Ovo je bio prvi zajednički doček Nove godine članova PD Izletnik i njihovih prijatelja. U tri dana okupilo nas se 40-ak u planinarskoj kući Mance simpatične gospođe Janje u Begovu Razdolju. Kuća je na super lokaciji, točno preko puta lokala Gorje u kojem su se često ispijale kave.

Osim što se družilo i feštalo kako se to priliči jer se isparaćala stara i čekala nova godina, naravno i hodalo se je. Okolica najvišeg naseljenog mjesta u Hrvatskoj pruža dosta toga zanimljivog po pitanju planinarenja pa su  tako 01.01. ranoranioci odlučili iskoristiti posljednji dan prije najavljenog snijega i posjetiti strogi rezervat prirode Bijele stijene. Ok, prvotna ideja je bila proći i Vihoraški put, ali ipak se nije toliko rano ustalo. Uz fotografiranje spomenika smrznutih partizana na Matić poljani i upijanja zraka sunca, odvezlo se do početne točke hodanja, nedaleko od Marinog groba od kud se krenulo do vrha Bijelih stijena. Nakon krakog predaha na vrhu nastavilo se prema planinarskoj kući  i skloništu  HPD Kapele pa dalje kružno natrag do auta gdje se ispijao Robertov šampanjac.

Oni koji su još nešto kasnije ustali iskoristili su dan za šetnju Vražjim prolazom i Zelenim virom. Kasnije uvečer po običaju nismo se mogli usuglasiti kome je bilo taj dan bolje. Druženje se nastavilo uz zanimljive kvizove koje su osmislili Burek i Potočnjak, a i pale su prigodne nagrade pobjednicima.

Sljedeće jutro, 2.2. većina je krenula natrag za Zagreb, a 15-ak hrabrih se točno u podne uputilo prema Bjelolasici. Tabanalo se dva sata dosadnom makadamskom cestom do Žute poljane pod ledenom kišom koja je prešla u snijeg u trenutku kad smo se počeli uspinjati prema vrhu. Citirat ću Valjka da „Bjelolasica nikad ne iznevjeri“ pa tako nije niti ovaj put.

Sa snijegom je došao poslije i mrak pa se po šumi  i tražio pravi put, gubilo se pa se pronalazilo i tako. Izbili smo na greben pa na vrh pa se spustili do skloništa, malo odmorili pa natrag za Begovo.  Bio je to nekima, kako su rekli, jedan od gorih izleta. 🙂 Umjesto predviđenih 5ipo – 6 h, trebalo nam je 8 h, rekla bih taman da Begovo napustimo u zadnji čas jer su padale krpe snijega, a ralice su srećom odradile svoje. U Zagreb smo došli iza ponoći.

Završit ću s tim da je u ta tri dana bilo raznoliko, baš onako kako ja volim, lijepo, rekla bi 🙂

Iva Džeba

događaj: Izlet na Okić

vrijeme: ugodno i sunčano

sudionici: 25 homo sapiensa, 3 canis lupus familiarisa… svi iz porodice Pd Izletnik

U Pd Izletniku polako postaje pravilo da novi članovi nakon prvog izleta pišu izvještaj pa je tako odlukom poštovanog podpredsjednika uz slaganje predsjednika ta ugodna obaveza, nakon izleta na Okić, zapala mene. Okupljanje je započelo oko 9  sati ujutro u selu Rude koje se nalazi u podnožju Samoborskog gorja, nakon jutarnje kave čiji okus neću komentirati ali još ga se sjećam (usput rečeno to je bila jedina loša stvar toga dana), polako smo krenuli kroz selo. Iako sam pomalo strepio od tempa i napora i pitao se hoću li izdržati, odmah nakon polaska zaključio sam da je strepnja bezrazložna, Izletnik krasi solidarnost i svi su obazrivi prema svima, prvi se okreću prema onima iza, usporavaju, čekaju, a kada naiđe kakvo prometalo oni iza viču „AUTO!!!“,  pa se svi sklone u stranu i ostanu čitavi. Iz Ruda smo pokušali izaći preko polja, ali to ipak nije bilo moguće te smo do početka šume i relativno zahtjevnog uspona došli asfaltiranim seoskim putem. Selo ima razne mirise i nisu svi ugodni ali su me ipak taj dan vratili u djetinjstvo i podsjetili na prošlost…Dok smo hodali prema usponu u glavi mi se stvorila „misao“ da sam pripadnik čopora koji hrabro ali s poštovanjem ide uloviti planinu.

Prvi uspon je poprilično zahtjevan i obilježili su ga mokra zemlja, sklisko kamenje, lišće koje bježi ispod nogu, mlataranje štapovima (tu mislim na sebe, još jednom isprika Mariu i svima koji su hodali iza mene), znoj koji probija i teški uzdasi gotovo svih pripadnika čopora, međutim čopor je nakon nešto više od sat uz jednu kratku pauzu ostao na broju i stabilno i postojano stigao do prvog odmorišta, a to je planinarski dom Željezničar na Oštrcu, nadmorska visina je 691 metar. Nakon odmora i nekoliko pojedenih milki, domaćica i raznih drugih nepcu ugodnih grickalica došlo je vrijeme da se krene dalje…

SAVJET: Ako netko odluči ponijeti milku s namjerom da počasti pripadnike čopora neka pokuša izbjeći onu punjenu jagodom, čini mi se da je pripadnici uglavnom manje vole ili uopće ne vole.

