13.-15.10.2023.

Petak 13.10.

Ne znam ništa, nisam bio.

Subota  14.10.

06:00h  Došao doma. Krevet.

09:00h Budim se sretno-nesretan, sretan što ću vidjet Maju i upoznat ekipu, nesretan što sam mamuran ko drvosječa na dopustu u Prčiji Donjoj, al aj preživjet ću. Ustao prebrzo, spojili se tlakovi u glavi pa se skoro strmopizdio niz stepenice, a dolje mačak spava, reko gdje mi je taj rukohvat ajmo lagano. Dobro je, mačak preživio. Baba gleda, momentalno nudi rakiju, reko Bajo ne smijem, idem među ljude (a i valjda će i oni imat rakije. Nisu, jbg, al aj dobro). Trpam u auto sve od ribičije što mi dođe pod ruku, znam da planinari putuju light, sigurno će ležat svi na dekama u ladu, tak i bilo. Uzeo najbolji stolac da mogu fino gemišt stavit ko u gostioni pored sebe (e tog je odmah bezicirao najbolji plesač slobodnog stila odmakle kategorije po godinama, neka). Majini šarani smrde makar smo ih dokrajčili dan prije (ovo vegani nek ne čitaju), valjda će se auto izluftat poslije (nažalost nije, a bogami ni ja, smrdio toliko da mi se ni bumerang ne bi vratio). Čitam poruke u grupi, vidim Maja poslala prekomandu, djeluje ljuto, ajmo se požurit. Autoput ko autoput, dosadno, slušao tamburaše ko da mi nije bilo dost cijelu noć.

11.00h Stigao na lokaciju, odmah oduševljenje. Naše prase očito najsretnije od svih na livadi, em se smije, em se brže vrti od ostalih, ne može se dočekat žirija da dobije nagradu. A kad sam bicikl vidio… o Isuse i majko pa ovo je Disneyland, san svakog pečenjara od 150 kg da svojom mukom ispeče prase i skine koju kilu prije nego inhalira 2 kile kad bude gotovo pa sve vrati nazad. Čudo. Čudo! Al nažalost vidim nitko ne biciklira, ništa, bit će ko rođeno za Instač. Upoznajem redom ekipu, momentalno se aktivira moj gen zlatne ribice, sto imena, a memorija 1 bajt. Upoznao Emila, komada dva, jedan se čini legenda, drugi još veća (neću reći koji, nek oba misle da su onaj bolji). E sad, s obzirom da je moja majka visoka ko jazavac kad se propne na stražnje noge da vidi jel ima koga doma i nisam nikad imao neko strahopoštovanje prema njoj, sve se to mijenja -> upoznajem Majku, a ova viša od mene i još zapovijeda… momentalni respect. Ovu slušam da ne najebem. Svi redom se čine baš jako dobri i nikome nije ništa problem napravit za drugoga, to je to. I svi me znaju, pogotovo da volim putovat sam, hvala Majo. Prase gotovo, kreće tranširanje, idem se uhvatit i ja posla pa da misle da sam i ja neki radišan. Nabijam šarane, svi pomažu, lagano ih stavljamo pored vatre. Čudi me, ljudi dolaze, svi vele Ja nikad nisam ovo vidio da se peče na rašljama. Tu sam se zajebo što sam svima objašnjavao pa me svi tražili da čučnem da me slikaju pored šarana. Jebalo vas slikanje, 50 puta sam čučn’o, a kičma me jebe. Puhne vjetar, najbolji šaran pada u vatru… U glavi stavljam prst na katolički kalendar i jebem sve redom… Pa kud baš taj najbolji… Dobro… Skinuli druge, vele svi da su bili dobri. A pristojni ljudi, neće nitko lagat, prvi put sam tamo.

Nekad poslijepodne. Počelo se pit malo jače, aj fala Bogu. Otišli kod munjola iz Daruvara, predajem ključeve od auta Maji. Pala noć, selidba u planinarski dom. Tamo super, opet se cuga. Maja me vodi da vidim krevet, a bit će dobar, ako ništa zbližit ćemo se još više (kasnije me stisla uza zid ko da radi u MUP-u). Počelo se i plesat, reko neću i ja da Maju ne osramotim. Jedemo od Ajle čudo od kolača (ono rolano), lagano gemišt… živote robijo. Upoznajem malo po malo sve ljude, ma nema tu šta, svi su mi super.

00:00h Idem spavat, legnem, evo ti Maje za pol sata, a ja još nisam zaspao. Ne znam koji, al jedan ga je počeo piljugat u sobi ko da se drva ove zime dijele besplatno, a za par minuta i Maja s njime…. O jebem ti sve, a ja nikak zaspat….

Negdje 03:00h Zaspao.

07:00h Maja sanja Cro Copa, lakat u bubreg…. ništa, to bi bilo to. Izlazim van, Emil već damfa one svoje parne cigare, kuvamo si kave, lagano vani na klupu i uživancija dok pada kiša. Zamolio ga da me odveze do auta, odmah pristao, reko svaka čast. Neću budit Maju, svi sad već znaju kakva je (al u biti nije, svi znate da je jako draga). Odosmo.

Hvala svima! :*

Autor: M.P.

7.-8.10.2023.

Klek i avantura zvana HŽ 

Dan 1 

Mlade nade PD Izletnika okupile su se na Glavnom Kolodvoru da bi krenule u novi pohod zvan  “Klek”.  

Polazak je bio u 6:28 ( na vrijeme :O) vlakom. Dolaskom u Ogulin posjetili smo “Zavičajni muzej Ogulin”, obišli kul izložbu o hrvatskom planinarstvu.  

11:00 je bilo vrijeme da se krene. Prva stanica nam je bila Vidikovac Golubinac, s kojeg se pruža divan pogled na sam vrh. Do planinarskog doma uspon je bio nešto teži i strmiji, ali uspjeli smo!  

Uslijedio je kratki predah u domu, a zatim uspon na sam vrh.

Zaputili smo se na vrh koji se nalazi neposredno iznad planinarskog doma. A sam pogled gore oduzima dah (doslovno :’)).

Umorni i ispunjeni vratili smo se, noć je pala, a sve ostalo prepričavat će oni koji su preživjeli!

Dan 2 

Odmorni, naspavani i nahranjeni (hvala logistici ❤️), krenuli smo sa spustom.

I za sam kraj, kakav bi to povratak vlakom bio kada vlak ne bi kasnio minimalno dva sata. Ali, usprkos tome nama je i dalje bilo zabavno! Dio ekipe je za vrijeme čekanja obišao šetnicu uz Mrežnicu.

Autorica: L.Č.

---

„Sjećaš li se još kako je kasnio brzi vlak…“, kako počinje pjesma Oči boje kestena, tako srećom nije započeo naš izlet. Nakon ugodne dvosatne vožnje vlakom, stigli smo u Ogulin i odmah smo čuli tužnu priču o još jednoj nesretnoj ljubavi i djevojci koja se bacila u ponor, poznatiji kao „Đulin ponor“. U preslatkom gradiću popili smo kavu te posjetili Zavičajni muzej Ogulin koji sadrži zanimljivu alpinističku zbirku. Izdvojila bih staru opremu prvih planinara i penjača, gojzerice teške 2 kg, šator s Himalaje, činjenicu da se više žena iz Hrvatske nego muškaraca popelo na 8000 m, Titovu famoznu ćeliju br. 6, itd…

Nakon „odmora“, krenula je naša glavna aktivnost – uspon prema Kleku, krenuli smo hrabro, malo lutali, pratile su nas nekakve sirene i vježbe, ali pronašli smo pravi put. Vrijeme nije moglo biti bolje, svi smo u više-manje dobroj kondiciji pa smo se uz pauze dobro držali do zadnje trećine staze. Eh, onda, kako tko. Iako je bilo naporno s 45 kg + ruksacima, s guštom smo se popeli do doma, tj. doma vještica. Inače legenda kaže da im je vrh Kleka sijelo, nažalost ili na sreću nismo se s njima susreli. 

Nakon kratkog odmora, krenuo je još jedan naporni uspon do samog vrha, no nakon što smo stigli gore i pogledali oko sebe, zaboravili smo na svu muku. Klek je inače kolijevka hrvatskog planinarstva jer je Klekova vršna stijena bila prva škola hrvatskih alpinista. Nakon toga, spustili smo se, najeli i uslijedio je zasluženi party! O partiju nećemo puno, zna se da su Izletnici i stari i novi veseli, a tek smo krenuli.

Lijepo smo se naspavali, i fino doručkovali zahvaljujući logistici pa zatim krenuli dolje. Sve je išlo po planu i programu, dok nismo stigli do Duge Rese… Samo ću ponoviti prvu rečenicu: „Sjećaš li se još kako je kasnio brzi vlak?“ Na kraju svega, HŽ nam ipak nije uspio pokvariti jedan odličan vikend! 

Do sljedećeg planinarenja,

Autorica: E.N.

---

Klek i uspavani div HŽ!

U Zagrebu u Train caffe-u dana 7.10.2023. okupio je vodič Robi svoju družbu osnovo-planinarskoškolaca i krenuli su za Ogulin. Vlak je kretao u 6:28, što je značilo da smo se skupili do 6:28! Vlak je obećavajuće krenuo na vrijeme prema glavnom gradu hrvatskih bajki – Ogulinu. 

Bez ikakvih problema (jako bitno za naglasiti) smo stigli do Ogulina, i za razliku od Đule koja je završila u Đulinom ponoru, mi smo sreću pronašli u kavici i čaju na terasi sreće, dok smo čekali red za muzej planinarstva!

• 

• 

• 

Zašto je Klek bitan za planinare i alpiniste?
Kolijevka hrvatskog alpinizma, a i planinarstva je upravo u Ogulinu, gradu podno uspavanog diva Kleka! Tu je osnovano hrvatsko planinarsko društvo, planirane prve ekspedicije, na Klekovim stijenama se kriju početci alpinizma u Hrvatskoj. Osim planinara i alpinista, Ogulin i Klek su svojom bajkovitom ljepotom nadahnuli i hrvatsku spisateljicu Ivanu Brlić Mažuranić. Kažu da je inspiraciju za najpoznatije hrvatske bajke poput Regoča i Šegrta Hlapića crpila upravo iz djetinjstva koje je provela u Ogulinu.

Uspavani div Klek je po legendi nastao davno kada su na zemlji živjeli bogovi i divovi. Bogovi su svu hranu i piće zadržavali samo za sebe pa je to kod divova izazvalo veliko nezadovoljstvo. Jedan od njih, div Klek je zaratio s bogom Volosom, koji je čarobnim mačem mogao skameniti sve što poželi. Na mjestu gdje se danas prostire planina Klek bog Volos je skamenio diva Kleka. Prije nego je skamenjen, Klek se zakleo da će se jednoga dana probuditi i osvetiti se. Slučajno ili ne, u podnožju Kleka teče rijeka Dobra za koju se vjerovalo da teče iz Klekovih vena, dok se za vrijeme olujnih noći vještice s Kleka okupljaju pokušavajući probuditi diva Kleka iz stoljetnog sna. 

Naš uspon na Klek kreće iz Ogulina, lagano smo cesticom krenuli prema planini, do malog slatkog skijališta/sanjkališta u samom podnožju planine, odakle kreće naš uspon. Na početku smo kratko zalutali, ali izvidnice su upalile radare i vratili smo se na pravi put. Nakon početnog uspona čekala nas je lagana šetnjica, predivne livade, vidikovac, srednji dio staze je jako ugodan i nije previše naporan, čak smo sreli i jednu skupinu od dvije mame i četvero djece koji su išli na prvi vidikovac. 

