PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Category: Izleti

XL VIKEND NA PAGU

8.6.-11.6. Početkom lipnja, više od 40 članova društva odlučilo je provesti Spojevo na Pagu (Pag, Šimuni, Metajna, Bošana, Lun…). Manji dio ekipe bio je u Bošani, a ostali u kućicama…

8.6.-11.6.

Početkom lipnja, više od 40 članova društva odlučilo je provesti Spojevo na Pagu (Pag, Šimuni, Metajna, Bošana, Lun…).

Manji dio ekipe bio je u Bošani, a ostali u kućicama u Kampu Šimuni. Tu se našao i jedan pridruženi član iz Vidalića koji se pokazao kao ugodno društvo i dobar roštilj-majstor 🙂

Nakon što smo se prvi dan okupili u kampu i nakon što su *neki* uspjeli zaključiti kako i pod kojim uvjetima radi klima u kućicama, plan se mogao početi odvijati. Bogat i pomno planiran raspored uključivao je natjecateljske igre na otvorenom (tzv. Preživljavač), obilazak hiking staza: Life on Mars, Druga strana Mjeseca i Sv. Vid sa zalaskom sunca kao i, naravno, hranu i piće u raznim kombinacijama, u izobilju.

Evo što neki su neki od sudionika odgovorili u anketi o paškom iskustvu 2023.:

1. Upitani o razlozima svog sudjelovanja, ispostavilo se da su svi došli dobrovoljno, a neki su se čak i radovali:

„Već dugo sam htjela obići staze na Pagu, ali nisam imala s kim“ (D.Đ. Gigi)

„… vidjela sam izlet i opis i veselila mu se mjesec dana.“ (D.M. Đuro)

„Došao sam dobrovoljno, ali me natjerala želja da se opustim od nakupljenog stresa na poslu i koji put okupam, uz divne poglede, kojima prije nisam imao prilike svjedočiti, i super društvo. Također, htio sam napraviti kakvu korist za svoje tijelo, ali nisam uspio. Opet. :D“ (I.M. Mata)

Zalazak na vrhu Sv. Vid

2. U subotu smo birali između dvije staze: Life on Mars (Metajna) i Druga strana Mjeseca (grad Pag), a najvažniji zaključci su:

-> o Drugoj strani Mjeseca (staze Mikula i Zaton):

„Super je staza, nije naporna za hodanje i može se doći do lijepih plaža.“ (A.B.)

„Laganini je bila i opuštena, k’o i ekipa *.*“ (M.S.)

-> Life on Mars najčešće opisuju s „odlična“, „super“ i „prekrasna“, dok su neki bili iznenađeni…

„…zvijezde su se posložile i dragi kolege su mi sklepali opremu pa sam završila na Marsu gdje je bilo iznenađujuće puno padalina. No to nikako nije pokvarilo iskustvo nego ga je učinilo zanimljivijim, a ferata je stvarno posebna…“ (N.F.)

„Odabrao sam Life on Mars. Super je staza, ferrata malo napornija od očekivanja.“ (I.B.)

-> Dok su neki bili zauzeti drugim aktivnostima

„kuhala sam dok su ostali planinarili“ (I.R.)

Ferrata na stazi Life on Mars

3. S Izletnikom je uvijek lijepo i zabavno, ali ovi trenutci su ipak posebniji od ostalih:

„Kada je Adam popizdio. Tri puta.“ (M.P.E.Š.)

„Life on Mars, kupanje, odbojka i druženje“ (M.S., Anonimna na Marsu)

„Svladavanje ferate iako sam mislila da nema šanse da uspijem i uspon na Sv. Vid i pogled na zalazak“ (D.Đ. Gigi)

„Kad je 20 ovaca trčalo između Igora i Antonije i Masa počeo naganjati dvije ovce. A i kad smo Marka obukli u sirenu.“ (D.M. Đuro)

„Uf nemam samo jedan.. Dojmile su me se obje planinarske staze i naravno cijela organizacija Survivora!“ (N.F.)

„Najbolji dio izleta mi je bilo zajedničko druženje uz roštilj, gdje smo ispunili cijeli prostor da drugi posjetitelji nisu imali mjesta. Možda su išli jest u smještaj, ja se držim priče da smo mi sve ispunili.“ (I.M. Mata)

„Roštiljanje i gledanje odbojke.“ (I.B.)

„…sjedenje u špiljici dok je padala kiša je bilo baš fora :)“ (M.S.)

Sjedenje u špiljici (plaža Zaton)

4. Iz naše gastro ponude, posebno izdvajamo sve trenutke:

„…roštilj je sjeo ko budali šamar nakon kisnuća i hodanja.“ (N.F.)

„Roštilj i cuga na zidiću dok se navijalo za odbojkaše/ice“ (M.S.)

„Plata party kod kuće 710.“ (I.B.)

„Predjelo u Didovoj kući“ (M.P.E.Š)

Predjelo u konobi Didova kuća
Merman

5. Pamtimo samo sretne dane, ali bilo je tu i nekih manje lijepih trenutaka:

„Kad sam na pola staze imala pola litre kiše u gojzama, a znala sam da me još čeka ferata i još pola puta do auta 😀 htjela sam samo suhe noge u tom trenu, ali znala sam da su svi u istom sosu kao i ja.“ (D.Đ. Gigi)

„Kad je Ćurić počeo na minutu hrkati, pomislila sam “ajme ne, kaj ak se ovo rasplamsa”, ali nije, prestao je odmah tako da bih iskoristila ovu priliku da zaniječem zlobne glasine da Ćurić hrče.“ (D.M. Đuro)

„Kad je Karlo bio kriv za sve, ali iskupio se plivanjem. :)“ (N.F.)

„Vlastita nepripremljenost za vremenske uvjete“ (M.K.)

„Kad sam drugi puta pokisao do kože. Pitao sam se zašto se nisam okupao u moru kad sam na kraju svejedno završio mokar…“ (I.B.)

-> I jedini točni odgovori:

„Nema toga“ (I.R.), „Nije ga bilo“ (A.J.) i „Što moram ća“ (M.P.E.Š.)

sexy i anonimna na Marsu

6. Na pitanje „Jesi li na otoku naučio/la ili saznao/la nešto novo“ neki od odgovora su:

„Saznala sam da možeš mineralnom vodom isprati pijesak iz očiju“ (M.S., Anonimna na Marsu)

„Saznao sam da se s Paga preko mora često vidi Pag.“ (I.B.)

Stijena “Žaba” u Bošani

7. Po prvi put organizirane igre na otvorenom bile su zabavne i poučne, a uz malo finog podešavanja tzv. Survivor mogao bi postati pravi hit. Komentari su:

„S obzirom na to da smo, against all odds, pobijedili meni je bilo odlično.“ (D.M. Đuro)

„Survivor je bio top, od organizacije i ideja, do cijele ekipe koja se stvarno uživjela i nabrijala na pobjedu. Mislim da smo svi bili izvrsni i da je svatko bio pobjednik neke kategorije.“ (N.F.)

„Nisam se natjecao, ali sam se dobro sam nasmijao.“ (I.B.)

„Izuzetno naporno 🙂 napravila više koraka nego dan prije na usponu“ (organizatorica, opaska autora)

-> A favoriti među igrama su, slikovito:

8. Iako ni iz drugog pokušaja izleta na Pag nismo uspjeli (grupno) posjetiti Lunjske maslinike, čini se da ćemo Spojevo 2024. slaviti na nekom drugom otoku – sudeći po odgovorima – na Cresu 🙂

Ostali prijedlozi su Krk, Rab, Palagruža, Brač, pa čak i Goli 😉

KALENDAR ZA 2024. pa ti vidi

9. Opći dojmovi i komentari o izletu naročito vesele:

„❤“ (M.P.E.Š.)

„Bilo je predivno! 5/5“ (M.S., Anonimna na Marsu)

„Drago mi je da sam se učlanila u Izletnik i da mi je prvi izlet bio baš ovak duži i morski, bilo mi je jako lijepo i voljela bih opet na sličan izletić! Nadam se da ekipa nije zamjerila što sam malo sramežljiva i blagi introvert i da ću se s vremenom upoznati sa svima :)“ (D.Đ. Gigi)

„Jako su mi brzo prošla ova 4 dana i bilo je odlično tako da mogli bismo na dulje kaj se mene tiče.“ (D.M. Đuro)

„Svaka čast svima koji su sudjelovali u organizaciji izleta, jer je uložen veliki trud i izlet je bio vise nego sadržajan. Lokacija u kampu je bila brutala, jedino da drugi put se digne kakav zid oko nas radi buke, ali mislim da je bilo sve u granicama normale :’)“ (I.M. Mata)

„Hvala puunoo svima koji/e su sudjelovali/e u organizaciji.. bilo idejama, bilo realizacijom :*“ (M.K.)

„Odlična organizacija izleta“ (A.K.)

„Čini mi se da se kamp nije pokazao kao optimalno mjesto za hordu Izletnika. Iako, bili smo na kraju kampa i mislim da nismo previše susjeda držali budnima.“ (I.B.)

„falit će Pag <3“ (I.R.)

Autorica: M.J. (sa zakašnjenjem)

Comments Off on XL VIKEND NA PAGU

Gmazovi, bura i konji u Zagori

26.-28.5.2023. Izvještaj opisuje dvodnevni izlet na Konj i Kamešnicu, dvije najviše točke povrh Dalmatinske zagore koje smo posjetili tijekom produljenog vikenda uslijed Dana državnosti (26.5. – 28.5. 2023.) i koje…

26.-28.5.2023.

Izvještaj opisuje dvodnevni izlet na Konj i Kamešnicu, dvije najviše točke povrh Dalmatinske zagore koje smo posjetili tijekom produljenog vikenda uslijed Dana državnosti (26.5. – 28.5. 2023.) i koje smo pohodili odsjevši u apartmanu na izvoru rijeke Rude i istoimenom mjestašcu na svega desetak kilometara od glavne staze. Na putu smo zajedno bili L (za volanom), B, M i ja, dok smo na povratku izgubili M, koja je nastavila produljeni vikend na Viništu.

Petak – 26.5. 2023

Put prema Rudama započeli smo završetkom radnog petka krenuvši u vrućim, poslijepodnevnim satima autocestom, koja nas je na samom početku iznenadila prometnim kolapsom. Jednom kada se raščistila, u razgovoru o planovima i svakidašnjim nam stremljenjima utonuli smo u svima nam poznati putni drijemež, koji je bio isprekidan opaskama o glazbi koja je neumorno svirala i pejzažu koji nas je sa svih strana podsjećao na lijep vikend koji nas očekuje.

Na putu smo stali na dva odmorišta. Prvo je bilo prije prolaska Svetim Rokom i nakon Macole, kada smo popili prvu kavicu s benzinske i objedovali uz zadnje sunčeve zrake i priče o našim prethodnim planinarskim podvizima. Drugo je bilo u zaleđu Zadra, kada smo već pomalo izmoreni popili svjež napitak i uživali u grickalicama M i B dok su se u pozadini sada već sutonom umorne Dinare polagano okretale vjetrenjače i hvatale zadnje daške smorca.

Zadnja četvrt ovog dugog putovanja bila je pomalo iscrpljujuća i već ukočeni zglobovi i davno odumrli guzovi čekali su da se naš automobil zaustavi i predahne. No, prolaskom kroz živahni Trilj, opet nam se povrate naše snage te nakon malo vijuganja i škripe makadama dočeka nas graja kafića Beguše na kraju puta, koja je poput žubora izvora rijeke Rude pored odbijala da večer utihne.

