Izlet na Zavižan je bio jedan o uspješnijih izleta PD izletnika ako ćemo gledati po broju planinara koji su mu prisustvovali. U subotu rano ujutro, oko 8h, krenulo se autima do mjesta sastanka u Krasnome, točnije u kafiću Manjan. Nakon što su se skupili svi izletnici, popile kave i odvezli auti do mjesta povratka krenulo se s usponom. Prvi dio puta, makar je bio strmiji, prolazio je kroz šumu tj. hlad. Uskoro je nagib postao blaži i šuma je ustupila mjesto travnatim brežuljcima i suncu.

Planove za uspon na vrh Mali Rajinac je nažalost poremetilo krdo poludivljih konja koje nas je odlučilo izbaciti sa svojeg teritorija kojim je prolazio naš put. Razdvojeni na dvije skupine od kojih se jedna povukla niz padinu a druga vratila nazad putem kojim je i došla dostojanstveno smo napustili ‘tuđu zemlju’. Nakon ponovnog spajanja s lagano povrijeđenim ponosom smo krenuli do doma na Zavižanu.

U domu su nas dočekali ‘logističari’ koji su išlli direktno do doma sa hranom pićem i pokojim težim komadom opreme (i 2L odličnog sladoleda za koje je zaslužan Himi)! Slijedi priprema večere i druženje u ugodnu društvu uz dobru kapljicu kako to obično i biva na planinarskim izletima. Slavilo se do kasnih sati uz gitaru i palačinke. Večina izletnika je prespavala u domu dok su neki usprkos zabrani kampiranja u nacionalnom parku podigli šatore pored doma.

Nakon laganog buđenja iduće jutro otišli smo u razgledavanje botaničkog vrta udaljenog 10ak minuta hoda od doma. Sam botanički vrt je u obliku kružne staze okolo škrape. Slijedi spuštanje sa Zavižana i odlazak do mjesta Kuterevo na ručak u OPG-u Butina. Uz dobrodošlicu od domaćeg kruha sira i rakije slijedi ručak u obliku švedskog stola sa gulašem ili janjetinom. Za kraj smo obišli poznato utočište za medvjede gdje su nas volonteri upoznali sa ‘svojim stićenicima’ i načinom rada i brige za te predivne životinje.

S obilaskom utočista naša avantura se bliži kraju i kreće povratak u Zagreb.

Izvještaj: Goran Prodanović

photo 1 Vlatka Smolek

photo 2 & 3 Mirela Šavrljuga

Vjetar nas nije volio
Mjesto radnje: Baranja-Vojvodina
Vrijeme radnje: 4.-.6.4.2015.
Likovi: 2 izletnice i 6 izgrednika
Ruta: Osijek-Sombor-Osijek
Total:164 km i jedna izbušena guma

Obzirom da univerzalni vojnik Juric nije bio na ovom izletu ponudila sam se napisati izvještaj jer sam ovaj put ja osjetila kako bez muke nema nauke. 🙂 Dio izletnika krenuo je već u subotu vlakom za Osijek i prespavao u kampu u mjesto Kopačevo, cca 12km od Osijeka, nedaleko samog ulaza u Kopački rit. Dečki su u subotu čekajući naš nedjeljni dolazak već odradili 50ak km kroz Kopački rit, vidjevši pritom čitavi zoološki vrt, dvorac Tikveš (u kojem su nekoć obitavali drug Tito i mnogi svjetski državnici) te zabilježili jedan selfi pada sa bicikla.

Trio Kušek-Džeba-Švraka krenuo je Slavonija ekspresom u nedjelju i za ekspresna 4 i pol sata stižemo u Osijek. Iz samog Osijeka kreće poznati Eurovelo 6 zajedno sa Panonskim putem mira kojima smo i mi pedalirali. 1. dan vozimo Baranjom asfl. cestom prema graničnom prijelazu Batina. Beskonačno ravna cesta prolazi beskonačnim ravnicama kroz napuštena sela i ona manja naseljena živopisnih imena, Zmajevac, Suza, itd. Na kraju te beskonačnosti ponekad se ukažu 2 drveta do kojih nikako doći jer se jednoličnost poigrava umom pa se čini da drveće odmiče kako mu se bližimo. Cesta je markirana smjerokazima međunarodne biciklističke rute Eurovelo6 i Panonskog puta mira. Iako je bila najavljena kiša, vjetar je tog dana odlučio biti neprijatelj i neprestano puhao ravno u prsa ko’ da mu je zadnje.