Uslijedio je još jedan vrlo kratak uspon do 752 metra nadmorske visine, a nakon uspona odmor od desetak minuta, umjesto opisa onog što se vidi s vrha reći ću samo da „slika govori više od tisuću riječi“.

Nakon slikanja započeli smo spuštanje prema Lovačkom domu „Srndać“ gdje smo  ručali. Hrana je bila vrlo ukusna, cijene novčaniku ugodne.  Nisam baš ljubitelj „teške“ hrane ali kiselo zelje s divenicom uz pivo odlično se sljubljuje uz planinarske napore.

Ručak je završio i nakon kratke rasprave trebamo li nastaviti prema drugom vrhu po visini na Samoborskom gorju – Plešivici ili krenuti prema Rudama i autima odlučeno je da se  nastavi prema autima jer bi nas na Plešivici vjerojatno ulovio mrak. Uslijedio je put do Samobora, druženje uz pivu…

Tek navečer sam pogledao poruke u mobitelu koje mi je poslala kolegica pomalo teškog karaktera, jedna je glasila: „ Nadam se da si uživao ali obzirom da se nisi javio cijeli dan nadam se i da imaš upalu mišića, sigurno nećeš na posao do četvrtka“. Uživao jesam, mišiću su boljeli, bio je i poneki grč (magnezij pomaže) na poslu sam bio u ponedjeljak – odmoran. Ovu priliku želim iskoristiti i posebno zahvaliti Mariu Jesihu jer me uveo u čopor te Ivi i Ireni koje su mi prve pružile dobrodošlicu  i informacije.

Robert Ćurić

-O limuzinama-

Ako me sjećanje dobro služi iz Zagreba je krenulo 5 limuzina sa otprilike 20 izletnika I prijatelja. Krenulo se sa starog mjesta iza Lisinskog prema Sloveniji. Putem smo stali u nekom mjestu u slovenskoj slaščičarni na kolače i kavu. Potom smo krenuli prema Austriji. Ubrzo ulazimo u Austriju. Oblačno je i maglovito. Uz malo gubljenja po austrijskim cestama napokon nalazimo pravi put i kroz par minuta se parkiramo na šljunčani parking podno žičare u predivnoj blajburškoj dolini. Pakiramo ruksake i jedemo ostatke hrane od doručka. Atmosfera je odlična. Svi su nabrijani. Ovako izdaleka Peca se nije doimala kao teško brdo, no svoje pravo lice je sakrila u magli tako da je bilo nemoguće povezati prije pročitane opise o njoj kao najvišoj planini istočnih Karavanki. Zanimljivost Pece je da se dvije trećine planine prostiru na području Austrije, a jedna trećina na području Slovenije.

-O tradiciji i zagrijavanju-

Već tradicionalno započinjemo uspon u 12:30h. Nekolicina izletnika prije pokreta odlazi do obližnje birtije i tamo biva upozorena da je već prekasno da se kreće klasičnim putem prema gore te da je pametnije da dio uspona skratimo žičarom. Nakon kratkih izgredničkih konzultacija odlučujemo da nam je taj scenarij svima ispod časti i krećemo pješke prema gore. Prolazimo kraj početne postaje žičare na 658 m n/v. Vrh na koji idemo zove se Kordeževa glava i nalazi se na 2125 m n/v. Svuda oko nas spuštaju se biciklisti i svoje skupe bicikle trpaju u kabine žičare i idu gore. Izletnici vole bicikle tako da sa blagom ljubomorom gledamo te prizore 🙂 Lagano krećemo hodati. Čeka nas uspon od 1467 metara do vrha. Prvih pola sata zadihani hodamo pašnjacima okruženi kravama dok nam za vratom pušu žičare. Vrlo brzo ulazimo u šumu i pratimo blatnjavi traktorski put. Tu se malo gubimo ali na sreću i sretno nalazimo.

-O planinarenju-

Razmišljao sam što sada ovdje napisati o hodanju po planini…jer ipak smo to radili većinu vremena…Zapravo o tome uvijek razmišljam kada se vratim s izleta i prijatelji ne-planinari uvijek pitaju kako je bilo na izletu. Uvijek mi nedostaju riječi. Mogao sam tu napisati da je bilo jako strmo veći dio puta (onako pošteno strmo), da je bilo sklisko i blatnjavo, da je drveće bilo te i te visine i te i te boje, da je zrak bio vlažan, da je Valjak nosio šešir, da je Mare, Jeleni i još nekolicni ovo bila prva planina u životu nakon Medvednice i odmah uspon na 2000 m, da sam ja proklinjao svaku cigaretu koju sam strpao u pluća, da je grmilo i još tisuću stvari. I onda shvatim da sam zapravo došao do odgovora na ono pitanje: “Koji je smisao planinarenja?”. U nemogućnosti ili čak besmislu opisivanja hodanja, napora i druženja na planini krije se smisao planinarenja. Ti trenuci izmiču opisima i objašnjenjima jer ne trebaju iste i dobro da je tako. To nas tjera da stvari proživljavamo uživo. Jer život je ekran najveće rezolucije. Da se bacamo u nova iskustva, u nepoznato. Tako da eto Neno… to ti je smisao planinarenja.