D nas s balkona veselo pozdravi i odmah nam potrči u zagrljaj. Topla dobrodošlica razveseli nas i nakon kratkog raspremanja naše planinarske opreme u mramornoj palači, koju smo zaposjeli poput stranih osvajača, okupili smo se na njenoj terasi i proveli ostatak večeri pijući hladno pivo i jedući štrudlu koju je D marljivo pripremila. Uz smijeh i prepričavanje planinarskih dogodovština, polagano smo se spremili na počinak i jedan po jedan sneno odlazili u svoje odaje. Još jedan automobil došao je (kako sam naknadno saznao), no u trenu kada sam već duboko sanjao poput planina koje su nas nedaleko čekale.

Subota – 27.5.2023

Sljedeće jutro probudio nas je miris svježe prokuhane kave, koju smo uz kratak doručak sa slašću popili jer morali smo rano krenuti na dugi put koji nas čeka. Spremili smo brže bolje stvari u naše ruksake, obukli hlače i zaputili prema autima koji su nas čekali ispred.

Na šumovitom obronku stijene preko puta našeg apartmana, kao šaka u oko (što je netko od nas krasno primijetio) dočekala nas je ogromna crno-bijelom bojom iscrtana šahovnica, obrubljena zlatnim lovorikama nad kojima je velikim bijelim slovima pisalo HAJDUK, što i priliči jednom velebnom klubu poput ovog. No krenuli smo dalje svojim putem.

Prateći M koja nas je povela, vijugavim cestama dovezli smo se do kotline Donjih Korita gdje smo ostavili naše aute. Pri izlasku, odmah smo se uvjerili u surovost ovog kraja jer dočekala nas je bura koja nas je tjerala u naše pomno spremljene jakne i pončose. Nakon kratke orijentacije, jer nehotice smo krivo parkirali aute na kraju prvog skretanja u ovoj kotlini, prešli smo njenu močvarnu sredinu i došli na drugi kraj. Ovdje napokon započinje naše planinarenje uz lokalnog Šarplaninca koji nas je kratko pošnjofao i dalje nastavio svojim veoma bitnim šarplaninskim poslom.

Inicijalni hod bio je lagan i sastojao se od ceste koja je u jednom trenu završila makadamom kojim smo hodali do prvog pravog uspona. Na putu smo stali uz izvor i okrijepili se hladnom bistrom vodom, te u jednom trenu upoznali prave stanovnike ovog kraja u obliku mladog poskoka koji je iskočio iz grma i dao nam do znanja da mu je iznimno drago što ga posjećujemo.

Na kraju makadama, krećemo uz planinarski put i pomnim okom L pronalazimo markaciju na stijenama koja navodi na put prema Krugama i Konju. Put nam olakšavaju ružičaste zastavice koje označavaju put za natjecanje Via Dinaricom, koju su napali, kako smo kasnije saznali, nadobudniji i skromnije odjeveni ljubitelji sportskih aktivnosti u prirodi.

Uspon u ovom dijelu ostaje mi manje u sjećanju jer moje tijelo je tek sada počelo shvaćati da se penjemo uz krš i počelo davati do znanja da nije prezadovoljno količinom tjelesnog napora koje odjednom treba podnijeti. No uz koju pauzicu i okrijepu snažnim rukama L prepolovljene jabuke, pogledom prema Sinjskom polju i Mosoru u daljini je staza kojom smo kročili postajala sve manje i manje strma.

U jednom trenu dolazimo na zaravan koja nam s lijeva otkriva greben koji vodi do Kamešnice i na njemu uočavamo ljude koji na njenim leđima izgledaju poput mrava koji užurbano trče, shvaćajući koliki put nas još očekuje. Vjetar u ovom trenu naglo utihne i, u trenucima planinarske zamišljenosti, otkriva povremeni ptičji cvrkut koji nas kao uljeze ove krševite oaze upozorava na njenu ljepotu.

Ove trenutke su doduše pomutili veliki i sivi oblaci koji su se odjednom nadvili nad našim glavama i generirali veoma plodnu i zanimljivu meteorološku diskusiju. Unatoč našim sumnjama i teoretskim pitanjima koja su se nametnula ovom pojavom, nastavili smo s usponom prema križanju koje razdvaja put između Konja i Kamešnice, tik ispod njenog hrpta.

Na križanju smo susreli jednog veoma naočitog i skromno odjevenog momka, koji je u polutrču tražio savjet o smjeru kojim je trebao krenuti da dođe do Sinja. Nakon par zamišljenih trenutaka, M mu daje upute i nakon što je naš naočit prolaznik odmakao, hvali atletsku građu kojom je sve nazočne zadivio. Skretanjem udesno i polaganim koračanjem, dolazimo napokon na greben od kud puca predivan pogled na cijeli krajolik.

S desna zakriveno Podgradinom, stoji mirno i veliko Buško Blato koje svojom veličinom naliči moru, dok se s lijeva ispod prostire Livanjsko polje presječeno kanalima kojima se natapa plodna i žedna poljoprivredna zemlja. U sredini, pružaju se kameniti usponi i padovi koji nas vode prema našem prvom cilju: vrhu Konj.

Iako su ovo bili krasni trenuci koji su otkrivali svu ljepotu koju Zagora pruža, bura koja nas je opet počela šibati svojim mahovitim udarima i nije nam dala predaha dok smo nastavljali svoj uspon. U želji da što prije stignemo, svaki proplanak koji nam je predstojao smo počeli nazivati Konjem, no svakim njegovim osvajanjem shvatili bi da slijede još barem dva konja i još barem toliko viceva na istu temu. Kao što je netko ironično primijetio: “Baš smo na konju”.

Nakon desetak takvih proplanaka, naišli smo na zadnji na kojem se u daljini nazirao križ i signalizirao nam kraj prvog dijela uspona. Ispod njega, dočekao nas je prijateljski planinarski trojac, koji se ovdje uspeo sa strane Podgradine i koje je naše veoma vješto razapinjanje zastave PD Izletnik ovjekovječio nizom fotografija.

Nakon toplih pozdrava, glad je u svima počela nesnosno zapomagati, i mi se u par skokova sklonimo za stijenom koja nam je bila privremeno utočište pred neprestanim vjetrom. Zvukovi prskanja limenki, odmotavanja alu folije i šuškanja plastičnih vrećica nagovijestili su tišinu u kojoj smo odali počast našem objedu, ali koja uskoro preraste u smijeh i zadovoljstvo koji i najteže uspone čine bezazlenima.

Mokrih, ali odmorenih leđa, polagano smo se otisnuli prema Kamešnici koja nas je na kraju kamenitog sedla i dalje strpljivo čekala, obrubljena plaštom sivih oblaka koji se bojaše odvojiti od nje na putu prema moru. 

Nakon spusta do križanja na kojem smo prethodno sreli zanosnog trkača, krenuli smo desno uz stijenu i uz vjetar koji postane suh, dalje nastavimo prema vrhu koji se ranije činio nedostižnim.

Do trenutka kada smo stigli na vrh Kamešnice, vrijeme se već uvelike popravilo i dalo nam priliku da se odmorimo u par navrata pod toplim suncem. U svakom od ovih trenutaka, Dinarsko gorje pružilo se pred nama s hrastovom šumom povrh, koja je u daljini djelovala kao travnjak naspram njegove tektonske veličine.

Nakon par slika i utisnutih žigova, krenuli smo prema skloništu Bunarić-Milić, koje se na kraju strme padine skrivalo u zelenilu. Na početku ovog zahtjevnog spusta, dočekalo nas je groblje stabala hrasta koje je požar netom osakatio, no koje je uskrsnulo u bujnu šumu kada smo ga našim produljenim štapovima pažljivo savladali.

Jednom kada smo došli do skloništa, okupili smo se oko ognja gdje je zrak i dalje bio prožet dimom, kojim se neka prethodna družina uvečer veselo grijala. No pri svom odlasku, ostavili su hrpu uredno posložene, ali svuda porazbacane hrane; kao neki uljuđeni medvjed koji od srama pred svojom proždrljivosti ne želi ispasti još više neukusan. 

Nakon našeg kratkotrajnog čuđenja i završavanja preostalih zaliha, nastavili smo zadnjim dijelom našeg spusta, kada smo odlučili preskočiti vrh Glavaš jer u ovom trenu smo već bili pri kraju naših snaga.

Prvi dio bio je kroz prekrasnu zelenu šumu koja se nadvijala gustom sjenom i, uz zrak koji je postajao sve topliji, polako se pretvarala u travnati krš i makiju koja u sebi skriva tvrdi kamen koji izmiče pod gležnjevima.

U ovim trenucima, kad su nam štapovi zapinjali u kršovitim dupljama a koljena škripala od pažljivog hoda, počeli su prvi nestrpljivi uzdasi koji su jedva čekali kraj ovom dugom hodanju kojim smo prevalili sada već skoro dvadeset kilometara.

Pred sam kraj, osim još jedne ovaj put bezazlene riđovke koja nas je ponovo razbudila, naišli smo na prelijepog guštera koji je se sa svojom plavom bradom grijao na toplom kamenu ispod krošnje drveća. Iako pomalo stidljiv, dao je šansu našim radoznalim objektivima da uhvatimo njegovu kričavu eleganciju u ovom inače grubom kraju.

Jednom kada smo uhvatili cestu kojom smo jutros prolazili prema Konju, spustili smo se nazad do Donjih Korita gdje smo presreli stado krava koje se od straha zaustavilo uslijed naše vanzemaljske pojave. No prateći strpljiv zvižduk lokalnog pastira koji se probijao iz šume, karavana je uskoro prošla pod nezainteresiranim pogledom šarplaninca, koji je i dalje bio zaokupljen svojim šarplaninskim brigama.

Na močvarnom putu kojim smo opet presjekli dolinu prema našim autima, ovaj put nas je dočekao veliki i oštri pas u susjednom dvorištu, marljivo braneći svoje vlasnike koji su nam umorno mahnuli iz sjene krošnje koja je ih je zakrivala. Sličnim elanom, skinuli smo naše teške gojzerice i ruksake, odložili ih u uzavreli prtljažnik, spustili prozore i polagano se zaputili kamenitim putem prema Otoku, gdje smo tražili lokalni dućan u nadi za okrepom.

Na glavnom raskršću koje dijeli prema Sinju i Trilju prokopane ceste, došli smo u prašni oblak subotnje prometne vreve i nasumično parkiranih automobila. Užurbane ljude, koji u dućane ulaze i izlaze kroz vrata koja nervozno lupaju, promatrala je nepomična i rezignirana publika iz obližnjih kafića, koja kao da promatra zadnjih petnaest minuta utakmice za treće mjesto bez ijednog gola.

U jednom od dućana, u koji smo provalili kao žedna karavana, oaza ledenjača punih sladoleda i visokih hladnjaka punih svježih šarenih sokova opet nam povrati životnu energiju. U dva daha progutao sam svoj voćni ledeni prutić i ispio dvije litre ledenog čaja, od kojih me glava koja se pretvori u santu leda tupo i iznimno zaboli.

Kad smo se osvježeni opet skupili ispred dućana, u metežu svadbene kolone koja je pored nas prokrčila promet kao stado razjarenih slonova, razmjestili smo se u naše automobile, i opet usporili u mediteransko poslijepodne kojim smo se spustili nazad do našeg prenoćišta.

