Ćaćina deca:

“Vi shvaćate da je to ženska odjeća?”  upitao me zabrinuto gospodin kojeg sam našao preko Njuškala. “Jeste li sigurni da ćete stati u te leopard trapepice?”  dodao je.

“Naravno, rastezljivo je to!”  slavodobitno mu odgovaram prilikom presvlačenja dok istodobno pokušavam prikriti svoje žarko crvene bokserice.

Šalim se, nisam nosio gaće.

Tako nekako je počelo naše putovanje na Papuk. S gepekom punim poliestera i samta, dovršavali smo zadnje pripreme za dugo iščekivano planinarenje. “Mater” je nabavila krila,  nekolicina se pobrinula da nismo žedni tijekom puta, a moj je zadatak bio da nas prikladno (oskudno) odjenem za tematski party.

U 8 sati (+/-) nas je iza Lisinskoga čekao autobus spreman za polazak. Ekipa dobro raspoložena, sjedala mekana i uska, rum mlak ali sladak ko dječje suze.

Vrijeme kao da je proletilo, 12 sati je i eto nas već u Velikoj.

Rumko je izdržao punih pola sata, ne bih htio upirati prstom, ali Rukavina ga baš može (pro)gutat, a moja viljamovka je ostala u frižideru (na što su me moji ukućani slavodobitno, taman dovoljno prekasno podsjetili), pa nas je put odveo do lokalne birtije.

Stižemo u najbližu kafanu i pitamo konobaricu “Pošto boca ruma”? Na njezinih “otprilike 200 kn”, odgovaramo joj “daj nam tri kratka”.

Vraćamo se do spremnih planinara i krećemo!

 

Kata:

Papučarenje ili #samoljubav.

Nakon godinu dana opiranja i „drž, ne daj“ borbe s Rakom oko mog planinarenja, pao je Papuk. Padoh i ja umalo par puta preko granja i stabala, al nisam se dala. Na planini, jel.

Long story short kako je sve počelo. Čujem da se ide na Papuk, 9. – 10. zaljubljenog mjeseca. Sniženje na gojze u Alpini, od frenda posuđujem štapove. Par serija čučnjeva i iskoraka prije izleta, čisto pripreme radi. Spremna k’o stari mi 91.

I Rake mi, bi dost dobro. Zanemarit ćemo što smo kasnilli u startu s busom i nećemo reć tko je kriv za to (Sven, jel ono bješe Vještica, bravarski servis)? Kako god, krenušmo busom na put. Rakija u krug, Dinin čaj koji je isparavanjem napio cijelu Slavoniju i dio Srbije, malo Karle za dobro jutro. Dost dobro.

 

Ante:

Papuk ili kako sam izgubio planinarsku nevinost

Što reći na moj prvi planinarski izlet? Pa krenuo je očekivano, ako je to itko mogao očekivat. Kako nisam najbrža osoba ujutro, večer prije izleta moja bolja polovica inzistira da ona namjesti alarm (jer moj alarm ne valja) na 6i45 kako bi sve stigli, a onda možemo i kupiti sve sto treba vodu, kavu, sendviče, i tako dalje (čitajte pelin). Lagano se tako budim, bezbrižno odlazim na WC, te letimično pogledam na sat na kojem piše 7i45 (da, nisam pogriješio maloprije napisati alarm je bio u 6i45), te kreće strka…

Trpanje robe, gojzerica i ostalih stvari u ruksake, traženje ključeva od auta i stana, urlanje po hodniku zgrade “Jesi uzeo ovo? Jesi uzela ono?”, te eto dolazimo do drugog fail-a na samom početku dana. Već sam prije spomenuo da nisam najbrži ujutro, pa dok izlazim iz stana s druge strane hodnika čujem “Gdje su tvoji ključevi?”. U tom momentu elegantno povlačim vrata stana koja se uredno zaključavaju i tad shvaćam da sada imam jedna zablokirana vrata od stana s istim onim ključevima koje smo maloprije tražili, ali sada barem znamo gdje se oni nalaze…. U ključanici s unutarnje strane zatvorenih vrata stana, tako sada mogu preporučiti super servis “Vještica” koji radi 24/7 i za 350kn otvara zatvorene stanove.

