H(k)ahlići 14.-15.4.2018.

Krenuli smo kao i obično u 7 ne čakajući nikoga (nakon 7 i 30). Atmosfera u busu je bila još polu pospana ali Protkine pizze (Protkizze) i ranojutarnja piva su pokrenule metabolizam pa su ljudi postajali sve življi i glasniji. Stali smo na Ravnoj Gori na doručak/kavu/pivu/wc i nastavili prema Grobničkim alpama.

Dosad smo već (na teži način) naučili da je osnovna oprema planinara krema za sunčanje pa smo prije kretanja nanijeli sloj kreme pa tako bijeli krenuli u planinu. Već nakon otprilike 10 minuta hoda je stariji član društva pokušao unijeti nemir izvidnici i rekao da smo krivo skrenuli. Izvidnica se nakratko pokolebala i krenula nizbrdo dok im se iza leđa čulo „Shame! Shame! Shame!“ ali ipak su shvatili da smo na dobrom putu i vratili se na čelo kolone J

Početak puta je bio lagana šetnja na dijelove kroz šumu a na dijelove po kamenjaru ali vrlo brzo je svaki zaklon od sunca nestao i dočekalo nas je prostranstvo mekane trave. Prvi dojam vara pa iako je izgledalo kao lagan uspon pokazalo se da nije, a težina ruksaka i sunce su dodatno otežali stvar.

Photo by Toni Carić

Nakon podužeg hodanja po suncu napokon smo stigli u dom Hahlić gdje smo ostavili višak stvari i napravili dužu pauzu prije kretanja na vrh Fratar. Drvene klupice su bile pune školaraca, neki su odlučili ručati dok su drugi odlučili samo guštat na suncu uz pivu. Nakon pauze su neki članovi odlučili ostati u domu dok smo mi ostali nastavili prema sljedećem vrhu. Dio puta do Fratra je zapravo preko stijena gdje se trebalo penjati i rukama i nogama – najzabavniji dio puta J Nakon tog dijela smo se još malo probijali kroz neko crnogorično grmlje da bi stigli na Fratar na visini 1353 m. Tamo smo opet guštali na suncu i uživali u pogledu.

Photo by Toni Carić

Nakon odmora smo žurno krenuli prema domu jer smo se uplašili da će izletnici koji su ostali u domu popit sve pive ali sva sreća ostavili su i nama nešto. Nakon što smo se svi najeli odlučili smo kompletno ispraznit zalihe pive na domu i krenuli na zadatak. Nekim članovima je bilo hladno pa su se povukli u dom dok su drugi odlučili vani zapaliti vatru da se ugrijemo. Sva sreća imali smo kolegu koji je jedva dočekao primit sjekiru i osigurat drva za potpalu, ali drugi članovi su mu nakon nekog vremena odlučili oduzet sjekiru da ne bi završio na hitnoj. U međuvremenu je napravio dovoljno drva da zapalimo toliku vatru da su domarice bile u panici da će ljudi u Rijeci mislit da se dom zapalio 😀 S vremenom su se nekako ljudi podijelili na tri floora – party vani uz vatru, party unutra uz Alena Vitasovića i dio za društvene igre. Oko ponoći domarica više nije mogla obuzdat vatru pa je odlučila zatvorit vanjski floor, a nedugo nakon toga je i unutra nestalo baterije u zvučniku pa je i tamo party priveden kraju.

Ujutro kad smo se probudili naišli smo na prvu prepreku na putu – u vratima od sobe nije bilo kvake pa se u sobi stvorio (ne)red za izlazak. Nakon što smo spašeni iz sobe, svi su se najeli, popili kave i skupili se u dvorištu da poslušamo predavanje o snalaženju u prirodi. Krenuli smo iz doma oko 10 da bi se  spustili do busa  prije kiše. Na putu dolje smo se malo zagubili, krivudali ali ipak došli u planirano vrijeme i bez kiše. U Zagreb smo stigli oko 5 sati popodne.

Photo by Kristina Kožina

Suzana

 

 

Četvrti izlet PlaŠko2018 – Grobničke Alpe

Tri minute do sedam sati je i ja stižem iza Lisinskog gdje pronalazim pospana ali nasmiješena lica izletnika spremnih na četvrti izlet PlaŠka2018. Najava izleta zvučala je ovako: “Grobničke Alpe su diiiivne vidjet ćete! 🙂 Nakon ljutog krša na Krku pravi će užitak biti hodati po oblačićima mekane trave koja izgleda kao Trumpova kosa”. Tjedan je bio naporan i baš ovakvo nešto mi treba. Lagano se pakiramo i krećemo. Sunce je. Vade se prvi sendviči, kruži kutija s Protpicama, pije se kavica. Lijepo je.

