Kozara

06.01. – 08.01.2016 2017.

Izletnika: 18
Auta: 4
Dana: 3
Smrznutih prstića (unatoč ekstremnim hladnoćama): 0
Izlet: 5+ (na skali od 1 do 5)

Nije se puno puta u mom životu dogodilo da toliko crvenih meteo-alarma prati prilično uobičajen vikend u godini; početak siječnja, opako stiskanje traperica u struku, prvo posustajanje na novogodišnjim odlukama… ali, i temperature od minus 20.  No, kako je davnih dana mudri Terencije napisao da sreća prati hrabre (ja bih dodala i pomalo lude), 18 Izletnika (pas Bowie, zvijezda agilitija je u ekipi) se potrpalo u četiri auta i krenulo na put. Prelazak granice je za većinu prošao glatko, no jedan iskusni  Izletnik je zaboravio provjeriti istek osobne karte, a zakon je tu prilično jasan;

„Čl. 2. st. 1. Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana:
Građanin je dužan nositi važeću putnu ispravu kada putuje u inozemstvo, osim ako međunarodnim ugovorom nije drukčije uređeno.“

Ipak, zahvaljujući plemenitom i požrtvovnom ocu Izletnika koji je sjeo u auto i dovezao putovnicu, put se nastavlja nakon dva sata čekanja u kafiću u Jasenovcu.  Runda za tatu!

Melodijama radija Džungla, zavijeni u -12 celzijanera, uspinjali smo se autom na vrh Kozare. Kozara je nacionalni park čija ulaznica košta simboličnih 2 KM (1 EUR) po osobi. Iako najviša točka Kozare ne prelazi 1000m, „karakterizira je velika dinamičnost reljefa kojem se izmjenjuju usječene doline, planinske kose, grebeni i izdvojeni vrhovi“ (citat preuzet s weba, ipak ne mogu preuzeti zaslugu za prepoznavanje reljefa). Za naše posjete Kozara  je bila prekrivena snijegom, bijela, brežuljkasta, divne crnogorične šume. Na sunčan dan svi smo zaljubljeno gledali u ljeskanje pahuljica nošenih vjetrom s drveća. Iako je prema riječima zaposlenika parka najljepša u proljeće, divno je bljesnula u zimskom ruhu.

Nakon što smo se smjestili u dva bunga-bungalova, većina Izletnika se uputila na šetnju od nekoliko sati (jer što smo inače i dolazili??), a nekolicina je krenula na bordanje i sanjkanje na obližnjem skijalištu.

Nakon sportskih aktivnosti, sreli smo se u finom restoranu Bijele vode gdje se navalilo na uglavnom posna jela (aktualan menu zbog pravoslavnog Badnjaka), no naletilo se i na pokoji  ćevap. Pivu. Rakijicu. Vino. I rumena lica.

Sljedeći  dan pozdravilo nas je sunce i plavo nebo  i bez obzira na -15 stupnjeva  krenulo se na hodanje. Pokretljivost je ponešto ograničena s toliko slojeva odjeće (dvoje tajice, dvoje čarape i ski hlače), ali pokazalo se kao mudra odluka. Nakon nekog vremena grupa se podijelila u dvije te je nas petero krenulo na nešto kraću turu.

Kozara je jako ugodna za planinarenje, hoda se šumom, penje na blage vrhove odakle puca divan pogled na okolicu. Nakon što smo osvojili Zečji kamen (667 m) te prešli preko smrznutog potoka, dobro smo se oznojili uzbrdicom (da, da, moguće je oznojit se na -15) prema Jankovića kamenu.  Lijepim pogledom na obronke Kozare poklopali smo pohanac (hvala, Irena) dok nas je od oštrog vjetra  štitila mala nadstrešnica klupe.

 

Nakon  3 i pol sata vratili smo se u Mrakovicu , posjedali na čaj i pivu i kratko bordanje pa trbuhom za kruhom u Bijele vode.

Nakon restača se malo tulumarilo, rudimentarni light show (paljenjem i gašenjem svjetala) je poprilično digao atmosferu, i u sitne sate se sve stišalo za ćorku. Kako to obično biva na izletima, sklopili smo nova prijateljstva, ovaj put s Miletom, simpa psom koji dobro podnosi glasnu muziku i koji se super brzo uklopio u društvo (Mile, fališ nam).

Treći dan Robi nam je organizirao posjet muzeju. Nakon kulture i povijesti kraja, toplog čaja u obližnjem kafiću, krenulo se doma.

Naš VW Kedi je na silasku s Kozare malo „zakašljao“, ali na bengi smo ulili gel protiv smrzavanja dizela, i nastavili punom parom prema Hrvatskoj. Na granici nas je dočekala veeeeeeelika kolona, no nema te tlake koju dobar smoki, čips i Kinder čokoladice pred istekom roka trajanja ne mogu srediti. Auto koji je u dolasku imao frku s osobnom je najduže čekao prelazak granice (3 i pol sata), pa, kako bi se reklo, bolje se rodit bez one stvari nego bez sreće.

Zaključak:

Izlet je unatoč  velikim hladnoćama bio vrlo zabavan, veseo i uspješan. Robi je (opet) dokazao da je maher u organizaciji izleta (šteta što su one buteljke prerano stale u subotu :). Kozara nam ne gine u proljeće; nabavite do tada bajkove ‘ko nema!

Pusabok,

tekst: Marija

Photo credit: Izletnici