Kozara, 8.i 9.9. 2018.

Povodom Pete obljetnice mature Planinarske škole, svih pet generacija okupilo se  da proslavi tu obljetnicu, malo prošeta, proćaska i podruži.

Krenuli smo s malim zakašnjenjem, s uobičajenog mjesta, u 7:35. Kao što je bilo i obećano, netko je donio karton ožujskog, tako da sam, da zatomim neizdrživ osjećaja krivnje, jer sam ja kasnila najviše, odmah popila jedno ili dva. U busu je bilo mjesta na pretek, jer je bilo oko 25 Izletnika na 50 mjesta, i svatko je mogao sjediti sam, ako se možda nije naspavao, ili se jednostavno želi još malo izležavati, ali frendica i ja smo ipak sjedile zajedno, jer smo imale puno toga za reći jedna drugoj, i drugim curama u blizini, a nismo se htjele dovikivati s udaljenih sjedišta. Neki su pored mirno spavali i naš razgovor im uopće nije smetao. Ustanovili smo da nije nikakvo čudo što smo kasnili u polasku jer je vrijeme tog jutra protjecalo puno brže nego inače. Tako smo i do granice stigli dosta brzo, meni se činilo kao da je prošlo samo pola sata, ali mislim da je bilo malo više. Tamo smo ubrzo stali na benzinskoj, gdje smo mogli kupiti još piva. Shvatili smo da pivo košta dvije konvertibilne marke, što je jako povoljno i super za nas.

Kada smo stigli do odredišta, dočekali su nas vodiči iz Planinarskog društva „Klekovača“ iz Prijedora. Pješice smo odnijeli stvari u planinarski dom Kotlovača, koji je super opremljen, ima čak i tuševe s toplom vodom. Tamo smo ostavili stvari, kupili i popili još piva, a zatim smo krenuli u prvu šetnju.  Uspeli smo se stazom Gola planina. Zastali smo kod Spomenika Revoluciji na Mrakovici, gdje su se svi fotkali i šetali. Pili smo kavu malo niže, neki su posjetili muzej. Nakon oko dva sata krenuli smo dalje prema Goloj planini. Mislim da je šetnja trajala oko 5 ili 6 sati, s domaćinima nema zezanja, tempo je polagan, ali siguran. Put nije bio težak, bilo je lijepo.

Kad smo se vratili u dom, slijedila je večera, sjajna čorba od povrća i mesa koju su nam domaćini skuhali. Nakon toga, zabava na dva flora, unutra i na otvorenom. Ja sam se planirala rano povući, jer sam bila iscrpljena od hodanja i pričanja, ali onda nam je jedna izletnica počela točiti koktele, koje smo poslušno pili, jer nam je objasnila da inače nema šanse da zaspimo i još kojekakve dobrobiti toga da se opijemo. Zabava je bila super, neki su plesali limbo, neki oko grede, neki na heavy metal muziku, a neki normalno. Na kraju smo konačno pustili Jaguara i onda sam se mogla ići onesvijestiti.

Drugi dan je tura bila odlična, krenuli smo na vrijeme, svi su uredno ustali na vrijeme, uključujući domaćine, iako su i oni večer prije zabavljali s nama. Išli smo na drugu turu šetnje, do Kozaračkog kamena, ili na vrh sa zastavom. Tamo smo jeli. Meni su mali psići koje su Izletnici posvojili  putem, htjeli pojesti svu šunku i slaninu, ali na kraju smo je podijelili, tako da je i to prošlo dobro.

Svi smo se vratili natrag u dom i ubrzo krenuli na janjetinu i ćevape prije puta doma. Meni je ostalo previše maraka (iako ih nisam ni ponijela puno, stvarno je sve bilo jako povoljno) koje sam onda morala potrošiti na vinjake, koji su bili izvrsni. Janjetina i ćevapi su isto bili dobri.

Na putu natrag, u busu smo imali zabavni program, gdje su neki pričali šale i valjda što god im je palo na pamet, a jedan Izletnik je besplatno pjevao inače najskuplji hit, koliko god puta mi to htjeli ili ne. Šou je ipak naprasno prekinut, te se činilo da put kući traje dosta duže nego put tamo. Vjerojatno se i vrijeme usporilo dok smo bili tamo, ali više nitko to nije htio komentirati sa mnom. Frendica s kojom sam sjedila na putu tamo rekla mi je da treba svoj prostor pa sam sama malo razmišljala o tome.

Sve u svemu, još jedan uspješan izlet Izletnika. Kozara je bila dobra prema nama, vrijeme je bilo predivno, svi su se bili dobre volje.  Hvala našim domaćinima što su nas predivno ugostili i organizatorima izleta, stvarno su se iskazali i pružili nam dostojnu proslavu obljetnice Plaškog.