Za vikend 30. – 31. siječnja PD Izletnik odradio je izlet na Psunj.

Randjevu je bio iza KD Lisinski u 0800 h, od kuda smo oko 08.20 osobnim automobilima krenuli za Pakrac. Sveukupno, bilo nas je oko 25. Uz vrlo kratak pit-stop, oko 10.30 h prvi auti stižu u PD Omanovac (iznad Pakraca), gdje, uz kavu i čaj, čekamo ostale. Po okupljanju, i nakon kratke okrijepe od puta, dogovaramo plan i oko 12 h krećemo hodati. Cilj nije bio vrh, već poduža kružna, staza. Teren nije pretjerano zahtjevan, ima nešto blagih uspona i spustova, ali većina puta je ravna. Vrijeme oblačno, ali bez kiše. Na putu srećemo nekoliko simpatičnih lovaca koje upitamo za put prema domu, a nešto dalje na stazi nailazimo i na njihove trofeje. Obavljamo pauzu za marendu i gledamo kako utovaruju ulovljeni plijen na auto. Nakon pauze i laganog objeda krećemo prema domu, a na putu nas ne sprečavaju ni tamo neke table s natpisima ‘Oprez! Mine!’. Oko 17 h stižemo u dom, inače jedan od najljepših planinarskih domova u RH, presvlačimo se, tuširamo i uređujemo za večeru. Po procjenama prevalili smo oko 20 km. Nije loše. Večera je obilna – juha, filana paprika i pire-krumpir. Nakon večere komentiramo kako bi nam pasalo nešto slatko za desert, a nedugo zatim Himi i Robert netragom nestaju. Nakon pola sata vraćaju se s obilnom količinom kolača po koje su se spustili skroz do Pakraca. Respect, momci! Večera je sjela, cuga je na stolu i spremni smo za main event of the evening. Postavlja se aparatura za karaoke, a probijače leda nije teško pronaći. Nakon dvije tri uvodne pjesme, ubrzo je došlo do toga da se i oni koji inače zaziru od mikrofona nemilice grabe za isti. Uključujući i mene. Za što se iskreno ispričavam svima sa (do tada) zdravim ušima. Dok se nižu najveći hitovi Zdravka Čolića, ET-a, Parnog valjka i inih, atmosfera doseže vrhunac. Bilo je tu svega. Ubrzo primjećujemo da se izvan doma okupilo nekoliko lokalaca koji su donijeli svoje ozvučenje, zapalili vatru i organizirali si privatni techno party. Nisam siguran, ali mislim da je oko 4, 4.30 Bora Čorba najavljivao kraj večerašnjeg koncerta.

Drugi dan buđenje po volji/mogućnostima. Jedan po jedan kapamo u blagovaonu na doručak i pozdravljamo se s Izletnicima koji su morali ranije otići. Techno party još uvijek traje. Oko 11.30 i mi ostali pozdravljamo vrlo ugodno i uslužno osoblje doma i s četiri auta spuštamo se u Pakrac. Kad smo već tu, odlučujemo se dat u razgledavanje grada. Nakon 5 min dogovaramo što bi mogli sljedeće. Sinoćnji je tulum učinio svoje i polovica želi nazad doma ili negdje u miru sjest i popit kavu, dok druga nadobudna polovica želi i dalje planinarit. Uspijevamo se podijeliti po autima i dva auta odlaze prema pristupu vrhu (za koji smo prethodno od jednog domaćeg gospodina saznali da se moramo voziti još sat vremena) u mjestu Strmac. Prema jednoj marki, do vrha treba 2, a prema drugoj (drugi smjer) potrebno je 2,5 sata. Odlučujemo se za ovu kraću i u 14 h nas sedam započinje s probojem u nadi da ćemo do mraka stići nazad. Uspon je mjestimice dosta strm, a jučerašnji dernek koristimo kao izliku zašto smo tako spori. Oko 16 h dolazimo do marke koja kazuje kako do vrha Brezovo polje (984 m) treba još sat vremena. Budući da se spušta mrak, a i kiša je već lagano padala, odlučujemo da je bolje vratiti se i ostaviti vrh za neki drugi put. U 17 h smo kod auta, presvlačimo se i odlazimo do Nove Gradiške u restoran na klopu. Nažalost, zaboravih ime restorana, ali nije loše napomenuti kako je hrana izuzetno dobra i obilna, a cijene su i više nego fer.

