PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Category: Izleti

PlaŠko2021: Klek

Datum: 25.09.2021. Vrijeme okupljanja: 07:15 Ruta hodanja: Vučić selo – PD Klek – Klek – Bjelsko  https://www.wikiloc.com/hiking-trails/klek-izlet-gore-84398775 (F)PlaŠko2021 – 2. izlet, Klek Planina, šuma i guzice Naš izlet započeo je okupljanjem…

Datum: 25.09.2021.

Vrijeme okupljanja: 07:15

Ruta hodanja: Vučić selo – PD Klek – Klek – Bjelsko  https://www.wikiloc.com/hiking-trails/klek-izlet-gore-84398775

(F)PlaŠko2021 – 2. izlet, Klek Planina, šuma i guzice

Naš izlet započeo je okupljanjem kod Lisinskog u 7:15 (svaki izlet sve ranije i ranije) do zadnjeg izleta drito s posla ćemo se ukrcavat u bus. Odmah da se zahvalim svim našim učiteljima na organizaciji i na tome što se brinu o nama jer se u nekim trenucima stvarno ponašamo kao da smo u osnovnoj školi 😊. Hvala Edina šta si mi dala maskicu koju sam zaboravila 😊. Nakon što smo svi ušli u bus naše putovanje je krenulo prema Ogulinu. Tamo smo išli posjetiti „Zavičajni muzej.

Ogulin

Dolaskom u Ogulin podijelili smo se u dvije grupe (jer mi poštujemo epidemiološke mjere) kako bi smo mogli posjetiti „Zavičajni muzej“. Dok je jedna grupa bila u muzeju druga grupa imala je vremena iskoristiti slobodne minute za nekima najvažniju stvar ujutro, a to je kava.

U muzeju nas je dočekao jako simpatičan voditelj koji nam je ispričao sve o povijesti planinarenja, alpinizmu, alpinističkoj postavi kao što su oprema, knjige, slike itd.

Inače Ogulin je mjesto u kojem se 1874. godine osnovalo prvo hrvatsko planinarsko društvo. Ekipa koja je osnovala prvo planinarsko društvo bili su: Vladimir Mažuranić – sin bana Ivana Mažuranića (Ivanin tata), Bude Budisavljević – hrvatski književnik i dr. Jochannes Frischauf – sveučilišni profesor u Beču.

Klek

Naš uspon trebao je početi iz Vučić Sela ali kako smo imali veliki bus (jer nas je puno) i bus nije mogao doći do Vučić Sela morali smo početi pješačiti iz Ogulina (ali kažu naši učitelji da nam je to bilo zagrijavanje).

Mali (f)plaškići iz Ogulina stupaju prema Vučić Selu

Inače početna točka nam je bila u naselju Vučić Selo, kod kućnog broja 14. Ova staza nosi naziv Ferdina staza, u spomen Ferdi Uršan, koji je bio član planinarskog društva Klek iz Ogulina.

Uspon počinje po skijaškoj stazi gdje nas je dočekala vesela ekipica i jedna plava kravica.

Sunce piči i mi se roštiljamo dok nismo ušli malo u šumu pa je bilo i malo lakše.

Uspon po skijaškoj stazi

Već ulaskom u šumu započele su naše sposobnosti četvernoškog penjanja i preživljavanja. Ali nakon toga kreće duga ali ugodna šetnja kroz šumu i livade. Na jednoj od livada susrećemo i našeg novog frenda „Eosa“. Tu smo se spojili i s nastavkom ekipe koja je došla s našim pesekima.

Naš novi frend Eos i član Blue

Nakon kratke stanke nastavljamo dalje i dolazimo do prekrasne livade.

Kratko još šećemo i radimo stanku gdje imamo prekrasan pogled na vrh Klek. Najstariji zapis koji postoji za osvajanje Kleka potječe iz 1838. godine, od saskog kralja Friedricha Augusta II. Njega je na hrvatske planine pratio tada tek ogulinski časnik, a kasnije hrvatski ban, Josip Jelačić.

Nakon male stanke krećemo opet na pohod prema vrhu. Staza do vrha vodi kroz još jednu livadu i onda se ulazi u šumu. Put malo podsjeća na crtić „Čudesna šuma“. Ulaskom u šumu započinje i strmiji dio do planinarskog doma.

Ono što najviše vidimo na planinarenju su planina, šuma i guzice

Postoje razne legende o Kleku pa tako i postoje razne legende o vješticama i mračnim feštama. Prije dolaska u planinarski dom stoji tabla s natpisom „Dobrodošli u carstvo klečkih vještica!“

Tabla dobrodošlice

Od planinarskog doma može se doći do vrha koji smo cijelim putem pratili. Do vrha ima još jedno 20 minuta. Uspon do vrha jako je zanimljiv jer je prilično strm i na stazi se koriste užad, sajle i stepenice.

Stijena i još malo guzica

Nakon uspona po stijeni dolazi se do heliodroma. Od heliodroma ima još malo penjanja po uskom grebenu i nakon toga se dolazi do vrha. Kad dođete do vrha možete odahnuti i uživati u prekrasnom pogledu prema Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i na divove nožice ili ti Klečice.

Nakon uspona na vrh vratili smo se do planinarskog doma na zasluženi odmor i pivicu.

Natrag nismo išli istom stazom već smo se vratili stazom Bjelsko. Trebalo nam je oko sat vremena gdje nas je čekao bus. No prije nego uđemo u bus treba se razgibati i presvući.

Sve u svemu mogu reći da je staza uglavnom ugodna za šetnju ali ima nekoliko strmih dijelova i od planinarskog doma do vrha postoje razne sprave koje pomažu kod uspona. Kako naša učiteljica Ivana ima dobre odnose sa bogovima vremena i dalje smo imali prekokrasno vrijeme. Dolaskom u selo Bjelsko završava naša divovska avantura.

Autor: I.T.

PLAŠKO-KLEK

U subotnje jutro rano, sastali se Plaškolarci s nakrcanim naprtnjačama dobrano.

Iza Lisinskog okupanac se zbio, nitko veselje i uzbuđenje nije krio što na izlet krećemo i dan u Zagrebu provesti nećemo.

U double decker potrpasmo se svi, bila nas je brojka za poželjeti.

Ćakula je odmah pala i dobra vibra busom širiti se stala.

Ogulin prva nam je stanica bio, koji svojom slatkoćom nas je osvojio.

Posjetismo i Zavičajni muzej Ogulin da vidimo tko se sve u davnini na Klek verao i još kojekakvim planinama smjerao.

Pripreme smo potom za planinarenje obavili, koju bananu za energiju smlavili, svak je u ruksak jednu knjigu potrpao da bi je u planinarski doma Klek dostavio.

Krenusmo zatim put Vučić sela, atmosfera je već postala uzavrela.

Glavna atrakcija u mjestu smo bili, kad nas mještani vidješe bome su se ugodno iznenadili.

U 11h zmijica je ozbiljnim tempom uspon započela, preko skijališta u Vučićima hrabro kročila.

Ubojica od puta već u prvim minutama se pojavio, nije bio sretan tko nije štapove za planinarenje nabavio.

Oblio nas znoj što od sunca koje je nemilosrdno pičilo, što od puta koji je na vertikalu sličio.

U tom trenu izvidnica zastane, na takvom terenu većina se s ravnotežom rastane.

Krenusmo opet svi kao jedan, nema da netko sporiji na začelju se sam vuče bijedan.

U svoje gojzerice buljimo, dok neobavezno čavrljamo, pogled tu i tamo podignemo i ljepoti prirode se divimo.

Par kratkih pauzica nabacismo, na jednoj slatkog čupavog ćuku upoznasmo. Veliki plišanac nam se prišlepao i dio puta nam uljepšao.

Na vidikovcu također stajemo i kratko se u horizontalu dajemo.

Uspavani div još uvijek se čini miljama daleko, da stići ćemo mu ubrzo u samo podnožje ne bi čovjek reko’.

Koračaju dalje Plaškići Heidi dolinom, koja pravi je odmor za noge i čini se tako milom. Sve miriše na začinsko bilje, a i cvijeće divan prizor odašilje.

Nakon 3h hoda dolazimo u carstvo vještica i planinarski dom Klek koji je slatka kamena kućica.

Ostavljamo ruksake, istovarujemo knjige i nastavljamo do vrha bez po’ brige.

Još cca pola sata do samog Kleka uspinjemo se na četiri noge, hvala Bogu na konopima jer bez njih bi bilo puno gore.

No Plaškići se ništa ne plaše već se hrabro penju pod budnim okom brižnog vodiča koji im maše.

Dokapali Plaškići malo po malo i dopentrali se do platoa, malo sčilali na heliodromu i piljili u nebesku boju modru.

Oblačka na nebu nije bilo što izvanrednim prizor na okolna brda je učinilo.

Još koraka do samog vrha par, gdje priroda nam je dala vrhunski pogled na dar.

Grupno slikanje sa Izletnik zastavom je uslijedilo i svi se složismo da penjati se gore je vrijedilo.

Gore smo još koji časak se posunčali, promeditirali i okolicu proanalizirali.

Do doma smo se zatim vratili i još što nam je od hrane ostalo smanđali, koju rakijicu i pivicu drmnuli i uz pjesmu i čagicu za dolje se lagano pripremili.

Put nazad puno kraći je bio, umor nas je lagano svladao, ćakula je malo zamrla, više se čulo lupkanje štapovima.

Nakon 1h hoda do busa stigosmo gdje na livadi propisno istezanje obavismo.

Lagano je noć padala, vožnja je baš pasala, ponetko je zadrijemuckao, a netko uz muzikicu na sjedalu đuskao.

Stigli u Zagreb živi, zdravi i veseli, sa 16 prijeđenih kilometara po finom planinskom terenu, što potaklo je Plaškiće da i sljedećih vikenda u planinu krenu.

Autor: A.S.

Drugi izlet PlaŠko2021 – Klek

Nakon dobro poznatog Sljemena, drugi izlet je već donio nešto zanimljivije – Klek. Okupljanje kod Lisinskog oko 7:15, pospano ulazimo u autobus i ubrzo krećemo prema Ogulinu.

Čim smo stigli, izašli smo iz autobusa i krenuli prema Zavičajnom muzeju Ogulin. Podijeljeni smo u dvije grupe i prva grupa s vodičem ulazi u muzej. Saznali smo da je baš u Ogulinu nastala ideja osnivanja planinarskog društva u Hrvatskoj, a muzej sadrži i alpinistički postav pa smo mogli saznati i razne podatke o osnivanju i razvoju alpinizma u Hrvatskoj. Vodič nas je podsjetio da možemo dobiti žig za Dnevnik HPO-a (Hrvatska planinarska obilaznica) i to je bio pravi trenutak da se neki sjete kako su svoje knjižice, naravno, ostavili u autobusu. Više sreće (i pameti) idući put…

Uskoro smo požurili potražiti kavu dok druga grupa obilazi muzej. Kratka pauza i već moramo dalje, natrag do autobusa koji nas treba odvesti do početka staze i naše planirane rute. Kod autobusa smo dobili svatko po jednu knjigu, koje nosimo do planinarskog doma (više informacija: Natura obscura – knjige na planine!) No na parkiralištu saznajemo za promjenu plana, autobus navodno ne može proći tamo pa krećemo odmah pješke. Neplaniranom šetnjom kolona je prošla skoro cijeli Ogulin, od centra do Vučić Sela i skijališta, gdje je zapravo počela planirana ruta do Kleka. Uspon po skijalištu dužine 200-tinjak metara i ulazimo u šumu, prateći izvidnicu. Ubrzo dolazi do zastoja i saznajemo da smo ostali bez staze – izgleda da je izvidnica zavedena na krivi trag. Nije imalo smisla vraćati se pa smo kroz šumu krenuli strmim usponom ravno prema stazi, tamo smo pričekali da se svi skupimo pa krenuli dalje. Nakon tih početnih par uspona, šetnja kroz šumu više-manje ravnom stazom bila je dobrodošli odmor. Uskoro smo stigli do jedne livade gdje su nam se pridružili psi Bilbo, Frodo i Blue, koji su nas pratili i na prošlom izletu. Još malo više hodanja i stigli smo do vidikovca gdje smo napravili još jednu pauzu i divili se pogledu na Klek.