Na dolasku, neki od nas pohrlili su na izvor i uronili svoja umorna stopala u hladnu vodu, dok su drugi potražili kavu i uz prasak balota iza kuće, ispijali je gledajući zeleni obronak iznad. U jednom trenu priđe nam konobar crne kose i čvrstih vjeđa reći da je jelo spremno, rasprostranjeno na tamnim hrastovim stolovima za koje smo gladno sjeli.

Dok su ostali gosti nastavili svoje političke prepirke i bacali letimične poglede, mi smo se sunovratili na vruć lonac juhe, koji nas je zagrijao za platu roštilja, pire i ribano bijelo zelje koje slistimo za nekoliko minuta. Fićo je tu bio veoma uporan, i svojim umiljatim pogledom zakrenute glave izmamio jedan ćevap; bilo je to baš ono što mu je trebalo.

Nakon jela, napokon smo se zaputili u naše odaje na katu, gdje smo se jedan po jedan tuširali i otisnuli na kratku siestu, dajući oduška našim umornim tijelima u mekanim krevetima koji su nas jedva dočekali.

Nakon cijele vječnosti, koliko mi se učini da je trajao moj polusan, izašao sam opet na terasu na kojoj smo se polagano skupljali istežući svoje udove u zijevu nedavnog počinka. Krene uskoro večernja družina za stol na kojem su se razbacale limenke piva, čuture pelina i aronije, preostale čokolade i štrudle, uz noćni vjetar koji se kovitlao i rušio sušilicu rublja u kutu.

Tema koje smo raspravljali se ne sjećam više, no ostaje mi u sjećanju topla razigranost i prijateljsko podbadanje koje čine ovo planinarsko društvo toliko posebnim. Iako nisam najredovitiji član, svaki put se podsjetim zašto za ovo vrijedi izdvojiti vrijeme koje u tim trenucima postaje dragocjeno.

Kad se smijeh smirio i oči mi postale umorne, ispričao sam se preostalom društvu i zaputio prema mekanom krevetu koji me je nježno prizivao. Izvana, vjetar je i dalje zanosio krošnje i pištao mahnito kroz pukotine, no kad sam se pokrio debelim pokrivačem, toplina me iz nogu prema glavi obuzme i gurne u duboki san.

Nedjelja – 28.5.2023

Nedjeljno sunce probije se rano kroz kapke i ponuka nas na spremanje, kojim smo uz kavu i jutarnju tromost napustili naš apartman i spustili se stepenicama kao zadnjom turom ovog planinarskog podviga.

U predvorju kuće i terasi kafića, shvatili smo da od gazde koji se prošlu večer vjerojatno oblio nema ni g. P je ovdje pokazao inicijativu i nakon par poziva strmoglavi se zeleni zahrđao džip između reda kamenih kuća, iz kojeg izleti visoka pojava s podbuhlim očima i nestane u kafiću zajedno s njim. Nakon kratkih pregovora nad sjajnim i zaobljenim šankom, P nas ponovo okupi i skupi svežanj novaca kojim smo zapečatili ovu kratku razmjenu.

Sjedamo opet u aute i otiskujemo se prema moru. U nedoumici između korita rijeke Cetine i plaže, odlučimo se za ipak za ovo drugo jer sunce je kraljevalo u neprekidnom plavetnilu koje se nadvijalo nad nama, isprekidano pokojim čuperkom izgubljenog oblaka.

Spuštanjem u Split, pred nama se pojavi Klis, prijestolje sivih stijena okrunjeno žutim cvijećem koje nas je pomno gledalo dok smo hrlili po autocesti i nestajali u labirintu kružnih tokova koji čine ovaj grad. Skuteri koji se manifestiraju iz tla pred nama, i auti koji projure tolikom brzinom da više ne znaš koji od njih si opsovao, u metežu gradskog prometa nas obilaze potpuno nesvjesni mira iz kojeg upravo dolazimo.

Na putu prema obali, stajemo na tren u trgovačkom centru radi piš pauze i kave, kupujemo kupaće, i nastavimo put prema našem odredištu – Podstrani, koji skratimo zaustavivši se u Stobreču jer nismo htjeli provesti cijelo podne u gužvi.

Neki od nas proveli su ovo vrijeme skrivajući se pod slamnatim suncobranima kafića ispijajući fjaku, dok je većina skočila u mirno hladno more i ostatak vremena upijala sunce koje je sada već s visoka jako sjalo i pretvaralo bijelu put u jarko crvenu. Nakon nekog vremena, skupili smo se opet na parkingu, pozdravili i krenuli svojim putevima: na Vinište u nastavak produljenog vikenda ili autocestom nazad za Zagreb.

Put u Zagreb proletio je i dalje mi se čini u prstima broj minuta, kako to obično biva na povratku s doživljajima punog putovanja, no cijelo vrijeme proveo sam prisjećajući se lijepih trenutaka koje smo imali zajedno čast uživati i uspomena koje se nadam ovim izvještajem prenijeti. I odjednom, kao da ju neki skriveni nam režiser izabra, zasvira Prođe ovaj dan od Drugog načina, i na savršen način završi cijeli ovaj vikend iz snova.

Autor: M.K.

Comments Off on Gmazovi, bura i konji u Zagori

Markomultipraktik na Kapelskom planinarskom putu

27.-30.5.2023. Marko Grlić je dobar čovik. Dopustio je svom kolegi da mu uzme slobodan dan koji je pikirao uzeti za KPP kako bi mu kolega išao sa ženom i klincima…

27.-30.5.2023.

Marko Grlić je dobar čovik. Dopustio je svom kolegi da mu uzme slobodan dan koji je pikirao uzeti za KPP kako bi mu kolega išao sa ženom i klincima na more. Marko je žrtvovao KPP kojem se jako radovao. Ponovno pročitaj prvu rečenicu.

Ovo je priča (ali i sam izlet) posvećen našem Marku Grliću. Uživajte! I ti Marko 😀

Susret dva Marka, jedan malo plosnatiji od drugog, ali obojica s istim sjajem u očima spremnim za avanturu.
Spremni za pokret! Avantura zvana KPP napokon počinje.
Od Tuka preko Matić poljane do Jančarice! Prva pauzica. Pa i nije tako teško zaključili smo, nakon sat i pol, recimo. Malo je puhalo pa se nismo dugo zadržali.
Osvojili smo naš prvi vrh! Idemo malo popit´, poist´ do našeg divnog skloništa.
Malo smo se okrijepili.
Neki čak malo i prilegli da se ispruže.
Na vrhu Samarskih stijena, Marko se odlučio za selfie s ekipom. Tvrdi da inače ne radi selfie-e, al kaže da je odlučio živiti u YOLO duhu od sad pa nadalje. Koliko trajalo, trajalo…
Marko nam je javio da smo jedini u Ratkovom i da nitko neće morati vani spavati! Jeeej!
Momci uz vatru.
Na kraju nismo bili jedini u skloništu, al to nas nije spriječilo da se naspavamo. Tako ni Marka.
Dan 2. KPP-a – naši cimeri su nam učinili uslugu i fotkali nas prije nastavka puta.
Vihoraški put nas je malo umorio pa smo napravili pauzicu prije Bijelih stijena. Marko se malo ogrebao par puta, ništa novo, ali i opet, ništa strašno.
Svi smo sretni jer nakon vrha Bijelih stijena idemo piti pive na domu.
Imali su samo Pan, al nam je tada bila najbolja pivica na svitu. Marka malo oborilo…
Put od Bijelih stijena pa nadalje se činio kao da mu nema kraja… Marku je u nekom trenu bila puna kapa više svega.
Evo nas na lažljivom Stalku. Negdi pisalo ura, negdi dvi do Dulibe. Ne, nije ura. Marko nije bio za neku priču nakon što je to čuo, ali i dalje sa zagonetnim smiješkom na licu.
Od iznemoglosti se bacio pred Dulibom.
Bilo mu je tako drago što su on i Robi prije samo par tjedana sakrili cugu pa nas dočekalo. Doduše, prigovarao je Robiju što limenke nisu bile od pola litre. Robi tvrdi da nije on kriv. Marko mu baš i nije virova.
Kaže da je WC na Dulibi sasvim pristojan i ne smrdi toliko.
Marko se potrudia i oko vatre. Na njega uvik moreš računati!
Dan 3. KPP-a – Ujutro se kuvala kava, ali Marko ne pije kavu, a bia je žedan…
Nakon skoro neprospavane noći zbog potrage HGSS-a za nestalim članom iz skupine markacista Kapele, bili smo sretni i zahvalni što smo svi skupa i živi i zajedno i da tako namjeravamo uvik ostati. Naučili smo na tuđim greškama: nema razdvajanja, nikada! *srećom sve je ok završilo s kapelašom i njegovi zabrinuti kolege su odahnuli, a bome i mi.
Na Kolovratskim stijenama Marko nije bio raspoložen za zajedničku fotku. Možda ga je stres od noć prije uznemirio.
Bili smo oduševljen konjima. Marko je rekao da je prelijep prizor za selfie pa je inzistirao da ga fotkamo kako se to nekada radilo.
Ugledali smo more! Jeeej! Marko nije presta pričati o tome kako će se ići kupati.
Shvatili smo da ćemo uraniti na Vinište pa smo se odlučili za pauzu. I popili najbolju kavu na svitu da Hrvoje nije bezveze nosio kartušu. Malo smo se svi opustili. Marko se pridružio Robiju koji u pozadini bere svoje neke trave.
Uletili smo na Vinište u točno dogovoreno vrime! Svi smo sritni jer nas čeka tuš nakon nekoliko dana nepranja, šporkice i smrada.
Nakon najboljeg tuša na svitu, svi smo se osjećali najbolje ikada.
Marko je bio jako sretan kada je ugledao palačinke koje je Stoja vrijedno svima napekla! Stojo, volimo te.
Kaže da ga je želudac bolio pa nije puno pojeo. Toni se malo uvrijedio jer je žrtvovao svoje vrijeme i živce da napravi pravi roštilj. Marko ga je morao smirivati nakon što je pukao kada mu se donio stari kruh za baciti na roštilj.
Marko je našao vremena i za dejt najt.
Stoja se zauzela za Marka i rekla da ovo nije etično od nas, ali Marko zna da je to sve iz ljubavi. A neka živi ljubav…
Među Izletnicima uvijek samo ljubav inače nisi Izletnik!
Markov dobar drugar Kokić.
Dan 4. KPP-a – Oproštaj s čarobnim Viništem
Dolazak u Klenovicu ujedno označava i kraj KPP-a
Koliko zadovoljstva stane u jednu fotku…
Za kraj se okupao. Rekao je da se smrza ko p*zda.
Kraj KPP-a i kupanjac u mrzlom moru proslavili smo pivicom i naravno…
…ručkom i još jednom putom prije povrtak u Zagreb.

Markomultipraktik je dosta zabavan lik, no naš Marko Grlić je bolji. Iako su tu negdi po priči. Htjeli smo Marku pokloniti Marka, ali u strahu od stjenica (kojih srećom nije bilo) završio je u reciklaži.

Marko Grlić, vole te tvoji Izletnici <3 #mosabavlju

Autorica: M.Š.