-O drugarstvu i ispravnim odlukama-

Nakon 2 sata uspona dolazimo do križanja staza. Jedna vodi klasičnim putem, a druga preko fearrate “Walter Mory klettersteig”. Tu smo prizalogajili i odmorili. Dio ekipe koji je mislio na ferratu ipak odustaje od svog nauma jer zaključuje da će biti potrebnija cijeloj grupi u savladavanju Pece. Na kraju se ispostavilo da je to bila vrhunska strateška odluka. Nakon još sat vremena blažeg uspona izbijamo na akumulacijsko jezero i koristimo ga kao pozadinu za fotografiranje. Par sretnih i par vatrogasnih fotki i krećemo dalje. Već pomalo umorni savladavamo azimut ravno uzbrdo po crvenom skijaškom spustu. Tu ulazimo u gustu maglu i od tog trenutka pa do planinarskog doma tapkamo kao guske u magli. Na pola sata od samog vrha dolazimo do smjerokaza koji pokazuje kuda trebamo ići. Tu se malo razdvajamo pa neke lovi panika. Tko nikad nije bio izgubljen u magli na planini ne zna koji je to osjećaj. Lagano već stežu mrak i zima. Nakon pola sata izbijamo na Kordeževu glavu, fotkamo se i veselimo. No već trenutak nakon realnost kuca i ukazuje na činjenicu da je već kasno i da je potpuni mrak, a do doma nas još čeka 1h i 30 min spusta po zahtjevnom terenu. Brže bolje krećemo prema domu.

-O čeonkama i glazbenim ukusima-

Oni koji imaju čeonke stavljaju ih na glave i pale, a oni koji nemaju, a takvih je bilo dosta (znate tko ste) raspodjeljujemo u grupe od po dvoje na jednu osobu s čeonkom. Lagano ali sigurno oni s čeonkama vode ove bez poput Arijadnine niti niz krušljive stijene Pece. Prodanović cijelo vrijeme pušta spore (sporne) glazbene hitove sa svojeg mobitela i tako nekima još više otežava već ionako tešku situaciju. 🙂 Nekima pak njegova glazba podiže raspoloženje i olakšava im spuštanje. Polako ali sigurno ostavljamo vrh iza leđa i približavamo se domu. Negdje tamo daleko treperi svijetlo ali nikako doći do njega. Slika koja se često ponavlja. Umorni i u laganom deliriju osjećamo kako se vrijeme sve više usporava. I kada se noge već počinju vući evo nas pred ogromnim domom na Peci na 1665 m n/v. U nevjerici gledamo ugašena svijetla i zatvorena vrata. Zar je moguće da nema nikoga?!!? Ma nije moguće… Kucamo i iz doma izlazi starija gospođa (domarka) koja je u jednakoj nevjerici kao i mi par minuta prije. Mislila je da mi uopće nećemo ni doći. Pušta nas unutra.

-Uđite, raskomadajte se iliti o poznatoj slovenskoj gostoljubivosti.-

Ulazimo u dom lagano promrzli i zauzimamo svoje pozicije na drvenim klupama i stolovima. Bacamo stvari kraj peći na sušenje i nekako bi se svi najrađe smjestili u sobe i kasnije prionuli večeri. Ali nije išlo tako lako. Domarka je bila tvrd orah. I dalje vidno iziritirana što smo poremetili njen plan da subotnju večer u miru provede uz omiljenu seriju zabranjuje nam da se smjestimo u sobe na katu uz objašnjenje da mora vidjeti u kojim sobama ćemo spavati. Ali ne zna ona tko je došao u njen dom. Uvijek isti pojedinci, počasna garda PD IZGREDNIKA, spremna za raditi nered kreće u akciju i odlazi u sobu na katu bez pitanja dok domarka grije večeru. Kada je glavešina doma uvidjela što se događa na nas sjedioce u blagavaoni zakortljana je lavina bijesa. Svi se gledaju u nevjerici i pitaju u sebi hoćemo li ostati bez večere radi tog incidenta. U tom trenutku ulijeće najsjajniji vitez oboružan dugim neumornim jezikom i božanskim šarmom. Tko drugi nego Ico himself. Velemajstorskim potezima, pravovremenim laskavim namigivanjem i toplim riječima umiruje domarku i iz bezizlazne situacije okreće sve u našu korist. Miris uznemirenog gulaša već nadražuje maštu.

-O Matjaževom loncu-

Nakon dvadeset minuta u tanjurima pred nas počinju padati darovi s neba. Naizgled klasični gulaš s manje crvene paprike sve nas je zavarao. Dakle, o tom jelu se ništa nezna. Nitko od izletnika nikad ga nije probao. Fino je mirisao, a u njemu je plivao cijeli plov nepoznatih sastojaka. Gljive, slanina, kobase, povrće i tko zna što još ne. Nitko se nije niti pitao. Žlice su svojski radile i grabile. U njega se umakao fini kruh- mješavina lembasa i mane. Točno onako kako je to vjerojatno radio i kralj Matjaž koji prema legendi spava pod gorom Pecom. Napokon siti i na toplome aktivnost nam počinje opadati. Nakon piva, dva većina se povlači u odaje. Ali naravno da to nije bio kraj večeri za sve.

