Paklenica umjesto Austrije (*)

(*) “umjesto” zašto što smo taj vikend prvotno trebali na neki vrhić u Austriju. Logično.

2017 / 01 / 27 + 28

Dupli izvještaj 🙂

—

Dan prvi.
Hajp je krenuo u petak navečer oko desetke kad sam završila s noćnom šihtom i osjetila blagi miris vikenda koji se počeo lagano krčkati u zraku. Razmišljajući o tome što bih mogla od klope ponijeti, nadošla sam do vrhunske ideje koja se ispostavila vrlo uspješnom. Umjesto sendviča odlučila sam napravit pozamašnu količinu tjestenine s tunjevinom poprskanu s kojekakvim dodacima koji su mi trebali milkiti mišiće i želudac tijekom avanture na pomolu. Zanimljiva je priča s tom tunom i tjesteninom. Ne bih se ja toga sama od sebe nikad sjetila… Jednom prilikom našla sam se u stanu svojih prijatelja koji su se spremali za vikend u planini i spremajući se, radili su upravo to. Tunu i tjesteninu. I dok sam ja to tad gledala u čudu kao nešto vanzemaljsko i vauuu, otkud to, kaj nije da postoje samo sendviči kao opcija i ostala bezglava razmišljanja, tad mi se ta ideja fino ušuljala u glavicu i sad sam je i sama realizirala. 🙂 Nije li genijalno kako svatko nešto zna, nitko sve, a svi zajedno više?! Obožavam naučiti i pokupiti od ljudi dobre ideje koje su naigled beznačajne, a meni su sve.

I da ne duljim (haha), spremila se ja fino, sve lagano capa capa, ujutro buđenje u 6, hranjenje, kava i pokret.
I evo ti poruke od vođe puta oko ponoći “zovite me u 6, zapeo sam u kafani!” Reko, jes! ako će netko kasniti, neću bit ja. 3:)
Ne znam kako mi već tad nije zasmrdilo sve to skupa…hm. naivna sam i dalje očito. Uvjerena u moć, stabilnost i neprikosnovenost autoriteta…
Subota ujutro, 5:46, evo vođe javlja se u on u grupu (grupe po autima) raširenih očiju, budan ko sova, sve je na vrijeme, šalju se pjesme, sve ludo i nabrijano, ja si mislim, di ste bili cijeli moj život??? U 6 ujutro!!! 🙃 Pa si opet mislim, pas mater, morat ću bit na vrijeme 😀
U 7 pokret iz gorice plavim zmajem do Novog Zagreba. Dolazak. Upoznavanje ljudi s kojima moram htjela/nehtjela provest sljedećih par sati u autu. 😮 A ono, svi ludi ko puške. Kad je to krenulo s ranojutarnjim svjetskim, a našim, debilnim forama najnižeg stupnja, moj dan je već bio na vrhuncu. A nismo se ni počeli igrati. hohoho.

I nismo ni završili sa smijanjem na jednu od lošijih fora, eto ti već desetke, Starigrad Paklenica, restoran Dinko. Čim smo došli, zamirisala je ta posebna vibra koju proizvodi to mjesto. Valjda zbog dobrih uspomena na mjesto. Al neću o uspomenama, jer ova čitaba neće vidjet kraj.
Okupljanje, hrpa novih ljudi, blaga smrdanost, ne znaš ko koga kako i što, zbunjenost, nervoza, kasni se u polasku. Petrica već lagano štrika, a crvi u guzici ne pomažu… 😮 “pas mater, oćemo li više? Kad će to kretanje?! koji kurac, no??” Malo mi je um psovao u nedostatku strpljenja i granicama koje si je sam postavio. Pa sam ga počela umirivati, al se batrgao i borio dok nije zeru popustio i dozvolio blago opuštanje i prepuštanje situaciji kakva je.