Stanka na vidikovcu prije nego smo krenuli u pripreme za uspon. I stvarno Klek nas je ostavio bez daha – doslovno! Iz gore izvire uspon, uz strminu se penjemo gore, dišemo jedni drugima za vratom, nismo puno pričali na tom usponu. Crveni i znojni stižemo do prvog odmora, uspjeli smo prijeći prvi dio!! Mislila sam to je to to od uspona, sad nas čeka lagana šetnjica, no to je bio tek prvi dio od sljedeća tri.

Drugi dio je je bio manje strm, ali malo stjenovitiji, čak i nezgodniji za popeti se, no pažljivim korakom stižemo do PD-a Klek! Posjedali smo po stolovima, proučavali ženu koja je sa eye linerom došla na Klek (kaaaakooo?), i odmarali!

Iako je prvi plan bio da se na vrh penjemo drugi dan odlučeno je da ćemo ipak sve odraditi isti dan i za sutra je plan bio opušteno spuštanje i povratak u Zagreb vlakom.

Na domu smo ostavili stvari i nedugo zatim krenuli prema vrhu. Prije nekih 7,8 godina penjala sam se na Klek i u sjećanju mi je ostala kratka staza prema vrhu, no kako je sjećanje nepouzdanije od vremenske prognoze na planini preko ljeta, čekalo nas je više od pola sata napornog penjanja na vrh s kojeg je kažu pogled prekrasan!

Prva postaja heliodrom – prekrasan pogled na Ogulin, Plaški, Samoborsko gorje… uzeli smo par fotki, skupili se i krenuli prema vrhu! Obećanje ispunjeno – pogled je bio stvarno predivan, uspavani div nas je pustio da se popnemo, ukrademo prekrasan početak zalaska sunca, okinemo par fotki (dobro, Petra je možda dokumentarac snimila :)) i ovjekovječimo jednu fotku sa zastavom PD Izletnik. Pokušali smo na trenutak zaboraviti gdje smo i preko napredne triangulacije „računanja azimuta“ odrediti gdje golicamo uspavanog diva. Nekolicini je čak i uspjelo 🙂

Predvečer smo se skupili ispred doma i družili dok nije postalo prehladno, pa smo druženje uz karte nastavili unutra u domu! Bitno za napomenuti da smo svom silom pokušavali probuditi diva uz Coloniu i Petra Grašu ali se nije dao, na kraju smo ipak mi odustali i oko ponoć išli spavati.

Prekrasno jutro na planini uljepšale su najfinije fritule koje je spremila naša logistika, i uz lagano spremanje krenuli smo se spuštati oko 9:40. Skoro smo stigli do podnožja i male skijaške stazice kad je jedna naša planinarka izgubila ravnotežu i istegnula gležanj. Svi su skočili pomoći, jedan od vodiča je preuzeo torbu, dok je druga planinarka izvukla steznik za gležanj i ozljeda je u minuti bila sanirana, a Jana je hrabro nastavila hodati do kraja!
Bilo je prekrasno vidjeti duh planinara na djelu – svi za jednog, svi spremni pomoći kad treba!

Oko 12h stižemo u Ogulin! Terasa sreće uz sladolede, kavice i pivo je bila naše mjesto iduća 4h, kad smo još mislili da brzo stižemo do Zagreba! Dolazak na bus, i putovanje do Duge Rese je prošlo po planu. I onda bum upoznajte drugog uspavanog diva – HŽ!

Vlak će doći u 18:30, ovaj mislim u 19:00, ipak neće prije 19:20 – krenuli u 20:00! Vrijeme čekanja smo kratili eksplodirajućim mačkama i međusobnim upoznavanjem! Sve u svemu lijepo iskustvo, samo drugi put umjesto na uspavanog diva Kleka moramo paziti na uspavanog diva HŽ i nadati se da će ga jednom vile probuditi i da će stići na vrijeme prevesti svoje putnike! Do tada nam preostaje čekati i nadati se…

Autorica: T.P.

---

Izlet na Klek u (super objektivnim) brojkama:

Planinarenje:

• Uspon + spust 23,40km
• Ukupno potrošenih 2684 kcal – za nadoknaditi potrebno cca 4,7 Big Maca ili 17,9 litara svima nama najdraže Hidre

Sve osim planinarenja:

• Dizanje u 5:30h i polazak s vlakom u 6:28h – ranojutarnji mood 3/10
• Muzej u Ogulinu – 4/11 za broj žena iz hrvatske ženske ekspedicije koje su se popele na sami vrh
• Po mojoj računici otprilike 198 znakova za uzbunu zbog kojih je početak uspona i prvo gubljenje u šumi bilo iskustvo nalik Igrama gladi
• Ekipa za izvidnicu zeznula samo jedan put, zbog toga smo ih zezali samo svakih 56 sekundi
• Tijekom planinarenja sveukupno viđeno 6 peseka od kojih su barem 3 uspješno pomažena a svi su ocijenjeni 11/10 po karakteru i flafastosti
• Ukupno pojedena 3 sendviča i 1 kg kruha uz 2 kokošje argete, moj osobni rekord (ovim putem zahvaljujem svojoj ekipi na vječnoj potpori)
• Čak jedan (1) goveđi gulaš iz konzerve odradio uspon s nama nakon čega se sretno vratio kući, netaknut
• Prosjek popijenog alkohola je 4 pive, 0,7L vina i 19 rakija po osobi
• Pri spustu 2 ozljede kolega planinara – HGSS nije intervenirao helikopterom….. možda drugi put
• 0.5 je broj restorana koji u Ogulinu rade nedjeljom, a 384 je broj sati koji smo proveli čekajući polazak vlaka iz Duge Rese (± 10 minuta)
• 60/60 očnih jabučica ostalo čitavo do povratka u Zagreb! (svaka čast ekipa, znala sam da mi to možemo)
• Sveukupna ocjena izleta čista 5ica. Hvala svima <3

Lp,

Autorica: B.B.

---

Gdje je Rajko?

Došao je red i na četvrti izlet u Plaško izdanju 2023. Naši vrijedni predavači i voditelji izleta ocijenili su da smo spremni i na malo strmije staze te nam je ovog vikenda odredište Klek, stjenovita formacija koja se sa svojih 1181 m nadmorske visine nadvila nad Ogulinom. Klek se ističe osebujnim izgledom svog vrha, ogromne gole stijene koja se strmo izdiže iznad pitomih obronaka obraslih šumom te budi maštu promatrača. Ukoliko vam je mašta bujna, u konturi planine vidjeti ćete diva koji spava, no oni manje romantični vidjeti će strmu stijenu koja garantira naporan uspon prepun opasnosti poput kamenih klisura i strmih provalija začinjenih pokojim poskokom te, uz sve navedeno, poznatim vješticama s Kleka. 

Nakon čitanja osnovnih informacija o našem odredištu i planu puta, večer prije se pakiram i sa strepnjom idem na spavanje kako bih bio spreman na sve što me sutra čeka. Nažalost, ne uspijevam mirno utonuti u san jer mi se glavom roje pitanja poput: “Zašto HŽ? Čija majka crnu vunu prede? Što to meni treba? Hoćemo li sutra konačno saznati kome opanci, a kome obojci ili pošto Musa dere jarca?“ i najvažnije pitanje od svih: “Gdje je Rajko?“ 

Obliven hladnim znojem budim se prerano, u 4 sata ujutro, što mi daje vremena da se oprostim od najmilijih i krećem prema točci s koje nema povratka, glavnom kolodvoru Zagreb. Družina koja se okupila odagnala je moje strepnje svojim dobrim raspoloženjem (i pokojim gutljajem iz pljoske) te sam već u ranim jutarnjim satima dobio odgovor na pitanje je li mi to trebalo. Ukrcavamo se u novi, moderni vlak koji začudo kreće na vrijeme te se posipam pepelom i u sebi ispričavam HŽ-u, u kojeg sam večer prije sumnjao. Nakon dva sata vožnje stižemo u Ogulin gdje se dijelimo u dvije grupe za obilazak Zavičajnog muzeja Ogulin i razgledanje grada / posjet birtiji. Na opis muzeja neću trošiti puno riječi, no valja istaknuti da su Klek i ogulinski kraj kolijevka hrvatskog planinarstva te se u muzeju može vidjeti planinarska zbirka s mnoštvom zanimljivih eksponata. Osim zbirke, u prizemlju muzeja nalazi se i reljef, trodimenzionalna karta okolnog područja, koju naša izvidnica uz pomoć kustosa muzeja iskorištava da ponove gradivo i utvrde optimalan put do vrha Kleka.

U neposrednoj blizini muzeja nalazi se i Đulin ponor, kanjon kojeg je rijeka Dobra usjekla u samo središte grada. Ako ste mislili da ovakav fenomen u Ogulinu može proći bez svoje vlastite legende, grdno ste se prevarili. Ime ponora vezano je uz legendu o Đuli ili Zulejki, koja se u ponor strmoglavila zbog nesretne ljubavi, a u kamenoj litici vrlo lako možete uočiti profil muškarca, za koji narod kaže da je to kapetan Milan koji gleda kuda je nestala njegova Đula. Milana smo brzo našli kad smo prešli na drugu stranu kanjona i bacili pogled na stijenu iznad jame, s koje nas je promatrao njegov lik. Uz kovrčavu frizuru od zelenog grmlja, Milan je uzgojio i pozamašan brk pa su neki tiho izustili „Alberte zapamti, alles ist relativ“. 

Nakon razgledavanja Ogulina krećemo na put koji nas vodi kroz Ogulin i Vučić selo gdje skrećemo lijevo na skijašku stazu na čijem vrhu se nalazi ulaz u šumu i prva prilika da naša izvidnica izvadi karte i kompase. Nakon kratkog vijećanja, izvidnica odlučuje da je utabana staza obilježena markacijom koja vodi desno u šumu naša ruta. Nakon par minuta hoda staza polako nestaje i ostavlja nas na strmoj padini s upitnikom nad glavama. Dok izvidnica izviđa, traži iduću markaciju i razmišlja što ćemo, Ajla krati vrijeme čišćenjem grana i balvana s nepostojeće staze, vjerojatno u nadi da je staza ipak tu, ali se malo sakrila. Na kraju se vraćamo do zadnje markacije i krećemo lijevo, stazom koja ne izgleda kao staza, no ipak to jest.

Prvu pauzu radimo na krasnoj livadi, nekih pola sata od skijaške staze te nakon okrijepe nastavljamo put uzbrdo. Iako je prva polovica staze prilično blaga, nakon nekih dva sata hoda ne možemo se oteti dojmu da teren postaje malo strmiji što u kombinaciji s natovarenim ruksacima uzima danak te izvidnica predlaže hitnu pauzu. Na svu sreću, u blizini je vidikovac sa nadstrešnicom s kojeg se pruža fenomenalan pogled na Klek koji nam pruža priliku za odmor. Nastavak puta vodi nas prema planinarskom domu, apsolutno nesvjesne strme dobrodošlice koja nas čeka na zadnjoj etapi uspona. Ovdje je Klek pokazao zube i jedan dio grupe zastaje kako bi došli do daha i povratili energiju, no naša metla Dora odlučuje pokazati Kleku kako Musa dere jarca, uzima još jedan ruksak od onemoćalog Plaškolarca i bez duže pauze nastavljamo prema domu.

