-O limuzinama-

Ako me sjećanje dobro služi iz Zagreba je krenulo 5 limuzina sa otprilike 20 izletnika I prijatelja. Krenulo se sa starog mjesta iza Lisinskog prema Sloveniji. Putem smo stali u nekom mjestu u slovenskoj slaščičarni na kolače i kavu. Potom smo krenuli prema Austriji. Ubrzo ulazimo u Austriju. Oblačno je i maglovito. Uz malo gubljenja po austrijskim cestama napokon nalazimo pravi put i kroz par minuta se parkiramo na šljunčani parking podno žičare u predivnoj blajburškoj dolini. Pakiramo ruksake i jedemo ostatke hrane od doručka. Atmosfera je odlična. Svi su nabrijani. Ovako izdaleka Peca se nije doimala kao teško brdo, no svoje pravo lice je sakrila u magli tako da je bilo nemoguće povezati prije pročitane opise o njoj kao najvišoj planini istočnih Karavanki. Zanimljivost Pece je da se dvije trećine planine prostiru na području Austrije, a jedna trećina na području Slovenije.

-O tradiciji i zagrijavanju-

Već tradicionalno započinjemo uspon u 12:30h. Nekolicina izletnika prije pokreta odlazi do obližnje birtije i tamo biva upozorena da je već prekasno da se kreće klasičnim putem prema gore te da je pametnije da dio uspona skratimo žičarom. Nakon kratkih izgredničkih konzultacija odlučujemo da nam je taj scenarij svima ispod časti i krećemo pješke prema gore. Prolazimo kraj početne postaje žičare na 658 m n/v. Vrh na koji idemo zove se Kordeževa glava i nalazi se na 2125 m n/v. Svuda oko nas spuštaju se biciklisti i svoje skupe bicikle trpaju u kabine žičare i idu gore. Izletnici vole bicikle tako da sa blagom ljubomorom gledamo te prizore 🙂 Lagano krećemo hodati. Čeka nas uspon od 1467 metara do vrha. Prvih pola sata zadihani hodamo pašnjacima okruženi kravama dok nam za vratom pušu žičare. Vrlo brzo ulazimo u šumu i pratimo blatnjavi traktorski put. Tu se malo gubimo ali na sreću i sretno nalazimo.

-O planinarenju-

Razmišljao sam što sada ovdje napisati o hodanju po planini…jer ipak smo to radili većinu vremena…Zapravo o tome uvijek razmišljam kada se vratim s izleta i prijatelji ne-planinari uvijek pitaju kako je bilo na izletu. Uvijek mi nedostaju riječi. Mogao sam tu napisati da je bilo jako strmo veći dio puta (onako pošteno strmo), da je bilo sklisko i blatnjavo, da je drveće bilo te i te visine i te i te boje, da je zrak bio vlažan, da je Valjak nosio šešir, da je Mare, Jeleni i još nekolicni ovo bila prva planina u životu nakon Medvednice i odmah uspon na 2000 m, da sam ja proklinjao svaku cigaretu koju sam strpao u pluća, da je grmilo i još tisuću stvari. I onda shvatim da sam zapravo došao do odgovora na ono pitanje: “Koji je smisao planinarenja?”. U nemogućnosti ili čak besmislu opisivanja hodanja, napora i druženja na planini krije se smisao planinarenja. Ti trenuci izmiču opisima i objašnjenjima jer ne trebaju iste i dobro da je tako. To nas tjera da stvari proživljavamo uživo. Jer život je ekran najveće rezolucije. Da se bacamo u nova iskustva, u nepoznato. Tako da eto Neno… to ti je smisao planinarenja.

