9.3.2024.

Te subote odlučili smo potegnuti sve do Rogle, jedne od najljepših planina u susjednoj nam Sloveniji. Dok sam u zoru čekala Zoru (pun intended) da se spusti po mene, opet sam odlučila da ću se početi buditi ranije, znajući isto tako da ću se nastaviti buditi u 8. No, bitna je namjera. 

Krenuli smo starom cestom po Sloveniji, u želji da bolje doživimo slovenski krajobraz; a i nismo htjeli Slovencima dati 16 eura za vinjetu. 

Na Rogli nas je dočekao debeli sloj snijega i 15 stupnjeva manje nego u Zagrebu pa je iskusna ekipa krenula navlačiti dereze, izvlačiti štapove i sl. Nažalost, ja ne spadam u iskusnu ekipu pa sam obukla što više slojeva i nadala se da me gojze neće iznevjeriti. 

Kad smo se opremili i pojeli zadnje mrvice Markove štrudle, krenuli smo među krošnje. Put nas je odmah uveo u prelijepu crnogoričnu šumu koja je pod netaknutim snijegom izgledala još čarobnije. Nakon tjedna provedenog u gradskom smogu i gužvi, bio je neopisivo dobar osjećaj slušati samo škripanje snijega (i povremeno Petru B. kako u stilu Marlona Branda viče “Bela! Bellllaaaa!”) i udisati svjež planinski zrak. 

Definitivno vrijedno ustajanja u 5 ujutro. 

Nakon cca sat i pol došli smo do Pohorja i Lovrenških jezera. Nažalost, zbog snijega nismo mogli vidjeti ova močvarna jezera koja natapaju isključivo padaline. No svejedno je bio lijep doživljaj prošetati po stazici između nepomičnih bijelih površina dok je magla činila cijeli put nekako mističnim. Pod mističnim mislim da smo morali dobro paziti da ne napravimo krivi korak i ne bućnemo u ledenu kupku. 

Na početku rita nalazio se vidikovac s kojeg se inače prostire pogled na cijelo močvarno područje, ali mi smo vidjeli samo gustu maglu. Nama je poslužio za prvu pauzu, napad na sendviče i domaću rakiju Petre Buzdovan.

Nastavili smo dalje i ubrzo ponovno zašli u šumu koja nas je malo zaklonila od hladnog vjetra. Lagani uspon dobro je došao da se malo zagrijemo, a pravi scoutovski moment doživjeli smo prilikom prelaženja potoka. 

Kad smo savladali i tu prepreku uslijedilo je još malo magle, još malo snijega i još puno kilometara, nakon čega se konačno ukazao i dom “Pesek”, poput neke fatamorgane. Ali bio je itekako stvaran, baš kao grahovi, gulaši i bečki odresci koje smo s guštom pojeli. A kad je na red došla njihova štrudla od borovnica, serotonin u zraku mogao se rezati nožem. 

Nakon ića i pića, bilo je vrijeme za povratak. Zbog snijega i magle, nažalost nismo uspjeli posjetiti najveću atrakciju Rogle, Put među krošnjama. Ali uspjeli smo napraviti glavnu stvar, a to je fotkati se s Izletnik zastavom kod sljedećeg vidikovca. 

Dok smo se siti i umorni vraćali do parkinga, Rogla nas je odlučila ispratiti ledenom kišicom praćenom vjetrom koja nas je lijepo išibala po obrazima i natjerala da ubrzamo korak. No jednom kad smo sjeli u auto, kad je proradilo grijanje, a u chat počele pristizati fotke s izleta, sve smo to našoj Rogli oprostili. 

A put među krošnjama – pa to ostavljamo za neke toplije i sunčanije dane. Bitno je da imamo razlog za vratiti se. 

Autorica: K.A.