• 

Za popodnevni dio programa ostaje nam osvajanje stjenovitog vrha do kojeg vodi strma uska staza koja, iako zahtijeva upotrebu ruku, nogu i postavljenih sajli, ne predstavlja velik problem te ju relativno lako prolazimo u tridesetak minuta. Nakon uživanja u pogledu, na vrhu odrađujemo vježbu određivanja stojne točke koja sa 100 %-tnom sigurnošću potvrđuje da se nalazimo negdje u trokutu Klagenfurt – Ancona – Bosanska krupa te se vraćamo u dom na večeru. Kako dom ne nudi hranu, svatko vadi na stol ono što je donio u ruksaku te uz večeru istražujemo tekući asortiman koji dom ima u ponudi. 

Dobroj atmosferi i druženju dugo u noć, uz osjećaj da smo odradili konkretnu rutu tijekom dana, sigurno je doprinijela i legendama isprepletena mistična atmosfera Kleka. Još krajem 19. stoljeća povjesničar i pisac Rudolf Strohal zapisao je narodne predaje o klečkim vješticama u obliku priča. Junakinje pripovijetki, coprnice s Kleka kuhaju tajnovite trave i ulja, mažu se s njima, lete na Klek ili jašu slugu do vrha, pustoše gostionice, satima plešu u kolu vještičje plesove, usmrćuju muževe i proždiru djecu… i bave se kojekakvim drugim vradžbinama i opačinama. Neupućenim promatračima možda bi bilo teško pojmiti što se te večeri događalo podno stjenovite glave Kleka, ali uvjeravam vas da nije bilo mrtvih muževa, proždiranja djece niti ikakvih opačina. Sva zbivanja mogu se svrstati u kategoriju pjesme i plesa te eventualno u rubriku pustošenja gostionica.   

Idućeg dana, svježi i odmorni, spuštamo se istom stazom kojom smo se prethodnog dana uspeli. Silazak s Kleka ide kao po loju, bez ikakvih problema i zastoja. Pred sami kraj našeg puta, nadomak skijaške staze već slavimo u mislima i divimo se našoj veličini koja je pokorila Klek, no idilu iznenada prekida jedan izvrnuti gležanj. Nakon profesionalnog zbrinjavanja, izvrnuti gležanj zajedno s njegovom vlasnicom nastavlja put prema Ogulinu. Da ne bi pomislili da je gotovo s uzbuđenjima, na kraju skijaške staze javlja se i jedno ozlijeđeno koljeno koje je također bilo potrebno zbrinuti. Donedavni osvajači Kleka, sad se već pomalo vuku prema Ogulinu, noseći svoje ranjene i povlače se opreznim korakom kako u posljednjih 500 metara netko ne bi izgubio glavu na cesti ili uređenim gradskim površinama. Iako smo do nedavno mislili da smo odgovorili na pitanje kome opanci, a kome obojci, Klek se nije predao bez borbe. Bilo kako bilo, i dalje mislim da je cijela ekipa Izletnika iz ove zgode izašla kao pobjednik. 

Za odgovor na iduće pitanje postavljeno na početku teksta pobrinuo se HŽ koji nam je definitivno pokazao čija majka crnu vunu prede. Nakon transfera autobusom sa željezničkog kolodvora Ogulin do Duge Rese, naša omiljena državna tvrtka pružila nam je priliku da razgledamo cijelu Dugu Resu, upoznamo lokalno stanovništvo te proučimo do detalja onaj novi moderni vlak koji je 3 sata odbijao krenuti prema Zagrebu, iz samo njemu znanih razloga. Naš iskusni voditelj izleta predosjetio je sve što nas čeka na putu do Zagreba što ga je gurnulo u najcrnji emocionalni ponor, odakle ga je, na svu sreću, izvukla pozitivna energija njegovih najdražih školaraca.

Za kraj ovog izvještaja ostao je još samo odgovor na najbitnije pitanje: „Gdje je Rajko?“. Na svu sreću, Rajko je upravo tamo gdje mu je i mjesto – u Plaško generaciji 2023. 

Autor: T.J.

30.9.2023.

“Danas bih samo lebdio po planini”, čulo se od nekud s početka autobusa.

Gotovo odmah mi je laknulo.

Ovaj izvještaj, nakon dugo vremena, prvi je tekst koji nije mail, izvještaj, analiza ili neki drugi oblik (gotovo uvijek) suhoparnog teksta kakve pišem proteklih godina. U još davnijim godinama, naime, radila sam kao novinarka i pisanje je bilo moj dnevni posao. No, novinarstvo je zanat. A zanatsko znanje kada se ne koristi – zakržlja.

Pritisak koji osjećam nanjušili su i neki od ljudi s kojima hodam. Kao da se znamo puno duže, dobro su osjetili i da je najbolje što mogu napraviti glasno se smijati, riječima me poput laktova opaliti direktno u rebra.

Pritisak je to koji, naravno, nabijam samo sama sebi. Nikome drugom nije ni približno važno. No, u malom svijetu u mojoj glavi spajaju se nespojive stvari i račvaju staze na kojima nikad nisam mislila da ću biti. To sa sobom nosi uspone i padove.

Ideja da će me ikada veseliti buđenje prije 6 i višesatno putovanje autobusom s većom grupom nepoznatih ljudi s konačnom destinacijom negdje u šumi Risnjaka bez signala – prije koju godinu izazvala bi salve smijeha.

Nešto se, međutim, dogodilo.

I rečenica “Danas bih samo lebdio po planini” imala je smisla.

Za početak, istovremeno je i magična i jasna.

Opisivati koliko je zelena planinska zelena ili meka zemlja nakon hodanja po kamenu, koliko je hladna hladna voda na vrućini ili visoko nebo na visini, čini mi se kao zadatak koji bi bolje pristajao nekom drugom. Nosi to sa sobom puno razmišljanja, a meni se nekako u zadnje vrijeme, u ritmu neprebrzog koraka, više osjeća.

Na kraju, lebdjeli smo iznad 1528 metara.

Autorica: A.B.

---

Na svoj treći planinarski izlet kao Plaško generacija 2023. uputili smo se na Risnjak. I ovoga puta svi smo došli na vrijeme što s jedne strane pokazuje kako smo vrlo odgovorni, no s druge strane nitko ne donosi kolače na predavanja. Nakon uspješnog ukrcavanja uslijedila je lagana i kratka vožnja prema Crnom lugu. Još jedno kratko zadržavanje, provjera opreme i bili smo spremni osvojiti još jedan vrh. Priroda Risnjaka zaista je posebna, nekako mirna i spokojna. Po samoj stazi mogle su se vidjeti mnoge zanimljivosti kao što je Vučja jama. Sama staza nije bila pretjerano zahtjevna, no pokoje porušeno stablo po putu zahtijevalo je određenu dozu snalažljivosti. Nakon nešto manje od 4 sata laganog hoda, došli smo pred Schlosserov dom i dobili zasluženi odmor na kojem smo skupljali snagu za veliko finale, tj. osvajanje samoga vrha. Veliki Risnjak (1528 m) drugi je najviši vrh Gorskog kotra. Sam uspon bio je pomalo izazovan zbog ferate s kojom se većina nas susrela po prvi put. Unatoč tome, vrijedilo je doći do samoga vrha jer je pogled koji se s njega pruža predivan. Unatoč umoru i uloženom naporu mislim na nikome nije bilo žao kada je vidio takav jedinstveni pogled. Još smo se neko vrijeme zadržali i uživali, a zatim je krenulo spuštanje na “4 pogona” za potpuno iskustvo. Laganom šetnjicom spustili smo se do skijališta Platak odakle smo se autobusom vratili za Zagreb. Svakako izlet za preporuku, naravno uz dobru pripremu i kvalitetnu opremu.

• 

• 

• 

• 

Autorica: T.P.

---

Planirane staze

1. https://info.hps.hr/putovi/putovi?p[view]=1419
2. https://info.hps.hr/putovi/putovi?p[view]=1418 – Obrnutim smjerom

Prognoza odlična, sunce, bez oblaka.

Dogovoreno okupljanje od 6:45 u blizini Lisinskog, planiran polazak u 7:00.

Bez kašnjenja krećemo kroz Zagreb, spajamo se na autocestu prema Rijeci, do izlaza za Delnice. Od izlaza s autoceste prolazimo mjesto Crni Lug te oko 8:50 dolazimo do ulaza u Nacionalni park Risnjak (689 mnv).

Pripremamo i provjeravamo opremu te lagano krećemo širom stazom prema Schlosserovom domu (1418 mnv).

Nakon 3 km dolazimo do križanja s Cestom Nad Leskom i nastavljamo dalje planinarskim putem. Nedaleko nakon križanja prolazimo pored Vučje jame.

Staza je odlično markirana i održavana te u svakom trenu se može stati i razgledati prirodne ljepote parka Risnjak.

Nakon otprilike 2 sata hoda i 6 km kratko stajemo prije zadnjeg uspona.

Zatim nastavljamo prema domu i ubrzo izlazimo iz guste šume. Na tom dijelu puta vegetacija se mijenja u nisko raslinje, a time ubrzo dolazi prvi pogled kao nagrada za dosad pređeni put.

Kod Schlosserovog doma dolazimo oko 12:30, radimo nešto dužu pauzu i spremamo se na uspon prema vrhu Veliki Risnjak (1528 mnv).

Od doma do vrha vodi kraća staza (300m), nešto zahtjevnija, na nekim dijelovima za pomoć je postavljena sajla i preporuka je spremiti štapove prije uspona.

Neovisno o tome trud se svakako isplati jer vrh Veliki Risnjak pruža predivan pogled u svim smjerovima.

Kratko nakon upijanja pogleda prema moru i okolnim planinama, ispunjeni pozitivnom energijom spuštamo se do Schlosserovog doma i pripremamo polazak prema domu Sušak na Platku (1127 mnv).

Za nešto manje od 3 sata, stazom koja se na nekim dijelovima čini kao novi uspon, dolazimo do doma Sušak. Kratka pauza za wc/brze pive pa laganim hodom dolazimo do busa za povratak.

Nakon presvlačenja i spremanja opreme naš izlet završava oko 17 sati i busom krećemo za Zagreb.

P. S. kratka statistika za kraj

Duljina: 14,5 km

Ukupni uspon: 1100 m

Vrijeme hoda: 4.20 h

Ukupno vrijeme: 8h

Prosječna brzina hoda: 18 min/km

Potrošeno kalorija (navodno): cca 2000

Profil uspona:

Autor: F.-A.K.

---

Dana 30. rujna, školarci planinarske škole Planinarskog društva Izletnik okupili su se za još jedan nezaboravan planinarski izlet, ovaj put na prekrasan Risnjak. S obzirom na brojnost, ukupno 48 planinara, uzbuđenje je bilo na vrhuncu kad smo se okupili iza Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u ranim jutarnjim satima.

Nakon što smo se smjestili u autobus, započeli smo naše putovanje prema Crnom Lugu, polaznoj točki našeg izleta. Sunce je već obasjalo nebo, obećavajući lijep dan za našu avanturu.

Okupljeni oko 9 sati, započeli smo našu šetnju, krećući se makadamskom cestom koja nas je postepeno vodila prema šumovitim padinama Risnjaka. Nakon nekog vremena, prešli smo na predivnu planinarsku stazu koja nas je provodila kroz bujnu prirodu tog područja.

