Do drugog puta, Kume

 

Osvrt na epsku pustolovinu družine mladih planinara u četri epska sveska protegnutih kroz događanja na dane 28. i 29. januara, godine dvijetisuće i sedamnaeste

Posebna zahvala prekrasnim vlasnicima i osoblju doma planinskog doma na vrhu Kuma.

Članovi družine: Laura, Kule, Vlatka, Samir, Giovanni, Genije, Tomislav, Robert i Davor
Fotose uhvatili:  Laura, Miran i Robert

Osvrt pisao: Davor

I. Prolog

Tog zimskog subotnjeg jutra ulazni hol glavnog kolodvora bio je sablasno prazan te je odmah uspio srušiti, kao kulu od karata, moj borbeni plan da se dobijem espressom i pelinkovcem. Naime, kolodvorska kafana je zatvorena. Do daljnjeg.

Sljedećih dvadesetak minuta provodim promatrajući plejadu razlicitih likova koji žurno prolaze peronima ili besciljno lutaju hladnim hodnicima pustog kolodvora, gledam kako jedna pekara prodaje zadnji croissant, dok druga tek otvara vrata  i razmišljam o pohodu kojeg sam postavio pred sebe. Tješući, govorim si da nema veze što sam zadnji put planinario na omanja brda prije desetak godina te to što otrčim par kilometara tjedno i zimi pokušavam skupiti barem dvadeset dana na skijama čini razliku i da ću ovih slovenskih hiljadu metara visinske razlike odraditi kao od šale. Moje misli prekidaju izletnički suputnici koji polagano počnju pristizati, te počinju prvi dogovori o kupnji karata i izmjena jednoznačnih rečenica uobičajenih za svako hladno jutro kada čovjek zaista ne može funkcionirati kako spada.

Za divno čudo uskoro krećemo, premda nisam siguran da li bi to pripisao našoj organizaciji ili jednostavno nemilom voznom redu željeznica koji ne čeka nikoga. Vincere vel mori, kako bi rekli stari latini, a s obzirom da smo uspjeli na vrijeme zauzeti dva kupea mozemo smatrati da smo osvojili bod te smo izjednačeni sa industrijskim gigantom naših pruga.

Lokomotiva kreće na svoj put prema Frankfurtu na Majni, a bome i za njom cijela kompozicija sa nama. Polagano se grad budi dok ga gledamo sa nasipa pruge i uskoro pored nas prolaze mjesta koja su za nas samo točke na karti. Nakon sat, sat i pol prohujalog u polusnu i sitnim razgovorima isprekidanog prolascima konduktera i policije stižemo u uspavani Steinbrück iliti po novo slovenskom, Zidani most. Steinbrück kao i većina mjesta smještenih u klancima prima svjetlost sunca možda dva sata dnevno te se taj čemer i osjećao pri stupanju na peron. To je gradić smješten na dnu sutjeske kojem je razvoj diktirao tok moćne rijeke Save i malo manje moćne Savinje te figurira kao prometno čvorište još od vremena starih latina.

Ispali iz vagona spuštamo se ispod perona i slabo osvjetljenim podzemnim tunelima prelazimo na sigurnu stranu kolodvora, prema samoj meki, kolodvorskoj kafani. U tren oka smo okupirali nekolicninu stolova a nestrpljivi uživaoci nikotinskog otrova tapkare na hladnoći dok ja sprovodim svoj pakleni plan u dijelo. Od gospodične na šanku naručujem sviježi espresso obljubljen vručom aromom najfinijih Franckovih zrnaca i dozu pelinčeka, no u pogledu mlade dame punom sažaljevanja vidim da sam strašno pogriješio. Oni ne služe žganu pijaču prije deset ujutro. O tempora, o mores čujem uzvike prohujalih vremena kada su se putnici namjernici mogli trovati duhanom i uzdizati alkoholnim pićima od ranog jutra. Tiješim se  besmrtnim stihovima Ljupke Dimitrovske, “što je, tu je, tako mora biti” te se pridružujem uživaocima duhana na vlažnoj peronskoj terasi.

Okrepljenog uma nakon iscrpljujeceg puta odlučujemo udariti prvu etapu pohoda na dolenjski Triglav, mističnu planinu Kum, najviši vrh Posavskog hribovlja koji se sa svojih moćnih hiljadu i dvije stotine i dvadeset metara strateljski nadvija nad cijelom regijom.

