Plaško 2018. drugi izlet
“Po vaške na Baške” aka Baške Oštarije
Moje spremanje za Baške trajalo je 2 dana, nisam znala u šta se upuštam s obzirom da je moje jedino iskustvo planinarenja izlet na Sljeme ako se to uopće može nazvati planinarenjem. Pripremala sam se na sve moguće ishode i vremenske (ne)prilike, pa sam završila s dva ruksaka i vrećom hrane koja bi mi vjerojatno potrajala 3-4 dana, ne daj Bože da zapnemo negdje ili nas medvjed napadne..baci mu hranu i nestani (hrana je lifesaver vjerujte).
I tako ovu subotu se uspjeh ustat odmorna i na vrijeme da dođem prije 7h na mjesto okupljanja, tu je krenula prva ‘Pauza!’ dok smo čekali voditelje koji su jedini kasnili, ali ajde njima možemo oprostiti. 😛
Prvo iznenađenje čekalo nas je u obliku velike crvene čokolade..one Mikado..od 200g.. sa rižom..skroz crvenog omota..samo je na ovom pisalo Čazmatrans. Ulijevao je više nade nego onaj bljedunjavo sivi kaj se pokvario prošlog vikenda, izdržao je samo do Samobora.
Vožnja busom relativno je brzo prošla uz miris rakije koja je krenula od ruku do ruku, čim je bus prebacio u 2. brzinu, i Pauzu! od 45min u Gospiću za nabavku hrane i cuge za preživit sljedeća 32 sata. Teta Dijana dočekala nas je širokog osmjeha u Vili Velebita gdje smo noćili po prvi puta na Plašku2018. Sve je lijepo pripremila za nas i upalila peć da nam bude toplo kad se vratimo s izleta, a mi smo ko stampedo ušli unutra potrpali se po sobama, okupirali wc, napravili nered i nestali. Krenuli smo od Baških Oštarija, pogled je cijelo vrijeme bio woow! jer smo već bili na visini (mislim cca 950m) i išli kružnom rutom prema 1286m visokom Velikom Sadikovcu. Čim smo skrenuli s ceste došli smo do neutabane staze čistog bijelog snijega, onog najboljeg..koji škripi. Dođe ti da se samo baciš i radiš anđele, mozak negdje u oblacima i pustiš one lude planinare koji su upravo bili spremni odvaliti 5h hoda, jer planinarit ćemo tek na Krku, kako neki kažu 😛
I tako smo hodali..izvidnica je uspostavila dobar tempo, krčeči put nama ostalima, sve do prve Pauze! nakon nekih pola sata ili možda više, neznam, vrijeme u planinama brže prolazi kad nisi zaokupljen vremenom. I to je ono najbolje. Vjerojatno ovisi od osobe do osobe, ali ja se volim ponekad samo isključiti, nemaš pojma di si i boli te briga, misli su ti prazne i samo pratiš ostale (osim ako nisi izvidnica). Bila su 2-3 strmija uspona koji su nas usporavali dok napokon nismo došli na čistinu, pogled je sezao u nedogled s jedne strane prema moru, s druge prema planinskim lancima, neznam koja mi je bila draža. Samo sam htjela zujati okolo i diviti se prirodi, a morala sam non-stop paziti di hodam i gledati pred noge, dosadno. I dođosmo mi napokon do tog vrha. Pauza! Vadili su se prvo fotići a onda i sendviči, studentski mixevi, banane… Slikanje s jedne strane, slikanje s druge strane, ajmo svi jednu zajedničku i idemo dalje. Slijedio je onaj najzabavniji dio, spuštanje niz obronak a snijega do koljena. Nisi mogao normalno hodat, kližeš, propadaš, skačeš, kotrljaš se, ma svega je bilo, sve je bilo dopušteno, snijeg mekan ko paperje, leti svuda i lijepo je. Stvarno je bilo lijepo, iako ga ne volim.
Na pola puta do dole, Pauza! Trebalo je malo predahnut, odmorit koljena, pojest enegry bar pa nastavit skroz do dna. Dole eto, još jedna Pauza! dok se nismo skupili svi, pali su još neki sendviči i snackovi pa smo nastavili. Nakon 20ak min već smo bili pri kraju rute pa smo prije zadnjeg uspona napravili malo veću Pauzu!, raspršili smo se po dolini kao ovčice i uživali u pogledu na rani zalazak i more, ma milina.
O večernjem druženju neću puno pisati.. roštilj + alkohol (ili voda za neke) + muzika svih žanrova + prigušena svijeta i topla teć.. what happened in Vila stayed in Vila #zmija.
Jutro je bilo poprilično organizirano, većina se probudila na vrijeme u kakvom takvom stanju, pojeli smo i krenuli put Terezijane prema Kubusu pa okolo naokolo do Prpe i oko bukove šume natrag do polazišta. Malo snijega, puno kamenja, samo vjetar i sunce, bez oblačka, vrijeme fantastično.
Zapravo tura je bila prilično lagana, 12-ak km podijeljenih na cca 4.5h hoda, bili smo brzi što je podrazumjevalo više Pauza! Išlo je otprilike ovako: Kubus – Pauza! vrijeme za slikanje i prvu turu sendviča, spuštanje – Pauza! dok se svi ne okupimo, hodanje do sljedećeg vrha iznad Prpe – Pauza! vrijeme za slikanje i drugu turu sendviča, spuštanje ‘prečacem’ natrag do Prpe preko križa gdje se gubimo malo – Pauza!, pronalazak markacija i krećemo strmim spustom direktno do planinarskog doma gdje smo trebali čuti povjesnu priču uz čašicu rakije, no nažalost zbog sniježnih nanosa i hladnog vremena bilo je zatvoreno, odlično! – Pauza! dogovaramo gdje ćemo dalje.