Nekoliko minuta prije 14 sati, stigli smo do planinarskog doma Schlosserov dom, koji se nalazi odmah ispod vrha Risnjaka. Nažalost, dom nije bio otvoren, ali smo pronašli udobno mjesto na proplanku gdje smo se okrijepili i napunili energijom za sljedeći dio izleta.

Nakon kratke pauze, krenuli smo prema vrhu Risnjaka. Dio našeg tima odlučio je ostati u podnožju, dok su oni ambiciozniji krenuli na uspon. Put do vrha bio je izazovan, ali izvanredno nagrađen spektakularnim pogledom koji smo doživjeli na samom vrhu. Svi smo zajedno zabilježili trenutak zajedničkom fotografijom koja će nam zauvijek ostati u sjećanju.

Nakon što smo se divili prekrasnom pogledu s vrha Risnjaka, krenuli smo nizbrdo prema Platku. Put natrag vodio nas je šumskim stazama koje su nas vodile kroz gustu šumu. Ovaj dio izleta bio je posebno opuštajuć i uživali smo u miru prirode.

Konačno, oko 17 sati, stigli smo do odredišta, gdje nas je čekao autobus koji nas je sigurno vratio u Zagreb. Ukupna dužina naše rute iznosila je oko 15 kilometara.

Ovaj planinarski izlet na Risnjak bio je izvanredan doživljaj za sve nas. Osim prekrasnog vremena i spektakularnog pogleda, izlet je bio prilika da provedemo nezaboravan dan u prirodi.

Autor: A.P.

P.S. Možda sam malo koristio ChatGPT u pisanju ovog izvještaja 😀

---

Iako sam na Risnjaku bila u travnju ove godine, uzbuđenje je bilo veliko i ovaj puta. Krenuli smo iz Zagreba u 7 sati i uputili se prema prirodnom staništu tri velike europske zvijeri, uvaženog medvjeda, vuka i risa na čije tragove ipak nismo nabasali (šmrc). Umjesto zvijeri, morali smo se zadovoljiti jednom hrabrom pudlicom na samom vrhu Risnjaka. 🙂

Krenuli smo od Bijele Vodice i krećući se poznatom Horvatovom stazom vidjeli smo Vučju jamu, Klupicu i Staru lugarnicu. Nakon uspješno savladane staze do Schlosserovog doma, otvorili smo ruksake i krenuli vaditi dugo očekivane delikatese, netko sendvič sa šunkom, a netko odrezak. Žvakali smo i gledali stjenoviti vrh mentalno se pripremajući na uspon. Nakon malo muke i znoja zbog četveronožnog pogona, stigli smo na odredište koje smo priželjkivali od ranog jutra, predivni Veliki Risnjak na 1528 mnv.

Vrijeme nas je pomazilo pa je s vrha pucao fenomenalan pogled na okolne planine, a moglo se vidjeti i more i brodove u Riječkom zaljevu. Sretni i zadovoljni zbog osvojenog drugog najvišeg vrha Gorskog kotara, zaputili smo se natrag do Schlosserovog doma i napravili kratku pauzu prije silaska. Nakon spuštanja, koje nam se često činilo kao uspinjanje, stigli smo do Planinarskog doma Sušak na Platku gdje su neki od nas svratili na zadnje osvježenje prije povratka u Zagreb grad. Dva tjedna prije našeg izleta, dragi Nacionalni park Risnjak proslavio je velikih 70 godina postojanja. Drago mi je da smo uspjeli obilježiti ovu veliku obljetnicu krasnim izletom. Pozdrav risovima do sljedećeg puta. 🙂

Autorica: P.L.

---

U jutarnjim satima napustili smo Zagreb i uputili se prema Nacionalnom parku Risnjak. Oko devet sati smo stigli u Nacionalni park, te smo se obukli i pripremili za planinarenje. Oko 9.30 krećemo lagano putem Crnog luga prema vrhu Risnjaka. Vrijeme je bilo super i ekipa je bila vesela. 

Prvi dio puta bio je makadam i njime smo hodali nekih pola sata do četrdeset pet minuta. Nakon makadama skrećemo desnim putem u šumu i nastavljamo šumskim putem. Šumski put je malo strmiji, ali je prohodan i dobro očišćen i markiran. Radili smo nekoliko kratkih pauza, ali prva značajnija pauza od 5 minuta bila je kod Vučje jame. Nakon Vučje jame smo se uputili prema Schlosserovom domu.

Put koji vodi do doma je mješovita šuma, te nas je štitio od sunca koje nije bilo prejako, već je bilo taman. Što smo išli više, to se vjetar jače osjetio. Nekih sat vremena prije Schlosserovog doma napravljena je malo duža pauza za okrjepu i pišanje. Nakon toga laganim hodom krećemo prema Schlosserovom domu. Oko nekih 12 sati stižemo na Schlosserov dom. Na Schlosserovom domu se presvlačimo, odmaramo, pijemo i pripremamo se za glavni uspon, odnosno vrh Risnjaka. Put na sam vrh nije prezahtjevan već je zabavan. Na vrhu smo se malo zadržali i napravili grupnu fotku. Silazimo, odmaramo i krećemo putem za Platak. Put za Platak je nešto kraći i lakši. Također se dio sastoji od makadama i šumskog puta. Na Platak stižemo oko 16.30, lagano se presvlačimo i u 17.00 krećemo za Zagreb. U Zagreb stižemo oko 19.00 sati. Bilo je super i bilo je lijepo.

Autor: I.B.

---

Izlet je počeo okupljanjem kod Lisinskog oko pola 7 ujutro. Polazak je bio planiran u 6:45, a  organizatori i voditelji izleta su bili posebno ponosni jer nitko nije kasnio. Vožnja do Nacionalnog  parka je prošla brzo i ugodno. Neki su (ja na primjer) u autobusu uspjeli i odspavati i time nadoknaditi pokoji sat sna koji bi im obično subotom ujutro dosta dobro došao, pogotovo ako su kao i ja išli kasno spavati. 

Kad smo stigli pred Nacionalni park, kratko smo se spremili, obukli i polako krenuli. Vrijeme za izlet je bilo zaista idealno. Sunčano s laganim mjestimičnim povjetarcem, ujutro i poslijepodne  nešto svježije, kao naručeno.  

Uspon do doma ispod vrha je bio fenomenalan. Bio je idealno zahtjevan za ovakav jednodnevni izlet. Šuma je bila prelijepa i vrijeme do dolaska do doma od nekih 3 sata je jednostavno proletjelo. 

Kad smo stigli do doma, bila je pauza za gablec i odmor uz prelijepe vidike na Nacionalni park i  okolinu. Nakon toga dio polaznika nastavio je strmijim usponom do vrha Risnjaka. Taj dio je meni osobno bio najzanimljiviji jer je bio strmiji i izazovniji, a pogled koji je putem sezao na, ja mislim,  istočnu stranu parka je bio veličanstven. 

Dolazak na vrh je bio šlag na kraju. Predivni pogled na cijeli Gorski kotar i dalje, na sve strane.  Na vrhu smo malo odmorili, poslikali se i polako krenuli natrag prema domu. Spust dolje do doma je bio još izazovniji od uspona, ali je staza dobra i nije bilo prezahtjevnih dijelova staze. 

Na povratku do doma smo još kratko odmorili i spremili se za povratak na početak staze.  Povratak kao povratak je bio nešto dulji, ili se meni bar tako činilo, ali prelijepa priroda i ugodno  društvo su ovaj dio staze pretvorili u opuštajući zadnji dio etape.  

Nedugo nakon što smo stigli na točku povratka za Zagreb došao je autobus, tako da smo imali  taman dovoljno vremena da se presvučemo i potrpamo stvari. Vožnja natrag je također bila ugodna i natrag kod Lisinskog smo ja mislim bili čak nešto i prije planiranog vremena povratka.  

Zaključno, jedan odlično organiziran izlet na predivnoj planini Gorskog kotara u ugodnom  društvu po prelijepom vremenu. Zaista predivno proveden dan. 

Dodatak: još par fotografija s izleta:

• 

• 

Autor: T.V.

9.-10.2023.

Ovaj dvodnevni izlet na koji smo se bili odvažili u popriličnom broju, čak nas 26-ero, ili tako nešto, bio je idealan za čeličanje svih dijelova tijela, naročito naših ekstremiteta, što su, vjerujem (nadam se, inače, ne valjade izlet!), mnogi i bili osjetili dan nakon izleta.

1. dan

U subotu oko 7 sati zaputili smo se prema podnožju Ličke Plješevice, ponad gradića Korenica, raspoređeni u šest automobila, imajući na umu da je pred nama dobar kondicijski uspon, no ne znajući, sve do uspona, kakav nas predivan krajolik i pogled, ali i kapa čekaju. Naše vozilo je malčice kaskalo, jer nam je dobri stari Ćurić skoro udes imao s tramvajem (izgleda da svi ZET-ovci nisu ipak tako prisebni ujutro), no svejedno smo stigli na vrijeme za zajednički uzlet, oko 10 sati. Inače, Lička Plješevica, ponekad pisana i kao Plješivica, je odmah nakon Velebita najduži planinski masiv naše domovine, s nekoliko vrhova preko 1600 metara nadmorske visine. Mi smo se namjerili popeti dva vrha, Malu i Golu Plješevicu, a samo za te vrhove i jesu markirane staze. Uspon je trajao oko tri i pol sata, tijekom kojih smo prešli oko šest kilometara te skoro tisuću metara nadmorske visine. Sama staza je korektno markirana, dakle nema straha od gubljenja, a dodajmo k tomu još i da je zapravo riječ o tehnički ne toliko zahtjevnoj šetnji kroz prekrasnu gustu šumu.

• 

• 

• 

Zadnji dio rute je bio nešto zahtjevniji zbog strmine terena koji je vodio do skupine odašiljača nakon čega smo se prema vrhu uputili makadamskom cestom i onda brže-bolje zajahali hrptove ne bismo li kao pravi planinari (a među nama ima i alpinista) i kako spada stigli do Gole Plješevice, najznačajnijeg vrha (no ne i najvišeg, ta čast pripada Ozeblinu zbog svega desetak metara razlike) ovog ličkog planinskog dragulja što ponosno stoji na 1646 metara.

• 

• 

Što ti prvo upada u oko po usponu na Golu? Mnogo toga zapravo. Tu nam je Lička kapa, usamljena stijena odmah pored vršnog dijela s koje se pruža predivan vidikovac, ali i koja nas mami da je popnemo i okinemo koju (teško da samo koju!) fotku. Jasno je da izgledom podsjeća na ličku kapu (Lička kapo, crna i crvena, Oj livado, travice zelena), no ima li tu neke dublje povezanosti, ne bih znala. Kokoš ili jaje?

• 

• 

• 

Pogled koji s jedne strane puca na Bihać, a s druge na naše ličke predjele (poglavito na Korenicu i koreničko polje) je svakako nešto posebno, no vjerujem da nas je većina bila daleko najiznenađenija, barem ja jesam bila (vjerojatno zato što na takve stvari inače ne nailazimo na našim izletima), starim vojnim kompleksom bogate infrastrukture poznatim kao oči jugoslavenske avijacije, a službeno RP Plješevica. U sklopu tog radarskog položaja, inače dijelom vojnog aerodroma Željava, naišli smo na vrlo zanimljive stvari, o tome neka slike svjedoče.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Nakon naslikavanja i obilaženja čitavog sustava tunela ispod RP-a, vratili smo se istom stazom do naših kotača i uputili se (neki ugodno smješteni u bunker, Belajla!) prema Macoli gdje smo se počastili ićem i pićem, a onda put Donjeg Lapca gdje smo noćili raspoređeni u dvije udaljene kuće.

