Prvi izlet i već me dopalo pisanje izvještaja. Plan je bio da se ide na Triglav pa na Velebit, ali slovenski lobi je opet pobijedio, jer je najavljeno prekrasno vrijeme bez kiše. Masu ekipe je kasnilo na ukrcaj u bus, tako da se moje kašnjenje od par minuta nije ni primjetilo. Uručena mi je iskaznica planinarskog društva, maštovitog i orginalnog imena, “Izletnik“ i sve je bilo spremno za polazak. Putem je bilo veselo i umjereno živahno, jer se čuvala snaga za penjanje, hodanje, planinaranje. Taman kada smo se iskrcali iz buseva, presvukli, natukli spize i napravili 17 koraka prema zadanom cilju, počeo je brutalni pljusak. Nekoliko vrućih glava je imalo želju krenuti i po jakom pljusku, ali je prevagnula razborita večina te se ipak odlučilo strpiti uz pomoć pive i ostalog alkohola, u obližnjem ugostiteljskom objektu.
Krenulo se nakon nekih 2 sata odgode i moram priznati da mi je bilo teško. Osjećao sam se poput starog traktora. Uvijek sam planinarenje zamišljao kao neku vojnu postrojbu u kojoj prvi i zadnji koračaju istim tempom, no to je bila samo moja iluzija. Stvarno stanje na terenu je totalna suprotnost. Dosta raštrkano, puno malih grupica, što je na kraju krajeva i logično. Došlo se do prvog doma i time je završila najteža etapa. Lagana okrijepa, čekanje “sporijih tempaša“ i nastavak do cilja.
Hodanje je postalo puno ugodnije, jer je put bio blaži te sam imao više zraka koji sam trošio na razgovor s kolegama izletnicima. Dotaknuli smo razne teme, preko krize na Bliskom istoku, Ukrajine do robnih marki za planinarenje. Na kraju je Iggy raskrinkao sve te silne priče o neophodnoj, kvalitenoj i skupoj planinarskoj opremi sa svojim “šrot“ tenisicama od 100 kn, s kojima je bez problema odradio kompletan izlet. Predvečer smo stigli do prenočišta pored kojeg je jezero ili dva, ali ekipa se nije dugo zadržala u bajkovitim prizorima nego je navalila na grah, gulaš i naravno alkohol. Da sve ne izmakne kontroli se pobrinula kiša i neljubazni domaćini koji su zajedničkim naporima razbili tulum i otjerali vesele planinare u krevet.
Sutradan ujutro krećemo dalje i dobivamo odgovor zašto je Triglav jedini nacionalni park u Sloveniji. Zaista lijepi prizori pred kojima zastajemo i kojih se nikako zasititi. Skupljamo snagu i krećemo dalje do trećeg doma u kojem tražimo okrijepu i nakon kojeg naša avantura polako poprima silaznu putanju, jer joj se bliži kraj. Pokušali smo zaključiti debatu o otpadu ili smeću koje planinari moraju ponijeti sa sobom. Pitanje je bilo, da li je limenka koju smo naručili i platili u dotičnom domu, naše smeće ili smeće od doma. Oko odgovora se nismo složili, ali smo svejedno morali krenuti dalje teži za par grama smeća koje smo skupo platili. Bez obzira na smeće, skupi slovenski domovi se nisu baš obogatili našim dolaskom jer smo u velikoj mjeri glumili česke turiste, blagujući konzerve koje smo ponijeli sa sobom. Silazak sa planine je bilo u laganom tempu i laganoj priči i u ogromnoj ljepoti prirode oko nas. Sve u svemu jedno pozitivno iskustvo, vrlo dragi i otvoreni ljudi s kojima je bio užitak planinariti. Ponovilo se.
Krešimir Škarić