Nakon jednog od rijetkih dijelova staze koji je izložen suncu, staza se vraća u šumu i počinje malo duži i strmiji uspon. Na kraju tog uspona nalazi se križanje na kojem smo pričekali da se svi skupimo, gdje se spajaju naša staza iz Vučić Sela, staza prema vrhu i staza koja se spušta prema Bjelskom. Nakon kratkog odmora od uspona, krećemo dalje prema vrhu i uskoro stižemo do planinarskog doma. Da ne radimo preveliku gužvu, tamo smo se podijelili u tri skupine koje su u razmacima krenule gore. Put do vrha je nešto teži jer se treba koristiti i rukama, a postavljene su i sajle za osiguranje.

Na vrhu smo pričekali da nas se skupi malo više, obavili slikanje i počeli se pomalo spuštati natrag do doma, gdje smo okupirali većinu stolova i počastili se za uspješan uspon.

U jednom trenutku počela je svirati pjesma Walk of Life, što je bio signal da je vrijeme za polazak. Spuštanje je trajalo puno kraće, istim putem smo se vratili samo do križanja, gdje smo nastavili kraćom stazom za Bjelsko. Nešto tiši i umorniji spustili smo se do autobusa koji nas je tamo čekao i nakon kratkog istezanja krenuli kući.

Autor: V.K.

Klek

Neki  od nas ili samo ja, na Klek  smo krenuli još u srijedu na predavanju. Tema predavanja je uglavnom bila o kreativnim načinima ozljeđivanja i smrti u planini. U skladu s tim na mail smo dobili i uputu da je na Kleku moguće poginuti.  Svima je jasno da je svugdje i uvijek moguće poginuti, samo je nekad jednostavno-lakše.  It is what it is. No, na Kleku je svejedno baš bilo super, ono, baš baš. Kraj izvještaja.               

P.S. noć prije izleta imao sam noćne more da ću zaspati na okupljanje i  pri tom povući još nekoga sa sobom. (opaska urednika: nije zaspao na Klek, ali zato na Vinište je)

Na izletnje jutro stvari su izgledale sunčano i toplo. Okupili smo se skoro u 7.15 iza Lisinskog, i skoro krenuli po planu put Kleka.  Sama vožnja  je bila bajka.  Par partija bele i remija kasnije, stigli smo u Ogulin.

Plaškolarci kartaju belu

Nakon dolaska u Ogulin jedna  se grupa  uputila u Zavičajni muzej-Ogulin gdje smo mogli pogledati alpinističku zbirku, dok se druga grupa uputila-na kavu. U alpinističkoj zbirci muzeja najviše sam bio impresioniran kamenčićem sa Everesta kojeg je u mojoj glavi, Stipe Božić skupio na cesti prije ulaska u muzej. Kamen se ne može dotaknuti, spremljen je u prozirnu glasačku kutiju.

Nakon 45injak minuta povijestii hrvatskog alpinizma i naš je dio grupe stigao izgoriti na još uvijek jutarnjoj kavi.

Plaškolarci ispijaju kave i čaj

Nakon muzeja i kave došlo je vrijeme da se uputimo iz centra Ogulina prema samoj planini. Vrijeme je postajalo sve sunčanije i sve toplije. Već na prvom usponu dio nas je već počeo isparavati na vrućini, tako da smo neki već u startu počeli proklinjati same sebe što nismo uzeli kratke hlače. Istina, sve moguće prognoze su prognozirale sunčano i toplo vrijeme, ali šta oni znaju?  

Stvari su se počele zakuhavati već na prvom usponu

Nakon par kraćih stanki, napravili smo i prvu veću pauzu.  Uslijedila je prava hipi atmosfera sa psima koji se igraju i izletnicima koji se sunčaju, trče i fotkaju po livadi. Čovjek u takvoj idili lako izgubi pojam o vremenu, ali na svu sreću tu je naša Ivana koja nas je podsjetila na ostatak puta pjesmom čije ime neću spominjati.  Uskoro dolazimo do još čarobnije livade sa bajkovitim pogledom na Klek. Oduševljeno smo radili iste fotke i uživali u svakom koraku dok smo lagano gorili na suncu.

Sa ceste smo počeli već malo ozbiljniji uspon sa više kratkih stanki dok nismo došli do možda najljepšeg pogleda  na sam vrh Kleka. Odmah po dolasku na vidikovac malo kome je ostao mobitel u džepu.

Stvari su postale kondicijski ozbiljnije, ali ipak malo po malo, sa par kratkih minuta predaha,  svi smo uspješno  došli do planinarskog doma gdje smo ostavili knjige, navalili na hranu i piće te napunili baterije za posljednje uspone do vrha. U glavi sam u favoritsima otvorio stranicu gdje je moguće poginuti I uputio se sa prvom grupom prema platou, koji  je stotinjak metara ispod samog vrha. Opreznije smo se kretali, ali uživali jednako kao I na čarobnoj livadi. Na strmijim dijelovima, povjerenje su ulijevali  I klinci koji su se spuštali sa mamama. Nakon zadnjih desetak metara  užadi i nešto strmijeg uspona stigli smo do spomenutog platoa.

Nakon 10-15 minuta upijanja pogleda sa platoa, stigli smo I na vrh. Kako nisam znao što ću sa sobom od uzbuđenja I  oduševljenja,  izvadio sam mobitel  I napravio još  50 neupotrebljivih fotki. Ovim putem htio bih se zahvaliti našem vodiču Valjku koji me upozorio na liticu iza leđa. Tu je bilo moguće poginuti. Sa vrha Kleka pružao se jasan pogled na mir, blagostanje i kamenčić sa Mount Everesta u Ogulinu. Nakon minglanja I zajedničkog naslikavanja  po vrhu uputili smo se prema planinarskom domu, gdje smo uživali sve ostatke hrane. Karlovačko iz doma imalo je okus po šampanjcu.

Nakon što smo dočekali I drugu grupu da se vrati sa vrha, nakon pjesme za pakiranje uputili smo se nazad prema dolje. Usput smo (Valjak je) zalijepili naljepnicu, popišali teritorij I nastavili prema busu. Malo rastezanja prije ulaska u bus I uputili smo se prema Zagrebu umorni, napunjeni i puni dojmova koji se teško mogu artikulirati.

I za kraj, nitko nije ozljeđen, nitko nije poginuo. Neki su nadišli vlastite strahove. Sutradan upala bla bla, sve isto. Čiča miča gotova je priča. Laku noć.

Autor: I.P.

Moj drugi izlet u školici-izlet na Klek

Subotnje jutro, dok još pola grada spava, nakon samo par sati sna i jutarnjeg “leta“ taksijem stigoh do Lisinskog na okupljanje u 07:15h. Odmah ispred Lisinskog ugledala sam Martinu, prijateljicu od moje cimerice koju sam nagovorila da pođe s nama na izlet, a s kojom sam se btw i upoznala to jutro.

Mislila sam odspavati malo u busu s obzirom da sam od uzbuđenja spavala koja 4 sata, no društvo, atmosfera, kava koju sam si prethodno skuhala i pijuckala… put do Ogulina proletio je samo tako. Netom prije nego smo stigli do Ogulina, voditeljica nam je dočarala prekrasan pogled s desne strane busa na Klek, stjenoviti vrh na istočnom rubu Velike Kapele visok 1182 metra.

Hrbat planine gledan s istoka, iz smjera Ogulina, nalik je golemom okamenjenom divu. Div je polegnut na leđa, glava mu je glavni vrh Kleka, a pomalo skvrčene noge s uzdignutim stopalima su ustvari stijene zvane Klečice (1062m). Div se doima kao da je duboko usnuo, no neka druga bića ne daju mu mira za olujnih noći. Legenda kaže da kada oko Kleka sijevaju munje i praskaju gromovi da to vještice pozivaju na sijelo na njegovom vrhu. Klek svojim veličanstvenim pogledom doista razbuđuje ljudsku maštu, a sa svake strane svijeta pokazuje drugi oblik.

Kada smo stigli u Ogulin podijelili smo se u dvije grupe (iz epidemioloških mjera) radi posjeta Zavičajnom muzeju Ogulin. Mene je zapala druga grupa koja je odlučila otići na kavu u obližnji kafić u centru Ogulina. Nastavili smo blablati istim žarom (barem ja…hehehe).    Taman smo uspjeli popiti kavu i pojesti sendviče i došao je naš red za muzej.

Bila sam oduševljena svime u muzeju, moj prvi dodir s djelićem povijesti planinarenja i alpinizma, prva planinarska oprema, prve gojze (ogromne i teške), stare drvene skije, fotografije ljudi koji su kročili planinama i ostavili svoj neizbrisiv trag u povijesti…

Inače Klekova vršna stijena bila je prva škola hrvatskih alpinista i u njoj je izveden velik broj prvenstvenih penjačkih uspona, zbog čega se Klek naziva koljevkom hrvatskog planinarstva.

U mnoštvu svih priča i legendi koje ogulinski kraj čine jedinstvenim u čitavome svijetu, djetinjstvo je provela i Ivana Brlić-Mažuranić. Jedna soba u muzeju posvećena je samo njoj, njenim knjigama, fotografijama, dijelovima života…a onda na moje veliko iznenađenje i budući hobi nabasah u muzeju na dnevnik Hrvatska planinarska obilaznica, kojeg sam naravno kupila kao suvenir i uzela svoj prvi pečat u muzeju. Još sada mogu vizualizirati svoje ushićeno skakutanje po muzeju, moj prvi pečat! Kao da sam pronašla neki stari zlatnik! 😊

Svi smo pozorno slušali vodiča u muzeju i nakon naslikavanja i inspirativnog predavanja krenuli smo na svoje pravo odredište. Početna točka uspona bila je u naselju Vučić Selo, kod kućnog broja 14. Ova staza nosi naziv Ferdina staza, u spomen Ferdi Uršan, koji je bio član planinarskog društva Klek iz Ogulina. Zatim smo krenuli dalje bukovom šumom sve do križanja s cestom Ogulin-Bjelolasica.

Tu smo cestu kratko slijedili, te kod napuštenog kamenoloma skrenuli desno i ponovno ušli u bukovu šumu.  Dan je bio prelijep, doduše sunce je baš pržilo i godile su mi sjene i hladovina šume. Štapovi su mi bili od velike pomoći jer su neki dijelovi puta bili dosta strmi.                   

Svi smo bili i hodali kao jedno, gledali markacije, zafrkavali se, sunce na licu…nakon čitavog tjedna provedenog u četiri zida na poslu osjećala sam se kao pas pušten s lanca, jednostavno sam bila sretna, ispunjena i puna energije, uživala sam u svakom koraku.

Miris šume, osjećaj i miris čistog zraka kojeg udišem, lišće u jesenjim bojama, drveće kao da mi je davalo svu svoju energiju. Ta povezanost sa prirodom i svijest da sam upravo sada zdrava, da mogu hodati, vidjeti i doživjeti sve to je nešto neprocjenjivo i ne može se ničime nadomjestiti.

Inače, drveće zrači određenom frekvencijom koja liječi i zato se svi super osjećamo kada odemo negdje u prirodu, neki su možda i čuli za izraz dendroterapija – drevna iscjeljiteljska metoda u kojoj se koristi liječenje drvećem, odnosno liječenje grljenjem drveća.

Hodajući stazom kroz šumu u jednom trenutku sam umalo stala na zmiju, a inače se bojim zmija! No od svih tih doživljaja u prirodi samo sam rekla školarcima iza sebe “Uh, gle mala zmijica, umalo sam gojzom stala na nju!“  Da se razumijemo, inače bih odskočila dva metra kada bih ugledala zmiju, a ovo mi je ujedno bio i prvi blizak susret sa zmijom.