Prije proglašenja fajrunta, popili smo koju u kafiću u “gradu”, aka kod Popa, a da smo imali više vremena, sigurno bismo bili posjetili Rasemu iz LJNS. Next time, Poljo!

2. dan

Kako je Lička Plješevica zapravo granica Hrvatske s BiH, naš se voditelj izleta (e neka si vala Miloše!) krasno dosjetio i fino organizirao da sutradan ujutro zapalimo preko granice i odradimo rafting na Uni. Nakon odrađenog toaleta i popijene kave (ne nužno tim redoslijedom), krenusmo prema mjestu Lohovo, u neposrednoj blizini Bihaća, gdje nas je dočekala ekipa i oprema za ovaj vodeni pohod predviđenog trajanja od četiri sata. Rasporedili smo se po šestero u četiri gumenjaka, te naoružani voljom i energijom da sad razgibamo gornji dio tijela, kao i simpatičnim skiperom (naš je bio pristojan, onaj na drugom gumenjaku je lud ko šiba, pravi krkan), prepustili smo se hladnoj Uninoj vodi i njezinim prekrasnim kanjonima.

• 

• 

Pola puta, što je zapravo drugi dio ove 14-kilometarske rute, je bilo mirno “more”, a druga polovica se nije sramila svojih slapova, tako da smo se već na samom početku, i na prvom slapiću ostali bez jednog člana posade, a isto se dogodilo i gumenjaku iza nas. Naši smočeni Izletnici prošli su bez većih oštećenja, barem onih tjelesnih, a za duševne nisam stručna komentirati. Una je zaista prekrasna, s brojnim izvorima i virovima duž svog toka, tako da žedni bili nismo, al’ ni mrzli, začudo. Možda jedino oni koji su se tijekom pauze odvažili na koji zaron u vodu koja ih je počastila svojom vrlo ugodnom temperaturom od kojih 10 stupnjeva (Pepić delfinko).

• 

• 

• 

No i dalje je rafting bio idealna prilika za koje hladno pivo koje smo grčevito nastojali sačuvati u gumenjaku. Bolje smo na njih pazili nego na Adama što je ljosnuo, i na štapiće s kikirikijem, što su takvi nakvašeni i dalje bili pojedeni. Ne znam koje je opravdanje gumenjaka iza nas koji je također na par minuta bio lakši za jednog planinara. Rafting smo krstili okrepom koju nam je servirala rafting-ekipa kuće te se uputili natrag za Zagreb. Nekolicina nas još je usputno stala na Japodskim otocima, toliko smo si dobro i poželjno društvo.

• 

• 

No pitam se, da nismo posjetili lokalne zečiće i pojeli koji bosanski slatkiš, možda bismo bili izbjegli cijeli kaos i gužvu izazvanu prometnom nesrećom zbog koje smo tek oko ponoći stigli kućama. Barem smo nabacili poštenu trač-partiju (What happens in Brončana Sparta, stays in Brončana Sparta).

KPAJ

Autorica: A.H.

23.-24.9.2023.

Stigla je subota, 15 je do 8,
Popila sam kavu pa znam tko sam.

Kuda idemo ni’ko ne zna, al’ završava na -njica,
Čekaj malo, izvidnica! Treba nam kabanica.

Mobitel mi pada, bacam ga k’o motku,
Al’ dostojna je žrtva za koju dobru fotku.
Lije kiša, sve je k’o u bajci,
Zahvalimo se našoj prirodi majci.

Uspinje se gusjenica, sve je kraći dah,
Al’ ajmo malo brže, ohladit će se grah!

Iz doma nemam fotki jer mi se nije dalo,
Al’ priči nije kraj, čitaj još malo!
Palačinke su nam pale k’o studentu srijeda,
Malo sam se Nutellom pokakala sprijeda.

Kartala se bela, uno i neke mačke,
Bilo je i pića pa se spavat’ išlo natraške.
Sutradan smo tražili kontrolnih točki set,
Najbolja je, zna se, ekipa broj pet.

Na kraju puta nas je dočekala šarena pješačka zona,
Nova Masarykova joj nije ni do đona.
Završio je izlet, Strahinjčica kida,
Živio Izletnik i Košutić Sida!

Autorica: M.M.

---

Strahinjščica, grah, Kalašnjikov i palačinke

U sljedećih nekoliko minuta teksta pokušat ću vam objasniti što ove 4 naizgled nepovezane riječi imaju zajedno.

Svanuo je nesunčani dan. Da preciziram, dan je bio kao u onoj pjesmi kultnog hrvatskog vokalno-instrumentalog sastava, “kišan i tužan” (iako ja nisam bio ni prištav ni ružan pa nisam siguran da je ovo najbolja analogija, ali jbg, trenutno bolje inspiracije nemam).

Bilo kako bilo, na prvi dvodnevni “PlaŠko 2023” izlet krenuli smo s malim kašnjenjem (nisam vidio nikakve kolače na zadnjem predavanju), nešto iza 8 sati. Kaže Google da je vožnja do Radoboja trajala 1 h i 5 min, iako se meni činilo puno duže, s obzirom na to me od vježbanja čvorova i gledanja u špagu počela bolit glava.

Polazišna točka uspona nalazila se na 252 metara nadmorske visine, ispred zgrade Općine Radoboj, te smo se oko 9:30 sati zaputili prema najvišem vrhu planine iz naslova – 846 metara visokom Sušcu. Naša prva zaslužena pauza nakon napornih 17 minuta hoda bila je Planinarski dom Radoboj, posjet kojemu ovom prilikom svakome preporučam, s obzirom na to da se radi o rijetkom primjeru novouređene planinarske infrastrukture na teritoriju Lijepe Naše. Nakon kave na terasi doma, krenuli smo dalje, a odluka rukovodstva je bila da idemo duljom rutom tzv. Kajbmuščakovim putom (ako sam dobro zapamtio Anine riječi, ime je dobila po lokalnom nazivu za krapinskog pračovjeka). Uspon do Sušca nije bio pretežak, a posao je dodatno olakšavala izvidnica – čak su nas odveli i do drevnih “tumula” iako nitko nije znao prstom pokazati u smjeru istih. Na vrhu kratka pauzica i potom spuštanje do planinarske kuće koja nosi naziv planine iz naslova, ujedno naše završne točke za prvi dan izleta.

Do kuće smo došli oko 13 sati, a tamo su nas dočekali vrijedni “seniori” koje smo zatekli u pripremi graha, drugog motiva iz naslova ovog teksta. Mater nas je odmah po dolasku upozorila da ne nasrćemo na šank, jer u 15 sati slijedi vježba iz orijentacije. Po odrađenoj vježbi, uz “manje” probleme kod geometrije 8. razreda osnovne škole, došao je red i na rečeni grah. Taj vrhunac balkanske kuhinje, tu zlatnu tečnost koja je prehranila generacije, naši su seniori doveli do vrhunca i ovim putem im se od srca zahvaljujem (shout-out za seniore i grah). Najedena i napita, ekipa je krenula partijat do kasno u noć, neki dulje, neki kraće, ali za mene je highlight večeri bila koreografija koju su nam Mater i Ana priuštile na zvuke Breginog Orkestra za svadbe i sahrane. Čini mi se da im ovo nije bio prvi put da plešu na Kalašnjikov. 

Dan drugi. Ujutro buđenje uz miris palačinki, opet u režiji naših neponovljivih seniora, da ne trošim previše riječi – mekane k’o duša (shout-out za seniore i palačinke). Uslijedila je kratka orijentacijska šetnja u potrazi za točkama koje smo dan prije načrčkali na usjeverenim kartama i zatim povratak do Radoboja, gdje nas je željno iščekivao vidno oduševljeni vozač autobusa. Bez obzira na to što se čovjeku žurilo, stigla se popit i jedna putna prije polaska za Zagreb.

I tako je završio prvi dvodnevni izlet PlaŠko sekcije 2023.

E da, skoro sam zaboravio napomenuti, kiša je padala dva dana u komadu, ali kako reče ona stara norveška:

“Det finnes ikke dårlig vær, bare dårlig klær!”

Autor: I.T.

---

Kišoviti vikend na Strahinjščici

U subotu u 8 sati neustrašivi školarci PlaŠko 2023 zaputili su se busom u sjeverozapadni dio Hrvatskog Zagorja na prvi dvodnevni izlet na planinu Strahinjščicu! Izlet je započeo ponavljanjem naučenih čvorova pod stručnim vodstvom čvor majstora i kratkim upoznavanjem sa zanimljivostima o planini i njezinoj okolici. Došavši u Radoboj, početnu točku naše staze, prvo smo se okrijepili pred mjesnim planinarskim domom, a zatim oko 10 sati započeli s usponom. Vremenska prognoza za promjenu nije razočarala – ubrzo je uslijedila kiša. Ona će nas pratiti gotovo čitav izlet. No nismo se dali smesti, došli smo spremni! Ovo je bila idealna prilika da testiramo vlastite granice i opremu te da iskusimo nešto drugačiji, izazovniji uspon. Navukavši kabanice, nastavili smo umjerenim tempom i vedra duha za našom pouzdanom izvidnicom, koja nas je oko 11 sati dovela do prapovijesnog groblja pod tumulima u Podstenju. Nagađajući kakve to negdje glavešine leže u tim poprilično velikim grobnim humcima (promjer 8-14 m, visina 1-2 m), krenuli smo dalje. Oko 13 sati stigli smo do vidikovca s kojega se za sunčanih dana može uživati u pogledu na Hrvatsko Zagorje. Nažalost, izmaglica se ispriječila između nas i pogleda te nas je ponukala da brzo produžimo dalje. Otprilike 15 minuta kasnije stigli smo do našeg cilja i prenoćišta, Planinarskog doma Strahinjščica. Ugodno smo se smjestili i potom u grupama odradili orijentacijsku vježbu. Slijedeći priču o Barici i Jožeku na zagorskim bregima, na karti smo pronašli pet kontrolnih točaka. Nakon odličnog graha, uslijedilo je druženje uz društvene igre i čagica na odabrane hitove. Drugi dan izleta započeli smo sa slasnim palačinkama (svaka čast kuharima na umijeću i ranom ustajanju!) i kavicom. Oko 10 sati krenuli smo s odrađivanjem drugog dijela orijentacijske vježbe. Cilj je bio na terenu provjeriti jesmo li ispravno ucrtali Baričin put i pronaći svih pet kontrolnih točaka. Ufff, zakomplicirala ga je ta vragolasta Barica! Nije ni čudo da je Jožek bio ljut. A kako bi tek bio ljut da nije fiktivan lik i da ju je još tražio i po kiši kao mi… Nakon otprilike 2 sata potrazi je došao kraj. Na brzinu smo riješili ostatak graha i u 13 sati započeli sa spuštanjem. Malo smo se pomučili s blatom na početku staze. Ostatak puta bio je više-manje laganini s obzirom na vremenske uvjete na terenu. Spuštajući se, prošli smo pored staze koja vodi do Dedeka i Babice, stijena na južnoj strani Strahinjščice uz koje se veže legenda o dedeku, babici i vnučici. Jedna “divna” obiteljska priča. Legenda kaže da su dedek i babica vnučicu s rešetom poslali po vodu do bunara. To joj je bila kazna jer je slučajno prosula brašno vraćajući se iz mlina. Vnučica, naravno, nije uspjela rešetom zagrabiti vodu, pa se zato nije usudila vratiti. Čekajući je, dedek i babica izgubili su strpljenje i prokleli je: “Daj Bože da se skameniš!” I vnučica se skamenila, ali skamenili su se i dedek i babica. Tako im i treba! Oko 15 sati stigli smo u Radoboj te smo, nakon preodijevanja i brze kave, krenuli natrag prema Zagrebu.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Autorica: Z.K.

