Dok su neki polaznici planinarske škole Plaško 2016 još spavali, u subotu 30.04.2016. revniji školarci, uz nekolicinu iskusnijih planinara, su se sakupili iza KDVL-a kako bi se upustili u još jednu avanturu epskih proporcija. Putovanje autobusom tradiconalno je pauzirano na stajalištu u Ravnoj Gori, koje je ponovo bilo krcato raznim izletnicima, sve redom djedicama i bakicama. Ali nemojte da vas letimičan pogled zavara, iskustvo ih je naučilo ponešto u životu i zato znaju bolje od nas kako se diše punim plućima: u tri frtaj devet već otvaraju Lowenbrau Q-pack od 2litre, a meštar ceremonije razvaljuje po harmonici i čeka da mu se svi prolaznici nenamjernici pridruže. No, dan je bio pomno ispalniran, pa mile zvuke dugmetare i miris jutranje rakije ostavljamo za sobom.

Ubrzo nas autobus ostavlja pored Doma Sušak na Platku i prepušta planinama. Dan je bio samo za poželjeti, ugodan, sunčan, pogled bez izmaglice. Na vrh Snježnik smo se uspeli ekspresno. S njega nam je pucao pogled prema željenoj destinaciji, Schlosserovom domu na azimutu 115. Vidjevši koliki je put još pred nama svi članovi ekspedicije su strateški krenuli olakšavati ruksake, mrsteći majčinom ljubavi pripremljene sendviče i bakine kolače.

Nakon pola sata uživancije nastavlili smo put poletnim korakom, osim što PRAS!, prvo nam se isprečuje nezgrapno porazbacano stijenje koje je trebalo savladavati i rukama i nogama. Ubrzo zatim dolazimo do levela 2, klizave blatne nizbrdice, gdje su i najbolji među nama turom poljubili zemlju i pokoji kamen, ali barem bez ijednog slomljenog prsta. Level 3 je bio nešto lakši za hodanje, ali je utjecao na percepciju izvidince koja je morala sve češće konzultirati kartu i korigirati rutu. No i taj nivo smo prilično brzo odradili, zadnji level nije krio nikakve zamke, ali se radilo o gotovo konstantnom usponu na dugoj stazi. Prije final bossa, završnog uspona do samog doma, iskazalo se bogatstvo P.D. Izletnika kako je szadano od ljudstva najraznovrsnijih vokacija, koji su spremni pomoći u svakome treneu. Naišli smo na grupu planinara iz P.D. Ericsson Nikola Tesla i njihovu članicu koja se zrokala niz stazu i ozlijedila gležanj. Naše planinarsko društo ne da se pojavilo s jednim liječnikom, ne dva, nego je bilo oboružano sa šest doktora i tri laboranta! Samo da su pri ruci imali viličasti ključ br.16 bi zakrpali unesrećenu gospođu i nikakav GSS ne bi bio potreban. Nakon što je lječniki konzilij izvršio pregled i udijelio povređenoj kolekciju mudrih misli ubrzo smo stigli do predzadnje točke subotnje rute, Schlosserovog doma.

Nakon kratkog predaha, iako već umorni i ne maksimalno voljni, voditeljica škole nas je vlastitim nezadrživom primjerom ponukala na posljednji napor i savladavanje zadnjih 100m visine kako bi se domogli vrha Velikog Risnjaka. I taj zadnji napor se isplatio, uzvratio je upravo onime čemu teži svaki planinar, pogled koji seže kilometrima, prelazi državne granice i budi želju da se zakorači na svaki vrh u vidokrugu. Kako drugačije proslaviti taj iskonski užitak nego sa preslanim tortilja čipsom umočenim u žutu temperu?

