4. i 5.9.2021.
Autor: E.B.
Moj prvi izlet s planinarskim društvom nije uključivao nikakav oblik planinarenja, već bicikliranje. U Istri. Pred kraj ljeta. Pa evo kako je to izgledalo.
Ovaj logistički zahtjevan izlet počeo je 4. rujna 2021. u ranim jutarnjim satima na parkiralištu kod kafića Cug u blizini Glavnog kolodvora u Zagrebu. Već u prvim trenucima sam mislio da od tog izleta neće biti ništa jer sam, pogađate, noć prije odlučio lumpovati tamo negdje u šumi Grmošćica iznad Črnomerca uz milozvuke elektroničke glazbe. Točno jedan sat sna kojeg sam uspio prikupiti prije izleta odmah se iskazao tako što sam zaspao u kombiju i prespavao cijelu vožnju do Istre.
Kada smo stigli ispred Muzeja Parenzana, u podnožju Motovuna, s ukupno šest (6) motornih vozila, rekao sam samome sebi: “Nije mama pi***u rodila, moš ti to i bez spavanja”. Drmno sam jedan energetski napitak, svi smo posjedali na bicikle i krenuli u vožnju.
Za one koji žele nekoliko povijesnih činjenica i objašnjenje što Parenzana jest – prenosim nekoliko informacija (uglavnom s Wikipedije). Riječ je o trasi koja se prevodi kao “Porenčanka” po gradu koji čini konačni cilj i našeg izleta – Poreču. To je nekadašnja željeznička pruga koja je prometovala od Trsta do ovoga grada. U pogonu je bila od 1902. do 1935. godine nakon čega postaje zapuštena. Nekoliko mostova, vijadukata i tunela te krajolik kroz koji je prolazila učinili su je atraktivnom destinacijom za bicikliste i šetače pa je postepeno i pretvorena u najdužu i najljepšu biciklističku rutu na najvećem hrvatskom poluotoku.
Već na početku vožnje pokazalo se da za Parenzanu prije svega treba imati dobar bicikl. Deblje gume su svakako preporučene pošto je put velikim većinom sačinjen od makadama. Lanci bi trebali biti što čišći i spremni za naslage istarske crvenice koja se lijepi za njih po putu. Kočnice moraju biti funkcionalne za sve nizbrdice. Dobra fizička sprema je također preporučena budući da ima dosta uzbrdica, međutim ako imate malo dublji džep i nije vas sram pokazati svoju lošu formu, električni bicikl je dobra stvar (uglavnom ga koriste njemački umirovljenici kojih je bila hrpa na ovoj trasi, ali neki pojedinci iz našeg Izletnika su također koristili ovaj alat). Kaciga je treća stvar koju bih svima preporučio je kaciga jer, iako nitko od naših nije bio ozlijeđen, lako bi se moglo pasti na tako neravnom terenu.
Prva pauza na izletu odvila se u obližnjem kafiću koji se nalazi negdje na manje od sredine našeg puta. Popili smo gemišt/pivu/čaj i išli dalje.
Putem Parenzane ima puno lijepih stvari za vidjeti, a i doživjeti. Prolaskom kroz vinograde možete ukrasti koju bobu ili grozd ukusnoga grožđa, možete podragati koze po kojima je Istra poznata, poverati se na neki od vidikovaca i vidjeti Motovun i ostale gradove iz nešto drugačije perspektive, prevesti se preko već spomenutih mostića ili proći kroz tunele koji su već spomenuti.
Pošto su vozači imali različit tempo vožnje, grupirali smo se spontano sukladno tome. Ja sam se nekako našao u skupini nas troje koji smo vozili prilično brzo (napominjem, ali ne prozivam da je jedna od navedenih imala pomoć električne energije!). Kako nas troje nismo koristili navigaciju, već samo intuiciju, u jednom trenutku smo skrenuli s puta, a da to nismo ni znali. I to na nekoliko kilometara od Poreča. Da bi stvar bila bolja, Adamu je baš tad odlučila puknuti guma. Nas troje smo imali gotovo svu opremu u za mijenjanje gume, no ne i pamet pa smo bili primorani zvati HGSS. Na sreću ne onaj pravi, već Damira i Tina koji su svo vrijeme vožnje pazili na nas, stado ilitiga četu biciklista. Tinkec je brzo dojurio i zamijenio gumu dok je Adam fotografirao osinjak te smo sretno svi došli do cilja – grada Poreča.
Bicikle smo poslagalii na drvo u parkiću i kratko se bacili u more koje je bilo puno malih klobuka koji te diraju i po nezgodnim mjestima na tijelu. Nakon kupanca dolazimo u kuću s bazenom u kojoj je Edina već radila na pripremi večere.
Moja neprospavana noć tu je lagano došla na naplatu te sam ubio oko dok se već počeo peći roštilj. Uz obilno jedenje i pokoju čašicu privodimo subotu kraju jer ujutro idemo dalje!
Kako je došlo jutro, lagano smo doručkovali i krenuli u nastavak avanture. Velika većina biciklista odlučila se na vožnju s četverokotačnim motornim vozilom do vinarije, ali nas nekoliko najhrabrijih je odlučilo tih 13-ak kilometara prijeći sa stilom na biciklima. Ta ideja mi se brzo obila od glavu jer je moja draga prijateljica astma odlučila doći i dati bi topli pozdrav na jednoj od uzbrdica. Sigurnosti radi, evakuirali su me do vinarije da tamo zalječim svoje alergije.
Vinarija Rossi pokazala se kao odlično utočište za nas hedoniste. Uz platicu pršuta, sira i liofiliziranog šumskog voća smo isprobali 5 vrhunskih vina. Moram reći da je gospođica koja je vodila nas wine-tasting bila malo nervozna, ali je domaćin to ispravio jednim gin-tonikom kojeg smo popili i čašćenjem s domaćim amarom, terraninom i pelinom. Kako je cuga podobivala brojne medalje i imala sjajan okus (a ne zato što smo popili svi po par češica) smo pohrlili njihov shop kao da sutra nema i pokupovali im sve te fine, fine žeste.
Nakon toga sjedam u kombi i idem pravcem Zagreba. Neki od suputnika su još skoknuli do Motovuna, neki na još jedno kupanje, svakome po njegovoj volji. Zaključujem putovanje s poštenim bacanjem u krevet kako bih nadoknadio manjak sna. I jedva čekam iduću avanturu!