---

Za kraj ove kišne, ali vesele avanture uživamo u kadrovima iz oka autorice P.Đ. 🙂

16.9.2023.

Ispred Čmaraka
Izvidnica stadoše.
Nedoumica.

Na proplanku tom,
Izletnici leže svi.
Sendvič i pelin.

Ponad studentskog grada
sjeli na pivu.
Ajla: Poklopci!

Gle gojzerice nove
Na nogama tim.
Niti jedan žulj.

• 

• 

• 

• 

Autorica: A.-M.B.

---

U subotu rano krenuli smo mi,
Na izlet avanturistički, većinom su bili spremni svi.
I tako naša školica je krenula,
Naša grupa nije krivo skrenula.

Gorščica prva naša stanica bila,
Pjevušili smo pjesme, svi bili vesela družina.
Put težak nije bio.
I svaki planinar prošao je svoj dio.

Malo mamurna sam ja bila,
Valjda nisu skužili, podmukla sam ja lija.
Nastavili smo stazom do Lipe drage,
I skoro je došao kraj naše sage.

Izlet je bio kratak, ali sladak kao med,
S metlama iza tebe, uvijek je red.
No metle pričat nisu stale,
Ali zato ne misliš na muku, jer pozornost su krale.

I tako je prošao izlet prvi,
Uzbuđenje u nama vrvi.
Izletnici, hvala vam na ovom danu,
Još vam nijednu nisam našla manu.

Autorica: Osoba Koja Nije Pjesnik (A.T.)

---

Krenuo je Plaško 2023.! Prvi (testni :)) izlet je bio na dobroj staroj Medvednici. Doduše, staza za koju većina nas nikad nije čula, ali, mislili smo si, koliko teško može biti? Pa to je samo 18 km u planiranih 6 sati planinarenja. Okupili smo se ispred škole u Vidovcu u 7:45, podijelili se u 3 grupe, napravili ratni plan i krenuli u testiranje novih gojzi (i kondicije). Prije uspona nas je lokalni striček upozorio da izbjegavamo 3 opasne životinje: divlje svinje, poskoke i krpelje. Srećom, prvog nismo sreli, na drugog nismo stali, a trećeg nismo pobrali. Onda je krenulo penjanje i naša je izvidnica radila tako dobar posao da smo krenuli prilično nadobudno. Naravno, usprkos prethodnim upozorenjima da je početak nešto strmiji (jer kaj je to nama) pa je prva pauza savršeno sjela. Vrijeme je divno, livada k’o iz snova. Neki se suše na suncu, neki uživaju u hladu. Šokantni uspon je već pao u zaborav, sve dok nisu krenuli prvi taktovi (sad već dobro nam znanog) rekvijema – These boots were made for walkin’. Nancy je završila s pjesmom, mi sa sendvičima i paprikom, pa smo kao dobri i poslušni plaškolarci nastavili dalje. Nakon uspona je došlo malo blažene kol’ko – tol’ko ravnice i uz čašicu razgovora ubrzo se pojavio cilj. Smjestili smo se ispred kapelice na divnoj livadi, odmah ispod planinarskog doma ”Lipa”. 

Raširili smo podloške i sebe po travi i uživali u sat vremena druženja i gableca. Osvježeni i odmorni, krenuli smo u povratak nizbrdo i po povratku shvatili da smo stazu završili u rekordna 4 sata! Malo je reći da smo zaslužili 5+, pa su nas ”odrasli” (aka senior planinari) za nagradu odveli na sladoled od hmelja u Grad mladih. Naš mali razred od 50ak juniora zauzeo je cijela 4 velika stola na opće oduševljenje dežurnog konobara. Čak je palo i malo žive muzike!

Autorica: N.F.

---

Prvi izlet, prvog vikenda školice. Rano ustajanje u subotu nije bio problem iako je bilo pospanaca, neću imenom. haha. Sastanak i okupljanje u 7:30 ispred OŠ Vidovec. Usputno upoznavanje pospanih lica i uzaludni pokušaj memoriranja imena. Polazak je bio nešto iza planiranog vremena, 15ak minuta kasnije radi prvog odmorišta i zagrijavanja uz “gorki” Badelov u lokalnoj birtiji. Uspon u prvoj polovici je bio nešto zahtjevniji po stazi 25 prema Vitelničkom zdencu (koji ipak nismo locirali), u odnosu na ostatak puta, uz jednu kraću pauzu od 10ak minuta. Iako nisam bio dio izvidnice, znatiželja je bila jača pa sam se krpao usputno da uhvatim, a i dam pokoji savjet. Kratki odmor kod Kaptolske lugarnice, a zatim nastavak puta transverzalom prema PD Lipa. Cijelim putem nas je poslužilo dobro vrijeme tako da su uz manji ruksak bili dovoljni kratka majica i kratke hlače te sportske tenisice. Povratak nakon odmora kod PD Lipa je išao stazom 29 i zatim 27 prema Motikima odnosno Čmarcima (slikanje uz tablu Čmarci je bilo neizbježno za grupu 3 haha). Povratak oko 14 sati do OŠ Vidovec. Kako smo završili izlet prije nego je bilo planiran, druženje smo nastavili u Studentskom gradu. Netko duže, netko kraće. Eto ukratko, jako dobar odabir staze za prvo druženje.

P.S. Družina je za svaku pohvalu. Pozdrav!

Autor: Z.O.

26.11.2022.

Poučnom stazom

krećemo do vrha,

prolazeći divnim krajobrazom

ranom buđenju nazire se svrha.

Preko grebena do vidikovca

uz kratku pauzu i čašu pelinkovca,

vraćamo se do planinarskog doma

bez ijednog ozbiljnog loma.

Tu i tamo pad na dupe,

nije kriv pelinkovac nego na stazi rupe.

Odlazimo i na stari grad

gdje nas zabljesne povijesti i prirode sklad.

I za kraj… gozba u kleti Ljubekov gaj.

Autorica: D.M.

• 

• 

• 

• 

8.6.-11.6.

Početkom lipnja, više od 40 članova društva odlučilo je provesti Spojevo na Pagu (Pag, Šimuni, Metajna, Bošana, Lun…).

Manji dio ekipe bio je u Bošani, a ostali u kućicama u Kampu Šimuni. Tu se našao i jedan pridruženi član iz Vidalića koji se pokazao kao ugodno društvo i dobar roštilj-majstor 🙂

Nakon što smo se prvi dan okupili u kampu i nakon što su *neki* uspjeli zaključiti kako i pod kojim uvjetima radi klima u kućicama, plan se mogao početi odvijati. Bogat i pomno planiran raspored uključivao je natjecateljske igre na otvorenom (tzv. Preživljavač), obilazak hiking staza: Life on Mars, Druga strana Mjeseca i Sv. Vid sa zalaskom sunca kao i, naravno, hranu i piće u raznim kombinacijama, u izobilju.

Evo što neki su neki od sudionika odgovorili u anketi o paškom iskustvu 2023.:

1. Upitani o razlozima svog sudjelovanja, ispostavilo se da su svi došli dobrovoljno, a neki su se čak i radovali:

„Već dugo sam htjela obići staze na Pagu, ali nisam imala s kim“ (D.Đ. Gigi)

„… vidjela sam izlet i opis i veselila mu se mjesec dana.“ (D.M. Đuro)

„Došao sam dobrovoljno, ali me natjerala želja da se opustim od nakupljenog stresa na poslu i koji put okupam, uz divne poglede, kojima prije nisam imao prilike svjedočiti, i super društvo. Također, htio sam napraviti kakvu korist za svoje tijelo, ali nisam uspio. Opet. :D“ (I.M. Mata)

2. U subotu smo birali između dvije staze: Life on Mars (Metajna) i Druga strana Mjeseca (grad Pag), a najvažniji zaključci su:

-> o Drugoj strani Mjeseca (staze Mikula i Zaton):

„Super je staza, nije naporna za hodanje i može se doći do lijepih plaža.“ (A.B.)

„Laganini je bila i opuštena, k’o i ekipa *.*“ (M.S.)

-> Life on Mars najčešće opisuju s „odlična“, „super“ i „prekrasna“, dok su neki bili iznenađeni…

„…zvijezde su se posložile i dragi kolege su mi sklepali opremu pa sam završila na Marsu gdje je bilo iznenađujuće puno padalina. No to nikako nije pokvarilo iskustvo nego ga je učinilo zanimljivijim, a ferata je stvarno posebna…“ (N.F.)

„Odabrao sam Life on Mars. Super je staza, ferrata malo napornija od očekivanja.“ (I.B.)

-> Dok su neki bili zauzeti drugim aktivnostima

„kuhala sam dok su ostali planinarili“ (I.R.)

3. S Izletnikom je uvijek lijepo i zabavno, ali ovi trenutci su ipak posebniji od ostalih:

„Kada je Adam popizdio. Tri puta.“ (M.P.E.Š.)

„Life on Mars, kupanje, odbojka i druženje“ (M.S., Anonimna na Marsu)

„Svladavanje ferate iako sam mislila da nema šanse da uspijem i uspon na Sv. Vid i pogled na zalazak“ (D.Đ. Gigi)

„Kad je 20 ovaca trčalo između Igora i Antonije i Masa počeo naganjati dvije ovce. A i kad smo Marka obukli u sirenu.“ (D.M. Đuro)

„Uf nemam samo jedan.. Dojmile su me se obje planinarske staze i naravno cijela organizacija Survivora!“ (N.F.)

„Najbolji dio izleta mi je bilo zajedničko druženje uz roštilj, gdje smo ispunili cijeli prostor da drugi posjetitelji nisu imali mjesta. Možda su išli jest u smještaj, ja se držim priče da smo mi sve ispunili.“ (I.M. Mata)

„Roštiljanje i gledanje odbojke.“ (I.B.)

„…sjedenje u špiljici dok je padala kiša je bilo baš fora :)“ (M.S.)

4. Iz naše gastro ponude, posebno izdvajamo sve trenutke:

„…roštilj je sjeo ko budali šamar nakon kisnuća i hodanja.“ (N.F.)

„Roštilj i cuga na zidiću dok se navijalo za odbojkaše/ice“ (M.S.)

„Plata party kod kuće 710.“ (I.B.)

„Predjelo u Didovoj kući“ (M.P.E.Š)

5. Pamtimo samo sretne dane, ali bilo je tu i nekih manje lijepih trenutaka:

„Kad sam na pola staze imala pola litre kiše u gojzama, a znala sam da me još čeka ferata i još pola puta do auta 😀 htjela sam samo suhe noge u tom trenu, ali znala sam da su svi u istom sosu kao i ja.“ (D.Đ. Gigi)

„Kad je Ćurić počeo na minutu hrkati, pomislila sam “ajme ne, kaj ak se ovo rasplamsa”, ali nije, prestao je odmah tako da bih iskoristila ovu priliku da zaniječem zlobne glasine da Ćurić hrče.“ (D.M. Đuro)

„Kad je Karlo bio kriv za sve, ali iskupio se plivanjem. :)“ (N.F.)