Planinarski dio dana je završio, a ugodno druženje u smirenoj atmosferi je tek započinjalo. Domari, teta Vesna i stričeg Gari, su nas okrijepili domaćom papicom i začinili sporadičnim pričama iz domskog života i kojekavim vezanim anegdotama. Nakon toga izletnici su odlučili pokazati kako nemaju snažne samo noge, nego da im ni glave nisu za odbaciti, zato su se s veseljem i nestrpljenjem odazvali na kviz znanja kojeg su u zajedničkoj kooperaciji organizirali predsjednik društva, članova izvršnog odbora i jedan od školaraca, zaboravio sam mu sad ime, ali je definitivno najljepši lik kojeg sam imao prilike vidjeti. Kviz se sastojao od 3 kategorije po 10 pitanja i nakon svake kategorije neizvjesnost o konačnom pobjedniku je rasla i svakim pitanjem prevagivala na drugu stranu. U prvome krugu Afrodizijački Risevi i Prva Lička Udarna Brigada bili su izjednačeni na prvome mjestu, dok provokatori nazvani PD Velebit su ostali uvjerljivo na zadnjemu mjestu. Nakon drugoga kruga Prva Lička se i dalje zadržala na prvome mjestu, koje su ovaj put dijelili sa razbuđenim Šarplanincima. Afrodizijački Risovi i dalje su im disali za vratom. A onda ubrzo je završila i treća, odlučujuća runda. Nakon prebrojanih bodova sve je bilo jasno i nije bilo dijeljenja mjesta: Šarplaninci su suvereno odnjeli pobjedu. S dna rang ljestvice u provme krugu PD Velebit se uspio u finalu domoći drugog mjesta, a svega pola boda iza njih našla se Prva Lička, koja je do tada bivala najači pretendent za osvajanje prebogatog fonda nagrada. Bilancu risnjačkog kviza organizatori mogu sumirati u nekoliko prijetnji smrću, jednom pravnom tužbnom, zahtjevom za podmirenje kliničkog liječenja depresije, a skoro je došlo i do unfriendanja na Facebooku. Mene je u jednom trenutku nekolicina ne sasvim zadovoljnih natjecatelja pozvala van, postavila isped table s natpisom “Izdajnik” i onda naizmjence propikali dugim i kratkim noževima i ostavila da iskrvarim na snijegu. Na sreću, ubrzo sam se oporavio. Nakon tih par nemilih incidenata blagavonica se ubro pretvorila u sobu za bal, gdje su združenim snagama DJ Doktor i nezamijenjiva tanzmajstorica Eidna dirigirali ritam i brinuli se o pravilnom izvođenju svakog plesa, pazili da minuet plešemo tročetvrtinskim ritmom, da za bečki valcer niti jedna dama ne ostane bez partnera, te da se za vrijeme polke slučajno ne prevrne kakva čaša sa stola.

Za one koji ne posjeduju toliku količinu enrgije, pa nisu mogli bez prestanka pratiti energičan ritam, mogli su naći predak u salonu pored ulaznih vrata doma. U salonu bilo je dopušteno zapaliti cigretu-dvije i okrijepiti se osvježavajućim pićem iz radinosti tete Vesne i stričeka Garija. Vrijeme u salonu tratilo se u opuštenom tonu raspravljajući o novim dostignućima u svijetu i mogućim reprekusijama novih izuma na naše živote. Bezbrižna zabava u domu nije za badava, dom se ipak nalazi usred nacionalnog parka prepunog divljih i opasnih životinja. Nedavno je bilo potvrđeno viđenje medvjeda u bilizini, a i vukovi znaju svako malo iznenaditi. Ništa nismo htjeli prepustiti slučaju, zato smo, znajući da se divlje zvijeri boje vatre, organizirali rotirajuću skupinu od 4-5 članova koji su ispred doma, na hladnoću iznosili baklju, palili je i s njom stpljivo čekali dok i zanji plamičak iz nje nije bio istisnut, kako bi taj plamen odagnao zvijeri. I tako više puta kroz noć, dok se nismo uvjerili da su sve opasnosti prošle.

Idući dan je bio perfektan, od ranoga jutra je padala kiša, pa nismo morali nikuda hitati, nego se voljno dizati, u miru piti kavicu i uživati u doručku. Čekajući na jenjavanje kiše vrijeme smo iskoristili vježbajući čvorove, da ipak ne ljosnemo na ispitu školice. Oko podneva kiša je malo popustila, pa smo stavili put pod noge i krenuli prema Crnome Lugu. Staza je odabrana da bude što jednostavnija kako bi izbjegli klizanje po stijenama i da se osiguramo da netko ne završi poput gospođe od prethodnoga dana. Bič vremenske neprilike se dobro osjetio na tempu hoda, uz minimalno zastajskivanja u roku od 3 sata došli smo do upravne zgrade NP Risnjaka gdje nas je čekao autobus i vozač. Ali na put se nije moglo poći a da se ne pojede štrudla od borovnica. Ako nešto s ovog izleta mogu ikome preporučiti, to je onda definitivno ta štrudlica s dekorativnim capama od štaubcukora. Cakino! Vozač je izgleda u našim očima prepoznao želju da se nakon kiše domognemo civilizacije, pa nas je u rekordnom roku prebacio do Zagreba. I drago mi je reći da iskrcavanje nije bio kraj puta. Bilo je lijepo ponovno vidjeti pozamašan broj planinara u Zugu na piću nakon izleta. Nadam se da nećete na ovu tradiciju zaboraviti naredni put, jer uz jendu čašicu u društvu se najbolje zaokruži cijela jedna dogodovština.

Izvještaj: Goran Burek

photo 1 & 4 Ivo Kušek

photo 2, 3 & 5 Igor Kuduz