Comments Off on Markomultipraktik na Kapelskom planinarskom putu

Kult Izletničke Kamenice predstavlja: 5 obroka na Mljetu koje ne smijete propustiti

Izvještaj s volontiranja u NP Mljet 25.03. – 01.04.2023. Otok Mljet je od davnina poznat po vrhunskoj gastronomiji – od ribljih specijaliteta antičkog Rima, benediktinskih delicija iz samostana sv. Marije,…

Izvještaj s volontiranja u NP Mljet 25.03. – 01.04.2023.

Otok Mljet je od davnina poznat po vrhunskoj gastronomiji – od ribljih specijaliteta antičkog Rima, benediktinskih delicija iz samostana sv. Marije, pa do današnje ponude restorana i konoba – u pitanju je destinacija koja privlači goste iz najudaljenijih krajeva. Kako drugačije objasniti da je čak 18 članova Izletnika odlučilo potrošiti tjedan dana godišnjeg odmora i proputovati pola države kako bi posjetilo Mljet u hladnome ožujku? Ne valjda zbog volontiranja?

Za vrijeme našeg posjeta Mljetu uređivali smo planinarske puteve, krčili vatrogasne prilaze, krpali makadame, počistili vreće i vreće smeća s mljetskih plaža i prošli čitav otok uzduž i poprijeko. U nastavku predstavljamo neke od najupečatljivijih gastronomskih delicija s kojima smo se susreli na našem putovanju.

Doručak: Emilova čokoladna nostalgija

Malo što otvara apetit kao svjež zrak, miris mora, i noć provedena u sobi s 5 hrkača. U dragocjenim minutama prije polaska na radnu akciju, svatko se snalazi kako zna i umije. U gomili bezobličnih kaša, kajgani i prepečenaca, naprosto nas je oduševila Emilova moderna interpretacija jutarnjeg zalogaja. Radi se o hrabroj rekonstrukciji obroka o kojem svaki šestogodišnjak sanja: “7 days” čokoladnim kroasanima serviranima uz dobro zaslađeno čokoladno mlijeko. Ovo jelo bogatog, kompleksnog okusa dalo nam je potrebnu energiju za početak aktivnog dana i odolijevanje otočkoj južini.

Upariti s: turskom kavom iz 10-litrenog lonca.

Marenda: Gluten na terenu

Nakon iscrpljujućeg prijepodneva provedenog na radnom zadatku, potrebno je uzeti trenutak za sebe: sjesti na vidikovac i uz jedinstven pogled na Veliko Jezero okrijepiti se kvalitetnim zalogajem iz lunch paketa. U pitanju je prava rapsodija bijelog kruha: tri sendviča, jedan sa šunkom, jedan sa svinjetinom i – potpuno avangardno – jedan ni sa čim. Ovaj zabavan, lagan i lijepo prezentiran paket bio je pravi poticaj na kreativnost i otkrivanje novih kombinacija. S druge strane, mljetski dućani vrlo su brzo ostali bez majoneze i ajvara.

Upariti s: toplim domaćim vinom iz rendžerovog gepeka.

Ručak: Nedosanjani bolonjez

Pri povratku u volonterski centar, redovno su nas obuzimali ushit i znatiželja oko ručka koji nam je velikodušno pripremao restoran hotela Odisej. Bila su to korektna jela bez tehničkih pogrešaka, popraćena juhom i salatom. Ali iz dana u dan zaobilazio nas je apsolutni klasik ugostiteljske ponude: tjestenina bolonjez. Uzalud smo kupovali zalihe ribanca u nadi da ćemo ga prizvati – do kraja tjedna se nije pojavio. Ni jedan dan nismo ostali gladni, ali praznina u srcu je ostala.

Upariti s: pizzom iz Komarca, jedinog otočkog kafića koji je otvoren kroz cijelu godinu. Ali samo subotom.

Večera: Fritaja od divljih šparoga

Okruženje volonterskog centra nudi brojne sadržaje za popodnevne aktivnosti: istraživanje podzemnih tunela jugoslavenskih bunkera; jednominutno skakanje u ledeno more; sjedenje pokraj kontejnera u iščekivanju nepostojećih mungosa. Ipak, u posebno lijepom sjećanju ostat će nam branje šparoga i bljušteva (po mljetski: kuka) koji oko centra rastu u izobilju. Pod Lukinim stručnim vodstvom vrećice su se brzo punile, a ulov je pretvoren u nježnu fritaju poprženu na maslacu, koja je sve očarala svojom karakterističnom aromom. Pogotovo nakon odlaska na WC.

Upariti s: dobro rashlađenim petit buerre kremšnitama.

Šećer na kraju: Ljubine palačinke i friganci od jabuka

Od stonskih kamenica do improviziranih rođendanskih torti, mnogo je fantastičnih jela koja nisu stala u ovaj izvještaj. Ali odat ćemo vam jednu tajnu – najbolja hrana je samo ona koju jedeš u dobrom društvu. A na ovom izletu dobrog društva je bilo na pretek – od organizatora, rendžera, pa do samih volontera, sve su to redom prekrasni pojedinci zahvaljujući kojima je 7 dana jednostavno proletjelo. 

Ipak, pogriješili bismo da posebno ne spomenemo voditelja volonterskog centra Ljubu, koji je prema nama bio beskrajno strpljiv i pažljiv, i koji nas je za oproštajnu večer počastio naprosto sjajnim palačinkama. A sam samcat nahraniti dvadeset gladnih volontera, e to je junački pothvat!

Upariti s: uspomenama za cijeli život i planovima za što skoriji povratak.

Saznaj više o programima volontiranja u parkovima Hrvatske

Autori: Nikola i Beta

Comments Off on Kult Izletničke Kamenice predstavlja: 5 obroka na Mljetu koje ne smijete propustiti

Ozljijada i Gariseja

22.4.2023. Pred Konzumom usred Ozlja grada Susrela se mnoga lica mlada, Pa na sijelu i jutarnjem piću Sastala se u mjesnom kafiću. Pitali se domoroci tko su, Planinari — Izletnici…

22.4.2023.

Pred Konzumom usred Ozlja grada

Susrela se mnoga lica mlada,

Pa na sijelu i jutarnjem piću

Sastala se u mjesnom kafiću.

Pitali se domoroci tko su,

Planinari — Izletnici to su.

Vodila ih toga svijetlog dana

K Vodenici i Vrlovki Ana.

Pred dućanom gradske starješine

Hladnim pivom pune si mješine,

A pred njima na sve čet’ri Gara

Pobježe od svoga gospodara

S Izletnikom Vodenici krenu

Ne zastavši ni u jednom trenu.

Izletnika s Anom ona vodi

Po tom brdu na podzemnoj vodi.

Družba tako do vrha dojezdi

Te se tu na livadi ugnijezdi.

Počinuše od uspona tvrda,

Pa se potom spustiše sa brda.

Sveđer tako pratila ih Gara

Preko blata, šljunka, trotoara.

S Vodenice tad su oni sišli

I pred špilju Vrlovku svi prišli.

No u špilji dom je šišmišima,

Njima treba zagrobna tišina.

Gara tad se mora udaljiti,

Mudracim’ pred dućan povratiti.

Poslije špilje ode družba dalje

Hranom svoje napuniti čvalje.

Rumen krčmar, toliko da znate,

Dočeka ih žurno noseć’ plate:

Ponfri, meso, trokut-palačinak;

Potom doma siti na počinak.

Autor: B.B.

Comments Off on Ozljijada i Gariseja

Dalmatinske ferrate

Fortica (Omiš) + PerunikaBonus: izvor Cetine 24. – 26.3.2023. Na samom početku zahvalio bih se organizatorima. Hvala ljudi, bez vas ovo ne bi bilo moguće. Upsss, organizatori nisu išli na…

Fortica (Omiš) + Perunika
Bonus: izvor Cetine

24. – 26.3.2023.

Na samom početku zahvalio bih se organizatorima. Hvala ljudi, bez vas ovo ne bi bilo moguće.

Upsss, organizatori nisu išli na izlet.

I tu nije bio kraj nevoljama ostavljenih ferrataša.

Kisla nam je glaAOoOoOva skoro, ljudi.

Potrebno je reći da je izlet dosta visio u zraku zbog vremenske prognoze koja je najavljivala kišu skoro do samog polaska. Hoće, neće, daj ga, ne daj, Norvežanin, Hrvat, ovaj, onaj.

Dva auta (s 8 duša) krenula su u petak nakon posla put Splita, točnije planinarskog doma Malačka na Kozjaku, dok je jedan trebao doći u subotu ujutro.

Ukratko, nije došao (covid i temperatura poharali su žensku čeljad PD Izletnika), a da bi doživljaj bio potpun s njim su u Zagrebu ostali i organizatori Maja i Adam.

Došavši u večernjim satima u planinarski dom smjestili smo se, bacili pogled na Kaštelanski zaljev i Split s prekrasne terase doma na 477 mnv, uz piće dogovorili se oko okvirnog plana za sutrašnju Omišku ferratu te pobjegli u krpe.

Subota 25.03.2023. – Fortica (Omiš)

Sveži ko jutarnja rosa razbuđujemo se uz kavu na terasi doma loveći prve zrake sunca te nakon doručka kreće lagano pakiranje opreme i pokret prema Omišu gdje nas čeka ferrata. Nekako je u autu zavladala tišina jer su vjerojatno svi bili u svojim mislima vezano uz samu ferratu koja po yt i slikama izgleda dosta strmo i zahtjevno. Šaljem svojima poruku da ih volim (šalim se).

Omiš, kao i dan, divno izgledaju, a most su zbilja spojili (nisu nas lagali na dnevniku). Grad odiše nekom čudnom privlačnošću jer se smjestio duboko u kanjonu Cetine, okružen planinama s kopnene strane, te morem, za divno čudo, s morske strane. Nadaleko poznate omiške gusare nismo sreli.

Na parkingu uz rijeku, a podno planine, oblačimo feratta opremu, kontroliramo zategnutost iste jedni drugima te provjeravamo baterije na mobitelu kako bismo bili u mogućnosti zapaliti društvene mreže.

Budući da idem prvi, Melita me moli da je slikam u nekom trenutku, al da izgleda opasno…što god to značilo. Evo opasne slike:

Sam uspon je doslovno predivan, pogled oduzima dah svakim korakom. Do vrha nam je trebalo otprilike 1,5 h uz česta stajanja za slikanje i uživanje u pogledu.

Na samom vrhu nalazi se tvrđava Fortica, a s kule Fortice pruža se pogled na cijeli grad, kanjon rijeke Cetine te na otoke Brač, Hvar i Šoltu.

Nakon odmora na vrhu ovi ludi i prpošni avanturisti kreću, kako i priliči ovome izletu, do planinarske kuće „Luda kuća“ odakle se manji dio članova penje do vrha Kula na 863 mnv dok ostatak ljenčari okolo kuće, gricka sendviče i voćke… Spuštamo se polako prema gradu uz „bezveze“ pogled cijelo vrijeme.

Na putu do dolje tražimo savjet lokalca o najboljem putu za probiti se do grada i dobivamo uputu da idemo „ravno pa livo, iako nam se neće činit da triba livo“.

Uglavnom, kad vam se ne čini da treba livo nemojte ići jer očito ne treba. Radimo dodatnih cca 1 km. Nije ni to bio nikakav problem jer uskoro dolazimo do dućana, kupujemo sladolede, te slatki i veseli kakvi jesmo stižemo do gradske plaže gdje sjedamo umorni na piće.

