23.4.2022.
Što misliš, pokriva li kasko osiguranje ako u trenutku nezgode nemaš prometnu dozvolu sa sobom? Je li 300 kuna za metar drva i dalje realna cifra u 2022., ili se pak treba pomiriti s time da rast cijena obuhvaća sve aspekte naših života? Koje narječje koristi stanovništvo Gorskog kotara? Odgovore na ovakva pitanja možete pronaći ako se zaputite u zašumljene strmine s ekipom Izletnika.
“Jednom se živi”, činjenica je koju je Goran višestruko puta istaknuo tijekom ranojutarnjih sati u prostorima Restorana Vilinske Jame, gdje se družina sastala prije uzbudljive avanture kroz brdovite Žumberačke zavrzlame (kontekst izjave: čežnja za alkoholnim pićima te veća količina šećera na stolovima).
Slijedila je kratka PD Izletnikova verzija Rally-a po zavojitim cestama Samoborskog gorja, nakon čega smo ostavili aute u Stojdragi te krenuli s našom pustolovinom. Tmurno i cmizdravo vrijeme privuklo je šarene daždevnjake da se ukažu na stazi. Uočavanjem prvoga na putu, Adam je hitro izvadio kameru i okinuo tonu slika pjegavog gmaza.
Prelazeći put kroz šumu, kroz priču su se polako otkrivale zanimljive pojedinosti o članovima ekipe. Kroz razgovor smo začas izašli iz šume i ponovno se dotakli civilizacije. Maglovito jutro koje je još bilo u punom jeku dalo je misteriozan štih drvenim gorskim kućicama pored kojih smo ostavljali otiske svoje već pomalo blatnjave obuće. Ugođaju su također doprinijeli predivni pogledi na okolna brda i doline. Neki su priznali da im je ugođaj bio i pomalo jeziv.
Desetak uočenih daždevnjaka i nekoliko izrečenih životnih priča poslije, stigli smo do potoka koja je bila posljednja prepreka našoj postaji na kojoj se već podosta gladna ekipa konačno uhvatila svojih pripremljenih prehrambenih pripravaka. Većinom su to bili sendviči, od kojih su neki bili glomaznih razmjera. U skladu s otvorenošću prirode Žumberačkog kraja, u društvu su se razmjenjivale razne poslastice, poput improviziranih pralinskih Brownie-ja upakirani s energijom i motivacijom za nastavak ove mistične subotnje avanture.
Neposredno nakon naše stanke, postali smo okruženi napuštenim drvenim kućama. Ekipa je komentirala jezivost okoline u kojoj smo se našli, te smo svi poprimili određenu dozu radoznalosti.
“Izgleda kao selo iz Witchera” – primijetila je Kristina, što je po meni bio najprecizniji opis cijele situacije.
(Inače koga zanima, istražio sam malo na netu i radi se o “Konjičkom klubu EKO – SELO ŽUMBERAK”. U tom selu se nekada snimala serija “Najbolje godine”. Čak su i neki objekti građeni za svrhu snimanja serije. Navodno je sve napušteno od 2017. godine.)
Dok se ekipa i dalje borila sa strminama Žumberačkog gorja, družina je postala sve opuštenija i otvorenija. “Veze” za razne životne potrebitosti počele su se stvarati. Čovjek za drva, vrganje, ili možda jeftine pive – potencijalne poslovne investicije počele su cvjetati u ovoj već nešto manje mističnom Samoborskom kraju (magla se spustila).
Tuščak – konačno smo stigli! Nakon relativno kratke pauze i divljenja ostacima nekadašnje neustrašive kule, društvo se uputilo dalje.
Stariji gospon i gospođa prišli su nam u susret te nas upitali za najlakši put van izazovnih Žumberačkih strmina među kojima su se i oni zatekli tog tmurnog, ali relativno bajkovitog subotnjeg dana. “Relationship goals”, reče Kristina (brijem da je ona) – diveći se zajedničkoj koheziji i volji za aktivnim životom ovog starijeg bračnog para s kojima su se naši putevi preklopili.
Hop hop kroz šumu, simo tamo ovo ono – energija članova družine počela je opadati. No srećom, ponudila se prilika gdje su članovi mogli izabrati kraću, lakšu rutu za okončavanje ove magične Žumberačke avanture. Osobno sam izabrao onu “težu” (umro sam).
Kraj staze, stojimo na cesti – noge konačno mogu odmoriti. Slijedila je lagana šetnjica cestom do naših prijevoznih sredstava. Nakon kratkog proučavanja literature Vrutak kataloga iz Ivorovog auta, uputili smo se do “Divljih voda” kako bi se skupina ponovno u cijelosti skupila.
Konačno smo “navalili” na pastrve o kojima su se pričale cijeli dan. Osim što su skupa s blitvom sadržavale više soli od cijelog Jadranskog mora, bile su odlične.
Dok su reljefni murali krasili peć koja je toplinom obgrijavala prisutnu družinu, u tijeku je bila riječalica o kompetentnom vodstvu Hrvatske države (uz ostale random teme).
Zasićenjem želudaca hrabre Izletnikove družine, Žumberačkoj pustolovini došao je kraj. Družina se pozdravila i rastavila, uputivši se svojim nezavisnim, civilizacijskim destinacijama.
(Neki su još produžili do Samobora popiti pivu. Kratka zanimljivost vezana za put do tamo: Google Maps ruta nije optimalna ako cesta imalo prelazi granicu države – hvala Google za +30min avanture kroz skoro neprohodni makadam).
Izvještaj ću završiti s kratkim haiku-om za koju je Adamova životna filozofija bila inspiracija:
HAIKU
Piva – jedna, svakodnevna
besmislica
Idemo na tulum? Opet sam se sašio…
Autor: K.F.