-Zašto Genije?-

U blagavaoni je ostalo nekoliko izletnika i većina izgrednika. Domarka nas je sad uljudno zamolila da svi krenemo prema odajama jer već je bilo 23h, a to je po slovenskom vremenu već iznimno kasno. Nevoljko smo na to pristali ali tu se dogodio prijelomni trenutak. Rijetko viđena situacija u kojoj Genije pred svima demonstrira zašto ga tako znaju u kvartu, Jabuci i šire. Kirurškom diplomacijom ispregovarao je gajbu piva za izgrednike na katu. Sad opet veseli i nasmiješeni gasimo svijetla blagavaone i penjemo se u sobe.

-Priča za laku noć I borovniček-

Uz zezanciju, pokoje pivo i borovnice iz borovničeka lagano tonemo u san. Neki lakše, neki teže. 🙂

-Jutro i drugi dan-

Budimo se u pristojno vrijeme. Doručak prolazi uz prisjećanja na jučerašnje dogodovštine. Lagano se pakiramo, plaćamo dugove, fotkamo ispred doma i put pod noge opet prema Kordeževoj glavi u nadi da ćemo danas nešto i vidjeti s vrha. Nakon pola sata hoda dolazimo do križanja gdje jedan put vodi preko ferrate na vrh, a drugi lakšim putem kojim smo se sinoć spuštali.

Pet odvažnih odlučuje se na ferratu kako bi si opravdali što su dan prije teglili kile opreme na 2000 m visine. U sastavu Prodanović, Valjak, Piskač, Bačić, Juric i Kušek ferrata od 1h 15min pregažena je kao plitak potok. Nekima prva, nekima tko zna koja, a nekima druga makar su se nakon prve kleli da ih ferrata više nikad neće vidjeti. Ostatak ekipe je pošteno potegnuo tako da su vrh osvojili prije “ferataša”.

Svi zajedno našli smo se na toplome u restoranu kod stanice žičare prema dolje. Pala je odluka da se dio izletnika spusti atraktivnom žičarom do autiju. “Ferataši” kakvi jesu (časni ljudi) odlučili su spustiti se pješke korak po korak kako su se i popeli. Spuštanje je potrajalo mada smo sjekli azimutom prema podnožju planine. Put su nam presijecale mnogobrojne biciklističke staze pune vozača čijim smo se vještinama divili i koji su ublažili monotoniju spuštanja. Nakon 3 sata tabananja napokon dolazimo do parkiranog auta. Ekipa koja je išla žičarom već je otišla. Umorni sjedamo u auto i krećemo doma. Na putu prema Zagrebu stajemo nešto prigristi i u relativno normalno vrijeme stižemo doma.

-Fin-

I što reći za kraj? Meni osobno jedan od najljepših izleta u mom planinarskom sjećanju…ali to kažem za svaki. 🙂

Ivo Kušek

13. studeni većini je još jedan petak 13. u nizu koji treba preživjeti, no za par izletnika je to početak prekrasnog izleta. U kasne poslijepodnevne sate smo se okupili i krenuli ka Splitu. Veselje i pjesma u autu su skratili put. Oko ponoći smo se našli u selu Gornje Sitno i iako je dogovor bio da se auti neće čekati pošto je svaki krenuo u drugo vrijeme iz Zg-a, planinarski duh je bio jači i čekali smo se.

Grupica od 15tak izletnika + Bili je krenula prema domu i stigla oko pola 2. Domaćin nas je lijepo dočekao te smjestio u 16-krevetnu sobu. Neki su odmah pošli spavati, a neki su ostali vani guštati na svježem zraku uz pivo. Nije bilo pretjerivanja jer nas je čekalo cjelodnevno hodanje.

Ujutro oko 8 smo se budili, doručkovali i oko 9 krenuli. Vrijeme nas je poslužilo, a ljepota planine je održavala raspoloženje. Prvi vrh je bio Ljubljan 1262 m. Tamo smo se okrijepili i krenuli dalje prema Vickovom stupu. Činilo se da je taj vrh udaljen 10tak minuta hoda no put je bio mnogo dulji. Pratio nas je prekrasan pogled jedino nije bio u boji.

Na Vickovom stupu nas je dočekalo malo iznenađenje. Mali dječačić je spavao i tata nam je objasnio kako ga je nosio na leđima jer dječak ne voli noslicu. Krenuli smo dalje prema Velikom kabalu 1339m, najvišem vrhu Mosora. Taj put je bio nešto adrenalinskiji (upravo izmišljena riječ:)). Hodali smo po hrptu na sve četiri. Na Kabalu smo napravili veću pauzu i komentirali kako je Mosor veliko iznenađenje, a radost kad je jedna zraka sunca provirila kroz oblak i reflektirala se od more je bila nepocjenjiva :-)).

Spust prema Kontejneru je bio nešto teži, bar nama početnicima jer je tražio mnogo pažnje i naravno sve četiri su bile u pogonu. Kod Kontejnera smo već poloko osjetli umor i jedva čekali stići do doma koji je bio udaljen 30tak minuta hoda. Tamo nas je čekalo kino na otvorenom koje nam je omogućio PD Mosor. Nakon filma i večere slijedi naravno zabava. Titulu najboljeg zabavljača te večeri dobiva Ico. Pjesme, plesa i smjeha nije falilo. Sljedečeg dana uz izležavanje na travi i lagani mamurluk odlučilo se svratiti do Trogira gdje su se neustrašive djevojke M.i D. odlučile i okupati. Samo da napomenemo da je u pitanju bio 15.11. Svaka riječ suvišna.