Krenula sam na biciklijadu sa traktorskim gumama (29cola) što je na tom vjetru zajedno sa bisagama bila prava pasija. Dok je vjetar razbacivao ptice po zraku i fijukao kroz kacigu moji kvadricepsi su plaćali danak ameterizmu. U jednom trenu odustajem i guram bajk jer sam tako bila duplo brža. Gurajući ga,osjećam kako mi vjetar odnosi volju za životom zajedno sa onim pticama. Tu uskače Džeba terminator i mijenjamo bajkove. G.I. Džeba mi pravi društvo dok su dečki već dobro odmakli ispred nas. Postaje lakše te sad brže napredujemo. U selu Suza nedaleko granice u birtiji nas čekaju dečki. Okrepa, topla čokolada i odmor su napravili svoje te dalje nastavljam kao nova. Degustaciju poznatog baranjskog fiša ostavljamo za drugi put obzirom da se treba prethodno najaviti. Ekipa na graničnom prelazu Batina za kućnog ljubimca ima XXL vepra koji obitava u kanalu. Pedaliranje dalje nastavljamo malom omaškom prometnom magistralnom cestom (što sutradan ispravljamo) i za cca 3h stižemo u Sombor.

Cesta također prolazi manjim selima, a pobjedu odnosi mjesto Bezdan. U Bezdanu postoji birtija imena Kornati, ex.Vietnam u kojoj se razbijena čaša plaća 200 dinara i nitko ne pije na dug. Zakoni su to koji vladaju njezinim zidovima. U Sombor stižemo sa mrakom oko pola 8. U bike campu Long route u samom centru Sombora nas dočekuju sa kavom i rakijom presimpatični i ljubazni vlasnici. Kamp je za svaku pohvalu sa više nego pristupačnim cijenama. Obzirom da smo došli van sezone i u vrijeme obnove kampa, vlasnici nam nude smještaj u 2 sobe za svega 3 dinara kako ne bi dizali šatore. Nakon kratkog odmora g.Predrag nas provodi centrom Sombora prema restoranu. Sombor nas jednoglasno osvaja. U fensi restaču za sitne pare izjedamo ogromne količine hrane a tulum je ovaj put podbacio tj. nije ga bilo. Napaćeni i siti odlazimo spavati prije ponoći.

Naspavani iz Sombora krećemo ovaj put prema manje prometnom i prirodno bogatijem Bačkom Monoštoru. Vjetar je bio blagonaklon i malo promijenio smjer u bočni sa tendencijom u prsni. Oko 11h stižemo na granični prijelaz Batina gdje Nemanja biva žrtvom nasumične kontrole dečki iz krim policije. Izgrednik pobjeđuje i pičimo dalje. Svega par km od granice skrećemo na nasip koji prolazi Kopačkim ritom dužinom oko 30 km.

Truckajući se makadamom uživamo u močvarnim livadama i šaševima najstarijeg parka prirode u Hrvatskoj grijani zrakama sunca, bez zvuka automobila uz krckanje kamenja pod izletničkim gumama. Na pola puta ručamo uz nasip dijeleći međusobno ostatke hrane. Oko 3 sata stižemo u Osijek. Slavonija ekspres prekrcana studentima i radnim narodom na vrijeme je stigla u Zagreb kasnivši 40ak minuta. 🙂

za kraj ovog izvješaja:

Drugovi moji, radni, veseli, bicikle voze, ponositi svi.

Drugovi moji, radni, veseli, pobede nove nosićemo mi!

Jelena Švraka

Kako kažu naši stari, “prvo, pa muško”, pa je tako i mene snašao zadatak da nakon svojeg prvog izleta s PD Izletnikom napišem kratak izvještaj o osvajanju Svetoga brda – drugog najvišeg vrha Južnog Velebita.