Dolazimo sa zvukom sirene kod Lisinskog (ipak nismo zadnji, jeeeee), pozdravljamo dobre ljude i nakon petnaestak minuta Raka pusta popularnu pjesmu tih dva dana, te krećemo za Papuk. Marko vadi domaću rakiju koju vrti u krug, Karlo ustupa dva sendviča (volim te Karlo), a bus se lagano kotrlja Slavonskom. Ostatak puta spavam, te se budimo na prvom stajanju. Napadamo benzinsku postaju kao da nema sutra, praznimo police i ….. još nešto, ali nećemo sad o tome. Na parkingu nailazimo na pazar križeva i svetih slika, pa počinjem razmišljat o tome da li sam na benzinskoj ili u Međugorju.

Ponovno se čuje poznata pjesma sa zvučnika, sta znaci samo jedno… polazak.

 

Kata:

Dolazimo na početak i srećemo braću Srbe koji će nas učit penjanju dan poslije. Tko preživi, pričat će. Polazimo svi zajedno prema dalekom gore. Ja još mislim kako idem kraćom, a ne dužom rutom. Mladost, ludost. Ta te planina nekako smota i zavede i treba bit oprezan. I bi kao što su rekli, prvo uspon pa uspon pa još malo uspona. Ali onda, ljepotica od šetnje. Lijepa slavonska ravan nas je dočekala nakon izdaha i uzdaha. Šetnja, laganica. Sunce negdje gore i na nebu i u nama. Priroda i društvo. Još nema snijega (inače, pravi će Mostarac prije ugazit u govno, nego u snijeg, da prostite). Milina.

 

Ante:

Ponovno, spavanje do Velike, dolazak pred crkvu, sunce se ukazuje, ljudi ispadaju vani iz autobusa, kreće moje prvo oblačenje gojzerica, paljenje kineske kopije goPro kamere i povorka lagano kreće. Prolazimo kod bazena u Velikoj, par katoličko obojanih ulaza na putu (s Isusom veličine manjeg vozila), pa nakon toliko katoličkih simbola lagano počinjem sumnjat da možda nije neki katolički izlet? Kreće uspon koji ne prestaje nekih 40 minuta, gdje se prisjećam svih onih simbola, pronalazim izgubljenu vjeru, molim Boga za milost, sto je očito urodilo plodom, te napokon stajemo. Nakon par dobrih udisaja, kreće prva tura selfija, lagano upijam prirodu i sunce koje grije, te ovo postaje uživanje.

 

Ćaćina deca:

Prati nas odlično vrijeme, sunčeko roka, pokoji je stupanj preko nule a entuzijazam na razini. Prvo stajalište nam je zgodni, srednjovjekovni “Stari Grad” na kojoj se kratko zadržavamo.

 

Ante:

Pa pa pa papa…poznata pjesma, krećemo dalje… Nema vise onakvog uspona, put postaje sve ravniji, sunce grije, skidamo se u kratke rukave, udišem punim plućima, ipak nije los ovaj izlet.

Nakon sat hoda, ponovno stajemo na kraci odmor, sad sam se već osokolio, u glavi se roje misli poput kako za sljedeći izlet bi mogao na Kilimanjaro, te kako je to bit sljedeći hrvat na Annapurni… Karlo (onaj isti s početka priče) opet nudi sendviče, koje ne odbijam, Kata (poznatija kao i “uPPP”, objašnjenje kratice dostupno u sjedištu Izletnika) podiže raspoloženje (koje se može vidjeti na slici nize), ali iz pozadine kreće pjesma za polazak.

Nakon kraće šetnje, kreće račvanje povorke, jedna ekipa će ići dužim putem, a druga ekipa će ići kraćim putem. Sigurno ne sumnjate, kao već iskaljeni i osokoljeni planinar, sa snovima o Himalaji, izabirem ni manje ni vise nego …. kraću stazu, jer glad ipak ne bira. Nailazimo na prve tragove snijega, radim prve kugle, bacam iste na autora fotografije nize, gazim po netaknutom snijegu, sunce grije, lagana šetnjica i uživanje.