Za večeru domar priprema odličnu ribu te uz priču i vino/pivo pratimo utakmicu Hrvatske i Walesa čiji izjednačujući gol nisam vidio jer sam pišao u wc-u budući da sam mislio da nema šanse da padne 1 min prije kraja. Bravo Mario.

Inače, s terase doma puca pogled na Poljud u daljini, kreveti su meki, a tuševi topli 😉

Nedjelja 26.03.2023. – Perunika + izvor Cetine

Nakon doručka, čestitki i pozdrava s domarom Markom, krećemo do Podstrane odakle se penjemo na Peruniku. Moram priznati da sam očekivano nešto lakšu stazu od Omiške tako da sam se iznenadio strmošću. Cijelim usponom nižu se spektakularni pogledi prema Splitu i okolici, a pojedini dijelovi traže „sigurnu nogu na izloženoj stijeni“. Stanje ferrate je odlično, sajle napete, a gazišta stabilna. 

Ne brinite, ovo je na samom početku vjerojatno ostalo od radova.

Na vrhu Marija nalazi novčić za sreću. Čestitke 😉

Na povratku do početne točke prvotno smo malo lutali jer je loše označeno, dok nismo uočili put prema staroj crkvici kojim smo se uspješno vratili do samog ulaza na ferratu.

Budući da smo i današnji sunčani dan htjeli u potpunosti iskoristiti, na povratku kući krećemo u pravcu Vrlike te se odvajamo do „oka Dalmacije“, tj. izvora Cetine. Nevjerojatan izgled i boje koje se prelijevaju kroz kristalno čistu vodu bile su šlag na torti ovome super izletu. 

Pusa Ćao Bok, voli vas M.P.

Comments Off on Dalmatinske ferrate

Strmo, strmije, najstrmije, ili penjali smo se na vrh, a dotakli smo dno

Strmo/Penjemo se na vrh Avantura počinje oko 7 ujutro kretanjem s parkirališta King Cross-a. Nas dvije smo bile podosta neispavane i umornjikave, ali uzbuđene, dok je Valjak izgledao više odmorno,…

Strmo/Penjemo se na vrh

Avantura počinje oko 7 ujutro kretanjem s parkirališta King Cross-a. Nas dvije smo bile podosta neispavane i umornjikave, ali uzbuđene, dok je Valjak izgledao više odmorno, a manje uzbuđeno. Dok je Martina pokušavala uhvatiti malo sna Valjak me informirao o pokojem vrhu Kamniških Alpa te o samom Storžiću koji je najviši vrh zapadnog dijela spomenutih Alpa. Nakon što smo se neko vrijeme divili divnom slovenskom stroju koji jede drveće spakirasmo se u podnožju planine, koje je također već bilo strmo, i krenusmo na put. Nakon otprilike prvih 50 metara staza se naginje na kut od 45 stupnjeva i nastavlja tako izgledati sljedećih 900 metara. Prvi put u životu sam vidjela da je staza u šumi toliko strma da se zemlja pokraj nje odvaja od tla i pada po stazi. Naravno, ta nas strmina nije ni najmanje pokolebala te uz pokoju žalopojku i jauk, ali uglavnom smijeh i zafrkanciju, sretno nastavljamo dalje. Nailazimo na kućicu s metalnim pijetlom i divnim vidikovcem i ondje radimo prvu pauzu. Nakon okrepe smo još puniji snage i elana te takvi krećemo dalje pobijediti još komadićak strmog dijela šume.

Strmije/Penjemo se na vrh

Dolazimo do strmijeg dijela pod snijegom gdje se navlače veliki zubi na noge, sklapaju štapovi i razmišlja o boljem upoznavanju s cepinom. Ustvrdili smo da su za ovaj dio dereze prijeko potrebne, ali cepin možda još ne. Nakon par desetaka metara Martina nas obavještava da je još 500 metara ovakve i još veće strmine do vrha, na što se svi grohotom nasmijasmo. Ozbiljna strmina strogo nas gleda, no mi ju savladavamo sa smiješkom i nepokolebljivo napredujemo korak po korak uz pauzu svakih 25 koraka. Vjerojatno je važno napomenuti da već ovdje ne bi bilo ništa od uspona na vrh da netko nije koji dan prije prošao tim putem i ostavio nam zaleđene tragove u koje smo mogli lakše zabiti dereze, tako da bih se ovim putem htjela zahvaliti i toj osobi i svemiru što nam je posložio sve tako da uspijemo doći na vrh i cijelim putem, a i na samom vrhu, imati savršeno vrijeme. Nakon nekog vremena strmije ipak postaje najstrmije i osim derezama počinjemo se pomalo koristiti i cepinima kao sredstvom za napredovanje. 

Najstrmije/Penjemo se na vrh i Dora dotiče dno

Borba s najstrmijim dijelom inspirirana je prekrasnim pogledom na Kamniške Alpe, ali u jednom trenu strmina počinje sve više izgledati kao vertikala. Prije kamena na kojem radimo pauzu prolazimo jedan uži dio čija strmina izaziva blage osjećaje panike u meni jer znam da nismo još ni blizu vrha, a već se penjemo na sve četiri uz zabijanje cepina u padinu. Počinjem doticati dno jer ne znam koliko će strmije još postati i na predivnoj pauzi na kamenu, s pogledom na Kamnišku Bistricu, razmišljam o odustajanju od penjanja na sam vrh te ostanku na spomenutom kamenu dok se Martina i Valjak ne vrate. Njih dvoje su fantastična podrška i, iako smatraju da ne bih trebala odustati jer imamo još malo do kraja, ne žele ništa forsirati te nastavljaju dalje. Ja sam se nakon petnaestak minuta počela dobivati, napokon mi se odledilo desno stopalo, i nakon okrepe odlučujem da ću ipak dalje. Nakon što sam ih obavijestila da ipak idem dalje se spremam i krećem ponovno na sve četiri uz zabijanje cepina malo po malo prema gore, no u jednom me trenu počinje ozbiljno hvatati panika jer ne znam koliko ću još snage imati za napredovanje na ovakav način, ne vidim više njih dvoje, vidim samo neki kamen u daljini do kojega pokušavam doći i možda se na njemu malo odmoriti i skupiti snage, i hrabrosti, za dalje. Zadnjim zrncima hrabrosti i još uvijek koliko toliko zdravog razuma dolazim do tog kamena kako bih ustvrdila da je daleko prestrm da bih išta mogla tamo i tada dolazi do potpune blokade i doticanja dna. Ne znam kamo dalje, ne mogu više naprijed jer je prestrmo i, bar se tako čini, prezaleđeno, ne mogu natrag jer  ne znam kako, a ne znam ni smijem li ostati na mjestu jer osjećam kako mi se snijeg lagano topi pod derezama jer sunce sija i zapravo je prekrasno vrijeme. U tom trenu čujem kako me Martina doziva. Ispostavlja se da sam krenula krivim putem, ona se spušta po mene i psihički i fizički mi pomaže da se spustim sa svog krivog puta te me navodi na pravi put. Nakon što me smirila i podsjetila koliko je život lijep i koliko imamo sreće da možemo planinariti po predivnim planinama dok ljudi po svijetu sjede u uredima, stižemo do vrha, tako da eto, još jedna potvrda da možeš ići i na najviše visine i u najdublje dubine i na kraj svijeta ako imaš odlične ljude oko sebe.

Na vrhu nas dočekuju dvije planinske kavke, odnosno žutokljune galice, koje Martina hrani keksima te slijedi naslikavanje uz križ, jer ipak – dokaz, a ne obećanje. 

Svuda uokolo pruža se predivan pogled na Ljubljansku kotlinu, Krim, Javornik, Snežnik, Julijske Alpe i Triglav, Karavanke s planinama Stol, Begunjščica i Košuta te na Grintovec, Jezersku Kočnu i Krvavec.

Dok sam ja u sve boljem psihičkom stanju, iako me ozbiljno zabrinjava spust, osjeća se kako je Valjak krenuo prema doticanju dna jer mu se ne da spuštati i najradije bi se teleportirao u auto. 

Polako i vrlo, vrlo oprezno krećemo prema dolje jer se odmah kod vrha nalazi jedan predivan i vrlo zaleđeni dio grebena na kojem izgleda kao da bi bilo vrlo lako odklizati u nepovrat. Preživljavamo greben nakon čega se skližemo po kamenju djelomično pokrivenom snijegom kako bismo došli do prvog ozbiljno strmijeg dijela. Na moje čuđenje i opću radost spust je dosta lakši od uspona, te se uz pomoć cepina uspješno spuštamo niz najstrmije dijelove te dolazimo do samo strmijih dijelova na kojima Martina odlučuje vježbati zaustavljanje cepinom.

Strmije/Spuštamo se i Valjak dotiče dno

Snijeg postaje sve mokriji tako da nam je spust zapravo još i time olakšan jer više nema potrebe razbijati derezama zaleđenu površinu. Dolazimo do dijela na kojem smo stavljali dereze te ih na istom dijelu skidamo i ovdje se već jače osjeti da Valjak dotiče dno jer počinje ozbiljnije pičkaranje planine i spusta kroz šumu i grčeva u nogama. Nastavljamo dalje u šumu do kućice kod koje smo napravili prvu pauzu, ponovno radimo mini pauzu za hidrataciju i veselo nastavljamo dalje u šumu ni ne sluteći koliko zapravo metara imamo još za prijeći do auta. Nakon nekih sat vremena hoda po veoma strmoj stazi kroz šumu počinju ozbiljnije pritužbe Martine i Valjka na bolove u koljenima i grčeve u nogama, no moram priznati da ja ne osjećam ništa osim čiste sreće i zahvalnosti što sam živa nakon što sam već dotakla dno. 

Strmo/Spuštamo se i Martina dotiče dno

U jednom trenu Martini popuštaju nogice, što od napora, a što od strmine šumske staze, te pada ničice i počinje se kotrljati niz padinu, što stvarno u jednom trenu izgleda dosta dramatično. Iako se uspješno zaustavlja štapovima, može se reći da tada počinje njeno doticanje dna jer se nakon toga čuju uglavnom samo jauci, psovanje i pitanje “dobro koliko još do tog auta”. Valjku je također vidno dosta svega i razmatramo opcije kako si olakšati put do dolje. Dolazimo do zaključka da bi najbolje bilo da idemo u trokut navezu, ali da također dignemo taj navez u oblik piramide, objesimo se za drvo i na taj način primamo najkvalitetniju svemirsku energiju. Količina izgovorenih nebuloza potvrđuje veliki pad energije te, iako ja lebdim do dolje na krilima ljubavi prema vlastitom životu, partnerima mi je vidno teško i jedva čekamo vidjeti taj parking. To se ne događa još neko izvjesno vrijeme jer smo se naravno malo i izgubili u mračnoj šumi u kojoj, meni bar, sve izgleda isto i svuda su iste drvene kućice zbog kojih mislim da smo nekom stazom već prošli, što se ispostavlja potpuno neistinitim. Ipak uspješno pronalazimo put kojim presijecamo s neispravne staze na ispravnu te nakon 12 sati hoda i pentranja, prijeđenih 1566 metara visinske razlike do vrha te 1562 metara visinske natrag do parkinga, napokon sjedamo u auto i krećemo put Zagreba. 