Jedan od naših vodiča se je našalio “Ah, kada žene vide malu zmiju, kažu >>Vidi malu zmiju<<, a kada muškarci vide malu zmiju kažu >>Uuu vidi, koji piton!<< , zar ne? 😊“

Jednostavno ne možeš izdržati, a da se ne smiješ cijelim putem, ništa ti ne može pokvariti raspoloženje. Inače taj naš vodič, tj. jedan od vodiča je tako strpljiv i interesantan, zabavan je kao stand up komičar i jednostavno ti izmami osmjeh na lice, moraš se smijati htio ti to ili ne i to toliko da te doslovce počnu obrazi boljeti. Nazvala sam ga Robin Hood našeg Izletnika, no ne smijem sada odati tajnu zašto je dobio taj naziv, kako bi rekli planinarci “što se desi na planini, ostaje na planini“.

Martina i ja smo cijelim putem umirale od smijeha, šalile se sa društvom, a da ne govorim kakav pozitivan učinak je planinarenje imalo na naš ten. Besplatan wellness učinak, čak sam dobila i preplanulu boju od sunca!    

Naš Robin Hood je cijelim putem pazio na meni također jednu divnu i krasnu prijateljicu Didi. Svi smo se skompali još na prošlom izletu na Sljeme. Moram istaknuti da su svi ljudi koje sam upoznala u ovom društvu jednostavni, dragi i posebni svatko na svoj način, da sažmem sve jednom riječju prekrasni ljudi.

Za vodiče imam same riječi pohvale, ovo je uistinu društvo koje ima “dušu“, osjećala sam se kao da pripadam jednoj velikoj obitelji. Svi smo složno hodali u koloni kao mala vojska i uživali punim plućima u svakom trenutku.

Moram nadodati i kada bi se netko zadubio u promatranje školaraca, vodiča i voditeljica, mogu se vidjeti i određene simpatije, pa je time i planinarenje još zanimljivije.

Putem smo napravili dvije pauze da nešto prigrizemo i popijemo tekućine, jednu na prostranoj livadi gdje smo se smjestili u polusjenu golemih krošnji i guštali kojih 15-ak minuta. Nakon te livade, na jednoj ravnici uz stazu, kao melem za oči, naišli smo na mnoštvo jesenskih mrazovaca (u proljeće poznatiji kao šafrani).

Putem smo još zastali podno samog Kleka.

Pomislila sam kako bi bilo prekrasno da i moja sestra može ovo sada vidjeti i doživjeti, nitko na svijetu ne bi bio sretniji od mene.

E sad dolazi najveći uspon na putu prema Kleku, odnosno dio do planinarskog doma.    Moram priznati da mi je zadnjih desetak minuta prije planinarskog doma bilo baš naporno i špotala sam samu sebe što uvijek bančim prije puta, noćna ptica, umjesto da sam legla spavati oko 23 sata i naspavala se kao čovjek (pouka za druge izlete).                                   

Osjeti se i promjena tlaka u ušima, bar sam ja osjetila. Mislim da smo svi jedva čekali da dođemo do planinarskog doma da predahnemo i okrijepimo se.  

Prije dolaska u planinarski dom stoji tabla s upozorenjem “Dobro došli u carstvo klečkih vještica“ . Hodajući, mašta mi je radila sto na sat. Zar ne bi bilo interesantno, čisto iz šale, vidjeti neku vješticu na metli? Makar da netko odglumi vješticu i poganja nas prema vrhu, mislim da bi svi prasnuli od smijeha.

Čim smo došli do planinarskog doma, skinuli smo ruksake, odložili ih na klupice, netko je izvadio orahovicu i medicu i ponudio nas. Rekoh kada svi nešto piju, a i trebalo je doći do vrha, uzeti ću orahovicu. Baš mi je prijala, bila je tako fina i okrepljujuća, slatka. Mislim da čak i piće ima drugačiji okus na planini, posebniji, finiji…odmah sam živnula!

Tu smo brzinski pojeli sendvič, neki su gricnuli koji slatkiš ili orašaste plodove za energiju, bio je i stampedo na wc (P.S. doslovce skoro sva tekućina ispari iz organizma prilikom uspona, čak bih i bez WC-a bila izdržala do samog vrha). Nakon kratke pauze i pjesme Dire Straitsa, Walk of life što nam je inače pjesma/znak za pokret, krenuli smo dalje u život do samog vrha planine. Vratila mi se sva energija, orahovac je bio čarobnog okusa, ma sva planina je bila čarobna sama po sebi.  

Moj planinarski dnevnik žudio je za novim pečatom, noge su same išle!

Uspon od planinarskog doma do vrha trajao je cca 30 minuta, bio mi je zanimljiv jer sam prvi put koristila užad i čelične sajle i morali smo se istovremeno koristiti rukama i nogama prilikom penjanja, bio je to za mene mali alpinizam, veliki korak za mene malog čovjeka.

Kada smo došli do betonskog platoa koji inače služi kao sletište helikoptera… taj pogled i osjećaj, ne mogu ga riječima dočarati… osjećaš se kao da letiš na vjetru stopljen sa zrakama sunca, srce ti je veliko kao kuća… promatraš ozarena lica ljudi oko sebe, svi dijelimo isti doživljaj… osjećaj ispunjenosti…

Nas šest mušketira pozirali smo na platou i tu su nastale jedne od meni najljepših uspomena, trenutak je ostao zamrznut u vremenu… i onda dalje veselo krenuh do samog vrha gdje sam uzela svoj drugi pečat.

Svi smo uživali u suncu, pogledu, vrijeme nas je poslužilo. Sam vrh Klek promjera je desetak metara i s vrha se pružaju lijepi vidici prema Ogulinu i jezeru Sabljacima, Bjelolasici, a pogled posebno privlače slikovite stijene Klečice.

Naravno, opet smo se svi fotografirali, hvatali neke lijepe fotke sebi za uspomenu i na kraju obvezni ritual – zajednička fotka Izletnika da ovjekovječimo i ovaj trenutak.

Voditeljica nas je upozorila da se požurimo sa snimanjem kako bismo svi krenuli nazad prema planinarskom domu. Spust mi je bio tako lak i lijep, zbijala sam šale na svoj račun.        

U jednom trenutku me je voditeljica Ana opomenula da manje pričam (riječ je bila o dendroterapiji) i koncentriram se na spust tako da ne odvlačimo misli drugima.                                  

Ne daj Bože da se je netko od smijeha spotaknuo zamišljajući kako netko od nas grli drveće, bilo bi mi baš koma, ajde da ja padnem, ništa zato, ali da skrivim nečiji pad… odmah sam se uozbiljila. Jedan školarac mi je dobacio “Budeš dobila žuti karton!“

Sve je prošlo u redu, svi smo se spustili bez ozljeda. Sretni i obogaćeni novim uspomenama uputili smo se drugim, kraćim putem, stazom Bjelsko nazad do busa.                                

Presvukli smo se u suhu odjeću, obavili vježbe istezanja i krenuli nazad prema Zagrebu. I tako sam ja u biti iz znatiželje ili neke vrste oklade zapravo postala strastveni planinar, a da toga nisam bila ni svjesna. To je ljubav na prvi pogled!

Autor: N.B.

Comments Off on PlaŠko2021: Klek

PlaŠko2021: Sljeme

Datum izleta: 18.09.2021.Opis: Sljeme – kružna tura: Šestinski Lagvić – Medvedgrad – livada Falat – Sljeme – Kraljičin Zdenac – Šestinski LagvićUkupna duljina: 16 kmTrajanje: 7h (08.15 – 15.15), uključujući…

Datum izleta: 18.09.2021.
Opis: Sljeme – kružna tura: Šestinski Lagvić – Medvedgrad – livada Falat – Sljeme – Kraljičin Zdenac – Šestinski Lagvić
Ukupna duljina: 16 km
Trajanje: 7h (08.15 – 15.15), uključujući cca 2.5h odmora

Valjak i dvanaest* valjčića

Došlo je i to subotnje jutro, no ovaj put s mirisom nadolazeće jeseni i praćeno teškom misli da ću većini sudionika današnjeg izleta zaboraviti ime čim mi se predstave.

Vremena za zdvajanje nasreću nije bilo i prva grupa, kojoj sam pripadala, se otisnula prema prvoj etapi izleta pod čvrstim i preciznim vođenjem našeg izvidničkog trolista u sastavu Čehulić-Majić-Bošnjak sa kormilarom Valjkom na začelju. U razmjerno kratkom roku smo se dočepali Medvedgrada i razmilili po platou ispred utvrde dok su ostale grupe nastavljale dolaziti. Kako je u ovako velikim kratkoročnim migracijama naroda velika vjerojatnost da će netko od članova imati rođendan, tako smo i mi imali priliku proslaviti Ivonin okretaj oko Sunca. Hvala Ivona.

Sretno ugrijani rakijom nastavljamo put prema livadi Falat’ na kojoj je predviđen prvi dulji odmor te potom prema Sljemenu kao najvišoj točki pohoda. Na cijelom potezu od Risnjaka do Grafičara nema pamtljivih vidika no staza je ugodna za hodanje i lijepo ispraća zajednice graba, hrasta kitnjaka i kestena u korist bukve po kojoj je Medvednica poznata i kojoj se pridružuje jela u vršnom dijelu. Blagost uspona nam je dala vremena da razmišljamo o sebi i svom mjestu u svemiru pa se prirodno nametnula ideja da smo mi zapravo nastavak našeg voditelja – Valjčići, na sveopće oduševljenje glavnog Valjka.

Tik do vrha izbijamo u podnožje nove žičare koja agresivno dominira krajolikom i potom prilagođeno socijalno distancirano se razmiljavamo po ugostiteljskim objektima.

Povratak prema Šestinskom Lagviću se nastavio po 1M stazi koja je naravno uključivala i serpentinasti dio staze od sarkastičnog milja nazvan Mrcina no nakon toga se spust sveo na laganu šetnju.
Na start/cilj smo stigli ranije od predviđenog vremena te smo time ukupno prošli oko 16 km Medvednice u oko četiri i pol sata efektivnog hoda sa minimalnim logističkim problemima.

* vjerojatno, izgubila sam pojam o tome jesmo li ili ne izgubili Jelenu koja je možda bila s nama, a možda i ne. Schroedingerova Jelena.

Autor: I.M.

Izvještaj s izleta – Sljeme

Nakon okupljanja, nešto iza 8.15, krećemo od sjenice iznad Šestinskog Lagvića planinarskom stazom 12 prema Medvedgradu. Tamo stižemo nakon 30ak minuta hoda. Nakon kratke pauze za rođendansko nazdravljanje medicom i orahom, krećemo dalje stazom 11 u smjeru Risnjaka.

Oko 10h stižemo na livadu Falat, gdje radimo kratku pauzu za hranjenje. Tada krećemo prema domu Grafičar, te stazom 26 prema vrhu. Staza nas vodi pored starog pansiona Medvednica, te pored Tomislavovog doma. Oko 11.45 stižemo pod sljemenski toranj. Radimo pauzu od 1h za klopu i druženje, te nakon slikanja polako krećemo nizbrdo. Put nas spušta sve do Kraljičinog Zdenca, gdje radimo kratku pauzu, te se poučnom stazom Miroslavac vraćamo natrag na početnu, ranojutarnju točku okupljanja.

Autor: R.H.

Izvještaj sa Sljemena

U subotnje jutro 18.09.2021.g. započela je prva avantura u sklopu Plaško škole za nadobudne planinare u usponu – Sljeme. Zbog najave kiše danima prije tražila se kabanica više jer ipak “Vakula je rekoo”… No, čini se da sreća ipak prati hrabre pa je bilo samo blato 😀

Okupljanje je započelo u ranim jutarnjim satima na Šestinama (kod Lagvića), gdje smo s nestrpljenjem (možda i ponekim pitanjem “što mi je ovo trebalo”) čekali početak. Najnestrpljiviji su ipak bili četveronožni Bura, Blue, Bilbo i Frodo koje entuzijazam  nije napuštao do kraja izleta. Na putu je bilo svega – od strmih i manje strmih uspona, izbjegavanja padova, pa do proslave rođendana na našem prvom stajalištu – Medvedgradu.