 

 

Ćaćina deca:

Putem se izmjenjuju snijeg i blato što pridonosi dinamici staze. Pred vrh nas je dočekao  strmiji uspon na sniježnoj strani, nakon kojeg napokon dolazimo na vrh – uživamo u pogledu, bacaju se fotke i rješavaju se zadnje zalihe suhovine i ostalih tradicionalnih delicija.

Na mjestu gdje se razdvajala dulja i kraća ruta, družina se kolektivno hrabro/naivno opredjeljuje za dulju.

 

Kata:

Grupiramo se i fotkamo na Nevoljasu (valjda tamo,ne sjećam se svih naziva. Nek me ispravi netko), gdje se razdvajamo na kraću i dužu stazu. Kako sam sva nabrijana kako mi dobro ide, idem dužom stazom. Bila sam u onom modu: „Znaš ti ko sam ja?“.

I bi dost dobro. Istrpišmo još par većih uspona i dođošmo na vrh. Preko snijega doduše, al je osjećaj gore na nekih 900 metra bio jači od bijelog govna. Zen, chill, mindfuck. Drago mi je što sam luda bila pa pošla dužom. I tako je. Snimala sam selfie. Spavaš li mirno, Izletniče?

Nakon kraćeg chillanja, krenulo je spuštanje. Malo poledice bilo je izazovno (nikada problem, samo izazov). Svladali smo to i ušli u šumu. Opet malo šetnjice, koja je vremenom postala lagano dosadna.

Lijepo sam skomentirala da bi bilo možda bolje da je malo napetija staza jer samo to šetanje po lišću – ima li kraja? I onda me karma kao i uvijek spizdila po glavi. Spuštao se mrak, ja naravno nemam lampu. Početnik. Kreće spuštanje do samog doma. Recimo samo da znam kako je Frodu bilo do Mordora. Vidiš ono svjetlo u daljini, samo što ne pljuneš do njeg, ali nikad doć. Preko deblova i granja probišmo se nekako i izađošmo svi živi i u komadu na cestu.

Dost dobar osjećaj.

Dolazimo u dom, na toplo. Pola ekipe već zarakijalo. Što drugo kad Srbi donesu jabuku. Nisam inače od rakije, ali nagnem jednu. Bilo me teško nagovoriti, ali popustih nakon par sekundi. Večera, pivo, rakija i onda spremanje za Studio 54.

 

Ćaćina deca:

Sati prolaze (ili je samo takav osjećaj bio) u  izmjenama uspona i spuštanja. Snijeg, blato, lišće, snijeg, blato, vrijeme se vučeeeee. Sunce zapada, ja već pomalo imam senzualne misli o čobancu.

Pada mrak,   Edine “Prikaze” u glavi na repeatu. U daljini vidimo planinarski dom Jankovac, a ja sam sretan što se moja glupost ne nošenja lampe ovaj put možda i izvuče.

Čobanac prosječan, no osjećaj da smo napokon stigli je neprocjenjiv. Pivica za pivicom, atmosfera se zagrijava, podmazujem jednog od kreatora kviza rundom da otkrije pokoje pitanje i nagovaram ostatak družine da uđu u tri broja premalu obleku za Studio 54 party.

 

Ante:

Nakon nekih sat vremena šetnje, dolazimo do doma, pri ulasku u dom gospodin s recepcije nas uljudno pozdravlja, a ja na tečnom hrvatskom jeziku ozdravljam s “dobar dan i jednu juhu molim, hvala“. Odjednom čujem jeku, “i meni, i meni, i meni”, pa uskoro na stol dolaze 4 juhe, koje usisavamo bolje od onih usisavača na vodu koji se reklamiraju na TopShopu (ovaj tekst nije monetiziran), te nakon jednog crnog osječkog radlera (tekst i dalje nije monetiziran), penjemo se u sobu na kratko spavanje.