Već pomalo umorni i puni lijepih uspomena krenuli smo prema Zagrebu.

p.s. Zahvaljujemo organizatorima Dini i Goranu te se preporučamo i za sljedeći izlet :-))

Jelena Ciprić i Mara Pepić

“It doesn’t matter where you are, you are nowhere compared to where you can go.”– Bob Proctor

Postoje dani u životima kada osjetite kako dolazi do epohalne promjene i kako stvarnost oko sebe više nećete promatrati na isti način. Niti tkanja prostorno vremenskog kontinuuma ispreprele su nove uzorke u subotu 7. studeong 2015. A.D. kada sam se, kao još nepridruženi član društva, odazvao pozivu izvršnog predsjedništva P.D. Izletnik na biciklijadu po obroncima Medvednice.

Prva etapa epopeje bila je asfaltirana, od Iblerovog trga krenuli smo Medveščakom i Ksaverskom cestom do Gračana te se Sljemenskom cestom popeli do Lugarnice. Radilo se o konstantnom usponu od 785 m na ruti od 18,5 km. Naša kršna tijela i balvani od nogu savladali su rutu i na vrhu smo se osjećali nešto bolje nego da smo dobili prstom u oko. Pauza je uslijedila u krcatoj Puntjarci. Sunce se ove godine značajno urotilo protiv mjeseca studenog tako da je na terasi doma bilo sasvim ugodno sjediti i u običnoj majici.

Nakon što smo duše okrijepili tekućim nutrijentima krenuli smo na drugu etapu, prema vrhu Gorščica. Cestom smo nastavlili do Hunjke, odakle smo se prebacili na makadamsku stazu (staza 69, do Tisove peči, gdje se na jedinom križanju skreće na lijevo). Ova etapa pokazala se znatno ugodnijom, nema konstantnog izmicanja automobilma, cijelim putem se izmjenjuju blagi usponi i nizbrdice, pa smo se u vožnji mogli više opustiti i uživati u igri sunca i jesenjih boja. Vrhunac uživanja u prirodi upotpunila je golema skupina dibidusa na dirtbikeovima i buggyima. Ustanovilo se da je takve brumđije po zakonu ipak nelegalno rješavati ručnim bacačima granata. No akumulirani osječaj gladi natjerao nas je da ih što prije eliminiramo iz misli i posvetimo se slasnoj ponudi iz cuisine de monsieur Par Excellence. Vratina s roštilja bila je brutalno slasna, grah s ričeti šamara grahove svuda unaokolo, a i deserti navodno invalide dižu na noge.

Nakon ručka dostojnog kralja sve je krenulno nizbrdo, treća etapa spuštala se makadamskom satzom od Kaptolske lugarnice do Vidovca, koja je na momente dosta razrovana tako da su blagoslovljeni biciklisti sa kvalitetnim suspenzijama. Osim tih drndavih dijelova put je bio podjednako lijep i šarolik kao i prethodna etapa. S vjetrom u kosi i kojom bubicom u oku spustili smo se do Dubrave, te nakon toga začas i do grada u kojemu je vladala predizborna šutnja….

U totalu za cijeli krug nam je trebalo oko 8 sati. Fizička kondicija je najpotrebnija za prvu etapu, dok ostatak puta je puno blaži i razvedeniji, te logično prevladava spust. Za studeni vrijeme nam je išlo poprilično na ruku, a spektakularno društvo je samo zaokružilo doživljaj dobro odrađene subote.

Napisao, izbrljao, nikad lektorirao, poslije proluftao i ispraznio pepeljare:

Goran Burek

Bila je to jedna predivna nedjelja u novembru. Namjerno kažem novembar, a ne studeni, jer želim podsjetiti da su novembarske kiše opjevali i oni najveći. No, ova novembarska nedjelja nije imala veze s kišom, a nije bila ni studena. Dapače, sunca kao u maju!

Krenuli smo iz Zagreba prema Ogulinu oko osam ujutro. Po dolasku u Ogulin, neki su otišli na kavu, neki u nabavu, a neki na ringršpil… Šalim se, nije bilo ringršpila. Šteta!

Nakon kraćeg vijećanja, odlučili smo se ići dužim putem na Klek, a kraćim s Kleka, što je bio pun pogodak, budući da smo se, kako ćete kasnije saznati, vraćali po mraku.

Dakle jedan auto smo parkirali u Bjelskom, a drugim otišli do Vučića, od kud smo krenuli izvrsno markiranim putem, prvo u šumu, a zatim na planinu. Budući da ekipa nije bila suviše konzervativna, odmah smo počeli s udarnim temama. Specijalizirane istarske plaže i amsterdamski izlozi. Vrh:-)

Malo po malo, prošli mi Kneju i došli do vidikovca od kud se pruža lijep pogled na vrh Kleka. Budući da je dan bio predivan, skoro smo se ostali izležavati na suncu, međutim, zov vrha je bio jači. Krenuli smo na fizički najzahtjevniju dionicu uspona. Tu smo malo i lipsali, ali na kraju smo ipak u razumnom roku stigli do Planinarskog doma Klek. Tada je uslijedio šok! U domu se alkohol već bio popio do temelja! Nije to bilo neko preveliko čudo, budući da je gore bilo ljudi kao subotom na zagrebačkoj špici. Malo smo žugali, ali šta je tu je. Natoči vodu i idi dalje!

