28. – 29.1.2023.
Kakva samo zimska avantura, to ću reći. Snježno planinarenje s krpljama i divnim ljudima. Ajmo redom…
Cijeli tjedan prije izleta se proučavalo gdje i koje krplje kupit. Nakon iscrpnog istraživanja, svi smo uspijeli nabaviti potrebnu zimsku opremu i samo je bilo pitanje kada se ujutro kreće i tko nosi koju hranu.
Subota rano ujutro, skupljamo se i krećemo iz Zagreba, nas 5 hrabrih. Autoput, pravac Begovo Razdolje. U Zagrebu nema snijega, no Begovo nas je dočekalo sa metrom snijega, loše očišćenom cestom, ali nama to nije smetalo. Ana je sigurno vozila po klizavoj cesti, svi smo bili nestrplivi kad ćemo napokon osjetiti snijeg pod nogama. Vani je minus, fest hladno, stavljamo krplje po prvi put na noge. Nitko od nas nije još hodao u ‘teniskim reketima za snijeg’, ali nakon nekoliko koraka uhvatiš neki ritam.
Staza je bila skoro 10km duga, i nije baš bila jednostavna. Prije nas je već netko prtio snijeg pa je malo lakše bilo hodati. Pauze su bile kratke, obzirom na niske temperature, ali to nas nije spriječilo da stanemo više puta da jedemo bureke i čokoladice u tome skoro 6-satnom usponu.
Ono za što bi ti trebalo 3 sata, po snijegu ti treba skoro duplo više. No, isplatilo se. Apsoultno prilijepa bijela idila, snijega i leda po drvećima, baš kao one scene filma ‘Kronike iz Narnije’ gdje iz ormara izađu u šumu pod snijegom.
Zadnji uspon prema skloništu je nevjerojatno lijep, samo bijelina oko tebe, gotovo nestvarno…Jedva smo prepoznali drveni WC i krov skloništa. Vadimo zadnji put fotiće, slikamo se, snimamo more video uratka i divimo se prizorima.
U skloništu je bilo tijesno, noćilo nas je 15. Red priče, red klope, čaša vina, gutljaji rakijice i dođe vrijeme za spavanac. Stiskavac u vrećama, prohladna noć jer je teško grijati dovoljno dugo sklonište po zimi. Ujutro smo pričekali da svi napuste sklonište, kako bi ga počistili i uredili. Novu sjekiru i pilu, koju smo nosili iz Zagreba, ostavili smo kako bi sljedećim planinarima ostavili alat za pripremu drva.
Spust prema autu trajao je također poduže, ali nama to nije smetalo. Bacali smo se u snijeg, glupirali sa krpljama i brojali padove na guzice. Opet stotine fotki i videa, osmijeh od uha do uha.
Zapravo, kada nas je toliko malo bilo u grupi, uspiješ nekako više upoznati te pojednice s kojma dijeliš korake, vrijeme, smijeh, noć…onako intimnije, detaljnije… i baš sam zato iznimno sretan. Divota od ljudi. Hvala vam na svemu.
Do sljedeće snježne avanture, adio!
Autor: D.K.