Valjak je odmah puno bolje volje, nije uopće umoran za vožnju, ne da je taj auto uopće potrebno voziti, i cijelim putem do doma nam priča o svojim visokogorskim izletima po Europi od kojih ne znam koji je zvučao bolje i privlačnije. Naravno da je bilo i priča o vrhovima na kojima ljudi pogibaju, no nakon preživljavanja ovoga čini mi se da ni mene ni Martinu ništa više ne može pokolebati u želji za daljnjim visokogorskim izletima te da jedva čekamo sljedeći.

Pozdrav od uskršnjih avanturista! 😀 

Autorica: D.M.


Dogovor je da svo troje napišemo kraći izvještaj, pa ću dati sve od sebe da to tako zaista i bude. 

Napokon visokogorski izlet! Jednom već odgođen radi lošeg vremena zbog kojeg sam treći vikend ostala u Zagrebu nadoknađujemo u, ni manje ni više nego, četvrtak. Prognoza kaže vrijeme idilično uz neki reel feel od -10ak oC. Mislim da su fulali, al dobro. 

Nas troje, Dora i ja s Valjkom kao jedinim iskusnim visokogorcem krenuli smo u 7h iz Zagreba. Ja sam noć prije spavala svega 4 i kusur sati pa sam zamolila Doru da sjedne naprijed da mogu malo ubiti oko. Sreća moja pa sam sklopila okice na sat vremena. 

Evo nas u Zloveniji. S odredišta/parkinga odakle smo se krenuli penjati krenuli smo u 10h. Prvi kilometar bio je ravan, ostalo drito u brdo i gore. I tako sljedećih 6 sati. Dora i ja smo se putem zezale kako možemo podijeliti dionice staze na ˝Strmo, Strmije i Najstrmije˝. Staza ˝Strmo˝ je bila kroz šumu. Napravili smo dvije pauze, prvu na Andrejevu klopicu (slo.), drugu kod neke divne zlovenske kućice. Kada smo došli do staze ˝Strmije˝ vrijeme je bilo da navučemo dereze i vadimo cepin. Valjak nam je malo na parkingu objašnjavao kako se zaustavljati cepinom, a tokom navlačenja dereza dao nam je i nekoliko savjeta kako hodati u njima. I krenusmo strmijom stazom prema gore. Staza nije bila baš easy peasy, al smo došli do zaključka kako ne bismo uspjeli odraditi planirano da nisu stopinke od nekoliko dana prije bile, jednostavno bi nam bilo preteško, ovako samo jako teško 😀 Primijetili smo da je nekoliko dana ranije bila lavina, ali po prognozi, nismo morali brinuti, što se skotrljalo, skotrljalo se.

Strmija staza lagano prelazi u najstrmiju stazu. Bilo je dijelova koje si morao četveronoške odraditi jer je bilo prestrmo pa se zabijaš derezama, cepinom i rukom u snijeg i laganini prema gore. Nakon prvog četveronožnog dijela odlučujemo se za pauzu na nekom travnatom dijelu pored. Doru brine spust i previše razmišlja o njemu. Nakon sendviča i sveg drugog što će nam dati snagu za dalje, Dora odlučuje ostati gdje jesmo. Kaže da je strah pošteno pere, opet je brine spust. Valjak je pokušava motivirati i objašnjava da je daleko dogurala i ako je mogla ovo sve do sada, može i dalje tih 200, 300 mnv koliko nam je ostalo. Dora negoduje. Valjak ne inzistira jer ne želi nikog na ništa siliti. Mene brine da će se smrznuti dok nas čeka jer se ipak hladi i unatoč suncu, temperatura je niska, a i pomalo puše. Odlučila je, ona ostaje. Valjak i ja krećemo dalje.

Strmija staza ponovno na jednom dijelu traži da idemo četveronoške prema gore, ostalo je ok i samo treba ići polako i oprezno. Dora u jednom trenutku viče da će doći za nama čim stavi dereze i da se nastavimo kretati. Malo smo usporili ne bi li je sačekali, ali Dora se ne miče. I to traje. Valjku vičem da se ne miče, on kaže da se možda predomislila. Vjetar ne dopušta da nas čuje. Mi nastavljamo dalje polagano s pogledom na nju svako toliko. Eno krenula je! I tako Valjak gleda di sam ja, ja gledam di je Dora. U jednom trenu Doru više ne vidim, vičem joj, ona ne čuje jer puše previše. Vičem Valjku da je ne vidim, on stane. Krenem silaziti da vidim gdje je zapelo. Silazim dozivajući je. Opet vjetar smeta pa silazim i dalje. U jednom trenu je čujem, ali ne vidim. Krenula je krivom stazom i zapela. Strah ju je ponovno obuzeo. Prilazim joj lagano i govorim joj da proba sabrati misli i racionalizirati trenutak. Dora uspijeva i lagano zajedno krenemo natrag na stazu. Mic po mic dolazimo do nižeg vrha podno Storžiča. Pogled je prekrasan. Još samo malo i na vrhu smo. Krenuli smo svo troje, polako i oprezno jer drugačije ne ide i napokon ugledali križ kao i dvije ptice koje ga oblijeću. To je sigurno reinkarnacija mog pokojnog Krune, Krunoslava (moje vrane).

Stigli smo! Osvojili smo vrh, a vrijeme iz snova nam pruža pogled na sve okolne vrhove, Valjak nam objašnjava koji su. Ptice su pitome, jedna više, druga manje, pa im dajemo jesti dok uzimamo pauzu i pripremamo se za spust. Spust po snijegu meni osobno nije bio strašan. Na nekim dijelovima sam čak probala odraditi vježbu zaustavljanja cepinom čisto da mi, zlu ne trebalo, mozak zapamti kako se refleksno ponašati u takvoj situaciji. Kada smo bili blizu kraja strmije staze, napravila sam vježbu, ali ne namjerno… malo sam proklizala, al ništa strašno, a i uspjela sam se zaustaviti. Doduše ne onako kako bi uistinu trebalo, očito mozak ima još posla. Malo sam se i derezom u koljeno, al srećom praktički ogrebala. Da je bilo jače bilo bi bye bye koljeno jer je dereza ciljala unutarnji meniskus pored patele.

Dolazimo do kraja strmije staze, skidamo dereze, Valjak je ljut. Spominje umor i napor i svoj graf i tumači nam ga. Meni je on smiješan kad je ljut pa se smijem. I Dora isto. 

Još samo nekoliko sati do dolje i pored auta smo. Strmi spust šumom isprva je bio ok jer nismo više na snijegu s derezama, međutim snage je sve manje, kao i koncentracije, a koljena pate jer je dosta strmo. Jesam spomenula to? U nekom trenutku, ne znam kako, pala sam, pa se nekako nagnula i onda me težina ranca prevrnula niz stazu. Samo sam čula Doru iz sebe kako viče ˝Neeee!!!˝. Moram priznati da mi je to bilo preslatko ahahaha… zaista imam sreće u životu, pala sam nekako da sam se samo mjestimično iznabijala, a prevrnula se samo jednom, nisam se nastavila kotrljati. Dolazi Valjak, on je propustio pad, ali je odlučio sjesti. Umorni smo. Da, umorni smo. Nastavljamo dalje i ugledam neku cestu i pomislim kako je tu blizu parking. A onda sam shvatila da ta cesta ispod nas nema veze s našim parkingom. Došao je Valjak, pogledao na mobitelu i kaže kako je cesta ispod nas samo 10 m, a mi imamo još 300 mnv do auta. I gotovo, tu sam pukla jer sam vidjela koliko je to do ceste i na Valjkovih ˝Znači još 29 puta toliko!!!˝ sam potonula. Počela sam plakati, žaliti i smijati se istovremeno. Sve me boli… noge klecaju od umora, NE-MO-GU. Dora mi pokušava odvratiti misli s tu i tamo nekim pitanjima, ponekad uspijeva, ponekad samo krenem jače plakati, žaliti i cviliti. Da ne duljim sad s nepotrebnim pisanjem o mom plakanju, žaljenju i cvileži, kada smo napokon došli do auta svijet je opet bio divno mjesto, izlet je bio divan i život je opet bio lijep.

Zaista je bilo teško, ali uspjeli smo. Jedva čekam sljedeći visokogorski izlet. Valjku sam zahvalna do neba za priliku i za sve korisne savjete, iako je više puta naglasio da nije kompetentan. Bilo kako bilo, znam da ima iskustva i još jednom sam se uvjerila kako lijepo nešto objašnjava i podučava druge. 

Moram napomenuti kako je spomenuo da je Storžič jako zahtjevan i da zna biti zadnji izlet u visokogorskoj školici pa sam ga pitala ˝Je li to znači da smo Dora i ja to dobro odradile?˝, a Valjak ko Valjak: ˝Pa to vam upravo govorim!˝ 😀 

Statistički podaci izleta: vožnja autom do tamo 2h, penjanje na vrh Storžić, 2132m i spust s njega – 10h i 52min, skromnih 14.11km, ukupna visinska razlika 3128m, 1566m gore i 1562m dolje. Vožnja natrag do Zagreba još 2h. Razina sreće unatoč patnji: beskonačna.

Autorica: M.Š.


Odlučili smo ići na Storžić kao uvod u nekakvo visokogorstvo gdje bi naučili osnove planinarenja s cepinom i derezama. Vrlo brzo se pokazalo kako sva teorija pada u vodu u stvarnim situacijama. Rekao bih da smo naučili puno o sebi, no ta fraza se uglavnom koristi kao opravdanje za krive odluke, a nema razloga da je ovdje bilo drugačije. O Storžiću se nema puno toga za reći. Tamo je gdje i uvijek, točno onakav kakav se i očekuje u ovo doba godine i u ovim vremenskim prilikama. Stoga nema smisla pričati o njemu, nego o nama i kako sam ja doživio da smo nas troje doživjeli taj izlet. 

Vrlo brzo nakon što smo krenuli, shvatili smo da planina može biti jako strma. Malo kasnije smo shvatili da može biti i strmija. Pred kraj uspona smo shvatili da strmina nema gornju granicu. Kad smo se krenuli spuštati shvatili smo da strmina kod uspona i strmina kod silaska nije ista strmina. Strmine su zaista strme. Cepin i dereze ne olakšavaju penjanje, štoviše, samo smetaju i čine sve skupa još težim, no nužni su ako želimo stići negdje po snijegu i ledu i pritom ne pasti u provaliju. Ljudi nemaju istu dužinu koraka. Ponekad je teško pratiti tuđe stope u snijegu, ali još teže bi bilo da ih nema. Osvojiti vrh nije nužno, ali je zaista dobar osjećaj. 

Izlet ima lokalne i globalne minimume i maksimume raspoloženja. Prvi lokalni minimum je nekih sat vremena prije vrha kada vam je svega dosta i samo želite doći na vrh. Raspoloženje je do tog trenutka kontinuirano padalo nekoliko sati. Vrh je lokalni maksimum, sretni ste što ste se konačno popeli i sada vam preostaje samo vratiti se. To dobro raspoloženje traje kratko. Za vrijeme spuštanja, raspoloženje uglavnom stagnira, do nekih sat, sat i pol prije kraja kada naglo padne na najnižu razinu čitavog izleta. Nakon dolaska do auta je vrhunac raspoloženja i najljepši dio svakog izleta. 