Nakon kratkog stajanja i svima prijekopotrebne kave, skupili smo se u Selinama na ulasku u Nacionalni park Paklenica u subotu 30. lipnja oko 11 ujutro.

Na prvu prepreku smo naišli prije ulaska u sami park, a manifestirala se u srdačnom nadzorniku Nacionalnog parka koji je nas ljubitelje prirode i pomagače na obnovi skloništa u Vlaškom gradu prisilio da platimo dvodnevnu ulaznicu za posjet parku, prijeteći nam zaplijenom jednog od izletničkih vozila. Nakon neuspjelih pravničkih pregovora i neuspjelog pokušaja uštede karte za najmanjeg člana družine popustili smo, te smo uletili u kanjon Male Paklenice nešto prije podneva s kartom u džepu i velikom željom za visinama.

Na početnim koracima su me morile razne brige: Hoću li se uspjeti popesti do vrha? Hoću li putem umrijeti od gladi? Ili žeđi? Hoću li poginuti pod šapom neke nepoznate velebitske životinje? Najviše od svega me ipak brinulo hoću li poginuti pod šapom meni još nepoznate životinje zvane Izletnici. No Izletnici, koji su me unatoč nepoznavanju vrlo brzo prihvatili u čopor, simpatična su endemska vrsta koju osim raznolikosti krasi velika odvažnost i britki smisao za humor. Tako se zahvaljujući njima svaki moj korak činio lakšim, te je prolazak kroz stijenoviti kanjon Male Paklenice bio puno zabavniji nego što je djelovao na početku. Bilo je tu penjanja rukama i nogama, preskakivanja provalija, dizanja po sajlama, prelazaka preko potoka i oštrog kamenja.

U svoj toj razigranosti te uživanju u spiljama i na jezercima sasvim smo zaboravili na vrijeme i shvatili da prije mraka moramo proći još 700m visinske razlike do Ivinih Vodica gdje smo trebali postaviti šatore i prenoćiti. Šutke smo se zaletili i u 3 sata stigli na prvo odredište sa zadnjim usponom zavidne strmine na kojem su i najiskusniji Izletnici tu i tamo ispustili uzdah napora.

Zbog zahtjevnosti puta i sveopćeg umora izletničke vojske nije se žestoko tulumarilo, ali su se uz vatru i roštilj simpatičnih susjeda iz skloništa prepričavale razne bajke i legende iz društva te smo se u ranim noćnim satima svi zasluženo onesvijestili po šatorima. Nakon dobrog sna i jutarnje kozmetike oko 9 ujutro smo se zaputili preko Vlaškog grada prema našem finalnom odredištu.

Stazu su krasile zelene i ledene udoline, najšarenije velebitske cvjetne vrste, a sreo se i poneki pas s GoPro opremom na leđima, koji je u nekim Izletnicima probudio sumnju u nužnost kupovanja Drone kamere za snimanje izleta.

Piktoreskni krajolik na tren je zasjenio veliki oblak koji se na sreću razbio odmah po dolasku na vrh i otkrio fantastičan pogled na oba paklenička kanjona i okolne jadranske otoke.

Nakon brzog uspona na završnih 1754m nadmorske visine, kratkog odmora na Svetom Brdu, te fotografiranja i markiranja križa, kružnom stazom smo se zaputili natrag do Ivinih Vodica gdje smo spakirali šatore i zaputili se prema kanjonu Velike Paklenice gdje je završavao naš izlet. U izletničkim redovima se već jako osjećao umor, ali svi su stoički odradili svaki korak vrlo zahtjevnog puta, te smo se vrlo blizu kraja staze zasluženo nagradili hladnom okrijepom u Borisovom domu.

U Velikoj Paklenici nas je već snašao mrak, te smo na žalost kroz taj kanjon već vrlo iscrpljeni morali projuriti. No ipak smo zvučnim osjetilima uspjeli iskusiti zanimljivosti šumova vode i pod sjajem mjesečine pregledatli obrise Anića kuka i ostalih okolnih strmih stijena.