Do ulaska u NP vozim se u škodilak stilu, s glavom gurnutom kroz mali otvor na krovu. Molila sam. Dobila sam. Glava je uspješno izvirila i točno deset sekundi izbrijala foru “vjetar u kosi” yasss!!! 🙃
Kanjon. Potok šumi. Najljepše mjesto na svijetu s najljepšim zvukom, ritmom i melodijom. Sve je gdje treba biti. Više ništa nije važno. Krećemo. Divljenje majci prirodi. Još uvijek blago zaziranje od nepoznatih ljudi. Udisanje mira. Hvatanje zadnjih mjesta u redu zbog traženja mira i razgovora s vjetrom.
Ines je isfurala rakijicu. Žena zna osnovnu kulturu planine. 😉 S prvim gutljajima, ljudi postaju draži, jezik se raspliće, postajemo prisniji, topliji. Smijanje počinje ispočetka.
Cijelim putem do Ramićevih dvora prati nas predivan šum potočića, kapljice koje se sudaraju jedna o drugu pa zajedno o kamenje, stvarajući zaista nacjenjeniji zvuk ikad.

Kasnimo u dolasku, prvotni plan rute otpada zbog brzog mraka, Petrica u sebi blago popizdi jer se nabrijala na kilometre ovo ono, al ubrzo nakon ostavljanja stvari, hranjenja i utišavanja vlastitih demona, prihvati opet situaciju kakva je. I super! Prekrasna dva sata hodanja do vidikovca, prelazak preko potoka, vrhunski uspon di je Petrica sagorila svo zlo i postala blago pitomija. Prolazak kroz šumu, dolazak do vidikovca, predivan pogled. Oni trenutci kad je čudo svaku sekundu svuda oko tebe. <3
Vraćanje prema kolibi. Zalazak sunca. Nestanak sunca. Smiraj. Tišina. Samovanje. Osluškivanje. Doživljavanje. Upijanje. Stvaranje uspomena.

Dolazak u kolibu. Miris ludosti u zraku. Maturalac na svom vrhuncu. Kaos. U planini. Među vrhovima. Ekipa podivljala. Privikavanje. Prepuštanje. Evo me.
Uspavanka za laku noć- tamno nebo i zvijezde koje pričaju čarobne priče.

Dan drugi.
Buđenje na katu kreveta na kat. Meškoljenje u vreći za spavanje, blagi osmijeh naspavanosti i osviještenosti gdje sam. 🙂 Malo zimica grizucka guzove, al ne smeta. Uskoro ću se pregrijat. Izlazak iz kolibe uz prizor iz onih svakodnevnih dnevnih sanjarenja. You know 😉 Miris svježine potenciran sunčevim sramežljivim namigivanjem i skrivanjem u rascjepu između dva vrha. 😍 Umivanje hladnom vodom u već hladnjikavom okruženju razbuđuje najuspavanije stanice.
Dio ekipe se već okupio na doručku. I kad kažem na doručku, mislim na nešto puuuuno skuplje od onog kod Tifanija. Miris turske kave iz kuhinje omamljuje i golica unutrašnjost nosnica. Mmmmljac… Nakon kave, spremni smo za nedjeljnu avanturu. Naslikavanje s magarcem i visećim slaninama. Umjesto u 8, krećemo nešto prije 9.

Ubrzo nakon pokreta, dolazim na čelo kolone i nabijam tempo ekipi. Hohoho. Već sam prije skužila da kad sam prva, lakše, brže i motiviranije gonim samu sebe nego kad se uspavam u zadnjim redovima, hvatajući krivinu. Ali ima i zadnji red svojih prednosti o kojima sam pisala u prvom dijelu. 😉 Uvijek ravnoteža. Samo odmjereno uz osluškivanje unutranjih glasova. 🙃
Taman nekad u trenutku kad je kofein počeo djelovati, evo nas na tvrdoj uzbrdici koja nas brzo i uspuhano dovodi do dijelova blago prekrivenih snijegom. Što smo više bili, panoramski pogledi oduzimali su nam i to malo daha što je ostalo nakon svladavanja kosine. 😮 😊 Kako visine umiju da razdvoje ljude, tako je bilo i ovaj put. Ekipica se malo porazdvajala, dosta se čekalo ove u zadnjim redovima, neki su postali malo nervozni, malo su se kuhali živci na suncu, nije se znalo ko pije, ko plaća, di šta kako, al u tom trenutku vođe puta su pokazali da su i takve situacije rješive, dali nam svima do znanja da se nalazimo u velikoj grupi ljudi različitih mogućnosti. Strasti su se ubrzo smirile, živci su stavljeni na led i opet je jedina bitna postala ljepota koja nas je u stopu pratila. Svuda oko ludih glava. Predivnoćica.