Nakon rođendanskog aperitiva i kratke pauze uputili smo se dalje prema vrhu. Osim uživanja u prirodi imali smo priliku bolje upoznati polaznike Plaška, razgovarati o planinarskim iskustvima te dobiti pokoji savjet o potrebnoj opremi od iskusnih voditelja naših grupa. Nakon puno prijeđenih koraka napravili smo drugu pauzu na livadi u blizini Risnjaka, a nakon čega smo se uputili put sljemenskog tornja. Tu smo uživali u ćevapima, štrudlama, gulašu, pivi i drugim sljemenskim delicijama.

Punih želudaca morali smo se vratiti na početnu točku. Put prema dolje bio je brz, pun strmina i začas smo bili kod Kraljičinog zdenca gdje smo napravili kratku pauzu, a nakon čega smo se, već lagano umorni, uputili prema Lagviću završavajući svoj prvi Plaško izlet. Nakon završetka izleta neki su išli na pivo, a neki do prve ljekarne po magnezij direkt jer upala mišića i tako to.. 🙂

Veselimo se novim avanturama 😀

Autor: D.M.

Izvještaj Sljeme

Budim se rano. Prerano. Gegam se do autobusne stanice, upadam u auto. Kratka vožnja i evo nas u Šestinama. Parking je prazan, nismo valjda došli prvi. Uskoro stiže pojačanje i idemo u lov na kavu. Jednu kavu kasnije stižemo do sabirne točke gdje je ostatak grupe već umalo blokirao promet.

Sabirna točka #1

Grupiranje, prozivka i krećemo uz brdo. Hodamo lagano šumskom stazom dok ja plašim ostatak grupe velikom količinom blata na drugom dijelu uspona. Nakon sata laganog uspona stižemo do Medvedgrada. Spominje se pauza za slikanje, a u mojoj ruci se pojavljuje čašica rakijice. Pijuckamo i poziramo dok pseći kontingent protestira protiv uporabe drona. Slikanje gotovo, krećemo dalje.

Idilični puteljak se pretvara u raskopanu šumsku cestu, ali blatu ni traga. U prolazu tužno gledamo klupice na suncu kraj Grafičara. Nogu pred nogu i evo nas na livadi – pauza za okrjepu. Nastavljamo do odašiljača, gdje se raspoređujemo po restoranima za ručak. Tokom ručka stiže obavijest da nas čeka još jedno grupno slikanje. Svi (osim nekih) se skupljamo, okida se par fotki i možemo krenuti dolje.

Sabirna točka #2

Putem dolje ćaskamo i svi kao da su odahnuli. Preživjeli smo i taj prvi izlet. Zadnja pauza kod Kraljičinog zdenca i zadnju etapu prolazimo u čoporu. Nakon silaska dobivam dojava da postoji opcionalno okupljanje za kavu/pivu. Zauzimamo cijelu terasu i komentiramo izlet, pitamo se zašto se zamka zove zamka, a neki se pokušavaju i izvuci od pisanja izvještaja (neuspješno). Nakon ispijene pobjedničke cuge pozdravljamo se i razlaz do idućeg izleta.

Sabirna točka #3 (opcionalna)

Autor: I.B.

Plaško2021 – 1. izlet, Sljeme

Stigao je i taj prevrtljivi vikend za koji sam imala velike planove. Morala sam ih mijenjati nekoliko puta, uglavnom zbog obećanja kiše: proslava rođendana, Urban na PineFestu… osim izleta na Sljeme: taj je plan ostao postojan. Od kiše na kraju samo spomen. Vrijeme kobog.

Pravodobno dolazimo na lokaciju ja i 2 usputna suputnika. Neki kasne: normalno, vjerojatno i uračunato. Ekipa je vesela i pozitivna. Ja ipak često zijevam. Prerano sam probudila alarm.

Okupljanje iznad Šestinskog Lagvića

Svega 30-40 minuta od dolaska na mjesto okupljanja, podijeljeni u grupe po „jačini“ (ili možda ne, nećemo nikad saznati), krećemo uzbrdo, s razmacima od minute između grupa.

O svojoj grupi u tom trenutku znam samo da je vodi Košarić („samo Košarić“, da citiram Košarića) i da je tu još jedna Maja. Svi dobro gaze, napredujemo po propisima. Čudimo se što nema više blata, bili smo spremni na sve. OK, skoro sve, recimo na medvjede nismo.

Predzadnja jakosna skupina: Košarić, Draženka, Bruno, Maja, Antun, Ivor i ja (iza
kamere)

Prvo stajanje je na Medvedgradu radi fotografiranja dronom. Da se ne ohladimo prebrzo nakon uspona, ide zagrijavanje žesticom pa tek onda hlađenje. Navodno netko slavi rođendan… Ja ću idući put, nek’ se djeca vesele.

Živjeli
Neumorni Bilbo & Frodo (?) ili tako nekako

Krećemo dalje i dolazimo do Risnjaka. Tu nam je već dobro došao odmor. I okrepa svih vrsta.

Košarićeva grupa plus minus

U cca pola sata pauze, dodatno smo se upoznali, opustili, razmijenili iskustva, obnovili poznanstva, popiškili… i na „Walk of Life“ uredno pokupili smeće za sobom i krenuli dalje da ne zakasnimo na grah.

Ne daj se, Ines!

Na Sljeme stižemo oko podne, taman po planu.

Zagreb

I onda, kad se najbolje zabavljamo i sunce najljepše grije, mama zove da moramo doma.

Isto Zagreb, ali kad moramo ići

Klopa je bila mljac, i to ne samo štrukli.

Ali štrukli

Put prema dolje bio je (gle čuda) strm, dosta sklizak, i prilično neugodan za koljena.

Tip of the day: štapovi, nosite ih.

Posljednje stajalište bio je Kraljičin zdenac. Tko ga ne bi volio.

Pojilište

OK, lažem, posljednje stajalište bilo je u bircu Arka, ali nisam sigurna treba li o tome izvještavati… Kako god, nisam bila prisutna. Žurila sam na žurku.

I na kraju takvog dana kaže mi moj fitness assistent da sam napravila više od 24,000 koraka, od čega 0 (riječima: nula) planinareći. Što ti je život.

Zaključak

Izlet: super organizacija, raspoloženi voditelji, poticajna atmosfera, simpatična ekipa.

Dan poslije: mišići malo bolni, natisak samo od desne gojze, glavobolja (ali od mamurluka).

Autor: M.J.

Izvjestaj – Sljeme

Krenuli smo sa Šestina prema Medvedgradu gdje smo napravili pauzu. Od tamo smo krenuli prema livadi u blizini Risnjaka, odmorili, otpjevali sretan rođendan jednoj curi i nastavili preko Grafičara do vrha. Vidljivost je bila odlična, a teških nagiba dovoljno malo. Nakon ručka smo se u jednom mahu spustili do kraljičinog zdenca.
Fin đir.

Autor: N.F.

Izvještaj Sljeme

Za prvi izlet sa Izletnikom najavljivala se kiša.

Još od školice u srijedu smo pripremali opremu s naglaskom na kabanice.

Očekivalo se dosta blatno iskustvo. No na okupljalištu u Šestinama Raka je obećala gosta iznenađenja – Sunce koje je u toku izleta stvarno zasjalo i pratilo nas do kraja dana. Nakon podjele po grupama, upoznavanja voditelja, izvidnica i ostalih članova grupe, u koloni podijeljenoj u 5 skupina krenuli smo u osvajanje Sljemena.

Prva stanica za pauzu bio je Medvedgrad nakon cca pola sata uspona, izvrsna prilika da umjesto subotnje jutarnje kavice povodom Ivoninog rođendana padne prva zdravica. Happy bday Ivona!

Tek ovdje sam se sjetila upaliti Stravu da lijepo popratim gdje smo prošli i koliko smo hodali.

Nastavili smo put prema Grafičaru stazama koje su se meni činile kao da nismo u Hrvatskoj. Prekrasno!

Za 1h stigosmo do livade Falat gdje smo još jednom uz glazbu, sendviče, kinder čokoladice i rakijicu po drugi put slavili Ivonin roćkas.

Ubrzo je krenula glazba koja je označavala vraćanje ruksaka na leđa i povratak na stazu.

Cijelim putem bila sam opčinjena štapovima za planinarenje koje sam koristila po prvi put u životu. Fasciniralo me kako tako jednostavan izum olakšava kompletno kretanje i raspoređuje teret hodanja i teret mog zapravo dost laganog ruksaka po cijelom tijelu, tako da pritisak nije samo na nogama i koljenima. Više nigdje ne idem bez štapova.

Oko 11:30h se počeo nazirat nazirati vrh, odnosno nova žičara pa smo znali da do cilja imamo još malo.

Stigli smo do vrha. Malo odmor, uživanje u pogledu, čakulica, naravno fotkanje i slobodno vrijeme za ručak. Gore smo se zadržali 1h. Vrijeme je proletilo brzinom svjetlosti i Ponovno glazba koja označava kraj chillanju tj. pokret. Vraćali smo se drugom rutom, kroz Kraljičin Zdenac.

Tek kad smo stigli nazad u Šestine sam shvatila kako smo lijepi i veliki krug napravili i bila ponosna na cijelu skupinu, tempo i atmosfera koja je vladala.

Veselim se svim izletima koji slijede i daljnjem upoznavanju i ljudi i ljepota naše zemlje!

Autor: M.Š.

Sljeme

Prvi izlet Plaška bio je rezerviran za Sljeme te smo se oko 8 ujutro našli iznad restorana Lagvić. Bili smo podijeljeni na 5,6 grupa te je mene snašla ona zadnja sa ikonom svih  metli, Emilom. Iznimno laganim korakom krenuli smo via Medvedgrad gdje smo obavili fotografiranje za društvene mreže te čak i proslavili rođendan jedne naše članice. Ugrijani medicom i orahovcem krenusmo dalje kroz šumarke prateći naše izvidnice koje su odradile odličan posao. Uskoro dolazimo na livadu Falat na kojoj je samo tjedan dana prije održan odličan party u režiji Forestation kolektiva. Inače, ako ste željni dobre glazbe i cjelonoćnog druženja, slobodno zapratite navedeni kolektiv na društvenim mrežama, i svratite na koji party. Nakon što smo se malo okrijepili i ponovo zagrijali medicom krenuli smo na završni uspon na vrh Medvednice. Pošto sam većinom na Medvednicu išao na partije, a manje je posjećivao na ovaj način, iznimno drago mi je bilo vidjeti podsljemensku šumu u trijeznom stanju. Izvirivši podno vrha, prvo smo se neko vrijeme divili osmom svjetskom čudu, žičari MB nakon čega smo se u maniri budističkih redovnika dovukli do vrha Sljeme gdje smo pivom  i štruklama proslavili ovaj uspjeh. Divno je vidjeti i upoznati mlade ljude željne druženja na čistom zraku te jedva čekam daljni nastavak ove prekrasne priče.

Autor: T.P.

A gdje je Nataša?

Comments Off on PlaŠko2021: Sljeme

Parenzana-u-na-na

4. i 5.9.2021. Autor: E.B. Moj prvi izlet s planinarskim društvom nije uključivao nikakav oblik planinarenja, već bicikliranje. U Istri. Pred kraj ljeta. Pa evo kako je to izgledalo. Ovaj…

4. i 5.9.2021.

Autor: E.B.

Moj prvi izlet s planinarskim društvom nije uključivao nikakav oblik planinarenja, već bicikliranje. U Istri. Pred kraj ljeta. Pa evo kako je to izgledalo.

Ovaj logistički zahtjevan izlet počeo je 4. rujna 2021. u ranim jutarnjim satima na parkiralištu kod kafića Cug u blizini Glavnog kolodvora u Zagrebu. Već u prvim trenucima sam mislio da od tog izleta neće biti ništa jer sam, pogađate, noć prije odlučio lumpovati tamo negdje u šumi Grmošćica iznad Črnomerca uz milozvuke elektroničke glazbe. Točno jedan sat sna kojeg sam uspio prikupiti prije izleta odmah se iskazao tako što sam zaspao u kombiju i prespavao cijelu vožnju do Istre.