Put je završio velikim finalem na toplom asfaltu parkiralištu Velike Paklenice gdje smo u 10 navečer na karimatima utonuli u san čekajući povorku iz Male Paklenice koja je mijenjala gumu na jednom od službenih vozila puta. Vratili smo se u Zagreb u 2 30 ujutro radosno razmišljajući o idućem izletu i sutrašnjem radnom danu.

Tanja Haraminčić

Prvi izlet i već me dopalo pisanje izvještaja. Plan je bio da se ide na Triglav pa na Velebit, ali slovenski lobi je opet pobijedio, jer je najavljeno prekrasno vrijeme bez kiše. Masu ekipe je kasnilo na ukrcaj u bus, tako da se moje kašnjenje od par minuta nije ni primjetilo. Uručena mi je iskaznica planinarskog društva, maštovitog i orginalnog imena, “Izletnik“ i sve je bilo spremno za polazak. Putem je bilo veselo i umjereno živahno, jer se čuvala snaga za penjanje, hodanje, planinaranje. Taman kada smo se iskrcali iz buseva, presvukli, natukli spize i napravili 17 koraka prema zadanom cilju, počeo je brutalni pljusak. Nekoliko vrućih glava je imalo želju krenuti i po jakom pljusku, ali je prevagnula razborita večina te se ipak odlučilo strpiti uz pomoć pive i ostalog alkohola, u obližnjem ugostiteljskom objektu.

Krenulo se nakon nekih 2 sata odgode i moram priznati da mi je bilo teško. Osjećao sam se poput starog traktora. Uvijek sam planinarenje zamišljao kao neku vojnu postrojbu u kojoj prvi i zadnji koračaju istim tempom, no to je bila samo moja iluzija. Stvarno stanje na terenu je totalna suprotnost. Dosta raštrkano, puno malih grupica, što je na kraju krajeva i logično. Došlo se do prvog doma i time je završila najteža etapa. Lagana okrijepa, čekanje “sporijih tempaša“ i nastavak do cilja.

Hodanje je postalo puno ugodnije, jer je put bio blaži te sam imao više zraka koji sam trošio na razgovor s kolegama izletnicima. Dotaknuli smo razne teme, preko krize na Bliskom istoku, Ukrajine do robnih marki za planinarenje. Na kraju je Iggy raskrinkao sve te silne priče o neophodnoj, kvalitenoj i skupoj planinarskoj opremi sa svojim “šrot“ tenisicama od 100 kn, s kojima je bez problema odradio kompletan izlet. Predvečer smo stigli do prenočišta pored kojeg je jezero ili dva, ali ekipa se nije dugo zadržala u bajkovitim prizorima nego je navalila na grah, gulaš i naravno alkohol. Da sve ne izmakne kontroli se pobrinula kiša i neljubazni domaćini koji su zajedničkim naporima razbili tulum i otjerali vesele planinare u krevet.

Sutradan ujutro krećemo dalje i dobivamo odgovor zašto je Triglav jedini nacionalni park u Sloveniji. Zaista lijepi prizori pred kojima zastajemo i kojih se nikako zasititi. Skupljamo snagu i krećemo dalje do trećeg doma u kojem tražimo okrijepu i nakon kojeg naša avantura polako poprima silaznu putanju, jer joj se bliži kraj. Pokušali smo zaključiti debatu o otpadu ili smeću koje planinari moraju ponijeti sa sobom. Pitanje je bilo, da li je limenka koju smo naručili i platili u dotičnom domu, naše smeće ili smeće od doma. Oko odgovora se nismo složili, ali smo svejedno morali krenuti dalje teži za par grama smeća koje smo skupo platili. Bez obzira na smeće, skupi slovenski domovi se nisu baš obogatili našim dolaskom jer smo u velikoj mjeri glumili česke turiste, blagujući konzerve koje smo ponijeli sa sobom. Silazak sa planine je bilo u laganom tempu i laganoj priči i u ogromnoj ljepoti prirode oko nas. Sve u svemu jedno pozitivno iskustvo, vrlo dragi i otvoreni ljudi s kojima je bio užitak planinariti. Ponovilo se.

