Risnjak sasvim osobno – autoetnografija planinara početnika

Zadnje tri godine uglavnom sam proveo sjedeći… za laptopom, nad tekstovima ili u birtiji. Vraćajući se s dočeka Nove godine, negdje oko pola 6 ujutro odlučio sam da ću u 2019. kupiti bicikl i više se kretati (hodati, trčati, otići na Sljeme… štagod). Bicikl sam kupio odmah u siječnju, međutim s hodanjem, trčanjem i odlaskom na Sljeme išlo je nešto teže, ili da si ne laskam… nikako.

Jedan petak navečer, ni sam se više ne sjećam kako, završio sam na dodjeli Izletnikovih nagrada polaznicima škole. I svidjelo mi se. Opuštena, otvorena i nimalo pretenciozna ekipa koja može i voli popiti… podosta. Uglavnom, sasvim suprotno od mojih predrasuda o planinarima kao neurotičarima opsjednutim zdravim životom koji uz prijeđene planine broje i zalogaje. Nedugo nakon toga saznao sam za ideju prikupljanja knjiga koje bi Izletnici dostavili i poklonili zainteresiranim planinarskim domovima. Ako sam dobro pohvatao priču, prvi na redu bio je dom na Risnjaku (onaj najbliži vrhu). Budući da planinarske staze Risnjaka već neko vrijeme služe kao put kojim migranti pokušavaju stići na zapad, bježeći od gladi, siromaštva i izgledne smrti te s obzirom na to da desničarske i konzervativne stranke i udruge odlučno i kontinuirano šire govor mržnje stvarajući tako atmosferu iracionalne prijetnje i straha, ideja je bila planinarskom domu podno vrha pokloniti knjige koje kritički progovaraju o poziciji potlačenih, prezrenih i marginaliziranih skupina i pojedinaca tijekom povijesti i u sadašnjosti. Na taj bi se način kod planinara-čitatelja pokušalo osvijestiti kako dehumanizirajuće i marginalizirajuće prakse prema drugima i drugačijima mogu imati katastrofalne posljedice koje se nerijetko ostvaruju u nekom tipu žestokog nasilja. 

I to je bilo to, jako mi se svidio koncept i odlučio sam se popeti na Risnjak s knjigom. Ovaj izvještaj kratak je opis tog puta i mojih dojmova.

Dogovor je bio da se nađemo u subotu, 29. 06. ispred birtije Cug blizu Glavnog kolodvora točno u 9 ujutro. Kašnjenje nije poželjno, ali pola ekipe ionako nije došlo na vrijeme i nitko oko toga nije radio dramu. Od Izletnika sam znao samo jednu osobu (ajd, jednu i pol) i nisam imao pojma tko će sve doći, niti koliko nas ukupno ide. Nakon kave podijelili smo se u dva auta i krenuli. Mene je zapao auto s Gordanom (vozač), Vlatkom i Minjom. Da neki nisu zaboravili mobitel, da vlak nije prošao prugom kojom navodno nikada ne prolazi (i to dvaput, ne zajebavam vas, drugi put išao je u rikverc), da kamion Čistoće nije blokirao traku i da u jednom zapadnom zagrebačkom kvartu nisu zatvorili cestu zbog radova, stigli bi kad i prvi auto, ovako smo kasnili 40-ak minuta u polasku. Do podnožja Risnjaka vozili smo se dva sata… i bilo je super. Njih dvije njega su stalo zajebavale da ima sranje od auta koji ne može potegnuti na uzbrdici, a on im je bezuspješno pokušavao objasniti da nije do auta nego do nekog lako rješivog, bezveznog kvara, a onda su ga one zajebavale još žešće. Mene su tjerali da čitam izvještaje s prethodnih izleta koji su, priznajem, bili stvarno dobro napisani (još uvijek prasnem u smijeh kad se sjetim pauka četnika).

Do podnožja Risnjaka došli smo očekivano zadnji. Tamo su nas čekali Damir s nekom igrom koja sadrži karte sa zaista lijepo ilustriranim pticama, Ivana i psica Bura te još neka ekipa kojoj sam u međuvremenu zaboravio imena. Za jednim stolom bila su i 4 naoružana specijalca u maskirnim uniformama. Vjerojatno su bili zaduženi za identificiranje, lociranje i transferiranje migranata, ili narodski rečeno za lov, ponižavanje, premlaćivanje, oduzimanje i/ili uništavanje osobnih stvari ljudima koji nisu Mi, te njihovo premještanje nazad u Bosnu. 