Stat ćemo na Ravoj Gori. Može, super. Skrećemo na parking, kad tamo osam autobusa. Po slobodnoj procjeni rekla bih jedno 67 žena i 9 muškaraca u redu čeka na WC. Svi gotovo jednako raspoređeni u tri reda. Ali sunce i dalje sja. Kavica, pivica, pokoja rakija, cigareta.. Lijepo je.

Malo poslije deset sati je. Stižemo u Podkilavac. Tu ostavljamo autobus i vidimo ga tek sutra popodne. Po prvi puta na školici imamo zadatak prenijeti sve svoje stvari u dom bez pomoći motornih vozila. Ali nije strašno, na domu smo za čas. Kažu oko dva sata. Može. Sunce je. Toplo je. Oblačimo gojze, mažemo se kremom za sunčanje, stavljamo pokrivala za glavu i lagano krećemo. Zamišljam oblačiće mekane trave koja izgleda kao Trumpova kosa po kojima ćemo veselo došetati do doma. Lijepo je.

Krećemo stazom po kolci do planinarskog doma Hahlić. Izvidnica drži dobar trening tempo i nakon 20ak min stajemo. Nije ovaj početak trebao biti toliko težak, ali i ovim putem možemo do doma. Može. Strma šljunčana staza prerasta u još malo strmiju šetnju kroz šumu. Teško je. Kad će pauza? Još malo pa smo na livadi. Može, pliz! Sva sreća tri koraka dalje skrećemo u nečije dvorište i valjamo se po livadi. Vade se sendviči, pive, slatko, sve.. Ležimo na suncu. Lijepo je.

Osvježeni krećemo dalje. Strmo je. Staza i šuma sada postaju još malo strmije skakutanje po stijenama, zatim feratica i izlazimo pred zlatnu livadu posred koje je stazica posuta kamenčićima. Skoro. Sad mi jasno zašto se staza zove po kolci. Ovo je zadnji uspon do doma i nema mu kraja. Bikčevićeva staza se sada čini kao šetnja pješčanom plažom uz zalazak sunca. Umirem. Hoću što prije bit u domu. Gledam gore, tek sam na pola. Ne mogu više. Zašto nosim tri litre spicy gingera? Gdje je Trumpova kosa? Stajem. Uzimam zraka. Okrećem se za 180° i malo mi je lakše. Pogled je predivan. Još malo..

Pol dva je. Gore smo. Al nema doma. Gledam Olgića u nevjerici. Gdje je dom? Ma tu je još parsto metara. Ne vjerujem mu. Sjedam na pod. Dom je stvarno iza ugla, nije lagao. Ajde idemo u dom pa ćemo tamo odmorit sat vremena. Ajde. Stižemo do planinarskog doma Hahlić. Prekraso izgleda. Neka ekipica gore ruča. Pozdravljamo ih i nosimo stvari u dom. Odmah je lakše. Kava, piva, sendviči, slatko, muzika, sve.. Sunce je taman. Spicy ginger je načet. Lijepo je.

Osvježeni i bez tereta na leđima spremi smo za osvajanje Fratra. Krećemo kružnom rutom i nakon dobrog zagrijavanja stižemo do livadice. Zbog ovoga se sva muka do sada isplatila. Podloga po kojoj hodamo je mekša od najmekanijih jastučića i moja stopala doživljavaju orgazam. Moja srećica traje samo par minuta i mi krećemo dalje gore. Izlazimo iz šume. Stijene. I ne onako skakutamo kao po njima. Ne. Penjemo četveronoške po tim stijenama. Opet umirem. Ali ovo je čak i zabavno. Fratar. 1353 mnv. Strateški se raspoređujemo po oblačićima mekane trave. Vade se zadnje pive. Dijele se zadnje pive. Sunce je savršeno. Ležimo. Lijepo je.

Pokret. Ali prvo grupna fotka. Spuštamo se. Nije lako nimalo, ali još nas drži zen s Fratra. Bez većih poteškoća dolazimo natrag u dom. Sreća. Opuštanje. Grah s kobasom. Piva. Muzika. Društvo. Zalazak sunca. Lijepo je.

