarskog doma, u sklopu projekta „Natura obscura – Knjige na planine“ koji želi popularizirati čitanje na mjestima koja rijetko imaju knjige, a idealna su upravo za opuštanje uz dobro štivo. Od Sartrea do „Čokolade“, svatko je mogao pronaći nešto za sebe. Šuškanje je zamijenila pospana tišina i sanjanje o neosvojenim vrhovima. Nakon doze kofeina na benziskoj stanici, autobus je postao mjesto umjetničkog izražavanja špagom. Uz kabanice, zamke su bile još jedan „must-have“ koji je omogućavao vježbanje čvorova tijekom duljih vožnji. Kako smo još novi u ovoj disciplini, krećemo s malo jednostavnijim čvorovima, te su na repertoaru šestica, ambulantni i dvostruki zatezni čvor. Ili neka zanimljiva kombinacija čvorova, za koju sam sigurna da ako ne postoji da bi se trebala uvesti. Izletnički čvor?

Planinarska ruta kreće iz Poklona, na visini od 922 metra. Nakon kraće pauze krećemo na naš planinarski pothvat koji je trajao sveukupno oko 4 sata, što je bilo u okvirima planirane satnice. Uspon je bio blag, a putem su se izmjenjivale travnate padine, kamenjar i šumske staze, a na dijelovima staze još je bilo tragova snijega. Staza je dobro markirana cijelim putem, te smo imali samo jedan kraći „izlazak“ sa staze. Pratilo nas je suho vrijeme s jačim vjetrom, čija puna snaga se najviše osjeti na vrhovima. A osvojili smo čak dva u prvom danu. Mali Planik na 1259m i najviši vrh Ćićarije, Veliki Planik na 1272m. Oba pružaju široki pogled na Učku i Primorje i nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Nakon nekoliko grupnih fotografija, krenuli smo prema planinarskom domu do kojega mi činilo se da smo došli za svega 30-ak minuta. Planinarski dom „Korita“ nalazi se na 1010 metara uz izvor Korita podno Brajkove stijene i prava je topla oaza usred šume koja postaje dosta hlanom čim zađe sunce. Pive su se krenule otvarati kao aperitivi prije željno iščekivane maneštre. Uz blagu paniku čuvara doma da je podcijenio naše kapacitete, napravio je poveći lonac manešte da nas ugrije i barem privremeno odvoji od limenki. Maneštra se brzo razgrabila, a oni malo lukaviji pričekali su da se bace na gušči dio maneštre. Učim dok sam živa. Prkosili smo hladnoći uz pomoć dekica i rakije, a kasnije i logorske vatre. Atmosferu je kasnije ugrijao i plesnjak na platou doma, gdje su se vrtjeli hitovi do sitnih sati uz treptaje čeonih svjetiljki.

Kao na nekom idiličnom filmu, jutro smo započeli umivanjem u hladnoj izvorskoj vodi Korita. Voda se prelijevala niz deset drvenih korita i usmjeravala na  prekrasan pogled na Učku. Koga umivanje nije razbudilo, u pomoć je priskočila kava. Netko je uz svoju šalicu kave čitao novo donešeno štivo, a netko grickao domaći špek; atmosfera uz toplu peć više je nego ugodna. Slažemo popis željenog ručka koji nas čeka u Lupoglavskom restorančiću i s mislima o hrani krećemo na novi planinarski pothvat. U pohodu na Županjski vrh pratilo nas je relativno dobro vrijeme, oblačno i vjetrovito. Sa Županjskog vrha pružao se lijep pogled na Istru, a i na jučer osvojeni Veliki Planik. Kružna ruta od oko sat vremena vratila nas je do planinarskog doma, gdje smo ponovno s ruksacima krenuli prema malom mjestu Brgudac. U dosta lagodnoj šetnji od sat vremena stigli smo do Brgudca gdje nas je čekao autobus za Lupoglav. Maštanja o hrani sve su intenzivnija: gulaš od divljači s fužima i njokima (ne „ili“ nego i jednim i drugim!) mogao se namirisati u zraku. I ispunio je moja očekivanja. Punih trbuha nastavili smo vožnju prema Zagrebu. Iznenađujuće lijepo vrijeme pamtit će se još dugo kao neobična okolnost Plaška 2019., a ljepota istarskih vrhova još duže.