Budimo se prije večere, sjedamo u pun restoran, te čekamo pune tanjure. Dok čekamo, upoznajemo goste iz Vojvodine, koji uzvraćaju pozivom na njihov event u lipnju, vadi se rakija i kreće nazdravljanje.

Sve to prekida klopa, koju opet ekspresno rješavamo, te se penjemo srediti za Studio 54.

 

Kata:

U moru šljokica bili smo prokleto zgodni. I to je sve što ću reć o partiju. Kažu da slike govore tisuću riječi. Ni u našem slučaju nije drugačije.

Drugog se slabije sjećam. Samo znam da je bila ljubav u zraku. I šljokice.

 

Ante:

Oblačim se vise poput romskog prodavača felgi na auto sajmu na Hreliću nego nekog lika koji je sudjelovao u ludim večerima Studia 54, ali vodim se onom “važno je sudjelovati”, pa se u nekom trenutku okupljamo u restoranu.

Tu vidim Trpija, leptirica s pištoljem u obliku falusa, koji je oblijetao sve goste i oprašivao ljude svojim pištoljem napunjenim ginom, iako poprilično neprecizno jer gin više puta završio gostima u oku nego u ustima, ali Trpi nije odustajao.

Nakon “kraćeg” kviza, kreće studio 54, ekipa se rasplesala, šljokice lete na sve strane, Raka kruži s zvučnikom, ostajemo bez alkohola, ali u isto vrijeme ukazuje se gospodin/mesija na sanku. Tu se također ukazala i moja medicinska dijagnoza (rasturene ahilove tetive), kaže dosta, pa gospođa i ja krećemo na spavanje.

 

Ćaćina deca:

Podmazivanje nije uspjelo, sudija na kvizu je kriv za sve, no parti se zahuktava.

Hvala Davoru ovim putem što je sramežljivo izvukao bocu Pelina i nezaboravan party za neke učinio recimo to.. zaboravljenim.

Pohvale i za ekipu generalno, koja je bila odlična, zabavna i šarena. Mogao si pričati o ozbiljnim životnim temama te koju minutu iza toga proizvoditi neartikulirane, životinjske zvukove bez ikakve osude. 

 

Ante:

Ujutro se budimo i spuštamo na doručak, te krećemo do gostiju iz Vojvodine na penjanje po stablima. Nakon sto sam vidio sto bi trebao radit, moje noge kažu da je ipak bolje da odem po kavu i kreće chilanje koje traje vise sati ispred planinarskog doma. Puštamo best of Marley-a, pridružuju nam se Kata, Marko, Karlo i ostali, odlazimo po još kava. Karlo dize drona, uživamo u snimaka iz zraka, nakon poslušanog Boba, okrećemo na best of David Bowie i rješavamo kutiju kolaca u stilu koje najbolje opisuje naslov filma “Nestali za 60 sekundi”.

Oko 14:00 kreće nas povratak nazad, pa postajem sve tužniji, ne znam da li zbog toga sto odlazimo s ovog mjesta ili zato sto znam da ne možemo ući u stan. Nakon duže vožnje dolazimo u Zagreb, svako svojim putem kuci, zahvaljujem svojoj gospođi na nagovoru da odemo na predivni vikend, te se nadam da ću joj uskoro zahvaliti i na sljedećem.

 

Kata:

Sutradan buđenje, hlađenje i lagana šetnjica oko jezera i do slapa. Još malo zena pred kraj i lagano druženje. Još da je palo kakvo janjce, nitko sretniji od mene. Nažalost preskočih veranje po drveću, jer eto. Večer prije je učinila svoje. Ekipa koja se verala kaže da je bilo zakon za isprobat. Vjerujem. I to mi je dovoljno za tu fazu.

 

Ćaćina deca:

Sljedećeg su nas jutra dočekali planinari iz Vojvodine (Klub penjača po drveću Fruška gora) te pružili priliku zainteresiranima da se penju na veliko stablo nedaleko doma.