Krešimir Škarić

Iz Zagreba u subotu krećemo hrabro. I rano. Dogovor je Lidl u Gospiću pa do Brušana. Jer Izletnik voli Lidl. I uvijek ga pronađe. Pa čak i u Gospiću. Tamo su se kupile neke potrepštine koja će obilježiti daljnji tijek događanja i zbog čega će se ime našeg sudruga Ive često spominjati. Toliko često da je i imao dojam da je na izletu bio. Iako ni Ž. od Ždrilskog kuka vidio nije. Da li smo mi? Slijedi u nastavku.

Ruksaci su teški kako i priliči. Izlet je dvodnevan pa svi nosimo vreće, karimate, dijelove šatora, nezamjenjive kobasice za roštilj, litru senfa, nekoliko litara vode. Tu i tamo koje pivo. I pelin. Naš dragi vođa ovog pohoda je ovo zadnje zažalio.

Krećemo. Nas 12. I dva psa. Pentramo se kroz šumu i kamenjar. Uz pokoju stijenu koju treba prekoračiti sve je više manje bezbolno. Stižemo na Sadikovac. Pogled na divotu sa svih strana. Klasično velebitski. Potom prema Ždrilu. Zatim, jer nam u životu nikad nije dovoljno uzbuđenja, skrećemo sa staze i na divlje kratimo putanju. O detaljima ove pustolovine neću, preživjeli smo, to je bitno. Put nas ponovno vodi kroz šumu gdje putem srećemo biologe koji mjere širinu debla drveću. Mislimo si „kul, štagod..“. Možda je razlog tomu što smo umorni. Jer jesmo. Hodamo već 6 sati. Većinom uzbrdo. Svi mislimo samo na kobasice u torbi i pivo. Skoro.

Napokon. Sklonište u Ždrilskom sedlu, planinarskom prijelazu na putu iz Brušana do Podgorja. Članovi PD Panja su već tamo. Planinarsko sklonište na velebitskom Ždrilu, rezultat je entuzijazma arhitekta Ivana Juretića koga smo imali čast tom prilikom i upoznati. Naime, zbog nepristupačnosti lokacije za ikakva vozila osim onih letećih još jedan entuziast, pilot Matić iz Vodica, i njegov stari helikopter priskočili su u pomoć arhitektu Ivanu i dobremili dijelove skloništa na lokaciju. Juretić je, kaže, 21 dan boravio u šatoru i uz pomoć svojih desetak prijatelja, sastavio sklonište.
Postavljamo šatore i sjedamo uz vatru. A ostalo. Ostalo je povijest.
***
Divno. Divno jutro. Budimo se na livadi Ždrila. Sunčan dan. Pogled puca na more i obližnje otoke. Izležavamo se još neko vrijeme. Primjetivši precjednika kako odlučno korača prema skloništu krećemo za njim. „Radna akcija, ljudi !!“. Vrijedni članovi PD Panja i još vrijedniji Izletnici pomažu nositi cjepanice za ogrijev koje je naša draga Ane tako lijepo složila uz sklonište. Drugi nose kamenje kako bi mjastor od suhozida kamenjem zaštitio skloniše od snijega i vjetra. Pomažemo jer volimo pomagati, a dijelom jer je dobro za razbuđivanje. Arhitekt je zadovoljan.

Družimo se još pokoju minutu, slikamo zajedničku fotku s novostečenim prijateljima i planiramo put natrag. Nakon vijećanja čiji je presudni faktor bila čudna tekućina iz Lidla popijena predhodne večeri i zamor našeg vođe puta, odlučujemo kako na sam vrh Ždrilskog kuka nećemo. Pritom smo spomenuli Kušekovo ime još koji put. Da se ne zaboravi.
Vraćamo se preko Konjskog dijelom puta hodajući po staroj Terezijani. Nakon kojih 4 sata eto nas u Baškim Oštarijama. Tamo se kratko, ali slatko okrepljujemo i krećemo put Zagreba.
Bilo je lijepo kao što i uvijek bude. Sjećanja ćemo podebljati fotodokazima i ovim izvještajem. Da se zna 🙂 PDIzletnik4ever

Izvještaj: Diana Brozić

photo 1 & 2 Diana Brozić