Kada smo stigli ispred Muzeja Parenzana, u podnožju Motovuna, s ukupno šest (6) motornih vozila, rekao sam samome sebi: “Nije mama pi***u rodila, moš ti to i bez spavanja”. Drmno sam jedan energetski napitak, svi smo posjedali na bicikle i krenuli u vožnju.

Za one koji žele nekoliko povijesnih činjenica i objašnjenje što Parenzana jest – prenosim nekoliko informacija (uglavnom s Wikipedije). Riječ je o trasi koja se prevodi kao “Porenčanka” po gradu koji čini konačni cilj i našeg izleta – Poreču. To je nekadašnja željeznička pruga koja je prometovala od Trsta do ovoga grada. U pogonu je bila od 1902. do 1935. godine nakon čega postaje zapuštena. Nekoliko mostova, vijadukata i tunela te krajolik kroz koji je prolazila učinili su je atraktivnom destinacijom za bicikliste i šetače pa je postepeno i pretvorena u najdužu i najljepšu biciklističku rutu na najvećem hrvatskom poluotoku.

Već na početku vožnje pokazalo se da za Parenzanu prije svega treba imati dobar bicikl. Deblje gume su svakako preporučene pošto je put velikim većinom sačinjen od makadama. Lanci bi trebali biti što čišći i spremni za naslage istarske crvenice koja se lijepi za njih po putu. Kočnice moraju biti funkcionalne za sve nizbrdice. Dobra fizička sprema je također preporučena budući da ima dosta uzbrdica, međutim ako imate malo dublji džep i nije vas sram pokazati svoju lošu formu, električni bicikl je dobra stvar (uglavnom ga koriste njemački umirovljenici kojih je bila hrpa na ovoj trasi, ali neki pojedinci iz našeg Izletnika su također koristili ovaj alat). Kaciga je treća stvar koju bih svima preporučio je kaciga jer, iako nitko od naših nije bio ozlijeđen, lako bi se moglo pasti na tako neravnom terenu.

Prva pauza na izletu odvila se u obližnjem kafiću koji se nalazi negdje na manje od sredine našeg puta. Popili smo gemišt/pivu/čaj i išli dalje.

Putem Parenzane ima puno lijepih stvari za vidjeti, a i doživjeti. Prolaskom kroz vinograde možete ukrasti koju bobu ili grozd ukusnoga grožđa, možete podragati koze po kojima je Istra poznata, poverati se na neki od vidikovaca i vidjeti Motovun i ostale gradove iz nešto drugačije perspektive, prevesti se preko već spomenutih mostića ili proći kroz tunele koji su već spomenuti.

Pošto su vozači imali različit tempo vožnje, grupirali smo se spontano sukladno tome. Ja sam se nekako našao u skupini nas troje koji smo vozili prilično brzo (napominjem, ali ne prozivam da je jedna od navedenih imala pomoć električne energije!). Kako nas troje nismo koristili navigaciju, već samo intuiciju, u jednom trenutku smo skrenuli s puta, a da to nismo ni znali. I to na nekoliko kilometara od Poreča. Da bi stvar bila bolja, Adamu je baš tad odlučila puknuti guma. Nas troje smo imali gotovo svu opremu u za mijenjanje gume, no ne i pamet pa smo bili primorani zvati HGSS. Na sreću ne onaj pravi, već Damira i Tina koji su svo vrijeme vožnje pazili na nas, stado ilitiga četu biciklista. Tinkec je brzo dojurio i zamijenio gumu dok je Adam fotografirao osinjak te smo sretno svi došli do cilja – grada Poreča.

Bicikle smo poslagalii na drvo u parkiću i kratko se bacili u more koje je bilo puno malih klobuka koji te diraju i po nezgodnim mjestima na tijelu. Nakon kupanca dolazimo u kuću s bazenom u kojoj je Edina već radila na pripremi večere.

Moja neprospavana noć tu je lagano došla na naplatu te sam ubio oko dok se već počeo peći roštilj. Uz obilno jedenje i pokoju čašicu privodimo subotu kraju jer ujutro idemo dalje!

Kako je došlo jutro, lagano smo doručkovali i krenuli u nastavak avanture. Velika većina biciklista odlučila se na vožnju s četverokotačnim motornim vozilom do vinarije, ali nas nekoliko najhrabrijih je odlučilo tih 13-ak kilometara prijeći sa stilom na biciklima. Ta ideja mi se brzo obila od glavu jer je moja draga prijateljica astma odlučila doći i dati bi topli pozdrav na jednoj od uzbrdica. Sigurnosti radi, evakuirali su me do vinarije da tamo zalječim svoje alergije.

Vinarija Rossi pokazala se kao odlično utočište za nas hedoniste. Uz platicu pršuta, sira i liofiliziranog šumskog voća smo isprobali 5 vrhunskih vina. Moram reći da je gospođica koja je vodila nas wine-tasting bila malo nervozna, ali je domaćin to ispravio jednim gin-tonikom kojeg smo popili i čašćenjem s domaćim amarom, terraninom i pelinom. Kako je cuga podobivala brojne medalje i imala sjajan okus (a ne zato što smo popili svi po par češica) smo pohrlili njihov shop kao da sutra nema i pokupovali im sve te fine, fine žeste.

Nakon toga sjedam u kombi i idem pravcem Zagreba. Neki od suputnika su još skoknuli do Motovuna, neki na još jedno kupanje, svakome po njegovoj volji. Zaključujem putovanje s poštenim bacanjem u krevet kako bih nadoknadio manjak sna. I jedva čekam iduću avanturu!

Comments Off on Parenzana-u-na-na

Dolina Triglavskih jezera

10. – 11.07.2021. Autor: Ž.D. U subotu ujutro, još prije prvih zraka sunca, već smo štreberski bili poredani u dobrom, starom Cugu. Cug je odlučio raditi tek od 7h, tako…

10. – 11.07.2021.

Autor: Ž.D.

U subotu ujutro, još prije prvih zraka sunca, već smo štreberski bili poredani u dobrom, starom Cugu. Cug je odlučio raditi tek od 7h, tako da smo startali u kofeinskom deficitu. Iako nešto tromiji, sama pomisao da napokon idemo planinariti preko grane dala nam je ubrzanje. Kod Bohinjskog jezera pronašao nas je slovenski Cug – Karakter Bar gdje smo nadoknadili zaostatke, nazdravili uspjesima u životu i krenuli.

Dolina Triglavskih jezera pripada prvom zaštićenom dijelu Nacionalnog parka Triglav. Sedam alpskih jezera smještenih usred visokogorskog krša, jugozapadno od Triglava, protežu se na visinama do 2070m. Nevjerojatno zelenilo, kristalno čista voda, šarena flora i pokoja divokoza ili svizac predstavljali su pravu uživanciju na svakom koraku.

Koča na Planini pri Jezeru

Startali smo odmah jako kroz strmu hladovinu do prvog planinskog doma. Nakon manje od sat vremena stigli smo do Koče na Planini pri Jezeru (tzv. prvi – zadnji dom). Tu smo gricnuli nešto slatko, nazdravili uspjesima u životu i uživali uz mir jezera. U zelenoj oazi ispruženo je i 20-ak kravica što bezbrižno žvaču i daju se pomazit. U dobrom raspoloženju nastavili smo dalje putem uzbrdica i nizbrdica odlično označenog planinarskog puta, pazeći pritom da tu i tamo ne ugazimo na mirisnu bombu usputne kravice.

Kravice

Kretalo se nas 20-ak dosta pohvalnim tempom, na svaku markaciju stigli bi prije zadanog  vremena. Nakon nešto manje od 2h stigli smo i do idućeg planinarskog doma smještenog među jezerima naziva Koča pri Triglavakih jezerih. Tu smo napravili nešto dužu pauzu uz prigodno nazdravljenje uspjesima u životu neodoljivom rakijom od smreke koju toplo preporučam svima.

Koča pri Triglavakih jezerih

Osunčani suncem i zadovoljenog apetita, skupili smo snage i za zadnju etapu puta koja je bila i najteža. Hodajući podnožjem Tičarice mjestimice bi gazili po još neotopljenom snijegu koji se izmjenjivao sa livadama prepunog šarenog cvijeća.  Pronašli smo i livadu runolista – vrlo rijetkog i strogo zaštićenog cvijeta. Nalazila se tik iznad Velikog jezera – alpskog tirkiznog veličanstva u kojem su najhrabriji odlučili umočiti papke. Upoznali smo i triglavske rangerse – gorostasne, crne poznavatelje zakona. Prikrali su nam se ususret da se bolje upoznamo i razmjenimo papiriće s nekakvim brojevima (telefona?). Uslijedio je uspon i veranje po kamenju ispod kojeg bi tu i tamo istrčao prestrašeni svizac. 

Dočekala nas je pri samom vrhu naša Zasavska koča na Prehodavcih na 2070 m. Stigli smo u najbolje vrijeme, par sati prije zalaska sunca, pa smo kao gušteri poredani uz fasadu upijali zadnje zrake i divili se. Okruženi planinskim divovima, odavde pucaju prekrasni pogledi gdje god da se okreneš.

Zasavska koča na Prehodavcih

Noć je bila hladna, vjetrovita i mirna. Sve mudre glave bez dovoljno tople odjeće stiskale su se uokolo sa dvije,tri dekice na dvije,tri osobe. Poučno predavanje vodio je psihijatar u nastajanju o indikacijama za testiranje na HIV i učinkovitoj psihofarmakoterapiji – čuvajte me se sad! Prespavali smo u bivku kojeg smo dijelili s nekoliko sretnih Slovenaca. Vreća za spavanje, deka do dvije i ritmično, nježno hrkanje do zore.

dvije,tri dekice na dvije,tri osobe

Naspavana sretna lica probudila su se i prije vremena. Još jednom iznenađeni prizorima prekrasno obasjanih planina i nekoliko domaćih divokoza koje hopsaju uokolo po stijenama kao po oblacima. Da, baš je bilo tako nekako neopisivo lijepo.

Krenuli smo nazad istim putem. Pozdravljali su nas svizci svojim urlikanjem dobar dio puta. Dosta dobrim tempom bili smo nazad već za 5h – u kakvoj su formi ti Izletnici! U dobrom raspoloženju i želji za još malo druženja otišli smo na fini ručak prigodno kod Hrvata, a zatim lagano i za Zagreb.

Gostilna pri Hrvatu

Dolina Triglavskih jezera ostavila je nezaboravan dojam dodatno uljepšan odličnim društvom. Pet zvjeznica! Do slušanja, žd.

Comments Off on Dolina Triglavskih jezera

Bjelolasica kroz oči desetogodišnjaka

03. – 04.07.2021. Autor: F.Š. (10) Petak je. Došao sam u Zagreb. Bio sam jako sretan zato jer smo se dogovorili da idemo na Bjelolasicu. Krenuli smo u subotu u…

03. – 04.07.2021.

Autor: F.Š. (10)

Petak je. Došao sam u Zagreb. Bio sam jako sretan zato jer smo se dogovorili da idemo na Bjelolasicu. Krenuli smo u subotu u 8 sati ujutro. Putovali smo dva sata. I nakon ta dva naporna sata vožnje napokon smo stigli. Bilo je teško se popeti, ali smo uspjeli. Prvi dojam mi je bio ok. Bilo je puno ljudi, ručali smo, zabavljali se i još puno toga. Za nekoliko sati pao je mrak. Većina ljudi je otišlo kući, ali nas šestero smo prespavali. Ujutro sam se probudio. Padala je kiša, bilo je hladno i mokro. Kad sam se probudio pojeli smo marendu i počeli spremati stvari. Nakon podne otišli smo kući. Na putu do kuće vidili smo sokole. Bilo mi je zabavno ali i malo dosadno.

*Martina: Na preporuci da napiše malo više svog osobnog doživljaja napisao mi je: “Ja mislim da si ti malo previše otišla u detalje.”

Comments Off on Bjelolasica kroz oči desetogodišnjaka

Tour de Polje

26. – 27.6.2021. Autori: N.P. & I.R. Ustajanje u 6:00, 26.6., kava, šta mi ovo treba. Na prepad, pristao sam poći prošli tjedan na neki izlet isključivo jer se ne…

26. – 27.6.2021.

Autori: N.P. & I.R.