Ljudi mogu puno više nego što misle da mogu, no granica negdje mora postojati. Postoji trenutak nakon kojeg zaista više nećete moći ni korak dalje. To onda znači da je moguće da je ta granica 3 metra prije auta. Pod fizičkim naporom mijenja se mentalno stanje ljudi. Na silasku smo prošli kraj raspela za koje su se neki od nas kleli da su ga vidjeli kad smo išli gore, dok su drugi bili sigurni da nismo. Ne znam je li to Mandela efekt ili varijanta Jeruzalemskog sindroma, no svakako potvrđuje da ne trebamo nikome vjerovati, a najmanje sami sebi. 

Pojavila se ideja da ako se povežemo zamkama i formiramo trokut, lakše ćemo hodati jer će se vektori sila nekako posložiti da lakše hodamo. To nema smisla ni logički ni po zakonima fizike, prvenstveno Njutnovom trećem zakonu. No ako se tako povezani dodatno spojimo na neku točku iznad nas te formiramo trostranu piramidu, moguće da ćemo kanalizirati energetska polja i vortekse pa si na taj način zaista učiniti spust lakšim. 

Na pitanje: “Bi li radije sada ležao doma na kauču i gledao TV/komp/knjigu?”, nije bilo konsenzusa. No svi smo se složili da smo ostali doma uz TV/komp/knjigu nitko ne bi pomislio: “Da barem sada 11 sati hodam po najgoroj strmini na Storžić i dolje!” 

Potrebno je oko 36 sati za oporavak od ovakvog izleta. 

Ponovili bi sve ovo opet, samo nas nemojte pitati zašto.

Autor: G.V.

Comments Off on Strmo, strmije, najstrmije, ili penjali smo se na vrh, a dotakli smo dno

Zavižan vs. Zavižan

Uskrs na Zavižanu: Kako su Izletnici (umalo) ukrali Uskrs 8. – 10.4.2023. Kao novom članu kojemu je ovo zapravo bio prvi izlet s društvom Izletnika, zapalo me da ukratko sročim…

Uskrs na Zavižanu: Kako su Izletnici (umalo) ukrali Uskrs

8. – 10.4.2023.

Kao novom članu kojemu je ovo zapravo bio prvi izlet s društvom Izletnika, zapalo me da ukratko sročim što se to krije iza naziva posljednje izletničke avanture. Dakako, u prvom planu je uskrsna atmosfera koja je već u startu dala nagovijestiti da ćemo navedene dane provesti, osim u istraživanju velebitskih čari, i u tradicionalnom prežderavanju, no nismo ni slutili da će nas jedna šunk(ic)a dovesti u pomalo neugodnu situaciju s našim zavižanskim domaćinima.

Prvi dan (subota)

Početak avanture ovog amatera, mislim dakako na sebe, započinje vožnjom s tri vrlo avanturistički nabijene mlade djeve zbog kojih sam se već tih jutarnjih subotnjih sati zapitala: “Majke ti mile, u što se to uvali?”. Zanimljivo je zapravo da će prava snaga tog pitanja izbiti na površinu narednog dana, kad će mi poteći par suza (strateški svega par, jer u protivnom bi mi se bilo zaledilo čitavo lice), u trenutku kad će se moje jenjavajuće koljeno pobuniti protiv mene i onoga što radim s njime. I tako krenusmo nas četiri te subote negdje malo prije 7 sati put Krasna, odakle smo, okupivši se nas 13-ero od ukupno 16-ero (nestrpljivost na sjelu), pogledavali krasne velebitske obronke ispijajući svoju prvu jutarnju kavu u bistrou Manjan. Bilo je već 9 sati, pa sam se ja prebacila na nešto jače, carpe diem prvom prilikom. Do Babić Siče stigli smo svojim četirima autima, nakon čega smo se do doma Zavižan odlučili prevesti terencem jer su bile izgledne šanse da naši gradski ljubimci neće biti podobni za planinske uvjete. Na kraju je to jedva i terenac mogao. O tome nešto kasnije. I tako stigosmo mi, kao i naša obilna uskrsna trpeza do doma, odakle smo se oko podne, nakon neminovnog upijanja sunca, zaputili na našu prvu rutu od blagih 7 km. Vrijeme je bilo prekrasno, i taman podobno za naš izlet. Spustili smo se Stazom zviri i popeli se natrag Tragovima čovika.

WhatsApp Image 2023-04-10 at 17.40.20.jpeg
WhatsApp Image 2023-04-10 at 13.32.11.jpeg

Bila je laganica, tako da smo već oko 16 sati bili natrag u domu, pa smo s objedovanjem i druženjem na toplom započeli nešto ranije. Na meniju je bilo varivo od leće, no na stol je došlo varivo bez leće. Leća se negdje putem zagubila, a namjesto nje smo metnuli par krumpira. Sasvim solidno. Bitno da je povrtno i toplo, za okrepu savršeno. Večer je provedena uz raznorazne aktivnosti, no ja sam poprilično rano svima kazala laku noć, tako da ne mogu sa sigurnošću izvijestiti o kojim je točno aktivnostima bila riječ. Recimo da su se igrale društvene igre uz laganu i primjerenu hidraciju.

WhatsApp Image 2023-04-08 at 20.07.49.jpeg

Drugi dan (Uskrs)

Nakon prve noći u Zavižanu uslijedio je i tradicionalni uskrsni doručak koji je započeo Olimpijajadom u 9 sati. Klasično tucanje jajima. Neki su to vrlo ozbiljno shvatili, a onda i sami skoro bili nasamareni. No poštenog pobjednika, zapravo pobjednicu, smo imali (Bravo Mare!) koja je onda svoje trijumfalno jajce vesela prezentirala držeći drugom rukom zastavu PD Izletnika, dok su je drugoplasirani morali držati objema. Tako vam je to, momci, slabo ste tucali.

Oko 10.30 sati krenuli smo na našu drugu izletničku rutu, onu koja je uključivala dva velebitska vrha do kojih nikako nije bilo lako doći: Mali Rajinac koji stoji na 1699 nm te je time najviši vrh sjevernog Velebita te nešto niži Veliki Pivčevac (1676 m). Vremenske okolnosti su se bitno promijenile. Već je dan prije počeo padati snijeg, a preko noći nije nikako popuštao, tako da je naše daljnje penjanje (ali i spuštanje) bilo surovo. Neki su izletnici odlučili preskočiti tu snježnu ekspediciju, a onda su oni dobili po prstima, no ne zbog toga što su preskočili s nama ostalima sudjelovati u snježnim radostima, nego zato što se ispostavilo da smo to jutro nehotice narezali šunku naših domaćina… Ah ta šunk(ic)a! Previše hrane posvuda, i čovjek se lako zabuni. Duboke isprike još jednom našim domaćinima, kojima smo ostavili jednu šunku i nadam se izgladili stvar. No dakako, ne nužno samo time, već više samom činjenicom da smo mi poštena i dobra planinarska ekipa koju bi svaki planinarski dom rado udomio. No dobro, vratimo se mi našim usponima i padovima tijekom rute od kojih 15 km, koju smo uspješno priveli kraju u roku od nekih 7 sati, vrativši se u dom oko 18 sati. Laganica? Ne! Doduše, da je suditi po Adamu, bio je to piece of cake, no većini drugih, a naročito poor myself, bilo je teško. Meni je zaista drago da smo uspjeli odraditi planiranu rutu i to u predviđenom roku i sastavu, i da moje koljeno to nije uspjelo pokvariti. Hvala Martini na udijeljenom Brufenu, djelovao je nepunih sat vremena, taman do spusta s Pivčevca, a hvala i Vanji, Marku i Igoru, koji su se pokazali kao pravi dobri momci. Cuga na meni jedne srijede! No dobro, koljeno sa strane, izlet je bio odličan, a nije falilo ni neočekivanih prizora: friški medo u snijegu, četverenoški uspon na Pivčevac, i slalomi s njega istog jer naprosto druge nije bilo, to su te čari snijega, zapravo Velebita kao takvog. 

WhatsApp Image 2023-04-09 at 12.00.16.jpeg
WhatsApp Image 2023-04-09 at 13.41.05.jpeg
WhatsApp Image 2023-04-10 at 13.32.13.jpeg

E da, pa zaboravih spomenuti da je magla zaista bila svuda oko nas, i da su markacije bile beskorisne, slava novoj tehnologiji, bez koje bismo još uvijek tumarali po velebitskim obroncima. The Mist. 

WhatsApp Image 2023-04-09 at 23.14.58 (1).jpeg

Povratak u dom podrazumijevao je dakako večernju klopu, koja je zapravo bila kao neki uskrsni doručak 2.0. Ali ne samo to! Planirano je bilo i iznenađenje povodom Markovog rođendana, koji je, osim torte (Mamine torte, to be precise) s nekolicinom svjećica, dobio i iznenadni posjet prijatelja. Bon anniversaire Marko! Zabava je potrajala do kasno u noć (rano jutro?), čemu ja naravno nisam bila svjedočila, jerbo me krevet, kakav god da bio, privukao već prije 22 sata. Umor je ponekad jači od dobrog društva i volje, makar i jedno i drugo bilo pod utjecajem alkohola (možda nedovoljno?). 

1.PNG

Treći dan (Uskrsni ponedjeljak)

Zadnje jutro na Velebitu, barem ovog izleta. Snijeg se oholio i te noći, a prema mjerenjima naše najviše meteorološke postaje, temperatura je bila ugodna -4 stupnja. Sasma OK. Uspjela sam maznuti koji komad Markove torte, mada mi zapravo nije jasno kako je ijedan komad uspio dočekati jutro, toliko je bila dobra, ruke ti se pozlatile, Ana! Objed, pakiranje, i put pod noge. Dio izletnika odlučio se spustiti sve do Krasnog, dok se drugi dio zadovoljio polovičnim spustom do parkinga na Babić Siči. Rijetki su oni koji su bili primorani spustiti se terencem. Ja sam među njima, damn. Nisu mi dali, ili nisam mogla, ne znam više ni sama, no u svakom slučaju, pametna odluka, ili… 

WhatsApp Image 2023-04-10 at 14.07.30.jpeg

Grupe su u spustu, terenac napunjen, Marko za volanom, Ivana kao ispomoć, a ja iza sa steznikom na koljenu kao kakva rolana šunka. Rolani smo skoro sve troje bili. Terenac je jedva prošao prvo skretanje od doma, pohvale Marku i Ivani na spretnosti, ja sam samo bila dio tereta, a situacija je bila toliko napeta da je opcija da sam se ipak otišla spustiti nogama/štapovima/na stražnjici bila itekako prihvatljiva. Spustili smo se do Babić Siče vozeći se 10 km na sat, a nedugo potom je s padina provirila i naša prva grupa planinara. Rasporedili smo se u aute i sišli do Krasnog gdje smo pričekali drugu grupu. Zavidila sam im. Cijelog tog jutra. Kao i ostatak dana. Krenuli smo natrag za Zagreb oko 13.30 sati. Nerado smo se oprostili od velebitskog obzora i Zavižana, koji se zaista dokazao da je između snijega, vjetra i sunca. 

WhatsApp Image 2023-04-09 at 20.54.02.jpeg

Autorica: A.H.


Oceanovih 11 na Zavižanu

11. – 12.3.2023.

Škvadra prije početka planinarenja

11.3. u 7 sati ujutro 11 planinara odlučilo se udobnost toplog kreveta zamijeniti planinarenjem na Velebit prema planinarskom domu Zavižan. Očekivalo se 60 cm snijega prema podacima Hidrometeorološkog zavoda. Što nas je nagnalo da krenemo na uspon u punoj ratnoj opremi. Ekipa je bila raspoložena, ispostavilo se da dobro dišemo zajedno te nam je vikend prošao brzo i nezaboravno. Odlučili smo se za kraću turu od kuće Oltari do planinarskog doma Zavižan, s obzirom da nismo znali koliko nas zahtjevan uspon čeka s teškim ruksacima.