Već sam mogao zamisliti kako će me skupljati lopatom u podnožju stabla, kakav će mi to dernek bit na karminama, pa smo ipak izabrali pokoru za sinoćnje rasulo u vidu kratkog kruga oko jezera i parka prirode Papuk koji završava na romantičnom slapu nedaleko samog doma.

 

Petra:

Izvješ(t)aj s drveta

 S obzirom da su svi već štreberski odradili svoj dio izvještaja, osim mene, inače štrebera u duši. I ponosna sam na to. Osim sada, malo sam podbacila, ali Raka mi neda da „slučajno“ zaboravim svoj dio, a ispada da ako imam dovoljno vremena odigrat jednominutni kviz na fejsu, očito imam dovoljno vremena i za pisanje izvještaja. Kako mi je krenulo, mislim da ću i ja pokrenut neki svoj blog. Još koji izlet i možda se popnem do statusa blogera.

Nego, da…drvo. O njemu se još nije pisalo jer izgleda da su ga ostali blogeri propustili. Šteta, penjanje na drvo je stvarno doživljaj.

Dakle, s nama je bila i grupa penjača iz Vojvodine, koja je vrlo ambiciozno pripremila opremu za penjanje u subotu, nakon višesatnog uspona i padova i prije disco partijanja. Možda nije najbolji tajming, ali barem je sve bilo spremno za sljedeće jutro.

Nakon (pre)ranog buđenja, čak i debelo prije doručka te šetnje od sat vremena do slapa koji je 5 minuta udaljen od planinarskog doma, skupih i ja mud…hrabrosti popest se na božićno drvo. Tako obavijen užetima i opremom poput lampica, s penjačima s narančastim kacigama kao kuglicama malo i je podsjećao na božićno drvce. Ono najveće, na zagrebačkom trgu.

Nego, kako to izgleda? Nekoliko je opcija u ponudi.

Možeš se penjat do prvih grana u potpunosti koristeći svoju snagu (koju??). Možeš se pokušat penjat vlastitom snagom (slika 1), odustat i popest se normalno…da te netko drugi vuče (slika 2 i 3). U oba slučaja treba uložit svog truda snage te čak i u ovom lakšem slučaju, pomoći simpatičnom gospodinu iz Vojvodine da te podigne tih nekoliko metara dok se ne kreneš sam verat po granama.

Nakon toga napokon se uhvatiš za granu i uspinješ se po granama jednakom lakoćom kao što se penješ po stepenicama. Moš’ mislit…evo još uvijek me prepone i ruke bole od grljenja drveta. Ali neka, osjećaj je predivan. Pogotovo kada dođeš do hammocka zavezanog među granama pri vrhu drveta i zavališ se u njega.

Kažu ti da ne gledaš dolje kad se penješ, ali eto usudila sam se i mogu reći da je bilo prilično visoko i vjerujem da te vrlo lako može uhvatit vrtoglavica i strah od visine.

Spuštanje je barem lako, samo se pustiš da te gravitacija prirodno vrati na dno od kud si i krenuo te s laganim podrhtavanjem u rukama i nogama odlaziš s hrpom doživljaja sa svog prvog izleta.

Sve u svemu, odlično iskustvo uz odličnu ekipu penjača iz Vojvodine koja je jedan super hobi i strast pretvorila u posao od kojeg dost dobro žive.

Nadam se još kojem kul iznenađenju na sljedećim izletima.

 

Ćaćina deca:

Hvatamo svoja mjesta u busu za povratak, biramo koje ćemo od svojih zločestih snova usniti i zavalimo se. Tuga i čemer je vladala tim dijelom busa kad se shvatilo da su baterije mobitela pri kraju, da tom stranom nema autoceste i da će put trajati dulje nego što smo se nadali.

No četiri sata poslije, puf, eto nas u Zagrebu!

Skidam kaznu s vjetrobranskog stakla, u panici tražim ključ od auta nekoliko minuta te zaboravljam gojzerice na parkiralištu.

Do slijedećeg puta, Papuče!

PS. Po gojze smo se ubrzo nakon toga vratili, no naposljetku ih ostavili tamo svijesno, ako nekome mogu bolje poslužiti tijekom ovih hladnih dana.