Zadnju, tehnički najzahtjevniju dionicu uspona, na kojoj postoje gelenderi, čak i sajla, odradili smo besprijekorno. Sve(i) do jedne(og). Svaka čast!

Na sam vrh smo stigli negdje pred sam zalazak sunca. Podsjećam, dan je bio predivan! Da, sve se vidjelo, i Medvednica, i Alpe i Karavanke. Čak i Triglav! A onda, kao da to sve nije bilo dovoljno, Valjak je iz ruksaka izvadio pivu! Naravno, podijelio ju je sa svima. Kakav kralj!

Na uživanje u zalasku sunca s vrha Kleka ne treba trošiti riječi! Ah ti zalasci sunca… U raju je valjda stalno zalazak sunca. Putuje se autom negdje uz more. Pored je osoba u koju si zaljubljen(a). Na radiju Jessie Ware – Wildest moments (https://www.youtube.com/watch?v=bMJkddvJ4L4). Da, tako izgleda raj!

Uživali smo mi tako u predivnim prizorima i onda u sumrak krenuli nazad. Prvo natrag do doma, koji je već bio zaključan i pust, a onda dalje stazom prema Bjelskom. Spustio se mrak, ali mi smo, naravno, imali čelenke! Neki čak i ne. Neki nisu imali nikakvu lampu, ali zato sami svijetle u mraku. Dragi bradati ljudi.

Putem smo još malo gledali zvijezde i na kraju sretno stigli na odredište, u Bjelsko. Bio je mrkli mrak i nikakve aktivnosti oko Kleka, pa i u Ogulinu, više nisu imale smisla. Zaputili smo se u Zagreb. Pogađajte gdje smo na kraju završili!

Živjeli!

Vaš Ico

U subotu ujutro nakon opskrbe u Lidlu i kraćeg čekanja Izletnice koja je plačući rekla da idemo bez nje jer joj nije zvonio sat (što naravno nismo napravili) krenuli smo na mjesto dogovora s ostalim sudionicima ovog izleta, Ravnoj Gori. Uz početno kašnjenje i zatečenu oveću gužvu tamo odlučujemo odmah nastaviti do planinarskog doma Platak koji je bio i naša početna točka hodanja. Tamo nas se okupilo devetnaest + 3 psa te se krenulo na nezahtjevnu, ali lijepu rutu preko Snježnika do Risnjaka i povratka kružno do Platka, ukupnog trajanja hoda 5 h.

Uz nekoliko komentara da možda ima previše šumskih cesti na našoj ruti čini mi se da se većini, a osobito onima koji nikad nisu bili uključujući i mene ruta svidjela.

Jesenski dan u nacionalnom parku s vremenom za poželit, sunčano i vedro, a ne odveć vruće. S vrhova se vidjelo apsolutno sve što se može vidjeti dokle pogled seže: meni jako dragi Hahlići pa Učka, Lokvarsko jezero zatim slovenski Snežnik i naravno prekrasne Alpe.

Bio je to lijep izlet, ali i izlet u kojem se i griješilo, a time se i štošta naučilo pa sam se zato i odlučila uhvatiti pisanja ovog izvještaja. U povratku malo opušteni što od piva, što zamantani od sunca spuštajući se uviđamo da nismo na našoj stazi. Pogledom na kartu i gps odlučujmo presjeći preko brda i vratiti se na pravu stazu. Da, sigurno je bilo najlakše i najsigurnije vratiti se stazom do raskršća, ali Izletnici su krenuli hrabro priječiti strmu padinu što je neke malo i iscrpilo. Mrak je padao, nelagoda mrvicu rasla, ali pribranost je ostala jer smo cijelo vrijeme znali točnu poziciju te da se približavamo stazi. Nakon što je staza i pronađena s olakšanjem se nastavilo sa spuštanjem po mraku prema našem odredištu. Ponos je ipak presudio pa je detalj 25 min od Platka ipak izostavljen iz ovog izvještaja 😉 Tko je bio vidio je, a tko nije ne mora ni znat! Koliko je dan bio sunčan, toliko je i noć bila vedra i lijepa pa bi završila s tim 🙂

Po dolasku na Platak razbježali smo se po autima i vratili u Zagreb. Neki od nas su večer završili u nama dragom Cugu uz pivo, analizu i zvuke violine..

Pusa svima i vidimo se

Izvještaj: Iva Džeba

photo: Vlatka Smolek

Na Olginu inicijativu pao je dogovor da će se Izletnici pridružiti obilježavanju 140. Obljetnice prvog izleta Hrvatskog planinarskog društva na koju je najavljen velik broj planinara iz cijele Hrvatske. Riječ je o lijepoj ruti u Samoborskom gorju koja je uključivala sljedeće kontrolne točke: KT1: Rude – KT2: Veliki dol – KT3: Oštrc – KT4: Plešivica – povratak u Rude ukupnog trajanja od 4,5 h. Dok se dogovarao razmještaj po autima do Samobora biciklisti su planirali svoju rutu i mjesto spajanja s ostatkom, koje je trebalo biti dom na Oštrcu.