Ustajanje u 6:00, 26.6., kava, šta mi ovo treba. Na prepad, pristao sam poći prošli tjedan na neki izlet isključivo jer se ne hoda. Polazak u 7:00 iz Zagreba za Dubravu pa onda smjer Lonsko Polje.

Na Dubravi smo skupili šeficu i obavili kupovinu kruha i zadnjih potrepstina. Nakon otprilike sat i pol stižemo na odredište gdje nas je dočekalo najveće imanje.

Imanje ima drvenu kuću, jezero, zonu za roštilj, nogometni teren, badminton teren i jacuzzi. U kratko vrijeme se upoznajem s puno ljudi, budite pozdravljeni. Društvo entuzijasta (tim BICIKL) smatra da je prelako odvoziti rutu kad nije najjače sunce. Zato su ga uredno sačekali kako bi krenuli.

Ostajem sam medu ženama, sipamo najfiniju kavu, propagiram herbalife i odmaramo. Malo je reći da je nekima pozlilo od sumljivih čokoladica, te time tim KUĆA ostaje zakinut za dvoje ljudi dobar dio popodneva.

Razmišljam si kako bi mi bilo bolje da sam vozio s biciklisima tih 120 km puta. No, bilo je prekasno za naknadni polazak.

Vrsne kuharice, šefice Edina i Martina u kuhinji te šefica Ana u grill zoni , vrijedno cijeli dan spremaju obilje delicija s kojima ćemo svi kasnije biti počašćeni.

ŽŽ se osjeća loše jer leži u hemoku cijeli dan i ne radi ništa osim što upija vividnu prirodu. Zato zapošljava mene da pomažem curama. Zapošljavam se kao glavni nosač hladnih gem-ova.

To je ozbiljan posao i ja sam ozbiljan i zato sam ozbiljno točio i nosio. Preventive radi, ne bi li netko dehidrirao. Trudimo se ne raditi pizdarije dok nema bar 2 doktora.

Biciklisti intervalno dolaze te time podjela na timove prestaje. Entuzijasti nakon bicikliranja i bez nogu, nakon kratkog predaha inzistiraju na nogometu. Jer im jednostavno nije bilo dovoljno prijeći 120 km.

Znaaačiii, samo jako. Kako ne bih pristao na takav spektakl kad ni sam ne osjećam noge na  desetom gemu i herbalife-u. Ovaj put oformili smo nogometne timove od po troje ljudi s izmjenama.

Igrali su ovi što su pobijedili protiv ovih što su izgubili i to 3:1. Da ne ulazimo sad u sastave timova kako ne bi okaljali nečiju nogometnu reputaciju na kvartu i slično. Ionako, oni što trebaju će se naći u priči.

Posebna napomena: neviđeni gol od gola do gola za pobjedničku ekipu oduševio je sve igrače i gledatelje derbija. Utakmica je odgođena zbog prejake dominacije pobjednika, ali u pravo vrijeme za večeru.

Sjeli smo za veliko vertikalno po pola prerezano deblo, koje je imalo ulogu stola. Tik do jezera bili smo savršena meta za komarce i štetočine. Tokom cijele večeri održavam plamen na Raid spiralama protiv komaraca oko sebe.

Ne pomaže ni krunica, izjelo nas čudesa. Ali zato smo i mi jeli čudesa. Neviđenih 18 slijedova hrane. Počevši od dvije vrste likera kao aperativ i nadalje: sirova rezana mrkva s humusom, zapečeni baguette i pašteta od tune, pomidori s mozzarellom i bosiljkom, krekeri s namazom od sira i špinata, salata od krumpira, dinja s ukrasnim pršutom i vege varijanta sama dinja, šopska salata, domaći kruh, rižoto od vrganja, krastavac salata s vrhnjem, zapečene tikvice, 5 vrsta mesa s roštilja, vege kobasice i tzatziki umak.

Kao Desert serviran je hladan ukusan cheesecake s preljevom od borovnice, koji je planuo u minuti. Hvala svima koji su sudjelovali u pripremanju hrane, bila je vrhunska!

Usudio bi se čak reći da je hrana ovaj put bila bolja od svih prijašnjih puteva. Dignuta je ljestvica. Izmedu slijedova znala se naći pokoja puš i gem pauza  kako bi hrana bolje sjela.

Priče doživljaja s tour de Polje uz prolazak obitelji labudova jezerom. Idila. DJ je puštao samo ugodne retro zvukove. Na počinak sam legao oko ponoć, možda, nakon što su mi komarci dovoljno krvi popili.

Spavam u luksuznoj sobi u kući i do kasno u noć kroz polusan slušam pokušaje pjevanja, mijaukanje, gitaru i smijeh. Sljedeći dan doručak, opet ozbiljna priča: kajgana, salate, prilozi, domaći kruh, svježe cijeđene limunade, kave… kuharice su neumorne. Za ručak juha, meza i jos meze… Dio ekipe kojoj nije bilo dovoljno dan prije odlazi na još jednu kraću turu biciklima, mi ostali odmaramo cijeli dan, skupljaju se stvari i šatori i odlazimo oko 6. Sve je bilo top, dok nisam saznao da ću morati pisati izvještaj te je zato moja konačna ocjena 7/10. Ovim izvještajem obred inicijacije je završen. Jel ima gdje takvo okupljanje opet, pitam za frenda.

Hvala organizatorima, upravi i sudionicima.

N.P.

Lonjsko polje biciklima, ujedno i moje prvo vangradsko bicikliranje u Hrvatskoj i treće ukupno. U najavi izleta stoji nešto tipa: prvi dan 75 km, drugi dan 30 km po ravnom terenu. Hmm.. ja sam zadnji put sjela na bajk prije dvije godine, ali baš mi se ide, a i ravno je pa ću valjda moći. Nemam svoj bajk, dakle neko rentanje mi ne gine, i tako na kraju odluka pada na e-bajk jer zašto bi se mučila ako ne moram. Odluka je bila ispravna obzirom da prosijek od 19 km/h ne da ne bi mogla pratiti nego bi me vjerojatno na 30om km došli skupiti autom ovi iz tima KUĆA.

I tako oko 9h ujutro stižemo do čarobnog imanja (barem većina nas) koje će nam poslužiti kao baza za ovaj vikend. Neki kasne pa se bacamo na slaganje šatora i zagrijavanje raznim tekućinama za cjelodnevne aktivnosti koje su pred nama. 

Oko 11 sati, deset avanturista kreće prema Krapju gdje počinje naša vožnjica od planiranih 70ak km. Dio ekipe ostaje na kući kako bi pripremili gastro senzaciju od nekoliko slijedova za večeru, ali više o tome u drugom dijelu izvještaja.

U 11:33 krećemo laganom pedalom iz Krapja prema Kutini i već pri samom polasku vičemo vođi da stajemo u prvoj birtiji, jer ožednismo od puta iz baze do Krapja (autima), od silnih priprema/razgibavanja te desgustacije sira. On se odmah slaže s prijedlogom, ali “slučajno” skrećemo na makadam stazu i ubrzo uviđamo da ništa od birtije u neko skorije vrijeme. Kako nisam neki veliki biciklist ovaj dio puta bio mi je najstresniji. Čak i uz pomoć stujnog pogona bila sam metla na ovoj dionici, a fina prašina u ustima naučila me da na makadamu nikako ne želiš biti metla.

Uzbudljiva vožnja šumicom uz izbjegavanje rupa, koje su me umalo katapultirale s bicikla, završava pred Isusom, a tu je ujedno i naša prva neplanirana pauza. Jedna probušena guma, nekoliko developera, inženjera, doktora i ostalih mužjaka mijenja gumu i kroz 15ak min nastvaljamo dalje. 

Već sad osjećam žuljanje i jasno mi je da ću imati poteškoća sa sjedenjem barem nekoliko dana nakon ove avanture. Ali ok, sjedamo na bajkove i u potragu za prvom birtijom. Na cca 30om km konačno birtija imena “M & J” u Ilovi. Vođa zaključuje da nam je super prolazno vrijeme i da ćemo stići dosta prije planiranoga, pa odmaramo u britiji nekih pola satka. Gemovi, sendviči, pive, kave, toalet. Ajmo reći milina (osim žuljanja koje se lagano pojačava). 

Krećemo dalje osvježeni i u dobrom rasoloženju (jer prošli smo već skoro pola rute). Nastavljamo asfaltnom cestom i tu sam glavna. Samo oni najjači mogu pratiti tempo moje mašine, ali ja sam timski igrač pa pustam druge da vode flotu kako ne bi najbijali još jači tempo (od već odličnog gore spomenutog 19 km/h). Osim na ponekim uzbrdicama, tu se zabavljam, prebacujem u high assitance i lagano zujim pored njih na njihovo oduševljenje. I tako veseli stižemo i do naše iduće pauze, birtije “Ane i Štefa” koja se nalazi na trgu Kraljice Hrvata na nekih 50ak km od naše početne točke. Ovaj put umjesto indivudalnih gemova naručujemo dve litre i dve vode (jer kaj je to za nas), par pivi i jedan produženi juice (what!?). Opet uživamo u pitoresknom kraju i okrepi, a posebno činjenici da imamo još 20ak km do baze i da smo začas tamo. Kada odjednom, ukazanje. Ili ne. Dolazi jedan stari stari član i pridružuje se veseloj povorci na tom našem 50om km. 

Idemo lagano od birtije prema bazi preko Stružeca. I tu se po prvi puta javlja kaos na našem dosad mirnom i idiličnom putovanju. Naš vođa viče da smo trebali negdje skrenuti, ali dotični stari stari član je na čelu kolone i viče kako je ovo pravi put jer on je tuda već prošao, a i to je ruta koju je vođa navodno ucrtao u opisu eventa. Naša grupa se razdvaja, a što mi je bilo da ne pođem za vođom i danas se pitam. Kako je njima bilo dalje ne znam, ali put kojim smo mi išli je na kraju ispao barem 10km duži od planiranog (tenks stari stari). Išli smo cestom kojom smo i došli autima ujutro tako da prepoznajem gdje smo i jasno mi je da ništa od 70ak km. Frustaciju izbacujem na svojoj mašini koja je sad u high assitance konstantno i guram do max 25 km/h (kada prestaje asistencija) samo da što prije stignem u bazu jer sad me već sve boli i nije mi više fun fun. Moj tempo prati jedino Tinko (bez asistencije jasno) i čak na momente imam osjećaj da sam mu prespora. 

Konačno tabla Gušće i naša sreća raste. Međutim, kako brzo raste, tako brzo i pada jer Gušće je najduže selo na svijetu, a naša baza je na broju 330! Nakon 5km bicikliranja kroz Gušće konačno stižemo do baze. Pomalo izbezumljena skoro padam s bicikla na ulazu u dvorište. Timu KUĆA promiče naš ulazak korz cilj i tradicionalni doček “bic na špric”. Viču da se vratimo i uđemo ponovno, ali rušim se u hammock, pokušavam doći k sebi i ignoriam njigove molbe (sad mi je malo žao, ali tada stvarno nisam mogla). Tim KUĆA isfurava gem i herbalife i lagano me vraćaju u život. Ulazim pod tuš i koliko toliko se dobijam. Bila je i neka nogometna utakmica, ali ubrala sam samo kraj i poziv za stol.

Ono što slijed(i) pravi je spektakl! Tim KUĆA i chefice Dina, Martina i Ana ubile su i ja ne znam kako ćemo ikada više jesti neki normalan obrok na izletima nakon ovoga. Milion slijedova, a ne znaš što je bolje. Rakija, papica, gem, herbalife, papica, gem, herbalife, papica, gem, cheez! Tako nekako prolazi večer i svi iščekujemo dvojac koji je odavno otišao do auta u Krapje po nešto. Navodno su oni proživjeli neke svoje drame na tom putu, ali to ćete morati slušati od njih na nekom od idućih izleta. Po njihovom povratku ostvaruju se svi uvjeti za početak karaoke večeri i tu je moj znak za krenuti na počinak.

