Naslov: Love&Hate relationship
Podnaslov: Laži i obmane
2017 / 02 / 04+05
Subota. Osam ujutro. Vozimo se prema Lisinskom i pitamo se da li okrenuti nazad u krevet. Petak je bio veseo i fali nam cca 3 – 4 sata sna, ali prebrzo stižemo pred gotov čin, točnije 11 ljudi i 3 auta koja čekaju na finalni ukrcaj i kretanje. Vesela družina kreće iz Zagreba, a sunce koje se probija kroz oblake nam daje nadu da je Vakula ponovo bio u krivu i da će nas vrijeme ipak pomaziti.
Deset sati je. Stižemo u Požegu. Sunce. Kava. Cigareta. Plac. Sir. Spremni smo za brdo. Krećemo uzbrdo i jasno nam je zašto, samo par dana ranije, cisterna nije mogla proći ovuda. Uz hitove devedesetih jurimo uzbrdo 15 na sat. Pripremamo se za večernje karaoke iako ih nitko nije najavio. Nada umire posljednja.
Nešto prije dvanaest sati stižemo do planinarskog doma Jankovac. Ostavljamo stvari u domu i hrabro krećemo na svoje prvo planinarenje, ne znajući što nas čeka. Radosne smo. Uzbuđene. Krećemo s penjanjem. Govore nam “to je lagana setnja”. Vjerujemo im. Lažu.
Nakon prvih 45 minuta uspona, shvaćamo što se događa. Kažu još samo malo uspona i onda šetnja. Opet lažu. Molimo za pauzu. Prvo u sebi (ne želimo pokazati slabost). Onda i na glas (nije nas briga za slabost jer se rušimo). Kažu jos 5 min pa cemo stići do planinarske kućice. 25 minuta kasnije, stižemo na planinarsku nastanbu Jezerce. Euforija. Sunce. Hrana. Čokolada. Striptiz. Veselo. Kažu idemo dalje. Prebrzo to kažu.
Nastavljamo dalje do vrha Nevoljas. Par ih se penje gore. Svi se penju gore. Mi se ne penjemo gore. Super nam je dolje. Sad smo zagrijane i ufurane. Sljedećih dva sata čak i ugodno prolaze. Uspješno osvajamo Tauberove stijene a nakon toga i Stari grad iznad Velike. Tamo je uslijedio najljepši dio. Velika pauza i hrana. Master chef Maroje je nahranio sve izletnike jednim kolutom sira i domaćim ajvarom. Umjesto počinka nakon obroka netko je ponovo rekao AJMOOOOOO i kolona krenuše nazad. Rekli su nam da će povratak biti lakši. Šetnja po cesti rekoše. Guess what? Opet su nam lagali.
Prvih sat vremena, sve ok. Polako pada mrak, a mi skrećemo s ceste. Hodamo po putu koji su nam utabale gume vrlo velikog vozila – nazovima ga džip. Oko nas snijeg do koljena. Palimo lampice i kao da to nije bilo već dovoljno uzbudljivo, vodič predlaže da “skratimo” put kroz šumu. Opet uzbrdo. Lagana tišina i muk. Svi u svojim mislima. Na sreću, svima je teško. Leđa i noge lagano otkazuju poslusnost. Ako smo mislile da je u tim uvjetima teško uzbrdo, naučile smo da je još gore nizbordo. Više nam ništa nije bitno osim da dođemo do planinarskog doma. Skijamo nizbrdo i grlimo drveće. U daljini vidimo svjetla. Sreća. Sad već želimo i potrčati, ali samo ostaje na želji. Malo prije 19 sati konačno stižemo do Jankovca. Oduševljenje. Tuš. Večera. Alkohol. Party tj. Pokušaj partija do predsjednikovog preuzimanja DJ pulta. Kratko rasplesavanje u pauzama i druženje s 3 preostala planinara koja su se našla u domu.
Nedjelja. Devet sati. Buđenje. Upala mišića i glavobolja. Sretnici koji su stigli na doručak dobili su jaja na oko (mogli su i gore proći). Fermentirani pregovori noć prije su završili obećanjem vodica da će nedjeljna tura trajati max. 3 sata. Spremanje i nova obmana. Nesvjesni s naivnom nadom ponovo preveselo krećemo u “šetnju”. Početak dobar. Prvih pola sata razgledavanje bajkovitog slapa (vodič ga naziva Slap koji se zove nekako valjda). I nova tura penjanja. Staza optimalna. Kosina postojana, rub nepostojan. Kukovi zahvaljuju na prilici. Drugi dan je bilo čak više lakših dijelova u kojima se doživjela ljepota planinarenja. Teren je bio sve samo ne dosadan. Od leda, trave, blata, snjega, bljuzge. Hrabro smo pratile ulog brda uz povremene (ili malo češće) žalbe. Vodič je rekao brzo smo na vrhu. Sat vremena kasnije četveronoške smo osvojili Ivačku glavu.
Istim stilom smo se i spustili s nje. Sjajna forma, optimalni teren i blagi nagib su nas motivirali da se dio puta spustimo i na pozadini. Fun. Kukovi otkačeni, lagana amortizacija u koljenima i spuštanje bez mogućnosti kontrole u tzv. slobodnom stilu sljedećih dva sata do doma. Dolazak i neizmjerna sreća. Mama, napokon sam uspio. Geganje po stvari. Tko još treba tetive i mišiće.
Sreća. Ponos. Glad. Pakiranje, Grupiranje po autima. Puno brži i lakši spust s autima te šećer na kraju. Gozba obrok u Zlatnom Lugu. Siti smo. Život je lijep. Noge ćemo osjetiti kroz par dana. Starije smo. Zaboravljamo. Ići ćemo opet.
Fotosi: razne Izletnice i Izletnici
Tekst: Sven i Ivana