-O drugarstvu i ispravnim odlukama-

Nakon 2 sata uspona dolazimo do križanja staza. Jedna vodi klasičnim putem, a druga preko fearrate “Walter Mory klettersteig”. Tu smo prizalogajili i odmorili. Dio ekipe koji je mislio na ferratu ipak odustaje od svog nauma jer zaključuje da će biti potrebnija cijeloj grupi u savladavanju Pece. Na kraju se ispostavilo da je to bila vrhunska strateška odluka. Nakon još sat vremena blažeg uspona izbijamo na akumulacijsko jezero i koristimo ga kao pozadinu za fotografiranje. Par sretnih i par vatrogasnih fotki i krećemo dalje. Već pomalo umorni savladavamo azimut ravno uzbrdo po crvenom skijaškom spustu. Tu ulazimo u gustu maglu i od tog trenutka pa do planinarskog doma tapkamo kao guske u magli. Na pola sata od samog vrha dolazimo do smjerokaza koji pokazuje kuda trebamo ići. Tu se malo razdvajamo pa neke lovi panika. Tko nikad nije bio izgubljen u magli na planini ne zna koji je to osjećaj. Lagano već stežu mrak i zima. Nakon pola sata izbijamo na Kordeževu glavu, fotkamo se i veselimo. No već trenutak nakon realnost kuca i ukazuje na činjenicu da je već kasno i da je potpuni mrak, a do doma nas još čeka 1h i 30 min spusta po zahtjevnom terenu. Brže bolje krećemo prema domu.

-O čeonkama i glazbenim ukusima-

Oni koji imaju čeonke stavljaju ih na glave i pale, a oni koji nemaju, a takvih je bilo dosta (znate tko ste) raspodjeljujemo u grupe od po dvoje na jednu osobu s čeonkom. Lagano ali sigurno oni s čeonkama vode ove bez poput Arijadnine niti niz krušljive stijene Pece. Prodanović cijelo vrijeme pušta spore (sporne) glazbene hitove sa svojeg mobitela i tako nekima još više otežava već ionako tešku situaciju. 🙂 Nekima pak njegova glazba podiže raspoloženje i olakšava im spuštanje. Polako ali sigurno ostavljamo vrh iza leđa i približavamo se domu. Negdje tamo daleko treperi svijetlo ali nikako doći do njega. Slika koja se često ponavlja. Umorni i u laganom deliriju osjećamo kako se vrijeme sve više usporava. I kada se noge već počinju vući evo nas pred ogromnim domom na Peci na 1665 m n/v. U nevjerici gledamo ugašena svijetla i zatvorena vrata. Zar je moguće da nema nikoga?!!? Ma nije moguće… Kucamo i iz doma izlazi starija gospođa (domarka) koja je u jednakoj nevjerici kao i mi par minuta prije. Mislila je da mi uopće nećemo ni doći. Pušta nas unutra.

-Uđite, raskomadajte se iliti o poznatoj slovenskoj gostoljubivosti.-

Ulazimo u dom lagano promrzli i zauzimamo svoje pozicije na drvenim klupama i stolovima. Bacamo stvari kraj peći na sušenje i nekako bi se svi najrađe smjestili u sobe i kasnije prionuli večeri. Ali nije išlo tako lako. Domarka je bila tvrd orah. I dalje vidno iziritirana što smo poremetili njen plan da subotnju večer u miru provede uz omiljenu seriju zabranjuje nam da se smjestimo u sobe na katu uz objašnjenje da mora vidjeti u kojim sobama ćemo spavati. Ali ne zna ona tko je došao u njen dom. Uvijek isti pojedinci, počasna garda PD IZGREDNIKA, spremna za raditi nered kreće u akciju i odlazi u sobu na katu bez pitanja dok domarka grije večeru. Kada je glavešina doma uvidjela što se događa na nas sjedioce u blagavaoni zakortljana je lavina bijesa. Svi se gledaju u nevjerici i pitaju u sebi hoćemo li ostati bez večere radi tog incidenta. U tom trenutku ulijeće najsjajniji vitez oboružan dugim neumornim jezikom i božanskim šarmom. Tko drugi nego Ico himself. Velemajstorskim potezima, pravovremenim laskavim namigivanjem i toplim riječima umiruje domarku i iz bezizlazne situacije okreće sve u našu korist. Miris uznemirenog gulaša već nadražuje maštu.