Slijedila je šetnjica kroz polje i naokolo pored lokalnih kućica, uživali smo u toplom vremenu kad odjednom Pauza! Šta? Zašto? Kaj je sad bilo? Nismo se valjda izgubili opet? Provjeravanje na mapi da li smo na dobrom putu, vrijeme za još jedan energetski snack..nije ni čudo što smo bili brzi, kad smo svako malo prigricnuli, energija se osjetila u zraku (hrana je lifesaver ;)). Nastavili smo kroz šumarak do puta za Kizu, dijelom podsjeća na sljemensku cestu, koji direktno vodi do hostela u Baškim Oštarijama, naša završna točka i kraj ovog predivnog izleta na Velebit. Da ne zaboravim i na zadnju Pauzu! za ručak, iza koje je slijedio lagani pokret prema Zagrebu.
Šalu na stranu, inače stvarno ne pravimo toliko pauza, ovaj trip je bio izuzetak. Treba u svemu naći zajebanciju #samopozitiva 😉
Neznam kako bi zaključila ovu priču, no vrijeme provedeno u očaravajućoj prirodi i društvu divnih ljudi, pored kojih je teško ostati ozbiljan, daje ovim izletima potpuni mix osjećaja koji otežavaju vraćanje u normalu. Kao zadnja članica škole jako sam im zahvalna na svemu i svim sljedećim izletima koje željno iščekujem 🙂
Kris
Plaško 2018 24.03.-25.03.2018. Baške Oštarije i bliža okolica
Dan prvi 24.03. 2018
Mjesto okupljanja nam je bilo kod dvorane V. Lisinskog i dogovoreni polazak u 7.oo. nakon kratkog pregrupiranja i trpanja stvari u autobus krenuli smo sada vec s poslovicnom tocnoscu oko 7 i 40 putem planiranim od nasih mentora u ovoj vrsnoj edukacijsko avanturistickoj skoli..
U Gospiću smo nakratko stali da se opskrbimo nuznim za dvodnevni boravak u planini. ( hrana voda razno). Nakon par sati voznje stigli smo do Baskih Ostarija i rezidencije naseg nocenja. Planinarska kuća Vila Velebita o kojoj se brine PD Željezničar iz Gospića. Ugodan objekat sa svime nuznim za nasu hordu. Naime bilo nas je 50 ak i dva psa. Brzinski istovar stvari navlačenje gamaša i krece napad na prvo brdo.
Izvidnica prti kroz snjeg a mi lagano povlaceci se pri kraju uzivamo u pogledima i prekrasnom vremenu kojima nas Gospodin Velebit casti. Vrh i cilj pentranja nam je bio Veliki Sadikovac. Veliki Sadikovac je istaknuto brdo jugoistočno od Baških Oštarija, s dva vrha i prostranim travnatim sedlom između njih. Odmor, sendvici, cigara ko ima cigaru. Ovdje su se dvojica odvaznijih odvojili od nas i krenuli svojim putem.
Ostatak je pokorno skolski pratio grupu i nastavio u bezbriznom uzivanju i upijanju svjezeg zraka i pogleda. Pohod nam je trajao oko 5 sati i prosli smo oko 8 km. Navecer smo imali domjenak, sa pregršt ića i pića, ugodnih razgovora, kontemplacija o smislu i besmislu svega i ničega. Nakon sto smo i zaboravili da su se dvojica kolega (neznamkakosezovualibitnodasusevratitli) odvojila od nas na Sadikovcu podsjetili su nas, oko 21.00 kad je domjenak vec uzeo maha, svojim povratkom z brda da su i oni tu.
Dan drugi 25.03. 2018
Ustajanje je bilo proizvoljno s obzirom da se domjenak otegnuo u noć jer se planiralo i vjecalo o planovima napada na okolne vrhove( nije istina napili smo se svi). No bez obzira krenuli smo dovoljno rano i s dovoljnom voljom da se popnemo do Kubusa (Kocka je postavljena u vrijeme gradnje ceste od Gospića do Kar- lobaga(1844.- 1850.), točnije 1846.) do kojeg smo naravno dosli preko okolnih brda i livada, o cijim ljepotama je tesko meni osobno naci rjeci za natipkati.
Zanimljiv je bio kontrast tih dana izmedju snjeznih vrhova s jedne strane i plavog mora i suncem okupanih otoka s druge strane. Budi cudne osjete u osobi taj Velebit. Na tren te tjera da si mislis kako si frajer jer si ga pregazio a isti tren te spusta na zemlju jer ti je milostivo dozvolio da uzivas u ljepotama koje ti pruza. Uglavnom, nakon Kubusa svratili smo kroz prtine izvidnice do Prpe (Planinarski dom Prpa zapravo je naselje od nekoliko bungalova koje je na rubu oštarijskog polja podigao i uredio Vlado Prpić iz HPD-a Prpa) koji nam je podnio izvjestaj o ovogodisnjim slojevima snjega i popucalim wc skoljkama. Danas smo dakle prosli otprilike 12ak km u 4.5 sati hoda sa dostatnim pauzama za okrjepu i časkanje. u Baskim Ostarijama nas je čekao bus i nakon kraceg pregrupiranja krenuli smo put Zagreba, sretni, umorni, i na broju.
Za kraj samo još jednom hvala Gospodinu Velebitu sto nam je ukazao gostoljubivost u vidu ljepog vremena.
Do sto skorijeg vidjenja Gospodine