Vrijeme je da malo zakurimo.. Dečki kreću u akciju. Neki nose drva, neki skupljaju grančice, neki cijepaju, neki objašnjavaju kako cijepati.. mic po mic i vatrica gori. Mrak je. Malo je i zimki. Pored vatre je toplo. U domu je isto toplo. Idem vidjeti kaj ima u domu. Ekipica igra neku igru sa čudnim kartama. Totalno su uživljeni i odlično se zabavljaju. I ja bi. Pokušavam skužit, ali ništa. Odustajem. Na drugoj strani lagano kreće DJ Nemanja koji na zvučnik spaja svoju novu Nokiu 3310. Dobro znani hitovi poput Ja ne morem bež nje počinju odzvanjati domom. Opet imamo tri flora. Ovo već postaje tradicija. Pleše se. Pjeva se. Veselo je. Lijepo je.

22 sata su i ja se gasim. Tjedan ipak dolazi na naplatu..

Šest sati je ujutro i budi me šaputanje. Zaključani smo u sobi. Odnosno vrata su zatvorena, a kvake u vratima nema. Nekima se piški, a ne mogu van. Spominje se prozor. Kaj? Ja spavam do prozora. Tko je dolje da otvori vrata iz vana? Tea. Ne javlja se. Tomek. Isključen mob. Protka. Win! Par min kasnije dramica završava kada dolazi Protka i otvara vrata. Silazim dolje. Većina izletnika još spava. Vani je fino. Sunce se lagano probija kroz oblake. Kavica, doručak, još jedna kavica, muzika.. Lijepo je.

Izletnici se polako skupljaju. Devet sati je i dolazi prof. Valjak s kartom i kompasom. Vježbica. Pokazuje nam kako koristiti kompas, kako očitati kartu pa zatim kako je usjeveriti, što su izohipse i kako očitati reljef terena. Računamo azimut u prirodi i pomoću karte. Nije zajebancija ova jutarnja matematika. Učimo. Smijemo se. Lijepo je.

10:15 Pakiramo se i krećemo. Naša ruta danas je: Hahlic – Dnić – Vidalj – Živanjski put – Potkilavac. Početak puta je isti kao i jučerašnja kružna ruta do Fratra. Dolazimo na račvu i nismo sigurni kojim putem dalje. Izvidnica je u akciji. Spust nije pretjerano strm i moja koljena su sretna zbog toga. Sad već hodamo sat i pol i vrijeme je za pauzu. Opet se raspoređujemo po oblačićima mekane trave. Vade se grickalice, čokolada, kišnica, rakija.. Sunce se i dalje probija. Oblaci u daljini prijete. Ležimo. Muzika. Lijepo je.

Oblaci više nisu tako daleko i mi krećemo dalje. Kišica rominja periodično, ali to nam godi. Dolazimo do račve i pronalazimo srušen kolac s oznakama staza. Izvidnica je opet u akciji. Odabiremo put i krećemo dalje. Uz još pokoju izvidničku akciju spuštamo se prema cilju. Sad sam već dosta umorna. U pravom trenu prolazimo pored livade na kojoj pasu tri konja. Predivni su. Stojim i zurim u njih. Još malo i u Podkilavcu smo. Posežem u torbu po slušalice da si olakšam ovu zadnju dionicu. Posežem i u džep za mobitelom. Nema ga. Fak.

Dogovorno izletnici nastavljaju do autobusa, a Protka i ja ostavljamo stvari i krećemo u potragu za mobitelom. Protka srce si. Znamo li put? Znamo. Potraga na moju žalost završava bezuspješno. To ti je tak kad upališ airplane mode da uštediš bateriju pa onda nemaš kako locirati mob. Vraćamo se nazad i nastavljamo put prema Potkilavcu. Više mi se neda hodati. Jedva čekam izuti gojze. Nastavljamo planinarskom stazom s preponama i njurgamo. Smijemo se.

Vidim bus. Konačno. Izletnici su se rasuli po livadi kraj busa. Sjedam na mekanu travu, skidam gojze i steznike. Joj kako je ovo dobro. Oblačno je ali je toplo. I ne pada kiša. Palim cigaretu. Lijepo je.

Trpamo se u bus i krećemo doma. Nakon par minuta razgovora, izletnici se polako gase. Slatki su. Gasim se i ja. Ravna Gora. Pauzica. Sendviči, sokići, sladoled, grickalice.. Grickamo i pričamo. Smijemo se. Lijepo je.

18 sati je i mi stižemo u Zagreb. Dan je još vani. Idemo na cugu u Cug. Idemo. Gledaju se slike, prepričavaju dogodovštine. Pije se piva. Smije se. Pada mrak. Pogađate? Lijepo je.

Izvještaj by Raka

Fotke by Kristina, Toni i jedna moja koju sam poslala Tomeku dok je mob još bio samnom.

 

P.S. U međuvremenu, neki dobri ljudi su našli Rakin mobitel, tako da i ta priča ima sretan kraj