Cestom hodamo u pravilnom troredu kako bi izbjegli motorna vozila te šaljive usporedbe sa filmovima Jakova Sedlara i patosom hrvatskog naroda. No nakon ni jednog kilometra nalazimo na prvu prepreku u obliku pruge sa spustenom brkljom. Poredani pored pruge u maniru desperadosa američke prerije propuštamo teretnu kompoziciju punu Maresk, MSC i Hamburg Süd kontenjera. Minutama nakon nastavljamo svoj put no u tom trenu ispred nas se ispruzila neprehodna zapreka u obliku rijeke Save, nabujala hladnim vodam sa okolnih vruhunaca.

No, kao što se lokalni živelj pokazao poprilično ingenioznim u riješavanju prepreka ovakvog tipa, i ovdje nas je čekalo riješenje. Prekrasni primjer gondole na ručni pogon, lokalno zvane cicka, koja svoji snažnim kabelom premoščuje klanac rijeke. Pogon je na snagu ljudskih ruku, te nas bešćujno prebacuje na drugu obalu i priuščuje nam doživlja kakav je rijedak u ovo današnje informatičko i prebrzo doba. Tišina koja obuzima i huk vode u bezdanu ispod stopala od kojeg smo odvojeni samo tankim metalnim limom tjera na strahopoštovanje prema prirodi i shvaćanje da smo mi samo jedan malen kotaćič u misteriji zvanom svemir. Usred svih tih uzburkanih emocija zaboravljamo na uvaženog člana naše družine koji ostaje visjeti iznad savski brzaca, tek zahvaljujući prisebnosti nekolicine brzo se vraćamo, te nakon par brzih i odlučnih okreta kurble na cicki spašavamo promrzlog sudruga. Ponovno okupljeni hrabrimo se riječima, odrađujemo zadnje provjere opreme, ispijamo prve vode iz ćuturica te započinjemo sami uspon.

II. Katarza

Odmah odrješitim korakom napatamo strmi uspon koji nas vodi obrušavajućim klisurama savskog kanjona te sa polagano započinjem upitati u što sam se to točno upustio. Kao drugi u redu pratim korak mlade djevojke ispred sebe, koja sa rutenerskom lakoćom savladava sve zapreke koje planinski put baca pred nas. Tu su strmine okovane snijegom, brzaci u potoku koje valja oprezno prelaziti i tehnički dijelovi s kojima bi nesmotreni putnici mogli izvući kraći kraj.

Adrenalin raste, a snaga opada te se dešava prva omaška kod prvaka družine koji podcjenjuje prelazak skliske vododerine oblokane ledom i završava na koljenima. Samo brza reakcija, poduprjeta višegodišnjim iskustvom i ruka pomoći sudruga spriječava goru nesreću.

U tom trenutku pitam se kako ću nastaviti dalje, jer snage mi polagano ponestaje a vidim da i kod najiskusnijih planinara uzima danak. No tiješim se da je sve stvar volje, kao i kod francuskih vojnika koji su pod vodstvom Napoleona i egidom bratstva i jedinstva napravili nemoguče i porazili malamučku vojnu u bitki kod piramida tako ću i ja, jednostavno nastaviti dalje.

Satima kasnije, ili možda jedva jedan sat od početka, savladavamo opasnu prvu etapu uspona i izbijamo na pitomu šumsku cestu gdje sa olakšanjem nastavljamo dalje. U tom trenu planina nam pokazuje svoje drugo lice, ono pitomije i puno ljepote. Još uvjek smo u dubini sjenovite šume, no atmosfera snijegom prekrivenog krajolika i lagani uspon nam isporučuju druge emocije, osječaje smirenosti i stapanja sa prirodom. Olakšanje prožima družinu te se započinju neobavezni razgovori tipa kakvog več ljudi vode na ugodnim šetnjama.