Stigla je i nedjelja koju su Izletnici planinari proveli u druženju i uživanju u samoborskim brežuljcima i delicijama na kontrolnim točkama. Izletnici biciklisti su svim silama pokušavali stići u dogovoreno vrijeme do Oštrca. Međutim podcijenili su brdovite samoborske ceste koje su se pokazale i varljive jer ponekad nije bilo jasno skreće li se nekome u dvorište ili je to put kojim treba dalje nastaviti.

Zbog krivog skretanja ostavljamo bicikle uz šumu i skoro trkom strmim planinarskim putem dolazimo do Oštrca. Na naše opće razočarenje među mnoštvom ne nailazimo na Izletnike koji su nakon duljeg čekanja nastavili svoj pohod. Utjehu pronalazimo u hladnom pivu. Kotrljamo se natrag do bicikala i nastavljamo dalje. Vozilo se svugdje: preko Ruda, Oštrca, Pleševice, Lipovca, ukupno 80ak km, dobrim dijelom s dosta uspona.

Po savjetu jednog mještanina na jednom od mnogih mjesta dvomuljenja ili čak troumljenja kamo dalje, skrećemo na makadamsku cestu kojom smo trebali izaći na glavnu cestu i vratiti se u Samobor. Međutim, cesta je s vremenom postajala sve nepristupačnija da bi na kraju završila usred ničega iliti u kanalu. Već poprilično umorni i iscrpljeni i svakako ne motivirani za vraćanje istim putem, potaknuti povremenim zvukom auta visoko iznad nas odlučujemo gurati uzbrdo bicikle kroz šumu i tako izbiti na cestu. Dok je uspon postajao sve strmiji  i grmovitiji,  zvuci auta u daljini su nas hrabrili da napredujemo. U jednom trenutku nam je bilo lakše nositi bicikle, a i oštri grmovi su prijetili bušenjem guma. Nakon skoro sat vremena agonije izbili smo na cestu i šutke počeli sa spuštanjem prema Samoboru da bi u još većoj tišini nastavili do Zagreba. Uz miris prve pekare i okrijepu u obližnjoj birtiji vratio nam se dar govora, a i raspoloženja. Preostalo nam je bilo još samo čuti se s ostatkom i izmjeniti dojmove.

Iva Džeba

PRVOMAJSKI IZLET NA FRUŠKU GORU

(ili kako smo pokorili Srijem bez ispaljenog metka, barem ne onog iz puške)
Petak, prvi svibnja, dan prvi. Na međunarodni praznik (ne)rada krenuli smo autobusom na istok, nakon pristojnih pola sata kašnjenja (nepristojno je na 1. Maja krenuti na vrijeme). Dan je bio sunčan, pravi proljetni, baš za rakijicu. Drugarica Olga bila je na telepatskoj razini i izvukla bocu „Žute ose“, opako dobre rakije, vrijedne višestrukog kušanja. Čiste savjesti čovjek bi je se mogao napit. Sa „Žutom osom“, ne s drugaricom Olgom.
Kako smo išli put Srbije, u autobusu je raslo jugonostalgičarsko ozračje, garnirano adekvatnim parolama koje ne smijem niti ponoviti. U parolašenju je prednjačio drug Papageno, što je i razumljivo – kao stari Titov pionir i omladinac, sve je parole znao napamet. Naravno da su mlađe generacije kaskale za njim – ne znaju one što je nama značilo nošenje štafete mladosti ili lik Bate Životinje u partizanskim filmovima. Kasnije se drug Papageno umorio, zalegao između sjedala i usnuo snom pravednika.

U Slavonskom Brodu poluvrijeme – dočekalo nas gastronomsko iznenađenje u obliku domaćih suhomesnatih proizvoda. Da se domaćini ne uvrijede, pojeli smo sve. Okrijepismo se tako, povratismo (ne u wc) već snagu i krenusmo dalje. Na srpskoj granici nitko nije bio uhapšen (čak ni ja). Samo je zadrigla policajka znakovitog prezimena „Milošević“ pozvala vođu puta na red što pojedini putnici spavaju. Mislio sam da će nas po dobroj staroj navici istjerati iz autobusa i držati nas do navečer, ali ništa. Pustili nas za pet minuta. Očito se ni njima nije dalo zezat s tamo nekim planinarima, budalama koji se, ničim izazvani pentraju po gudurama.
Prije Fruške Gore stadosmo u Srijemskim Karlovcima. Ubav gradić srednjeeuropskog štiha, vidi se da je Austrougarska ovdje vladala više od 200 godina. Naravno, ne smiješ iz centra skrenuti u pokrajnji sokak – odmah ulaziš u balkansku mahalu.
Napokon – Fruška Gora. I prvo iznenađenje: Fruška Gora je nacionalni park. Čudili smo se ko pure dreku, jer na svakom koraku posjetioci su palili vatre i roštiljali. Da to učiniš na Plivicama ili Krki, ostao bi bez genitalija. Poslije smo saznali da se, kad ne mogu suzbiti paljenje, vlasti naplaćuju svako ognjište 500 dinara. Očito je pojam nacionalnog parka rastezljiv od države do države.