U 19.30 krećemo nazad, u 21.00 smo u Zagrebu. Sve u svemu, odličan vikend, super druženje i zabava u organizaciji PD Izletnik!

Davor Trošelj

Azimutacije

Mjesto i vrijeme radnje:

Medvednica, 24.01.2016. (od jutra do mraka)

Ruta:

Voljeni Vukovar – Vidovec – (preko Pečovja) – Gorščica – (azimut) – Lipa – Planina Donja

Junaci:

Tihana, Karla, Burek, Fero i Damir

Polu-junaci iliti junci:

Potočnjak i Gita

Ideja azimutacija može pasti na pamet samo genijalnom umu poput Burekovog… u post-party stanju uma, nedjelju ujutro nakon proslave prvog rođendan PD Izletnika na Gorščici. “Što ne bismo probali jednom izabrati dva doma, povuči ravnu crtu na karti (?) i prehodati ravno po azimutu što kraćom rutom? Kao neka igra.”

Prošlo je ravno tjedan dana i već sljedeću nedjelju nalazimo se u bazi „Voljeni Vukovar“ na okretištu Dubrava i proučavamo kartu. „A šta znače ove crtice? A ovo plavo? Pa nije to velika udaljenost…“

Eksperimentiranje počinje već u Vidovcu kada se, umjesto standardnom rutom do Gorščice, odlučujemo na „alpsku“ rutu, na preporuku Domara „Mersi Bukva“ Dragana od vikend prije. Ruta hrptom preko Pečovja se pokazala kao apsolutni hit. Gita je ganjala srne. Burek je našao nečiju SOS torbicu sa hrpom korisne opreme, uključujući zamjensku bateriju za Alcatel. Potočnjak je našao stolicu za ohanuti na vrhu.

Na Gorščici se krijepimo uobičajenim haute-cuisine objedom po menza cijenama. Domar „Mersi Bukva“ Dragan mi vraća leptir mašnu koju sam „zaboravio“ vikend prije. Srećemo neke ljude. Gubimo Potočnjaka i Gitu. Vadimo kompase i karte. To je samo tri kilometra zračne udaljenosti. Mačji kašalj. Snimamo azimut. 88 stupnjeva. Maltene istok.

Banzai!

Sljedeća tri sata moglo se čuti puno zvukova lomljenja suhih grana, ponešto tiših ili glasnijih psovki i gotovo ništa riječi pohvale za Burekovu genijalnu ideju. Azimutiranje se pokazalo kao ozbiljan i naporan posao. Imali smo sreću sa gotovo proljetnim vremenom i uvjetima u šumi, no bez obzira na tu činjenicu, većinu vremena se kretalo četveronoške i pod čudnim kutovima.

Duhovni i orijentacijski vođa Burek nije prepuštao niti metar ne-azimutirane rute neprijatelju te se zaista gazilo kroz svako žbunje, preko svakog potoka i uz svaki uspon. Markirane staze zaobilazili smo kao vrag tamjan.

Nakon nešto manje od tri sada hodanja, puzanja i klizanja te 3.5 prijeđenih kilometara, dolazimo do prvog objekta izgrađenog ljudskom rukom, a stotinjak metara dalje i do doma. Na Lipi je uslijedio fotosešn, klopa i pjesma.

Nakon odmora, kraćim putem se spuštamo do Planine Donje. Vrag nam nije dao mira pa smo prošetali i do iste takve planine samo Gornje te smo zahvaljujući ZET-u već u ranim večernjim satima bili svojim kućama.

Ponovilo se.