Vrlo brzo uviđam grešku u pozicioniranju šatora. Blizina party stagea i neumorno mijaukanje u mikrofon drže me budnom još neko duže vrijeme. Vrhunac večeri je svakako live svirka, ali i karaoke cover pjesme “My heart will go on”. Navodno su neki dočekali zoru, ali ja sam se onesvijestila puno prije toga.

Jutro, kava, doručak (opet iznad svih očekivanja), hammock, kartanje, badminton, yoga, herbalife i još jedan entuzijast koji nam se pridružuje na ovom čudu od izleta. U nekom trenu oni jaki odlučuju se na još jednu rutu (onu od 30ak km) od baze do Krapja po aute, a ja se pridružujem timu KUĆA. Po njihovom povratku opet mezimo i to opet vrhunski. Lagano kavica i pakiranje za polazak kući. Javlja se ideja o ostanku tamo, ali obaveze, život, posao i ostale guposti nam to ne dopuštaju. 

Kad se sve zbroji i oduzme, ovo je bio jedan vrhunski izlet o kojem će se još dugo pričati, a Izletnik je navodno dobio i prvu biciklističku sekciju “zMajići”! Ponovilo se!

I.R.

Comments Off on Tour de Polje

Ako nije prase, onda je janje!

Samarske stijene 19.06.2021. Autor: A.C. Nakon direktnog cijelodnevnog terora više osoba koje se kasnije nastavilo javno i putem društvenih mreža kao i preko privatnih poruka “pristao” sam napisati članak o…

Samarske stijene 19.06.2021.

Autor: A.C.

Nakon direktnog cijelodnevnog terora više osoba koje se kasnije nastavilo javno i putem društvenih mreža kao i preko privatnih poruka “pristao” sam napisati članak o našem pohodu na Samarske stijene. Kako je ovo tek moj drugi izlet, a nešto takvoga nisam pisao od srednje škole, unaprijed se ispričavam svim pratiteljima i štovateljima ovih kratkih putopisa na mojem amaterskom samoizričaju. Ako mislite da ćete nešto pametno pročitati bolje bi vam bilo da odmah ovdje prestanete čitati. 😉 

Kao i prošlog puta kupljanje je bilo u “Cugu”. Nakon zagrijavanja jezika kratkom pričom i podizanjem sistema kavama i pelinom krenuli smo na put prema Gorskom kotaru. Put je trajao oko 2 i pol sata ako se ne varam ili malo duže ali to nije niti bitno jer uz takvo prekrasno društvo koje sam imao, vrijeme je proletjelo u trenu. Izlaz Ravna gora, pa preko Starog laza dolazimo do Mrkoplja. Pored skijališta “Čelimbaše” te Matić Poljane koju navodno propješaće samo nadobudni planinari kako kažu moji suputnici. Najbolje vam je ići direktno do 13. km ako se dobro sjećam ali ne znam niti da li postoji tabla niti zašto se točno tako zove. Kratki info i prva pametna stvar u ovom članku. Uglavnom Matić poljana je livada na kojoj se nalazi originalan spomenik palim borcima iz 2. Svjetskog rata: u pravilnom nizu postavljeno je 26. vapnenačkih monolita koji simboliziraju kolonu partizana koji su se ovdje smrznuli priliko marša 1944.g. Pokoj im u duši. ( prepisano sa wikipedije ).

Matić poljana

Od tog tzv. 13. km do najvišeg vrha Samarskih stijena od 1302 m dolazimo za nekih otprilike 20-30 minuta.

Iskoristio bi ovdje zapravo još jednom moment da se ispričam na riječima kao što su navodno, otprilike, mislim, nisam siguran… jer nisam znao da će me zadesiti sudba kleta pisanja ovog članka. Enivej, nakon što smo prošli Dolinu vila i Faraonovu dolinu a nismo vidjeli ni vile ni faraone… bit’ će da su se svi razbježali pred tako veselom družinom kao što smo mi. Nakon toga dolazimo do Velikog kanjona koji je kratak i zahtjevan za proći, naročito za manje osobe ali ukoliko pored sebe imate divnu osobu poput mene koja vas je spremana povući, pridržati i bodriti onda se svakako odlučite za taj potez.

S obzirom da su ovdje neki članovi postali nervozni zbog gladi jer znate onu sa reklame: “Kad si gladan nisi svoj.”, odlučili smo napraviti pauzu za ručak u hladovini stijena.

Punih želuca krenuli smo prema Dvorcu. Jedan dio skupine odlučio je ubiti oko a drugi se odvažio osvojiti dvorac koji nas je nagradio predivnim pogledom.

Doduše nikoga nije bilo kod kuće. :’(  Od ovdje smo trebali odraditi krug oko bijelih stijena koji bi trajao oko 5-6h ali navodno to nismo stigli zato jer su neki novi nadobudni članovi htjeli popeti svaku božju stijenu, pa čak i neki nebitan Zlatanov vrh! Druga pametna stvar u ovom članku je sljedeća  slika ubačena ovdje usred ničega pa si čitajte kratak info o Samarskim stijenama.

Uh, što sam snalažljiv!  Već sam se malo pogubio u ovom svom tekstu bez glave i repa. E da! Nakon tog dvorca otišli smo do Ratkovog skloništa gdje smo napravili kraću pauzu uz okrepu i društvo miševa – velikih, malih, onih koje liče na štakore, ginger miševa, miševa svih boja i oblika.

Ratkovo sklonište

Na povratku  iz šume stali smo u Mrkoplju probuditi jetru da sigurno stignemo kući. Uglavnom kao što sam vam rekao ništa pametno niste saznali a to vam je zato jer ni meni nitko ništa pametno nije rekao. Samo su se vrtile neke čudnovate priče o mitskom biću Papagenu. Kaj se tiče mog osobnog mišljenja, a realno to vam je i najbitnije, rekao bih da su Samarske stijene jedan raznolik, interaktivan i nadasve razigrani teren koji vas svakim korakom iznenadi, svaka scena je drugačija i jednostavno gojzerica od užitka leti sama od sebe.

U svakom slučaju veselim se ponovnom dolasku sa ciljem obilaska Bijelih stijena, možda u neko drugo godišnje doba? Tko zna?! Ali jedno znam!  Društvo će opet biti fenomenalno! 🙂 Fakat ću sada prestati pisati jer nisam spreman postati planetarno popularan i zaista ne želim držati govor na Večernjakovoj ruži kao pobjednik u kategoriji “Debitant putopisac godine”. S obzirom da je miševa bilo toliko da samo što nisu letjeli pitanje je ko će od nas preživjeti. Ne znam koliko traje inkubacija za mišju groznicu ali siguran sam da su sljedeća dva tjedna ključna! 

Comments Off on Ako nije prase, onda je janje!

Učka – Sisol

29.06.2021. Autorice: K.Z. i M.K. Nakon duge i iscrpne potrage za planinarskim društvom s kojim bi mogle krenuti u nove avanture za oko nam je zapela zanimljiva web stranica „PD…

29.06.2021.

Autorice: K.Z. i M.K.

Nakon duge i iscrpne potrage za planinarskim društvom s kojim bi mogle krenuti u nove avanture za oko nam je zapela zanimljiva web stranica „PD Izletnik“ koja se na prvi pogled izdvojila iz gomile. Kreativne ilustracije, šaljivi tekstovi i zanimljivo društvance na slikama. Nije bilo dvojbe, odluka je brzo bila donesena.  Nakon prvog neformalnog sastanka došlo je vrijeme i za prvi izlet 29.5. Učka, vrh Sisol.

Za prvi izlet odlučile smo preskočiti okupljanje u svima poznatom Cugu i krenuti direkt putem Istre. U autu su nam se pridružile Nina i Beta koje su bile više nego ugodno društvo. Iako smo krenule značajno ranije, nadomak odredišta iznenadila nas je zatvorena cesta. Na sreću lokalni prolaznik je odmah uskočio u pomoć te nas proveo kroz gradilište koje nam je prepriječilo put. Nakon toga su uslijedili prekrasni prizori unutrašnjosti Istre.

Okupljanje je dogovoreno ispred hotela Flanona, Plomin čija terasa ima pogled iz snova. Dio ekipe je pio kavu, a dio je preparkiravao aute kako bi nam osigurali povratak. Nakon što smo obavili tehnikalije uputili smo se u osvajanje Učke.

Nakon dva i pol sata hoda s povremenim usponima uslijedio je strmi dio puta. Kako bi savladali ovaj dio penjali smo se po stijenama koje vode do šume. Upravo na tom dijelu Kiki je pomislila da vidi medvjeda, no na našu sreću radilo se samo o deblu obraslom travom na kojeg je sjena neobično padala. Nakon kratkotrajnog šoka smo stale, nismo više mogle naći niti jednu oznaku pa smo odlučile pričekati dio ekipe koji je bio iza nas. Zajedničkim snagama vratili smo se na pravi put te je uslijedio zanimljiv i dinamičan nastavak penjanja po stijenama.

Stijene su nas dovele do vrha. Ponosne što smo relativno lako došle do cilja, sjele smo na stijene i uživale u suncu i predivnom pogledu na Kvarner.

Nakon sat vremena odmaranja nastavili smo dalje, a cijelim putem pratio nas je i dalje s jedne strane predivan pogled na more, a s druge strane čaroban pogled na unutrašnjost Istre. Drugi dio staze je izazovniji no nikako ne bismo rekli da je težak.  

Povratak je trajao oko 2 sata, a najteži dio je bio zadnji dio staze jer je jako strm a na dijelovima je bio i pun sitnih kamenčića te je bilo važno oprezno se spuštati.  Za ovaj dio staze preporučamo korištenje štapova iako uz veliki oprez moguće ga je proći i bez njih. Za sam kraj nagrada je idilična šetnja kroz šumu i prolazak pored lokalnih kuća uz ugodne razgovore s domaćinima.

Nakon spuštanja do auta, odvezli smo se do restorana Markus u Labinu gdje smo uživali uz vrhunsku hranu, divno osoblje i ugodnu atmosferu, ali najvažnije od svega da smo se podružili i dobro zabavili.

Učka se pokazala kao idealan izbor za probijanje leda: izazovna, ali ne i preteška, zanimljiva, dinamična, s predivanim krajolikom, a PD Izletnik kao potpuni pogodak i sigurno ćemo nastaviti zajedničke avanture.

Comments Off on Učka – Sisol

Recept za savršen izlet: Lokvarska avanturica

22.5. – 23.5.2021. Autor: Iva O. Prošli vikend izletovalo se u Gorskom kotaru. Sedmero hrabrih izletnika i četiri psa odlučilo je prkositi vremenskoj prognozi i malo protegnuti noge, odnosno planinariti…

22.5. – 23.5.2021.

Autor: Iva O.

Prošli vikend izletovalo se u Gorskom kotaru. Sedmero hrabrih izletnika i četiri psa odlučilo je prkositi vremenskoj prognozi i malo protegnuti noge, odnosno planinariti oko Lokvarskog jezera u režiji naše Ivane R.

Okupili smo se u jutro oko osam sati na parkiralištu King Cross-a te nakon što smo se prebrojili i raspodjelili u tri auta, veselo smo krenuli u avanturu. Vrijeme je cijelim putem bilo obečavajuće i ubrzo smo uronili u carstvo zelenila. Nakon otprilike sat i pol laganini vožnje stigli smo do Mrzle Vodice gdje ćemo prespavati i druškati se u simpatičnom kompleksu drvenih kučica ‘Konak stare mame’.

Izvadili smo gomilu stvari iz auta (hrane i cuge) te da ne gubimo puno vremena krenuli uživati u jezeru. Šetnjica je krenula laganijim uzbrdicama koje su se odjednom počele množiti. Osobno mi nije bilo jasno da li se približavamo ili udaljavamo od jezera, ali nakon sat vremena hoda zaboravila sam da jezero uopće postoji i prepustila se lijepoj šetnji. Tome je doprinijelo ugodno društvance i skakanje preko lokvica i blata. Jedan od izletnika je odlično izjavio da je Lokvarsko jezero ubiti skup lokvica preko kojih smo skakali 🙂 U jednom dijelu puta nas je umorne osvježila kišica pa smo imali i malu reviju kabanica.