„Vlastita nepripremljenost za vremenske uvjete“ (M.K.)

„Kad sam drugi puta pokisao do kože. Pitao sam se zašto se nisam okupao u moru kad sam na kraju svejedno završio mokar…“ (I.B.)

-> I jedini točni odgovori:

„Nema toga“ (I.R.), „Nije ga bilo“ (A.J.) i „Što moram ća“ (M.P.E.Š.)

6. Na pitanje „Jesi li na otoku naučio/la ili saznao/la nešto novo“ neki od odgovora su:

„Saznala sam da možeš mineralnom vodom isprati pijesak iz očiju“ (M.S., Anonimna na Marsu)

„Saznao sam da se s Paga preko mora često vidi Pag.“ (I.B.)

7. Po prvi put organizirane igre na otvorenom bile su zabavne i poučne, a uz malo finog podešavanja tzv. Survivor mogao bi postati pravi hit. Komentari su:

„S obzirom na to da smo, against all odds, pobijedili meni je bilo odlično.“ (D.M. Đuro)

„Survivor je bio top, od organizacije i ideja, do cijele ekipe koja se stvarno uživjela i nabrijala na pobjedu. Mislim da smo svi bili izvrsni i da je svatko bio pobjednik neke kategorije.“ (N.F.)

„Nisam se natjecao, ali sam se dobro sam nasmijao.“ (I.B.)

„Izuzetno naporno 🙂 napravila više koraka nego dan prije na usponu“ (organizatorica, opaska autora)

-> A favoriti među igrama su, slikovito:

8. Iako ni iz drugog pokušaja izleta na Pag nismo uspjeli (grupno) posjetiti Lunjske maslinike, čini se da ćemo Spojevo 2024. slaviti na nekom drugom otoku – sudeći po odgovorima – na Cresu 🙂

Ostali prijedlozi su Krk, Rab, Palagruža, Brač, pa čak i Goli 😉

KALENDAR ZA 2024. pa ti vidi

9. Opći dojmovi i komentari o izletu naročito vesele:

„❤“ (M.P.E.Š.)

„Bilo je predivno! 5/5“ (M.S., Anonimna na Marsu)

„Drago mi je da sam se učlanila u Izletnik i da mi je prvi izlet bio baš ovak duži i morski, bilo mi je jako lijepo i voljela bih opet na sličan izletić! Nadam se da ekipa nije zamjerila što sam malo sramežljiva i blagi introvert i da ću se s vremenom upoznati sa svima :)“ (D.Đ. Gigi)

„Jako su mi brzo prošla ova 4 dana i bilo je odlično tako da mogli bismo na dulje kaj se mene tiče.“ (D.M. Đuro)

„Svaka čast svima koji su sudjelovali u organizaciji izleta, jer je uložen veliki trud i izlet je bio vise nego sadržajan. Lokacija u kampu je bila brutala, jedino da drugi put se digne kakav zid oko nas radi buke, ali mislim da je bilo sve u granicama normale :’)“ (I.M. Mata)

„Hvala puunoo svima koji/e su sudjelovali/e u organizaciji.. bilo idejama, bilo realizacijom :*“ (M.K.)

„Odlična organizacija izleta“ (A.K.)

„Čini mi se da se kamp nije pokazao kao optimalno mjesto za hordu Izletnika. Iako, bili smo na kraju kampa i mislim da nismo previše susjeda držali budnima.“ (I.B.)

„falit će Pag <3“ (I.R.)

Autorica: M.J. (sa zakašnjenjem)

26.-28.5.2023.

Izvještaj opisuje dvodnevni izlet na Konj i Kamešnicu, dvije najviše točke povrh Dalmatinske zagore koje smo posjetili tijekom produljenog vikenda uslijed Dana državnosti (26.5. – 28.5. 2023.) i koje smo pohodili odsjevši u apartmanu na izvoru rijeke Rude i istoimenom mjestašcu na svega desetak kilometara od glavne staze. Na putu smo zajedno bili L (za volanom), B, M i ja, dok smo na povratku izgubili M, koja je nastavila produljeni vikend na Viništu.

Petak – 26.5. 2023

Put prema Rudama započeli smo završetkom radnog petka krenuvši u vrućim, poslijepodnevnim satima autocestom, koja nas je na samom početku iznenadila prometnim kolapsom. Jednom kada se raščistila, u razgovoru o planovima i svakidašnjim nam stremljenjima utonuli smo u svima nam poznati putni drijemež, koji je bio isprekidan opaskama o glazbi koja je neumorno svirala i pejzažu koji nas je sa svih strana podsjećao na lijep vikend koji nas očekuje.

Na putu smo stali na dva odmorišta. Prvo je bilo prije prolaska Svetim Rokom i nakon Macole, kada smo popili prvu kavicu s benzinske i objedovali uz zadnje sunčeve zrake i priče o našim prethodnim planinarskim podvizima. Drugo je bilo u zaleđu Zadra, kada smo već pomalo izmoreni popili svjež napitak i uživali u grickalicama M i B dok su se u pozadini sada već sutonom umorne Dinare polagano okretale vjetrenjače i hvatale zadnje daške smorca.

Zadnja četvrt ovog dugog putovanja bila je pomalo iscrpljujuća i već ukočeni zglobovi i davno odumrli guzovi čekali su da se naš automobil zaustavi i predahne. No, prolaskom kroz živahni Trilj, opet nam se povrate naše snage te nakon malo vijuganja i škripe makadama dočeka nas graja kafića Beguše na kraju puta, koja je poput žubora izvora rijeke Rude pored odbijala da večer utihne.

D nas s balkona veselo pozdravi i odmah nam potrči u zagrljaj. Topla dobrodošlica razveseli nas i nakon kratkog raspremanja naše planinarske opreme u mramornoj palači, koju smo zaposjeli poput stranih osvajača, okupili smo se na njenoj terasi i proveli ostatak večeri pijući hladno pivo i jedući štrudlu koju je D marljivo pripremila. Uz smijeh i prepričavanje planinarskih dogodovština, polagano smo se spremili na počinak i jedan po jedan sneno odlazili u svoje odaje. Još jedan automobil došao je (kako sam naknadno saznao), no u trenu kada sam već duboko sanjao poput planina koje su nas nedaleko čekale.

Subota – 27.5.2023

Sljedeće jutro probudio nas je miris svježe prokuhane kave, koju smo uz kratak doručak sa slašću popili jer morali smo rano krenuti na dugi put koji nas čeka. Spremili smo brže bolje stvari u naše ruksake, obukli hlače i zaputili prema autima koji su nas čekali ispred.

Na šumovitom obronku stijene preko puta našeg apartmana, kao šaka u oko (što je netko od nas krasno primijetio) dočekala nas je ogromna crno-bijelom bojom iscrtana šahovnica, obrubljena zlatnim lovorikama nad kojima je velikim bijelim slovima pisalo HAJDUK, što i priliči jednom velebnom klubu poput ovog. No krenuli smo dalje svojim putem.

Prateći M koja nas je povela, vijugavim cestama dovezli smo se do kotline Donjih Korita gdje smo ostavili naše aute. Pri izlasku, odmah smo se uvjerili u surovost ovog kraja jer dočekala nas je bura koja nas je tjerala u naše pomno spremljene jakne i pončose. Nakon kratke orijentacije, jer nehotice smo krivo parkirali aute na kraju prvog skretanja u ovoj kotlini, prešli smo njenu močvarnu sredinu i došli na drugi kraj. Ovdje napokon započinje naše planinarenje uz lokalnog Šarplaninca koji nas je kratko pošnjofao i dalje nastavio svojim veoma bitnim šarplaninskim poslom.

Inicijalni hod bio je lagan i sastojao se od ceste koja je u jednom trenu završila makadamom kojim smo hodali do prvog pravog uspona. Na putu smo stali uz izvor i okrijepili se hladnom bistrom vodom, te u jednom trenu upoznali prave stanovnike ovog kraja u obliku mladog poskoka koji je iskočio iz grma i dao nam do znanja da mu je iznimno drago što ga posjećujemo.

Na kraju makadama, krećemo uz planinarski put i pomnim okom L pronalazimo markaciju na stijenama koja navodi na put prema Krugama i Konju. Put nam olakšavaju ružičaste zastavice koje označavaju put za natjecanje Via Dinaricom, koju su napali, kako smo kasnije saznali, nadobudniji i skromnije odjeveni ljubitelji sportskih aktivnosti u prirodi.

Uspon u ovom dijelu ostaje mi manje u sjećanju jer moje tijelo je tek sada počelo shvaćati da se penjemo uz krš i počelo davati do znanja da nije prezadovoljno količinom tjelesnog napora koje odjednom treba podnijeti. No uz koju pauzicu i okrijepu snažnim rukama L prepolovljene jabuke, pogledom prema Sinjskom polju i Mosoru u daljini je staza kojom smo kročili postajala sve manje i manje strma.

U jednom trenu dolazimo na zaravan koja nam s lijeva otkriva greben koji vodi do Kamešnice i na njemu uočavamo ljude koji na njenim leđima izgledaju poput mrava koji užurbano trče, shvaćajući koliki put nas još očekuje. Vjetar u ovom trenu naglo utihne i, u trenucima planinarske zamišljenosti, otkriva povremeni ptičji cvrkut koji nas kao uljeze ove krševite oaze upozorava na njenu ljepotu.

Ove trenutke su doduše pomutili veliki i sivi oblaci koji su se odjednom nadvili nad našim glavama i generirali veoma plodnu i zanimljivu meteorološku diskusiju. Unatoč našim sumnjama i teoretskim pitanjima koja su se nametnula ovom pojavom, nastavili smo s usponom prema križanju koje razdvaja put između Konja i Kamešnice, tik ispod njenog hrpta.

Na križanju smo susreli jednog veoma naočitog i skromno odjevenog momka, koji je u polutrču tražio savjet o smjeru kojim je trebao krenuti da dođe do Sinja. Nakon par zamišljenih trenutaka, M mu daje upute i nakon što je naš naočit prolaznik odmakao, hvali atletsku građu kojom je sve nazočne zadivio. Skretanjem udesno i polaganim koračanjem, dolazimo napokon na greben od kud puca predivan pogled na cijeli krajolik.

S desna zakriveno Podgradinom, stoji mirno i veliko Buško Blato koje svojom veličinom naliči moru, dok se s lijeva ispod prostire Livanjsko polje presječeno kanalima kojima se natapa plodna i žedna poljoprivredna zemlja. U sredini, pružaju se kameniti usponi i padovi koji nas vode prema našem prvom cilju: vrhu Konj.

Iako su ovo bili krasni trenuci koji su otkrivali svu ljepotu koju Zagora pruža, bura koja nas je opet počela šibati svojim mahovitim udarima i nije nam dala predaha dok smo nastavljali svoj uspon. U želji da što prije stignemo, svaki proplanak koji nam je predstojao smo počeli nazivati Konjem, no svakim njegovim osvajanjem shvatili bi da slijede još barem dva konja i još barem toliko viceva na istu temu. Kao što je netko ironično primijetio: “Baš smo na konju”.

Nakon desetak takvih proplanaka, naišli smo na zadnji na kojem se u daljini nazirao križ i signalizirao nam kraj prvog dijela uspona. Ispod njega, dočekao nas je prijateljski planinarski trojac, koji se ovdje uspeo sa strane Podgradine i koje je naše veoma vješto razapinjanje zastave PD Izletnik ovjekovječio nizom fotografija.