Nakon jednog trenutka, pauze postaju omiljena aktivnost. Zastajkivanje. Sjedenje. Blejanje. Meditiranje. Nadmetanje ko ima više hrane i čiji je sendvič bolji. Zvuk udoline pomiješan s prizorom vrhova koji je okružuju. I blagi žamor veselih osmijeha. I jedna teška svađa. 😮 Sve zbog jedne sjajne glave.
Prolazak kroz šumu savršeno poredane crnogorice kroz koju se vide snježni pokrovi udaljenih vrhova. Izlazak iz šume. Visoravan. Sunce je visoko. Družina na okupu. Zajedničkim koracima gazimo, a prizor je filmski. Doslovno. Vidjet ćete na fotkama. Čudo. Hodajući preko visoravni stižemo do jedne preslatke crkvice s ciljem da na bunaru napunimo vodu. Meni osobno najmilija scena. Pitoreskno i intenzivno za sva osjetila. Prizor mi je u ustima stvarao okus razlijevajućeg meda. Divota. 💖
Nakon napajanja, dio ekipe odustaje od daljnjeg hodanja, a ostatak napada. Vertikalno penjanje rukama i nogama. Pokoravanje stijena. Dolazak na vrh. Magla svuda, magla oko nas. Vidjeli smo prst ispred nosa. Očekivano. I krenulo je spuštanje. Drugačije, zbog nedostatka sunca, ali zabavno na svoj način. Osjećaj izgubljenosti koju je situacija stvarala bila je dodatan začin divljoj avanturi. 😀
Nakon što smo dugo vremena vidjeli samo taj prst pred nosom, odjednom, kao svjetlost na kraju tunela, ukazalo se ONO. U svoj svoj veličini. Prekrasno i najljepše od svega. Spomenik kulture i čudo prirode. Potpuna ispunjenost i sreća. … <3

Nakon TOGA više ništa nije bilo isto, ali put se morao nastaviti dalje. Od staza, kao bitne bih spomenula stazu govana, stazu dubokog blata i stazu krava. Staza krava je staza gdje su krave slobodno i ludo trčale prema i oko nas prepadajući malu Ines. Nakon što smo preživjeli spomenutu, proslavili smo luđačkim plesnim nastupom na Afriku Dine Dvornika.
Padanje mraka. Cilj pred nosom. Kombinacije s vozačima i odlazak po aute. Čekanje istih da se vrate po nas. Noć. Planinski vrhovi poprskani bijelim prahom. Zvijezde od kojih svaka priča svoju priču. Magla koja se igra mističnosti. Hladnoća. Smrzavanje. Borba protiv zime. Ples. Puno plesa. Smijeh. Veselje. Sretnost. Osmijesi. Čudnovatost prirode i života.

Nije kraj.

Tekst: Petra M.

—

Paklenica umjesto Austrije. Ili kako sam sam naučila voljet bombu (tj. Izletnike).

Krenimo od početka. Izlet je bio dvodnevno iskušavanje Paklenice I svega što nam ona nudi.

Nas 19 najhrabrijih/najludih (do kraja vikenda sam 99% imena uspjela zapamtiti) I 2 čupavca smo se uputili na Paklenicu. Prvi dan nakon vožnje do Starigrada, okupljanja u dogovorenih 10 sati I kretanja za 5 minuta (čitaj pola sata do sat vremena nakon planiranog) smo započeli hodočašće po nacionalnom parku koji je od ulaza podsjećao na Jurassic park. (Pravi trenutak da se sjetime uvodne pjesme iz filma)

Ulazak je dogovoren, kupljene su jednodnevne ulaznice, ruksaci natovareni I štapovi izvadeni. Naravno ja bez štapova.

Hvala bogu dinosaura nije bilo, ali je par kravi drugog dana izvirilo iz magle. Mozda skrecem s teme, ali ako netko zna moze li krava imati rogove ili je onda bik neka mi javi odgovor.