Popili smo pivo, stavili prikupljene knjige na stol, Vlatka ih je označila izletnikovim žigom i u svaku stavila letak o Natura obsucra projektu (jednom knjižničarka – uvijek knjižničarka!). Nakon što je svatko uzeo knjigu-dvije u ruksak, krenuli smo. Vrijeme je bilo zaista ugodno, sunčano s vjetrom pa nije bilo one neizdržive vrućine. Ono što sam odmah uočio i što mi se jako svidjelo bila je specifična grupna kolegijalnost i pažnja: ako netko pije vode, ponudit će onog do sebe, ako trebaš maramicu ili nešto, dat će ti. Kad si početnik uvijek netko pazi na tebe i drži te na oku da ne padneš u provaliju i nikad ti neće dopustiti da hodaš zadnji na kraju kolone. 

Uspon nije bio zahtjevan te nam je do doma podno vrha trebalo oko dva sata uz jednu kratku pauzu od 10-ak minuta što Risnjak čini idealnom planinom za osobe koje nemaju iskustva u planinarenju i nisu u zavidnoj kondicijskoj spremi. Prikupljene knjige predali smo gospođi koja vodi dom. Gledajući izraz njezinog lica nisam bio siguran je li shvatila poruku, a i usput je izgovorila zajedljivu rečenicu-dvije o migrantima iz Afganistana, no rekao bih da joj je ipak bilo drago što smo donirali literaturu. Zauzvrat nas je počastila pivom i nelošim grahom s kobasicama… hvala joj, lijepo od nje. Jedan dio ekipe popeo se na sam sam vrh Risnjaka, no većina nas smjestila se na klupe ispred doma, lijeno ispijala pivo i ćaskala o uobičajenim svakodnevnim temama poput iznosa brzine zvuka u vakuumu, nastanka crnih rupa i meni omiljenoj – kako radi frižider kojeg pogoni zemni plin. 

Kao planinar početnik dobio sam sljedeće savjete: nakon dolska na odredište najbolje se presvući u kroksice (kupiti kopiju, nikako original). Osim što pružaju osjećaj udobnosti, kroksice su i odlično kontracepcijsko sredstvo jer jamče kronično odsustvo sexa podjednako u nizini i na planini. Nadalje, proljev se najbolje prevenira aktivnim ugljenom kojeg je uvijek dobro nositi uza se, makar neki sugeriraju da je idealno popiti neku rakijicu iza svake pojedene hrane. Ja bih dodao da je pametnije planinariti u onim majicama od umjetnog materijala koje su konstruirane da znoj bacaju van, jer ako obučete običnu pamučnu već za 20-ak minuta izgledat ćete kao da vam je skupina djece složila sačekušu s vodenim pištoljima. 

Sunce je lagano zalazilo pa smo se odlučili vratiti prema autima. Ljepota u planinarenju je što prilikom uspona i silaska uglavnom gledaš ispred sebe u pod tako da svaki put kada podigneš pogled i pogledaš krajolik zapravo vidiš neku prirodnu ljepotu prvi put. Meni je recimo najljepše bilo kada je vjetar, koji je lagano puhao cijeli dan, pojedine listove u krošnjama bukve prevrtao na poleđinu koja se srebrnasto bljeskala na zalazećem suncu, međutim, upozorili su me da takve impresije ne izgovaram na glas, jer bi većina ljudi mogla pomisliti da sam čudan. 

Silazak je bio ugodan i ništa značajno nije se dogodilo, nismo naišli na vuka, risa, medvjeda ni ikakve druge životinje, a nije bilo ni dima što valjda znači da ovaj put specijalci u nacionalnom parku nisu spalili ruksake i ostale osobne stvari migranata. Do Zagreba nam je trebalo nešto manje od dva sata, auto je sada mogao puno snažnije potegnuti. 

Sve u svemu, svidjelo mi se… jako. Najviše sam proces penjanja i Izletnici… njihova pristupačnost, otvorenost i nepretencioznost. Priroda je također divna, a nadam se da se nastavlja i s prikupljanjem knjiga. Veselim se nekom drugom usponu, a i volio bih saznati kako radi frižider na plin… Živjeli!

Dorijan V.