Napokon, negdje na oko pola puta ugledali smo veličanstveno jezero…mislim da je u tom trenutku čak i sunce zasjalo (barem za mene)! Definitivno je bilo vrijeme za pauzu i počastiti se prije nego krenemo dalje. Dečki su muški zauzeli bar i izvadili Gin, a bilo je i pivica za osvježiti duh.

Divotica
Guštanje
Dečki sa šanka

Ostatak puta bio je puno lakši i sunčaniji, i to s pogledom na jezero i glazbicom u pozadini! No svako veselje kratko traje pa se ponovnim udaljavanjem od jezera i novim uzbrdicama čulo i poneko negodovanje u pozadini. Vjerojatno smo već svi razmišljali o hrani koja nas čeka kada se vratimo. Iako sam tada već potpuno izgubila pojam o vremenu, mislim da je cijela šetnja trajala oko pet sati (cc 15 km). Gotovo pred kraj puta nabasali smo na bar “Mrzlica” gdje smo se (gle čuda) opet malo počastili.

Lokvarska čudovišta
Na sunčanoj strani
Živjeli!

Idući dio izvještaja je više kulinarske prirode i o ambicioznom poduhvatu kuhanja gulaša od divljači. Srećom, imali smo dovoljno hrane za predjelo; nezaobilazni špek, salame, kobasice i sir. Nakon što smo napunili malo trbuščiće, ekipa se primila posla. Palila se vatra, gulio krumpir, a Jerko se i lijepo potrudio narezati oko četiri kile mesa. Pri tome su i peseki malo omastili brk 🙂

Nakon sat vremena dinstanja luka čudnovate boje, napokon se u lonac ubacilo i meso. Party, ili onaj dio izleta gdje svaka režija prestaje – mogao je početi, dok se atmosfera polako krčkala uz vatricu, dim, pijuckanje i odličnu playlistu (by Ivana & Karlo).

Famozni Gin

Kad su se dečki već pošteno nadimili miješajući gulaš nekoliko sati, došlo je vrijeme i za degustaciju. Što reći nego da o okusima nećemo puno raspravljati, ali zaključili smo zajednički da još sat vremena kuhanja ne bi bilo za odmet. Ipak, kuhanje se zbog koječega isplatilo, a idući put ćemo vjerojatno smanjiti doživljaj čevapima na roštilju.

Radost logorovanja nastavila se duboko u noć dok pomalo ljudi nisu počeli nestajati u zagrijanim kučicama. Neki izletnički entuzijasti su ipak odlučili i podići šator u noćnim satima, ali odlučila sam pisati samo o onome što mogu potkrijepiti dokazima, odnosno slikama!

Oko podneva idući dan, nakon gulaša i kavice ispratila nas je ljubazna gospodična Kelly, koja je strpljivo odradila i par zajedničkih selfie-a.

Čuvarica Kelly

Zaključak je da smo za savršen izlet imali apsolutno sve sastojke: dobra volja, veseli ljudi, vatrica, malo svakakvih začina, dobra glazba i naravno ljubavi!

Comments Off on Recept za savršen izlet: Lokvarska avanturica

Bačić kuk – Budakovo brdo

08. – 09.05.2021. Autor: Z.P. Kao relativno novom članu PD Izletnika, došao je i red na mene napisati izvještaj sa zadnjeg izleta u režiji Planinarskog društva Izletnik i ovo je…

08. – 09.05.2021.

Autor: Z.P.

Kao relativno novom članu PD Izletnika, došao je i red na mene napisati izvještaj sa zadnjeg izleta u režiji Planinarskog društva Izletnik i ovo je moj osvrt na vikend ispunjen divnom prirodom i još divnijim ljudima. Nadam se samo da ću u ovom izvještaju uspjeti dočarati sve ono lijepo što smo vidjeli i doživjeli u ovom zaista prekrasnom dvodnevnom izletu.

Početak izleta je kako se čini više manje standardan, nalazak pred kafićem Cug za prvu (nekom i drugu) kavu prije polaska prema Velebitu. Jutarnje zrake Sunca na obasjanoj terasi kafića su bili dobar nagovještaj da nas čeka savršeno vrijeme za planinarsku avanturu koja je pred nama. Svi smo bili izvrsnog raspoloženja dok smo ispijali kavu uz red šala i pošalica i zadnjih logističkih dogovora prije samog puta.

Nakon što smo se potrpali u aute, put je vodio do Gospića gdje smo stali radi kupnje mesa i ostalih namirnica za planirani roštilj za večeru. Stalo se naravno u Konzumu. Kako je task kupovine namirnica za roštilj pao na par osoba (uvijek je tako, nekolicina rade, većina sjede i piju, valjda nekakva kozmička zakonitost, barem u našem regionu), drugi su iskoristili priliku i popili još jednu kavu ili jednu „kratku“.

Nakon obavljenog zadnjeg šopinga, zaputili smo se prema divljini. Prateći makadamsku cestu, stižemo do našeg „base campa“, planinarskog doma Kata gdje nas dočekuje domaćin Ivan, vrlo ugodan i simpatičan gospodin. Nakon kratke ture upoznavanja doma, vrijeme je za kratak odmor od puta i zadnje pripreme za početak naše ekspedicije.

Čim smo krenuli na penjanje, uvidjeli smo da će prvi dio puta biti i najteži. Put nas je prvo vodio kroz vrlo lijepi šumoviti dio, ali ujedno i vrlo strmi dio koji je testirao svačiju kondicijsku pripremu. Nekima je bilo teže, nekima lakše, ali smo svi uspješno hodali jedan za drugim. Kako smo se približavali Bačić kuku, okolna priroda je postajala sve manje šumovita i sve više stjenovita dok nismo došli u samo podnožje Bačić kuka gdje nas je čekao najizazovniji dio puta, vrlo strmi uspon po siparu gdje se morao dobro planirati i odmjeriti svaki korak.

Put nas je doveo do dijela litice na koju smo se morali uspeti uz dvoje ljestve koje su bile vrlo dobro uglavljene te uspon njima nije predstavljao veći problem. Priližavajući se samom vrhu Bačić kuka, zadnji dio uspona je bio uz vrlo okomitu kamenu liticu uz pomoć postavljenih sajli. Nekolicina nas se nije popela do samog vrha, no većina je iskoristila priliku uspesti se vrha Bačić kuka gdje su imali priliku doživjeti lijepe prizore mora, otoka Paga i ostalih otoka u arhipelagu.

Nakon nekog vremena i vjerujem, više nego dovoljno slika za uspomenu, ekipa se spustila s vrha te smo nastavlili do sljedećeg cilja, Budakovog brda. Put nas je vodio stazom koja je bila okružena suhom, žutom travom, još jedan dio mikroklime totalno kontrastan šumovitom i stjenovitom dijelu puta kojeg smo već prošli.

Penjući se brdom, mogli smo vidjeti predivne prizore čiste divljine koju pruža ovaj dio Velebita. S desne strane, pogleda pada na planine, šumu i kamene litice, dok je s lijeve strane pogled na predivno plavo Jadransko more i grupu otoka predvođenim najvećim u tom dijelu, otokom Pagom. Došavši na vrh, nije bilo druge nego baciti se na travu,leći i jednostavno uživati u pogledu na more i otoke. Riječi teško mogu opisati trenutak u kojem smo svi uživali u ljepoti pogleda na more i otoke, savršenog vremena i ugodnog društva. Po meni, jednostavno bivanje u tom trenutku na Budakovom brdu je vrhunac cijelog izleta.

Nakon što smo upili sunce, okrijepili se i naravno, odradili zajedničku fotografiju, krenuli smo prema, kako sam ga ja nazvao „prolaznom brdu“ u narodu poznatom po imenu Prekinuto brdo. Vrlo blizu Budakovom sa sličnim pogledom te se na njegovom vrhu nismo previše zadržavali.

Na kraju je došao trenutak da se krene nizbrdo prema planinarskoj kući Kata gdje ćemo noćiti. Put nas je vodio okolo Bačić kuka dok na kraju nakon 5, možda 6 sati, nisam više siguran, hodanja od starta,nismo stigli nazad u naš base kamp.

Nakon kratkog odmora gdje smo se osvježili, krenule su pripreme za noćni provod. Boce vode su zamijenile boce alkohola, palila se vatra za roštilj te su naša dva šatoraša krenula dizati svoje šatore za večer. Kao i uvijek, iskustvo je pobijedilo gdje je stara iskusnjara, naš predsjednik Valjak, digao šator u svega par minuta, dok je relativno novi član društva, Izletnik Majić imao malo poteškoća prilikom sastavljanja svog šatora. No, solidarnost i empatija drugih članova je donijela prevagu te je i drugi šator satavljen i spreman za noćenje.

Kako je noć odmicala, temperatura je padala, ali ne i raspoloženje koje je rasalo sa svakim novim uzvikom „Uzdravlje!“. Meso s roštilja je bilo vrhunski ispečeno i ovim putem hvala svima u pripremi hrane i roštilj majstorima (znate tko ste).

Noć je već dobrano pala kad smo primjetili  svjetla auta koji se približavao našoj kući. Uzvikom starijih članova, znali smo da je na svom bijelom konju (u ovom slučaju bordo Roveru engleskih tablica) ujahao izvjesni Papageno, čovjek čije smo priče slušali cijeli dan. Iz auta izlazi čovjek impresivnih gabarita noseći u jednoj ruci kutiju pive, a u drugoj svoju „gitaru“ koja se na kraju ispostavila da je cijeli pršut kupljen u Kauflandu. Nakon kratkog upoznavanja, večer je nastavljena. Neki su bili za stolom vodeći filozofske rasprave, dok su neki večer nastavili pjevajući uz toplinu vatre predvođenim silovitim glasom Papagena. Kako je noć odmicala, odluka je pala da se „žurka“ preseli unutra. Ulaskom unutra, „gitara“ se izvadila te je počela svoju svirku (prijevod, pršut se izvadio te se počelo meziti). Tu su se počeli osipati sudionici zabave kako su jedan po jedan kretali u svoje krevete na kat kuće kako bi završili, usudio bih se reći, skoro savršen dan.

Dolaskom jutra, polako smo počeli ustajati te je svatko počeo svoju jutarnju rutinu (pranje zuba i sl). Nakon što smo se osvježili, opet smo se pobacali na travu i uživali u jutarnjem suncu i svježem zraku prepričavajući dojmove od jučerašnjeg dana. Nakon kojeg sata „čilanja“, vrijeme je došlo da se spakiramo i krenemo put Karlobaga gdje smo htjeli iskoristi predivan sunčani dan kako bi prošli djir po karlobaškoj rivi i na istoj popili kavu. Karlobag je simpatično malo misto, u kojem, kako bi se reklo u Dalmaciji, nije bilo pasa. Skoro pa prazan grad jer sezona još nije počela, a i korona je vjerojatno učinila svoje. Kako god, djir je bio super jer je jako pasala lagana šetnjica uz more i lagani povjetarac. Put nas je odveo do kafića Riva jer, kako kaže starosjedilac Karlobaga, naš Izletnik Emil, Riva’s the palce to be. Zašto baš tamo, ne znam, al zna Emil i nama je to bilo dovoljno. Urbana legenda kaže da je i HEP negdje blizu, ne znam… J Nakon kave, istom rutom nazad, vratili smo se u aute te se zaputili u restoran Prašina pored Gospića kako bi degustirali lokalnu ličku gastronomiju. Nakon ručka, prafrazirajući Hladno pivo, zreli i debeli, sjeli smo nazad u aute i zaputili se prema Zagrebu. Putem je bio mandatory stop na odmorištu jer dan nije mogao završiti bez sladoleda. Nakon zadnjeg oproštaja jednih od drugih, svak je krenuo svojim putem doma privodeći ovaj savršen vikend kraju.

U zaključku, hvala Rukavini na organizaciji izleta i svim dragim ljudima koji su bili dio ove lijepe priče i prekrasnog vikenda.

Slike su „posuđene“ od Izletnika Martine i Emila (hope they don’t mind). 🙂

Comments Off on Bačić kuk – Budakovo brdo

Type on the field below and hit Enter/Return to search