Damir

Bome zbilja je, i kako priliči jednoj finoj i uglednoj skupini bio je red da se napravi jedno malo i pristojno slavlje.

Proslava godišnjice odvila se u Planinarskom domu Gorščica, a planirani početak slavlja cca 17 h.

Putevi kojima su Izletnici i razni gosti dolazili bilježe veliku raznovrsnost.

Jedna od opcija bila je slijediti organiziranu rutu Izletnice Piskač, na što se odlučilo nas 12.

Našli smo se u Voljenom Vukovaru – o birtiji nemam ni komentar, tko je bio-zna, tko nije – ne zna.

Po dobrom starom običaju hodanje je krenulo ni manje ni više nego u 12.30 h.

Ruta od Markuševačke Trnave, preko Gorskog zrcala (zbilja lijepo, nema šta) do Hunjke, stazom 23, bila je popraćena s par uspona, pelina, fotošutinga, zaobilaženja nekih drva.

Gostoprimstvo u Hunjci je bilo na razini, kao da smo u Sloveniji.

Od Hunjke do Gorščice, stazom 1. Malo hodanja, sklizanja po ledu i pelina.

Dolaskom na Gorščicu dočekuju nas kuhari Rukavina i Fero koji su u full pripremi za roštilj (za koji čuoh da je bio vrsan pa tako da svake pohvale, i Rukavini na leopard podmajci).

Ulazak u kuću i prvih jedno sat vremena bili su čisto mistični i twin peakovski, no kasnije će se pokazati da je to bio samo uvod u jednu standardnu pojavu zvanu HRS.

Zbilja ne znam ni otprilike kolko je bilo ljudi, ali dosta bi ja rekla ; Izletnici, Kapelaši, Živo Zidaši, Velebitaši, bratići, prijatelji, susjedi..

Neki su došli kasnije, neki su otišli ranije, ali na podiju se u svakom trenu održavala konstantna koncentracija dobrog plesa (čak i brake dance-a, sentiša), pelina, dobre glazbe..

Da ne prođe neobilježeno, bilo je i par održanih govora, i postavljanja crvenog tepiha na kojem je precjednik podjelio tepsije, zlatne tepsije (Kedžo i Robi čestitam i javite se) i raznih muzičkih želja s kojima smo uspješno p(r)obili garantiranu kvalitetu LIDL zvučnika.

Jedna zanimljiva obzervacija je da je očito vremenska zona na Gorščici (UTC-3) tako da se sve navedeno nekako dogodilo vjerojatno do 19:21 h, a dalje što je bilo ja ne znam.

Uglavnom, nakon uspiješno zahrsane noći probudili smo se kakvi takvi, pospremili kuću (bravo čistaći), pozdravili se sa domaćinima (mersi bokua) i nekolicina nas odlučila je reći ne mamurluku i malo proći stazom 1.

Slijedila je Hunjka, falilo nam gostoprimstvo, vrh, Grafičar i doma.

Eto što reći nego Sretna ti prva godišnjica Izletniče.

Hvala svima na trudu i organizaciji i dolasku i uveličavanju ovog lijepog događaja.

Srdačno,

Izletnik br.68. Milena Njegovan

Za sve postoji prvi put pa tako i za moje prvo pisanje izvještaja sa izleta (ovime se odmah ograđujem od eventualnih gramatičkih, stilskih i ostalih pogrešaka).

Dakle, krenulo nas je cca 12 izletnika/ica sa parkirališta hotela Trakošćan gdje smo se prethodno našli s članovima planinarskog društva Ravna Gora. PD Ravna Gora sastoji se od mahom starijih članova kojima bez obzira na godine staža nije nedostajalo entuzijazma i duha pa su nas tako na samom početku nakon kratkog upoznavanja ponudili domaćom rakijom i u kratkim crtama ispričali dosadašnje aktivnosti svog društva. Nakon kratkog upoznavanja krenulo se hodati prema najvišem vrhu Ravne Gore koji iznosi punih 680 m (kasnije se ispostavilo da to ipak nije najviši vrh…).