Nakon kraće pauze, okrijepe i dogovora krećemo dalje u nepoznato. Jedini tragovi civilizacije se su, skoro pa zameteni, tragovi terenskog vozila na putu. No hrabro prtimo kroz visoki snijeg dalje sve do trenutka kada dolazimo do zaseoka kojem je vrijeme izgubilo ime. I u tom trenutku dešava se čarolija te izlaskom iz sjenovite šume dolazimo do zasniježenog proplanka okupanog popodnevnim suncem. Spontano se tu zaustavljamo te uzivamo u zubatom suncu i okolišu koji zadivljuje. Stare kuće opkoljene snjijegom koji se ljeska poput niske bisera su zaista jedan od onih prizora koji oduzimaju dah.

U daljini već vidimo naš cilj, odašiljač i crkveni zvonik na vrhu Kuma, te poletno nastavljamo lagani put dalje koji nas vodi kroz šume i proplanke, ceste i planinske zaseoke koji kao da su ostali zarobljeni u jednom bezbrižnijem vremenu. Hodajući korak po korak gubim doticaj s prolaskom vremena, sve je trenutak ili vječnost. Svaki korak je napor za sebe, no nije bitno da li je jedan ili hiljadu. Sve se stapa u jedan pravac koji nas navodi i u tom trenu napokon se prepuštam planini i zaista počinjem uživati i disati punim plućima. Shvaćam i želim da da je taj trenutak vječnosti te da je cilj samo motiv, a ne razlog ovog pohoda.

Nekoliko sati, ili dva kasnije stižemo do zadnjeg uspona, te se počinje primječivati danak koji smo dali planini. Noge su sve teže, korak je kraći i odmori su sve bliži. Unatoč tome, krećemo dalje u maniri Igmanskog marša, polagano odrađujući zadnju etapu pohoda. I dalje se krećemo zajedno i poduprjeti savjetima omladinaca ne pokušavamo prvi zaposjesti vrh, nego zajedno savladati izazov koji nam pruža planina. Sav naš trud se isplatio kada smo nakon četri i pol sata uspjeli izbiti na sami vrh dolenjskog gorostasa, Kumskog vrha.

III. Bitak

Družina osvaja Kumski vrh u posljepodnevnim satima, ponosita i umorna. Vrh obasjan suncem i pogled na sve strane izdignut iznad ovozemaljskih problema puni nam snagu te polagano rezimiramo odrađeno.

Odmaramo na prilazu crkve svete Neže, u kojoj se 2003 odvila slikovita priredba vokalno instrumentalnog sastava Laibach nakon koje su crkvene vlasti izjavili da je objekt oskvrnut te da ga je potrebno ponovno blagosloviti. Po riječima magazina Mladina, “Kar je Laibach umazal bo treba očistiti!”. Mi smo se mogli samo nadati da će naša družina isto krenuti već utabanim  putevima ljubljanskih umjetnika.

Uskoro se prebacujemo u toplo i sigurno okruženje planinarskog doma pod vodstvom vrhunskog domaćina Romana gdje počinjemo lupati po hmeljskim napitcima sa vrlo prihvatljivom cijenom od 2 eura i nešto sitno centi. Naravno, govorimo o pol’ litrenoj ambalaži. Tu ne se prestajemo oduševljavati smještajem nego poput razigrane djece članovi družine se rastrčavaju po domu otkrivajući sve pogodnosti koje nam smještaj nudi.

Kao šlag na tortu, gazdarica nas vodi do skrovitog kutka izvan doma, u staru konobu koju su prenamjenili u skladište starih boca i lokaciju za opušteno uživanje u alkoholnim pićima i duhanskom dimu što je upravo ono što nam je trebalo.

Nakon obilne i ispunjavajuće večere, uz dodatak malšpajza majstora slastičara Romana, kombinirano zauzimamo glavnu prostoriju doma, kao i duhansko utočište koja postaje polje za bitku prepričavanja minulih događaja i prošlih dogodovština. Sa domarima kujemo paklenski plan da ekipa čija strana pobijedi u rukometu na prvenstvu europe časti rundom. S obzirom da je oklada pala na hiljadu i kusur metara nadmorske visine, ćini se da je nas gospa bolje čula te nam je ispunila želju za gubitkom na rukometnom terenu. Dapače, možda jesmo izgubili utakmicu, ali dobili smo onu puno važniju u formi runde na šanku i prijateljskoj družbi.

