Počelo je!

PlaŠko 2018. je startao sa svojim prvim (jedinim jednodnevnim) izletom na Samoborsko gorje. Planirana ruta bila je: Šoićeva kuća-Oštrc-Japetić-Šoićeva kuća. Naglasak na „bila je“, ali o tome poslije. 😉

Dakle, okupljanje je bilo od 6:45 iza Lisinskog, pokret u 7:00. Ok, bilo je to par minuta kasnije, ali da se ne zavaravate, ne čekaju se uvijek pospanci i oni koji zapnu u uobičajenoj ranojutarnjoj nedjeljnoj špici… Nakon što smo se skupili te pokupili usput onog koji je kasnio malo više od očekivanog (zato po kazni piše drugi izvještaj sa ovog izleta, za razliku od mene koja valjda pišem po nagradi), krenuli smo u avanturu. Ukupno nas je bilo u busu 44, od toga: 35 školaraca, 6 „starih“ Izletnika koji su tu bili kao moralna podrška te 3 već sad legendarnih voditelja. Plus legendarni vozač. Plus rakijetina.

Dok smo se vozili prema Samoboru i raspravljali o veoma bitnoj stvari, hoćemo li stati i uzeti Coffee2Go na nekoj usputnoj benzinskoj ili ipak ne, naš vozač je tiho i neprimjetno zaustavio bus u jednoj lijepoj uličici u blizini centra Samobora. Bez ikakvog objašnjenja našim začuđenim facama, pokušavao je nešto s mjenjačem, ali mukte. Veli: nema zraka. Malo smijeha, malo upitnika… Bus nas je odlučio iznevjeriti i tvrdoglavo ne odvesti tamo gdje smo i trebali započeti španciranje. I tako, nakon 15-ak minuta pokušavanja da nekako stupimo u kontakt sa drugim busom koji je prevozio Željezničarce te da nas on preveze do Šoićeve, ipak smo (su) odlučili da započnemo naš izlet nekakvih 3km ranije od planiranog. Ali kaj je to za nas?! I tako dolazimo do onog: „planirana ruta bila je“.

Znači, iskrcavanje u Samoboru, presvlačenje u odoru primjerenu uvjetima, navlačenje kabanica na ruksake (jer je sipila neka dosadna kišica) i napokon smo mogli krenuti. Krenuli smo u 8:20. Srećom, naši voditelji su snalažljivi i spremni na brzu reakciju u datom trenutku te smo na licu mjesta promijenili rutu: Samobor-Veliki Dol-Oštrc-Stražnik-Japetić-Šoićeva kuća. Izvidničari na prvom izletu bili su Ivana, Kata, Boris i Toni (plus dodatni navigator kroz Samobor – Ševo) i prvi test bio im je već na izlasku iz Samobora, nakon što smo šetnicom pored rječice Gradne (usput prošli uz hotel Lavica i bazen Vugrinščak) došli do prve markacije.

Uz nekoliko kratkih zaustavljanja, kada smo čekali da se kolona skupi  te, prema potrebi, skidali nepotrebnu opremu nakon što smo se dobro zagrijali i zadihali, pala je i prva grupna fotka by Protka. Ubrzo smo stigli do Velikog Dola i prve točke pauziranja. Klopica, kavica, toalet, nešto za popiti, koja fotka, žig za nas par žigomana i nakon 20 minuta mogli smo krenuti dalje. E da, i kiša je prestala.

Sljedeća ruta bila je ona do Oštrca i to je bilo već malo dulje hodanje, ali i dalje ugodno i podnošljivo, nadam se svima. Uz priču, smijeh i usputno fotkanje, stigli smo do planinarskog doma „Željezničar“ na Oštrcu (691m) i opet uzeli zasluženu pauzu od cca 45 minuta. Neki su klopali, neki pi(ški)li, a neki samo predahnuli i osušili oznojene smrduše i jakne. Nakon stanke, uspeli smo se na vrh Oštrca (752m) kojih 5-10 min od doma, divili prirodi oko nas, opet fotkali te krenuli dalje, prema Japetiću. E, to je bio već pravi test za sve nas početnike…

