6. – 7.1.2023.

“Iznad oblaka

Nema laganja

Nema skrivanja

Sve je istina”

Dan prvi (6.1.2023.)

Tog jutra nakon već tradicionalno slabo odspavane noći pred izlet, nisam ni slutio što me zapravo čeka. Nas 11 ako računamo i 2 psa se ranom zorom uputilo s dva auta na polaznu točku u Libinjskoj kosi. Jedna ekipa je izabrala makadamski autoput, druga se ipak odlučila testirati rally staze pa smo s mirisima spržene lamele krenuli put prema skloništu Vlaški grad.

Putem su se dali sresti konji i krave, a nešto više u brdima i skupine planinara. Kulturno planinarski bismo se pozdravili, pitali dokle oni pa hoće li možda noćiti u skloništu pa bi svaki put izdahnuli od olakšanja kada bi saznali da nam ipak neće praviti društvo u skloništu. Nije da ne volimo društvo, samo ne bismo baš da spavamo na prikući, jer sklonište prima 15-ak ljudi. Put do skloništa nije bio previše zahtjevan, držali smo se finog tempa, odmarali na vrijeme i nije bilo poteškoća.

• 

• 

U skloništu smo ostavili velike rance, zauzeli mjesta za spavati, uzeli manje rance i uputili se prema Svetom Brdu, trećem najvišem vrhu u Hrvatskoj. Put je bio nešto teži nego do skloništa, tlo je bilo zaleđeno, još je bilo mraza pa smo se morali penjati dosta oprezno. Što smo bliže bili vrhu, to je vjetar jače puhao i bilo je sve hladnije. U jednom trenutku smo bili iznad oblaka i pogled je nevjerojatan, osjećaj kao na vrhu svijeta, a oblaci kao mliječno more. Plan je bio gledati zalazak sunca pa smo svi zasjeli, pili neka nova piva, pelin i rakiju, kako to već biva u društvu. Fino smo mi i posjeli, ali Sveto Brdo se drži one „svakog gosta 3 dana dosta“, samo što su tri dana bila sat vremena. Toliko je puhalo da nam je hladnoća ušla u kosti i nismo mogli čekati još sat do zalaska, pa je prijedlog bio „Možemo ga gledati i dok se spuštamo, kaj ne?“. Spust je bio jako ugodan, pogledi prelijepi, a ispod nas oblaci s pokojim prodirućim vrhom u daljini.

• 

• 

• 

• 

U smještaju je bilo sve standardno. Skupljaj vodu, raspremaj stvari, spremaj jelo, spremaj palačinke od banane, mlijeka, vode, zobenih, napolitanke i keksića i onda ih baci. Ali dobro, za sljedeći izlet znamo, nosi se gotova smjesa. Oko deset smo se svi pokupili na spavanje.

• 

• 

Vrijeme: 6:19 h

Distanca: 12.24 km

Ukupni uspon: 1068

Minimalna nadmorska visina: 780 m Najviša nadmorska visina: 1757 m

Dan drugi (7.1.2023.)

Drugi dan smo se svi ustali do 7. Imali smo veliki problem s vodom jer pritisak nije bio baš jak, pa se jaaaaaako dugo čekalo na punjenje boce. Pokupili smo svoje stvari, posklonili što je bilo za poskloniti i opet se uputili na Sveto Brdo očekujući puno teži uspon budući da smo sad pod punom opremom. Svi smo se složili da nam je sad čak bilo lakše. Na vrhu je opet puhalo, ali je pogled bio i ljepši nego dan prije. Oblaci su se prelijevali preko brda kao rijeke, na nekim mjestima pitomi, a na drugim neukrotivi. Jako smo uživali u trenutku i vjerujem da nam je svima kroz glavu prošlo „Jebo te, kako je život lijep“.

• 

• 

Nakon uživanja u trenutku, krenuli smo niz Sveto Brdo s druge strane, dole u oblake. Opet smo naišli na par planinara. Spust nije bio previše težak. Došli smo do skloništa Dušice gdje smo se zgrijali, jeli i nastavili dalje. To sklonište je nešto starije i možda ne moderno kao prvo na kojem smo bili, ali definitivno ima svoju čar.

Ni put dalje nije bio previše zahtjevan, što je super jer je pejzaž prelijep pa se moglo prepustiti trenutku, pustiti mozak na pašu, uživati u ljepoti i koračati dalje. Pred kraj puta smo već svi postali malo umorni, a onda smo od našeg vodiča dobili najbolju motivaciju u vidu riječi „Čeka vas pivo u autu“. 

I tako, stigli smo do auta, čestitali si na uspješnom izletu i nazdravili si pivom. Na prvom odmaralištu na autoputu smo stali, popili kavu i gle čuda, prodaju kremšnite, kao šlag na kraju lijepe priče.

• 

• 

Vrijeme: 5:11 h

Distanca: 8.6 km

Ukupni uspon: 844 m

Minimalna nadmorska visina: 994 m

Najviša nadmorska visina: 1757 m

Autor: M.A.