-O Matjaževom loncu-

Nakon dvadeset minuta u tanjurima pred nas počinju padati darovi s neba. Naizgled klasični gulaš s manje crvene paprike sve nas je zavarao. Dakle, o tom jelu se ništa nezna. Nitko od izletnika nikad ga nije probao. Fino je mirisao, a u njemu je plivao cijeli plov nepoznatih sastojaka. Gljive, slanina, kobase, povrće i tko zna što još ne. Nitko se nije niti pitao. Žlice su svojski radile i grabile. U njega se umakao fini kruh- mješavina lembasa i mane. Točno onako kako je to vjerojatno radio i kralj Matjaž koji prema legendi spava pod gorom Pecom. Napokon siti i na toplome aktivnost nam počinje opadati. Nakon piva, dva većina se povlači u odaje. Ali naravno da to nije bio kraj večeri za sve.

-Zašto Genije?-

U blagavaoni je ostalo nekoliko izletnika i većina izgrednika. Domarka nas je sad uljudno zamolila da svi krenemo prema odajama jer već je bilo 23h, a to je po slovenskom vremenu već iznimno kasno. Nevoljko smo na to pristali ali tu se dogodio prijelomni trenutak. Rijetko viđena situacija u kojoj Genije pred svima demonstrira zašto ga tako znaju u kvartu, Jabuci i šire. Kirurškom diplomacijom ispregovarao je gajbu piva za izgrednike na katu. Sad opet veseli i nasmiješeni gasimo svijetla blagavaone i penjemo se u sobe.

-Priča za laku noć I borovniček-

Uz zezanciju, pokoje pivo i borovnice iz borovničeka lagano tonemo u san. Neki lakše, neki teže. 🙂

-Jutro i drugi dan-

Budimo se u pristojno vrijeme. Doručak prolazi uz prisjećanja na jučerašnje dogodovštine. Lagano se pakiramo, plaćamo dugove, fotkamo ispred doma i put pod noge opet prema Kordeževoj glavi u nadi da ćemo danas nešto i vidjeti s vrha. Nakon pola sata hoda dolazimo do križanja gdje jedan put vodi preko ferrate na vrh, a drugi lakšim putem kojim smo se sinoć spuštali.

Pet odvažnih odlučuje se na ferratu kako bi si opravdali što su dan prije teglili kile opreme na 2000 m visine. U sastavu Prodanović, Valjak, Piskač, Bačić, Juric i Kušek ferrata od 1h 15min pregažena je kao plitak potok. Nekima prva, nekima tko zna koja, a nekima druga makar su se nakon prve kleli da ih ferrata više nikad neće vidjeti. Ostatak ekipe je pošteno potegnuo tako da su vrh osvojili prije “ferataša”.

Svi zajedno našli smo se na toplome u restoranu kod stanice žičare prema dolje. Pala je odluka da se dio izletnika spusti atraktivnom žičarom do autiju. “Ferataši” kakvi jesu (časni ljudi) odlučili su spustiti se pješke korak po korak kako su se i popeli. Spuštanje je potrajalo mada smo sjekli azimutom prema podnožju planine. Put su nam presijecale mnogobrojne biciklističke staze pune vozača čijim smo se vještinama divili i koji su ublažili monotoniju spuštanja. Nakon 3 sata tabananja napokon dolazimo do parkiranog auta. Ekipa koja je išla žičarom već je otišla. Umorni sjedamo u auto i krećemo doma. Na putu prema Zagrebu stajemo nešto prigristi i u relativno normalno vrijeme stižemo doma.

-Fin-

I što reći za kraj? Meni osobno jedan od najljepših izleta u mom planinarskom sjećanju…ali to kažem za svaki. 🙂

Ivo Kušek