Kao prvo, počelo je puhati pa je osjećaj hladnoće bio malo jači, blata je bilo u neograničenim količinama, tako da smo imali i par padova pri silaženju na jednoj nezgodnoj strmini. Tamo smo sreli i planinare iz PD Željezničara koji su išli u suprotnom smjeru. Nakon jedno sat i pol hodanja, usputnog obilaska i vrha Stražnik (708m) stigli smo na cestu, kratko predahnuli uz čik/piš-pauzu, sreli se sa našim iskusnim visokogorcem Andrijom koji nas je napokon sustigao te krenuli na najzahtjevniji uspon ovog izleta. Uspon na Japetić koji je označen kao 65′, ali smo ga mi (barem veći dio), velikim količinama skliskog blata unatoč, svladali za 45 minuta. Moram napomenuti kako je ovaj dio planinarenja protekao u takvoj, dotad neviđenoj, tišini koja je pričala o tome kako se svatko od nas bori sa samim sobom na svoj način. Ne jednom sam pomislila da ne mogu više, činilo mi se da nema kraja, ali pogled prema naprijed na kolonu koja je gmizala davao mi je snage i onaj poticaj: ako mogu drugi, mogu i ja. Imam feeling da je većini tako nešto prošlo barem jednom kroz glavu. Ali, nema kukanja. I tako smo stigli na krajnju točku našeg prvog izazova, vrh Japetić (879m). Odmor, slikanje, ponovo žigosanje, pentranje na toranj i spektakularan pogled… koji ipak nismo doživjeli. Navodno se vidi čak i do Austrije (tak’ su mi rekli, ne držite me za riječ), ali magla je ovaj put odlučila da nismo još spremni za to, tako da moramo ovaj izlet ponoviti dok izniknu jaglaci i ostalo proljetno cvijeće.

15minutna stanka i kretanje prema planinarskom domu Žitnica na Japetiću. Jedva sam dočekala ovaj odmor od sat vremena, noge su već bile fest umorne, želudac prazan, tijelo blago promrzlo i ovo mi je sjelo k’o budali šamar. Mislim da nisam jedina… U domu smo sreli još dvoje Izletnika, koji su nas lovili po ovoj našoj izmijenjenoj ruti, Valeriju i Igora, ovaj put bez peseka. Klopa u domu odlična, cijene od 30 do 50 kn, ovisno o tome kaj se jede, štrudle po 8 kn, a divovske orahnjača i makovnjača po 10 kn. Sasvim pristojno i ukusno.

Svemu dođe kraj, tako i grijanju u toplom domu te smo trebali krenuti na završni dio, silazak do Šoićeve kuće. A teško nas izvući iz zone komfora. A vani vjetar. A hladno. A noge umorne… Išli smo drugim putem, tako da smo izbjegli onaj strmi dio sa puno blata. Vjerujem da na tom putu ne bi bilo onih koji bi uspjeli izbjeći barem jedan pad, a pitanje je i na koji način bismo uopće uspjeli zaustaviti klizanje kada jednom ono krene. Nikakvih rukohvatnih grana sa strane.

Silazak je trajao sat i pol uz dva zustavljanja da se skupimo, već pomalo umorni, promrznuti, ali ipak sretni i ispunjeni. Snijeg je ovaj put zamijenio blato i bilo je bajkovito kroz šumu. Oko 18 sati smo stigli do Šoićeve kuće, bus (oporavljen i osposobljen za prijevoz iscrpljenih Izletnika-školaraca) nas je već čekao, ugrijan taman koliko treba. Krenusmo za Zagreb uz jedno usputno iskrcavanje (iznimka, a ne pravilo), obavijest o prijeđenim kilometrima i (ne)sretnicima zaduženima za pisanje izvještaja od strane naše vesele Tee (koja taaaako ne voli mikrofone, ali nekako je preživjela) te zahvalu svima na odrađenom prvom izletu. Aplaudirali sami sebi.

Nadam se da i ostali školarci dijele moje mišljenje kako je bilo zabavno, ludo, nezaboravno, naporno, ali istodobno i jako primamljivo i, na kraju, ipak ugodno i obećavajuće. Možda je nekome bilo teže i napornije od očekivanog, ali nemojte odustati. Planine nam pružaju toliko toga i svaki novi uspon je neka naša pobjeda. Nema većeg gušta od spoznaje da pomičemo vlastite granice.

Hvala našim dragim voditeljima Tei, Goranu i Tomeku, koji su nas uspješno proveli kroz ovaj prvi izlet unatoč nepredviđenoj situaciji s početka priče i, iako se kaže da se prvi mačići u vodu bacaju, mislim da su ovi ipak preživjeli. Nadam se i ovaj moj prvi izvještaj, ne zamjerite ako sam nešto pogrešno interpretirala. Bilo je namjerno. ☺

Bilo je genijalno i ja sam stvarno uživala! Vidimo se na sljedećem izletu.

Pozdrav svima…

Korra ☺