Vrijeme nas na putu prema gore baš i nije pomazilo. Bilo je vjetrovito i maglovito tako da uopće nismo vidjeli gdje se nalazi planinarski dom, a kamo li gdje se nalazi Kvarner.

Nekakvih 200tinjak metara prije planinarskog doma
Spuštanje po tvrdom snijegu je zato bila glavna zabava vikenda.
Žinina faca sve govori, namrštene oči pokušavaju razbistriti buru i maglu ali baš mu i ne ide.
Ni magla ni vjetar ne uspijevaju ubiti Dorinu euforiju

Na kraju se ispostavilo da nam krplje baš i nisu bile previše od koristi jer je snijeg bio plitak i dovoljno tvrd da se može po njemu hodati. Svejedno su se neki odlučili u jednom trenutnu iskušati u hodanju u krpljama.

Oko 2 sata stižemo do planinarskog doma gdje se raspakiravamo, odabiremo svatko svoj krevet i sjedamo u blagovaonicu na predah. Dora, nova članica našeg društva, predlaže da odemo u obilazak obližnjih vrhova. Polovica ekipe uzima manje ruksake i odlazi u nove subotnje popodnevne avanture. Spuštamo se po stazi Velebitskog botaničkog vrta, probijamo se kroz šumu neoznačenim putevima gdje uživamo u dubokom snijegu.

Adamovo probijanje na guzici 🙂

Kako mi koncentrirano grabimo kroz snijeg, vjetar tjera maglu te počinjemo uživati u pogledu nakon što smo krenuli na obližnji vrh Balinovac.

Hike u nešto dubljem snijegu uz predivan pogled
Zalazak na planini je uvijek nešto jedinstveno i predivno (vidikovac Velika kosa)

Predvečer uz iće i piće nastavljamo druženje u domu.

Atmosfera u blagovaonici

Proveselili smo se uz pokoju pivicu i žesticu. Još je jedna ekipa očeva i sinova s nama dijelila dom te večeri. Sinovima je Bela prodavala priču da se Antonija ustvari zove Marija. Nakon što smo ostali sami u dnevnom boravku, Žina nam je otkrio svoju nježniju stranu te nam je uz solidno sviranje gitare pokazao da ima smisla i za pjevanje. U nastavku kratki video kako je to izgledalo. (P.S: Papageno nemoj slušati ove pokvarene gramofone 🙂 ) Pjevala se i himna ovogodišnje planinarske školice.

Drugi dan nas je dočekalo lijepo vrijeme. Odlučili smo ponoviti jučerašnju turu s time da smo u nedjelju odlučili obići i vrh Veliki Zavižan .

Kružnu turu oko Balinovca i Velikog Zavižana odradili smo bez teških ruksaka tako da su svi uživali u snježnim radostima. U nastavku ću vam pokušati dočarati kako je to ustvari izgledalo.

Vanja, snijeg i grana
Dora, šuma i visoki step
Trčkaranje kroz šumu
Spuštanje s vrha
Snježna panorama s Balinovca
Bela i Martina se nisu mogle strpiti do Zagreba 🙂
Zadnji pozdravi kameri na spuštanju iz doma prema autima

Kao fakultativni izlet odlučili smo posjetiti utočište za medvjede Kuterevo.

Nažalost, Adamovo zapomaganje (i simpatičan ubrzani obilazak utočišta) je na kraju nekako i meni stvorilo dojam da mi se ništa specijalno ne sviđa u tome što vidim medvjede zatočene unutar ograde. Makar je njima tamo vjerojatno bolje nego u cirkusu ili zoološkom vrtu gdje imaju još manje prostora za sebe.

Snježni pozdrav s Zavižana!

Autor: L.J.
Comments Off on Zavižan vs. Zavižan

Ljubavna priča o jednom konjaku na Krku

18. – 19.3.2023. Dan 1. Naša zajednička priča počinje sa druženjem jedne subote gdje sam načuo da se sprema dvodnevni izlet na Krk i u trenutku slabosti, a naivan i…

18. – 19.3.2023.

Dan 1.

Naša zajednička priča počinje sa druženjem jedne subote gdje sam načuo da se sprema dvodnevni izlet na Krk i u trenutku slabosti, a naivan i radostan, odlučio napraviti nešto za sebe i svoje opće psihofizičko zdravlje.

Otvoreni, kakvi već jesu u PD Izletniku, prihvatili su novog člana i dogovor je pao!

Posvećujem vikend sebi i zdravlju! Ooooo.. naivni i radosni Roberte.

Krenuli smo u dogovoreno vrijeme u 7 ujutro prema planu i već prije Karlovca, prema svome planu, posegnuo sam za osvježenjem u obliku Badelovog konjaka. Zanosni miris konjaka pronio se autom i zagolicao sva osjetila. Dugogodišnja tradicija i iskustvo su se osjetili već pri prvom gutljaju. Često zapostavljen i pogrdno nazivan „Mirogojček“ već je u prvom kontaktu odrađivao posao za koji je bio namijenjen.

Nakon 2.5 sata stigli smo na dogovoreno mjesto i ubrzo smo krenuli na stazu. Dan je bio savršen, 14 stupnjeva u hladu i oko 18-20 na suncu. Idealan dan za proći ovu stazu koju bi bilo jako teško proći po ljeti zbog velikih vrućina.. idealno. Odgovoran kakav jesam, završio sam bombicu u uvali Vela Luka(?) i još malo popravio dobro raspoloženje. Tu smo nas dva pajdaša bili uočeni od strane radosnih izletnika. Nazvali su mi pajdu „Mirogojček“ što je u meni, kao što će se pokazati kasnije, bilo sudbonosno te izazvalo otpor i inat.

Sama staza je bila za mene i moje nejake zglobove pomalo zahtjevna jer zahtjeva fokus i pažnju pri svakome koraku. Nakon pošteno odrađenih 24 000 koraka (fala Valentinu na tehničkoj podršci) vratili smo se kružno na polazišnu točku od kuda smo se umorni ali sretni uputili u svoje sobe. Nakon ispiranja prašine sa sebe došao je trenutak da iz sebe isperem i konjak, kasnije će se to pokazati nemogućim zadatkom.

Ispiranje sustava odrađeno je sa par lagera i nakon radosnog druženja u centru Baške na odlično postavljenoj klupici sa panoramskim pogledom na Bašku zaputili smo se u restoran na zasluženu večeru. Uvidjevši da imam problema sa prijemom potrebne količine tekućine prebacio sam se na kraća pića. Što god sam probao nije uspijevalo. Žeđ nije bila ugašena!

Kako se večera bližila svojem kraju neki izletnici su pronašli lokal u kojem su bili više nego radosni da prime izletnike u dobrom raspoloženju. Ušao sam unutra ne očekujući puno od nastavka večeri, sve do trenutka dok nisam pogledao na šank da vidim šta nude od kraćih pića i tu je u zapučku na kraju police stajao ON! Badelov konjak. Ne znam kako sam došao u posjed Badelovog Black konjaka ali to nije bilo to.. usput dobio priču iz prve ruke da je taj konjak dobila prije 3 godine od Badela i da to nitko ne pije.. vjerojatno u pokušaju razuvjeravanja. Naravno, neuspjelom pokušaju.

Dapače, probudio se inat! Bacio sam brzu procjenu koliko je prave stvari ostalo u boci i zamolio gospođu vlasnicu da mi rezervira to kaj ima da me neko ne preduhitri.

Slistivši zalihu shvatio sam da mi je vjetar tijekom dana nanio puno prašine u oči i da se počeo stvarati efekt zamagljenog vida pa sam zamolio Valentina (još jednom hvala na ljudskoj i tehničkoj podršci) da me vodi doma. Nisam naravno neodgovoran i bio sam svjestan da me sutra čeka naporni dan pa je došao trenutak da krenem na počinak.

Dan 2.

Zvoni alarm na mobitelu, mrzim ga kao što mrzim i sebe.

Zahvaljujući smještaju u par koraka smo došli do toliko željnog mjesta doručka i kako će se kasnije pokazati izvrsnom mjestu otrežnjenja pred naporan 2. dan. Nakon unosa nutrijenata, kave i cijeđene naranče koja će se pokazati kao izvrstan način za otrežnjenje.. o tome nešto kasnije.

Valentin i ja smo uzevši top poziciju postali centar za prijem radosnih izletnika i sabiranju dojmova prvog dana. Ne bi o tome pisao da se tu ne krije motiv za odabranu temu izleta. Naime, jedna od radosnih izletnica koja je navratila na ćaskanje mi je dala „kompliment“ da jako podsjećam na  jednog hrvatskog glumca, čije ime neću navoditi iz razloga zaštite dostojanstva glumca.

Okuražen i razdragan početnim komplimentom dobio sam i objašnjenje da se i taj glumac uništava Badelovim konjakom.. pomalo uvrijeđen da mi je samo to dodirna točka sa navedenim glumcem nastavio sam sunčanje i pogled u daljinu.

Nakon par hokejaških izmjena došao je trenutak otrežnjenja zahvaljujući cijeđenoj naranči. Doručak 5 i nešto eura, cijeđena naranča 6 eura. Ooooo surovi kapitalizmu! Pa koliko košta kila naranči i koliko treba naranči za 3 dcl. cijeđenih? Pomalo otriježnjeni krenuli smo hrabro na stazu.

Nevjerojatno je sličan kamen bio drugog dana kao što je bio i prvog. More nepreglednog kamenja, mora da su tu lažirali spuštanje na Mjesec koje se nije dogodilo. Vrijeme nam je još više išlo na ruku jer je bilo oblačno ali toplo .. dok ne zapuše. Tu me ni moje prezime Toplak nije uspijevalo zaštititi od hladnih vjetrova. Korak po korak skupilo se 20-tak tisuća koraka i sa druge strane smo se nagibom od 50% spustili do auta. Mora da me netko voli gore (hvala Mama!) pa da me sačuvao od ozljeda i moguće drame na stazi. Okrijepu smo potražili u vrlo dobroj piceriji gdje se dan prije odvijalo radosno druženje radosnih izletnika. Naravno da sam provjerio imaju li Badelovog konjaka i nakon negativnog odgovora obuzeo me osjećaj ponosa! Uspio sam, nema više nakon mene.

Pica je bila na razini dobrih zagrebačkih picerija. Pristojne cijene i ugodan ambijent. Preporuka za sve koji se nađu u Baškoj. Nakon unosa nutrijenata i kave zaputili smo se u Zg gdje smo nakon ponešto okretaja kotača i stigli. Radosni i umorni.

Još nešto.. konjak pijem rijetko. Sada ću više.

Zahvale:

Valentinu – za ljudsku i tehničku podršku

Marku – za strpljenje i odgovornost vođenja puta. Čak niz 50% nagiba, svejedno si drag i radostan.

Robertu „ Metli“ – za osiguravanja začelja kolone

.. i svim ostalim radosnim izletnicima s kojim sam dva dana dijelio lijepe i teške trenutke.

Autor: R.T.

Comments Off on Ljubavna priča o jednom konjaku na Krku

Type on the field below and hit Enter/Return to search