Put je bio dug I težak jer po prvi puta sam hodala s malo tezim ruksakom I pojam disanja mi je očito nepoznat, ali nakon prvih sat vremena našla sam ritam I uspjela čak razmijeniti par rijeci s drugim izletnicima. Većinom je to bila riječ NE: koju bi rekla na svaku ponudu gin tonika. Dodala bih I hvala da ne ispadnem nepristojna.
Ostatak vremena sam se divila pogledu I prirodi koja nas je okruživala sve do doma gdje smo stali da se okupimo I Ramićevih dvora gdje smo spavali.

Dolaskom do dvora nitko nije osvojio na okladi “koliko rakija će nas dočekati’  ili sam možda samo bila preumorna da brojim I uzela svoju višnju bez puno pitanja. Ali čim sam vidjela drvo s tablama špeka I pancete znala sam da sam na dobrom mjestu.
Magarac je bio bonus.

Uslijedilo je čišćenje hrane iz ruksaka I rasprave GDJE SAD, na koji vrh I KAKO. Prvotni plan je ispao preambiciozan (hvala bogu) jer bi se vraćali po mraku pa je odluka pala: ide se na Vidikovac.
Lagan uspon I šetnja, uživanje u tišini prirode (kad se dovoljno odmaknes od svih I ne slušaš rasprave o snimanju filmova za hm hm odrasle) I stigli smo svi na vidikovac s kojeg se pružao pogled na brojne stijene I vrhove od kojim sam uspjela zapamtiti nijedno ime .

Ali pogled-predivno.

Nakon obaveznog naslikavanja, odmora I zezancije krenuli smo natrag. Tu je došlo do nekog nesporazuma jer je jedan dio ekipe otišao putom kojim smo dosli a dio nas je krenuo prema domu. Dobro za vidjet kako se nas 19 nije bas znalo iskoordinirati I kako na raskrižju puteva ekipa voli stat I čekat da zadnji dode-not.

U Ramićevim dvorima je uslijedilo: igra koja uključuje bacanje na osobu koja leži na kauču (precizan opis) a kako bi Damir rekao: Ako su se ovako ljudi prije zabavljali hvala Bogu na Facebooku.

Grah, grijanje, cuga I youtube. Bila su dva floora s glazbom: jedan grijani gdje se u jednom trenu izvadila harmonika I jedan s pogledom na zvijezde gdje smo se svi lijepo razbacali na Crazy town I Butterfly. Trazila se pjesma “Georgina”, piva je samo nestajala ( a nije bila bagatela) I nismo uspjeli pustiti Petra Grašu na youtubu, ali je bilo dobro. Alen Vitasović je bio iznenadenje večeri.

Rano spavanje jer sutra se u 8 krece makar mrtvi.

Krenuli smo nakon pola 9  negdje a možda I kasnije jer je naslikavanje s magarcem odnijelo dosta vremena.

Cilj dana: ne znam jer se put skratio I samo sam znala da nas I dalje čeka dosta hodanja. Prošli smo sve od sunca do snijega I stijena. Penjanje po sajli I hvatanje rukama za kamenje. Divotica najljepša. Spustila bi se još jednom samo da opet mogu gore.

U jednom trenu se opet malo skratio put, prošlo se pored jedne stijene zanimljivog oblika zvane Jagin kuk (neke je podsjetilo na odreden falusoidni predmet a pod neke mislim sve). Naslikavanje pored spomenutog K.U.K.a je potrajalo I dalje se krenulo polako s umorom I pitanjem: Ima li ovo kraja?

Ima, ali u meduvremenu se dio nas malo izgubio u potrazi za markacijama I nakon prolaska kroz maglovitu dolinu krava (neke su imale rogove) gdje smo skoro frendica I ja zapocele novi reality: hrvanje u blatu hiking edition, plesanje na Dinu Dvornika I susret s dva preslatka psa napokon smo nasli ostatak grupe I krenuli na zadnji dio puta: uspon do ceste.

Mrak se polako spuštao, s njime I razina energije, ali zadnjim atomima smo se uspeli do te ceste sjeli I pričekali aute da nas pokupe.

Hvala Petri koja je povela razgibavanje.

Hvala Mariu (Geniju) na pizzi ispred Dinka, spasila mi je život.

Hvala Tei na prijevozu.

Hvala izletnicima na super vikendu.

Odluka za 2018- krećem u školicu. Mama mi se već križa doma.

Tekst: Tessa F.

Fotosi: razne Izletnice i razni Izletnici