Kako je vrijemo odmicalo, postajali smo sve opušteniji i veseliji. Umor kojeg smo možda u jednom trenutku osjećali, odnešen je kao i da nije postojao. Piva za pivom su nestajale, cijela šarža nefiltriranog Uniona je odnešena kao i da nije postojala, dok smo i zalihe Kozela opako načeli. U jednom trenu večeri gazde su izvukle platu pune mesnog bogatstva i ljutih začina, zajedno sa bocom burbona kojeg smo bratski podijelili sa našim zalihama.

I tako priče i sreća su trajale do dugo u noć kada smo se ipak povukli na počinak uz dogovor da se ne dižemo prije devet.

IV. Spoznaja

Dakle buđenje u devet. U zoru zapravo. Nije dobro. Dan je prekrasan, ali u glavi je kaos.
No, hrabro se ustajem i kročim prema sanitarijama gdje koristim priliku se podaprat i razbudit. Dio hrabrih planinara je već oran i budan za su zaposjeli najbolji dio osunčane terase gdje im se ubrzo i pridružujem. Vrijeme nas je pomazilo te nas sunce grije tako da su ubrzo oslobađamo suvišne odjeće i prebacujemo se u ljetni modus kratkih rukava i tamnih naočala. Razgovor je polagan kao i okupljanje ostatka družbe.

Uskoro domaćini pripremaju krasan doručak u obliku jaja na oko sa čvarcima i pecivima što nas razbuđuje do kraja te kujemo pakleni plan da se odmaramo sve do pola jedan te tek tada krećemo natrag prema Steinbrücku. Polagano mi sviće da su ovo zadnji trenuci koje ću provesti u ovome planinskom raju, te upijam zadnje doživljaje poput brodolomca koji ispija zadnje kapi pitke vode. Tada i tamo, živimo moment a moment živi za nas.

No, približava se čas polaska, plaćamo dugove domu u obliku paljenice europskih banknota i hrabro se usmjeravamo prema silasku. No, moram priznat, prvih stotinu metara spusta me iznenadilo jer sam zaboravio tehniku spuštanja zasnježenim i klizavim jednotračnim putevima. Ali to je kao i vožnja biciklom, uskoro su se zaboravljene tehnike vratile u mišićnu memoriju te smo skakutali produženim korakom nizbrdo, ravnajući okuke i peglajući nizbrdici. Ponovno put je postao radost.

Prolaskom već utabanim stazama upijamo okolinu iz drugog rakursa, otkrivajući dosad neviđene vizure. I dalje hodamo po osunčanim pravcima, spuštajući se sve niže prema hladnoj sjeni šume. Nekoliko koraka dalje, i skoro sat vremena kasnije ostavljamo sunčanog saputnika iza leđa i nastavljamo blagim spustom šumskom cestom.

Prva etapa uspona postaje zadnja etapa spusta. Ako je bilo naporno se uspinjati i savladati put u jednom smjeru, mislio sam da nizbrdo ni nemože biti lakše. To se uskoro i potvrdilo, te smo morali iskoristiti sve tehnike dvonožnog spuštanja iz našeg repertoara poput uzastopnih kratkih koraka balansirajuci iznad prstiju, bocnog spustanja, usporavanja spusta hodom kroz neugazeni snijeg, plansko pozicioniranje gojzerica i skeniranje terena ispred sebe. Dakle, tehnike starih rutinera kao što i jesmo bili. Sve što je u tom trenu planina bacila na nas, spremno smo prihvatili kao izazov i odradili sa maksimalnom mogućom preciznosću. U tom trenu spoznajem da se ne borim sa planinom nego da surađujem sa njom, da je sve ovo jedna prekrasna igra između dva stara prijatelja koji se nadmudruju između sebe.

Nakon otprilike dva sata spusta stižemo do poznate cicke te se prebacujemo preko uzburkale Save. Nažalost, ponovno zaboravljamo drugara na sajli, no ubrzo vrtimo koluture punom snagom te svi uspješno završavamo na pravoj obali. Kratkom šetnjom se vraćamo do Zidanog mosta gdje u kafani čekamo vlak. Vlak koji u knjigama vodi ljude onkraj ove realnosti, u bajkovite svijetove, nas je vodio natrag u realnost. No kako se u narodu kaže; do drugog puta, kume!