• 

• 

Nakon toplih pozdrava, glad je u svima počela nesnosno zapomagati, i mi se u par skokova sklonimo za stijenom koja nam je bila privremeno utočište pred neprestanim vjetrom. Zvukovi prskanja limenki, odmotavanja alu folije i šuškanja plastičnih vrećica nagovijestili su tišinu u kojoj smo odali počast našem objedu, ali koja uskoro preraste u smijeh i zadovoljstvo koji i najteže uspone čine bezazlenima.

Mokrih, ali odmorenih leđa, polagano smo se otisnuli prema Kamešnici koja nas je na kraju kamenitog sedla i dalje strpljivo čekala, obrubljena plaštom sivih oblaka koji se bojaše odvojiti od nje na putu prema moru. 

Nakon spusta do križanja na kojem smo prethodno sreli zanosnog trkača, krenuli smo desno uz stijenu i uz vjetar koji postane suh, dalje nastavimo prema vrhu koji se ranije činio nedostižnim.

Do trenutka kada smo stigli na vrh Kamešnice, vrijeme se već uvelike popravilo i dalo nam priliku da se odmorimo u par navrata pod toplim suncem. U svakom od ovih trenutaka, Dinarsko gorje pružilo se pred nama s hrastovom šumom povrh, koja je u daljini djelovala kao travnjak naspram njegove tektonske veličine.

Nakon par slika i utisnutih žigova, krenuli smo prema skloništu Bunarić-Milić, koje se na kraju strme padine skrivalo u zelenilu. Na početku ovog zahtjevnog spusta, dočekalo nas je groblje stabala hrasta koje je požar netom osakatio, no koje je uskrsnulo u bujnu šumu kada smo ga našim produljenim štapovima pažljivo savladali.

Jednom kada smo došli do skloništa, okupili smo se oko ognja gdje je zrak i dalje bio prožet dimom, kojim se neka prethodna družina uvečer veselo grijala. No pri svom odlasku, ostavili su hrpu uredno posložene, ali svuda porazbacane hrane; kao neki uljuđeni medvjed koji od srama pred svojom proždrljivosti ne želi ispasti još više neukusan. 

Nakon našeg kratkotrajnog čuđenja i završavanja preostalih zaliha, nastavili smo zadnjim dijelom našeg spusta, kada smo odlučili preskočiti vrh Glavaš jer u ovom trenu smo već bili pri kraju naših snaga.

Prvi dio bio je kroz prekrasnu zelenu šumu koja se nadvijala gustom sjenom i, uz zrak koji je postajao sve topliji, polako se pretvarala u travnati krš i makiju koja u sebi skriva tvrdi kamen koji izmiče pod gležnjevima.

U ovim trenucima, kad su nam štapovi zapinjali u kršovitim dupljama a koljena škripala od pažljivog hoda, počeli su prvi nestrpljivi uzdasi koji su jedva čekali kraj ovom dugom hodanju kojim smo prevalili sada već skoro dvadeset kilometara.

Pred sam kraj, osim još jedne ovaj put bezazlene riđovke koja nas je ponovo razbudila, naišli smo na prelijepog guštera koji je se sa svojom plavom bradom grijao na toplom kamenu ispod krošnje drveća. Iako pomalo stidljiv, dao je šansu našim radoznalim objektivima da uhvatimo njegovu kričavu eleganciju u ovom inače grubom kraju.

Jednom kada smo uhvatili cestu kojom smo jutros prolazili prema Konju, spustili smo se nazad do Donjih Korita gdje smo presreli stado krava koje se od straha zaustavilo uslijed naše vanzemaljske pojave. No prateći strpljiv zvižduk lokalnog pastira koji se probijao iz šume, karavana je uskoro prošla pod nezainteresiranim pogledom šarplaninca, koji je i dalje bio zaokupljen svojim šarplaninskim brigama.

Na močvarnom putu kojim smo opet presjekli dolinu prema našim autima, ovaj put nas je dočekao veliki i oštri pas u susjednom dvorištu, marljivo braneći svoje vlasnike koji su nam umorno mahnuli iz sjene krošnje koja je ih je zakrivala. Sličnim elanom, skinuli smo naše teške gojzerice i ruksake, odložili ih u uzavreli prtljažnik, spustili prozore i polagano se zaputili kamenitim putem prema Otoku, gdje smo tražili lokalni dućan u nadi za okrepom.

Na glavnom raskršću koje dijeli prema Sinju i Trilju prokopane ceste, došli smo u prašni oblak subotnje prometne vreve i nasumično parkiranih automobila. Užurbane ljude, koji u dućane ulaze i izlaze kroz vrata koja nervozno lupaju, promatrala je nepomična i rezignirana publika iz obližnjih kafića, koja kao da promatra zadnjih petnaest minuta utakmice za treće mjesto bez ijednog gola.

U jednom od dućana, u koji smo provalili kao žedna karavana, oaza ledenjača punih sladoleda i visokih hladnjaka punih svježih šarenih sokova opet nam povrati životnu energiju. U dva daha progutao sam svoj voćni ledeni prutić i ispio dvije litre ledenog čaja, od kojih me glava koja se pretvori u santu leda tupo i iznimno zaboli.

Kad smo se osvježeni opet skupili ispred dućana, u metežu svadbene kolone koja je pored nas prokrčila promet kao stado razjarenih slonova, razmjestili smo se u naše automobile, i opet usporili u mediteransko poslijepodne kojim smo se spustili nazad do našeg prenoćišta.

Na dolasku, neki od nas pohrlili su na izvor i uronili svoja umorna stopala u hladnu vodu, dok su drugi potražili kavu i uz prasak balota iza kuće, ispijali je gledajući zeleni obronak iznad. U jednom trenu priđe nam konobar crne kose i čvrstih vjeđa reći da je jelo spremno, rasprostranjeno na tamnim hrastovim stolovima za koje smo gladno sjeli.

Dok su ostali gosti nastavili svoje političke prepirke i bacali letimične poglede, mi smo se sunovratili na vruć lonac juhe, koji nas je zagrijao za platu roštilja, pire i ribano bijelo zelje koje slistimo za nekoliko minuta. Fićo je tu bio veoma uporan, i svojim umiljatim pogledom zakrenute glave izmamio jedan ćevap; bilo je to baš ono što mu je trebalo.

Nakon jela, napokon smo se zaputili u naše odaje na katu, gdje smo se jedan po jedan tuširali i otisnuli na kratku siestu, dajući oduška našim umornim tijelima u mekanim krevetima koji su nas jedva dočekali.

Nakon cijele vječnosti, koliko mi se učini da je trajao moj polusan, izašao sam opet na terasu na kojoj smo se polagano skupljali istežući svoje udove u zijevu nedavnog počinka. Krene uskoro večernja družina za stol na kojem su se razbacale limenke piva, čuture pelina i aronije, preostale čokolade i štrudle, uz noćni vjetar koji se kovitlao i rušio sušilicu rublja u kutu.

Tema koje smo raspravljali se ne sjećam više, no ostaje mi u sjećanju topla razigranost i prijateljsko podbadanje koje čine ovo planinarsko društvo toliko posebnim. Iako nisam najredovitiji član, svaki put se podsjetim zašto za ovo vrijedi izdvojiti vrijeme koje u tim trenucima postaje dragocjeno.

Kad se smijeh smirio i oči mi postale umorne, ispričao sam se preostalom društvu i zaputio prema mekanom krevetu koji me je nježno prizivao. Izvana, vjetar je i dalje zanosio krošnje i pištao mahnito kroz pukotine, no kad sam se pokrio debelim pokrivačem, toplina me iz nogu prema glavi obuzme i gurne u duboki san.

Nedjelja – 28.5.2023

Nedjeljno sunce probije se rano kroz kapke i ponuka nas na spremanje, kojim smo uz kavu i jutarnju tromost napustili naš apartman i spustili se stepenicama kao zadnjom turom ovog planinarskog podviga.

U predvorju kuće i terasi kafića, shvatili smo da od gazde koji se prošlu večer vjerojatno oblio nema ni g. P je ovdje pokazao inicijativu i nakon par poziva strmoglavi se zeleni zahrđao džip između reda kamenih kuća, iz kojeg izleti visoka pojava s podbuhlim očima i nestane u kafiću zajedno s njim. Nakon kratkih pregovora nad sjajnim i zaobljenim šankom, P nas ponovo okupi i skupi svežanj novaca kojim smo zapečatili ovu kratku razmjenu.

Sjedamo opet u aute i otiskujemo se prema moru. U nedoumici između korita rijeke Cetine i plaže, odlučimo se za ipak za ovo drugo jer sunce je kraljevalo u neprekidnom plavetnilu koje se nadvijalo nad nama, isprekidano pokojim čuperkom izgubljenog oblaka.

Spuštanjem u Split, pred nama se pojavi Klis, prijestolje sivih stijena okrunjeno žutim cvijećem koje nas je pomno gledalo dok smo hrlili po autocesti i nestajali u labirintu kružnih tokova koji čine ovaj grad. Skuteri koji se manifestiraju iz tla pred nama, i auti koji projure tolikom brzinom da više ne znaš koji od njih si opsovao, u metežu gradskog prometa nas obilaze potpuno nesvjesni mira iz kojeg upravo dolazimo.

Na putu prema obali, stajemo na tren u trgovačkom centru radi piš pauze i kave, kupujemo kupaće, i nastavimo put prema našem odredištu – Podstrani, koji skratimo zaustavivši se u Stobreču jer nismo htjeli provesti cijelo podne u gužvi.

Neki od nas proveli su ovo vrijeme skrivajući se pod slamnatim suncobranima kafića ispijajući fjaku, dok je većina skočila u mirno hladno more i ostatak vremena upijala sunce koje je sada već s visoka jako sjalo i pretvaralo bijelu put u jarko crvenu. Nakon nekog vremena, skupili smo se opet na parkingu, pozdravili i krenuli svojim putevima: na Vinište u nastavak produljenog vikenda ili autocestom nazad za Zagreb.

Put u Zagreb proletio je i dalje mi se čini u prstima broj minuta, kako to obično biva na povratku s doživljajima punog putovanja, no cijelo vrijeme proveo sam prisjećajući se lijepih trenutaka koje smo imali zajedno čast uživati i uspomena koje se nadam ovim izvještajem prenijeti. I odjednom, kao da ju neki skriveni nam režiser izabra, zasvira Prođe ovaj dan od Drugog načina, i na savršen način završi cijeli ovaj vikend iz snova.

Autor: M.K.

27.-30.5.2023.

Marko Grlić je dobar čovik. Dopustio je svom kolegi da mu uzme slobodan dan koji je pikirao uzeti za KPP kako bi mu kolega išao sa ženom i klincima na more. Marko je žrtvovao KPP kojem se jako radovao. Ponovno pročitaj prvu rečenicu.

Ovo je priča (ali i sam izlet) posvećen našem Marku Grliću. Uživajte! I ti Marko 😀

Markomultipraktik je dosta zabavan lik, no naš Marko Grlić je bolji. Iako su tu negdi po priči. Htjeli smo Marku pokloniti Marka, ali u strahu od stjenica (kojih srećom nije bilo) završio je u reciklaži.

Marko Grlić, vole te tvoji Izletnici <3 #mosabavlju

Autorica: M.Š.