Iskrcali smo se iz autobusa i kroz šumu krenuli put planinarskog doma Zmajevac, našeg odredišta. Odmah na početku, pretrpjeli smo prve žrtve. Drugovi Rukavina i Papageno odlučili su raspirivati bratstvo i jedinstvo s lokalnim domorocima pa su zaostali čuvajući nam odstupnicu. Poslije su nam se prilično „veseli“ pridružili kod tv tornja. Mi ostali smo, nakon prvotnog muvanja i određivanja gdje smo uopće, uhvatili pravi put. Preko Brankovog groba i manastira Grgetek udarili mi pristojnu šetnju. Fruška Gora pomalo podsjeća na zagorske brege, razlika je što u Zagorju uspijeva vinova loza, a na Fruškoj Gori – manastiri ( ima ih čak 18).Kako smo pješadijski krenuli dosta kasno, mrak nas je stigao na pola puta, kod polusrušenog tv tornja. Tako nas je autobus odbacio do doma Zmajevac. Dom je smješten u središtu Fruške Gore i pruža solidan smještaj. Tamo nas je dočekala izdašna večera i spontani kulturno umjetnički program u obliku cigansko-ezekerskog dua „tambura i harmonika“ (Ezeker=osječki purger). Priučeni glazbenici bez sluha prvo su nas probali oraspoložiti spletom hrvatskih pjesama. „Beži Jankec, cug ti bu pobegel…“ pjeva cigo iz petnih žila, zvuči vjerodostojno na kajkavskom kao Bata Živojinović u „Brezi“, pogodi svaki treći akord. Poslije smo mu prijateljski šapnuli da batali hrvatske pjesme i da se prebaci na svoje, gdje promaši tek svaki drugi akord. Bio je to pun pogodak: društvo se razgalilo, poskakalo na stolce i stolove. Dernek do jutra. Kako svaki pristojni dernek ne može proći bez tuče, pobrinuli su se lokalci. Potukli se izvan doma i začas svi došli krvavih majica i nastavili piti kao da se ništa nije dogodilo.

Subota, 2.svibnja, dan drugi, osvanuo je u kiši i magli. Kad smo se raskrmeljali, dio ekipe odlučio je ipak riskirati blato i opaliti kružnu turu po obližnjim manastirima. Veći dio odlučio je prošetati do obližnje Vrdničke banje. Pothvat je bio uspješan, jer upad u bazen bio je bagatela plus grupni popust. Neki su doduše otišli prvo u saunu, ali nikad nisu došli do nje, jer su, eto, iskrsli neki hitni zadaci… Zadovoljni i zadovoljeni, navečer smo se vratili u dom Zmajevac i ponovili večer otprije, samo još živahnije, osobito iza ponoći kad je u naše žene, narodski rečeno, ušao šejtan. Počele one škvičati, pjevati, udarati po vratima soba, lijepiti selotejpom sve do čega su došle. Vidjeli to i neki muški pa udri skupa sa ženama.
I ta je večer skoro završila incidentno s lokalcima. Komunikacija s pijancima ne ide glatko. No, sve je na kraju svršilo dobro…
Valja spomenuti i osoblje koje je bilo na visini zadatka, osobito konobari, a da o gazdinim kćerima ne govorim…

Nedjelja, 3.svibnja, dan treći – posjetili nas momci iz Novog Sada koji se konopcima pentraju po drveću. Panonske nindže. Zanimljivo iskustvo podijelila je cijela grupa verući se manje više uspješno.

U 2 popodne krenusmo kući. Kako nismo ručali, pala je odluka da skrenemo u Sremsku Mitrovicu i tamo nešto pregrizemo. Šoferu, našem dasi autobusa, ideja se nije nimalo svidjela. Rogoborio je nešto o tahografu, spominjući i nečiju majku. Drug Papageno je iskoristio boravak u Mitrovici za tjednu kupovinu u srpskoj inačici Konzuma i zaključio da je prošao upola jeftinije nego doma. Osim toga, napravio je mali performans jedući sirovo meso za ćevape i održavši prigodni prosede o načinima obrade mesa.
Na granici zastoj – kao da je cijela Jugoistočna Europa odlučila vratiti se na arbajt u Njemačku baš taj dan. U početku smo izišli iz autobusa i baškarili se u travi. Bilo je zanimljivo gledati Bosance iz autobusa ispred, kako nas sa zavišću gledaju da pijemo pivo, a oni pred ženama ne smiju, glume dobre muslimane. Poslije su nas carinici sve potjerali u autobuse.
Nakon trosatnog čekanja ipak nas ponovo pripustiše u EU. Ostatak puta proveli smo u ispijanju piva, šegi, neki su drijemali. Jedino je šofer bio istrajan u pižđenju. U Zagreb smo stigli pred ponoć i razmiljeli se kući, jer ponedjeljak je prijetio već za nekoliko sati. Jedino je šofer još dugo u noć pizdio, spominjao riječi kao tahograf, kašnjenje, idioti, jebem vam mater i slično…
Ako sam nešto ispustio ili sam krivo rekao, unaprijed se ispričavam. Vjerojatno sam bio pijan ili sam ševio (a vi niste) he,he,he…
Izvještaj: Robert Međurečan

photo 5 & 6 Klub penjača po drveću, Fruška gora