16. – 18.4.2022.

Subota je, svi normalni ljudi spavaju dulje i odmaraju od radnog tjedna. Nas budilica napada u 5 ujutro. Trpamo se u auto, krećemo na kruzanje do Paklenice i nadamo se minimalnom broju starih baba na putu. Vjerojatno nam je Adam od doma slao pozitivnu energiju jer put je prošao glatko i prije 10 smo se našli s ostatkom na ulazu u Malu Paklenicu. Dok traju završne pripreme prebacujemo aute na glavni ulaz Velike Paklenice koja nam je cilj i vraćamo se s jednim autom nazad.

Prvi čin

Nakon zadnjih logističkih dogovora i rebalansiranja ionako preteških ruksaka krećemo na stazu prema kanjonu. U donjem dijelu je još bilo nešto turista, ali kako je staza postajala zahtjevnija tako smo mi postajali sve usamljeniji na njoj. Staza je jako zanimljiva, preskačemo s kamena na kamen po presušenom koritu, a svako malo pojavljuje se i pokoji penjački detalj. Uživanciju na stijenama remete jedino teški ruksaci zbog kojih treba biti iznimno oprezan na ovakvom terenu.

Nakon zabave u ravnijem dijelu korita čekaju nas i prvi ozbiljniji usponi. Nije lagano, ali pauze su česte. Sad već i oni koji su se ranije suzdržavali posežu za prvim gutljajima rakije za snagu. Svakim okretom divimo se pogledima na korito kojim smo upravo prošli, a ispred nas se otvaraju pogledi prema, zbog jake bure nedostižnim vrhovima.

Prva veća pauza čeka nas na Lekinim njivama. Nakon dosta napornog izlaza iz korita, svi redom padaju na travu koja se u tom trenutku činila mekšom i od vodenih kreveta u nekim spa centrima. Pola puta je odrađeno, ali sad nas čeka glavni dio uspona, srećom po dosta lakšem terenu nego do sad.

Malo po malo savladavamo preostale checkpointove, Veliko močilo i Martinovo mirilo, do našeg današnjeg cilja, skloništa Ivine vodice. Posebno je teško bilo zadnjih pola sata dosta strmog uspona koji se činio kao da traje vječno. Dolazimo do skloništa i na našu sreću otkrivamo da smo sami u njemu i da nitko neće morati spavati u šatoru. Tražimo zaklone od bure i hvatamo zadnje zrake sunca, ali brzo shvaćamo da je najbolja opcija ipak dimljenje u skloništu. Uspješno smo savladali rutu od 11km s 1130m uspona. Kao tema večeri, a kako se kasnije ispostavilo i tema cijelog izleta, nameću se sve moguće ideje i savjeti oko obavljanja broja 2 u surovim uvjetima prirode. Kako prebaciti granu preko kamena, koja je idealna veličina grane i svi ostali detalji su pomno proučeni. Kako pri svakom izlasku na pišanje bura ledi do kostiju, donosimo i konačnu odluku da odustajemo od sutrašnjeg pokušaja uspona na Sveto brdo i Vaganski vrh.

Runda 2, udri

Hladno je jutro, peć se lagano ugasila, a vani nas je dočekao i lagani snijeg. Bura ne odustaje, a na red dolazi i primjena usvojenog teoretskog znanja iz večernjih sati u praksi. Dok spremamo sklonište pridružuje nam se ekipa koja ipak pokušava uspon na Sveto brdo. Mi se spuštamo do gornjeg dijela toka Velike Paklenice preko Ivančevog doma i Ramića dvora do doma Paklenica. Ovaj dio rute nije bio težak, put je jedino otežavala neumorna bura. Putem nam se otvaraju pogledi na nedostižan Vaganski vrh obavijen oblacima. Sunčana terasa Ivančevog doma svima nam je dobro došla za zaklon od vjetra i sunčanje uz okrijepu. Nakon kraće pauze spuštamo se do doma na ručak i izležavanje po stepenicama uz stranu doma zaklonjenu od vjetra. Večernje sate provodimo uz Uno, za koji nam je trebalo preko nekoliko partija da uopće usuglasimo po kojim pravilima ćemo igrati, pivo i gemište.

Treće poluvrijeme

Ujutro obavljamo doručak, rješavamo nepodmireni dio sinoćnjeg računa i krećemo kroz kanjon Velike Paklenice prema još jednoj zanimljivosti na putu, špilji Manita peć koja je taj dan bila otvorena za posjetitelje. Od glavne staze prema špilji vodi strma stazica od nekih 40 minuta hoda koju je projektirao Ante Premužić. Sa staze se otvaraju prekrasni pogledi prema Anića kuku i gornjim dijelovima kanjona.

Plan da krenemo relativno rano s doma je uspio. Stigli smo među prvima do Manite peći i upadamo u prvu grupu za razgledavanje. Špilja je ime dobila po lokalnom stanovništvu koje se u trenucima suše spuštalo u špilju po vodu, a kandidatima za ovakve akcije nisu smjele biti baš sve daske u glavi pravilno posložene. Špilja je bogata raznim geomorfološkim tvorevinama ali i unikatnom špiljskom florom i faunom. Radi zaštite špilje ona je za javnost inače otvorena samo subotom i to u kratkom period od 10 do 13 sati. Mogu se razgledati 3 od ukupno 4 dvorane ove špilje.

Na spustu iz špilje postaje nam jasno kako smo baš dobro pogodili tajming jer iza nas je već krenula najezda turista prema gore. Spuštamo se kroz donji dio kanjona čiju ljepotu na žalost narušava prevelik broj turista kojima je taj dio lako dostupan. Na kraju kanjona kratko zastajemo i divimo se penjačkom raju Paklenice. Penjačke smjerove teško je izbrojati, a ima svega, od kratkih i jako laganih pa do onih i do 350m dugih.

Izlazimo iz kanjona uz osvježenje za noge na potoku i spuštamo se na zasluženi ručak kod Dinka, nakon kojeg se razdvajamo i krećemo na put doma. Do nekog sljedećeg izleta.

Autor: Poljo