Hodanje je bilo laganini, prvim dijelom puta kroz sela i zaselke, a zatim šumskim putem prema vrhu. Bonus izleta je bilo i upoznavanje sa florom Ravne Gore, jer kako se ispostavilo kroz razgovor, nekolicina članova PD Ravne Gore su izvrsni poznavatelji botanike. Samo društvo četiri puta godišnje organizira šetnje pod nazivom “ Cvjetne staze Ravne Gore” i ovisno o godišnjem dobu traga se za određenom biljkom koja u tom period cvate/raste. Ovaj put su ( i mi zajedno s njima) bili u potrazi za (mirisnim) kukurijekom. Moram priznati da sam sumnjala u uspijeh potrage s obzirom da je zima, snijeg i sve ostalo što baš ne pogoduje rastu bilo kakvog bilja, ali ubrzo nakon što smo stupili na šumski put naišli smo na kukurijek. Dosta neugledna biljka.

Još jedan bonus izleta (barem meni) su bili i seoski psi koji su nam se putem svako malo priključivali u šetnji.

Nakon cca 1h ugodne šetnje stigli smo do vrha gdje se nalazi vidikovac (razgledna piramida?), malo smo se poslikali, odmorili i krenuli dalje prema planinarskom domu. Vrlo brzo stižemo do doma koji nosi ime po osnivaču PD Ravna Gora, prof. Krešimiru Filiću. Fina hrana, ugodni domaćini, odmaranje, zezanje i opraštanje od ravnogoraša.

Nazad se vraćamo sami. Najavljuje se i kratka ferata što nailazi na opće oduševljenje, ali ne zadugo. Sve je krenulo lijepo i zabavno, ali ubrzo nailazimo na nešto zahtjevniji dio ferate pa se dio ljudi ipak odlučuje ići okolnim putem (prvenstveno jer se psi baš ne mogu spuštati po vertikali). Mi se ostali uz manje ili više muke uspijevamo dočepati ravnog tla i uz koji mikrogram adrenalina više nastavljamo put prema autima.

Cestom stižemo do parkirališta gdje nas čekaju auti i kreće se za Zagreb, bilo je relativno rano za ići doma pa se dio izletnika odlučio kako i priliči završiti dan sa pivom.

Sve u svemu još jedan (doduše nešto kraći) lijep izlet.

Tihana Böhm

Ovo je bio prvi zajednički doček Nove godine članova PD Izletnik i njihovih prijatelja. U tri dana okupilo nas se 40-ak u planinarskoj kući Mance simpatične gospođe Janje u Begovu Razdolju. Kuća je na super lokaciji, točno preko puta lokala Gorje u kojem su se često ispijale kave.

Osim što se družilo i feštalo kako se to priliči jer se isparaćala stara i čekala nova godina, naravno i hodalo se je. Okolica najvišeg naseljenog mjesta u Hrvatskoj pruža dosta toga zanimljivog po pitanju planinarenja pa su  tako 01.01. ranoranioci odlučili iskoristiti posljednji dan prije najavljenog snijega i posjetiti strogi rezervat prirode Bijele stijene. Ok, prvotna ideja je bila proći i Vihoraški put, ali ipak se nije toliko rano ustalo. Uz fotografiranje spomenika smrznutih partizana na Matić poljani i upijanja zraka sunca, odvezlo se do početne točke hodanja, nedaleko od Marinog groba od kud se krenulo do vrha Bijelih stijena. Nakon krakog predaha na vrhu nastavilo se prema planinarskoj kući  i skloništu  HPD Kapele pa dalje kružno natrag do auta gdje se ispijao Robertov šampanjac.

Oni koji su još nešto kasnije ustali iskoristili su dan za šetnju Vražjim prolazom i Zelenim virom. Kasnije uvečer po običaju nismo se mogli usuglasiti kome je bilo taj dan bolje. Druženje se nastavilo uz zanimljive kvizove koje su osmislili Burek i Potočnjak, a i pale su prigodne nagrade pobjednicima.

Sljedeće jutro, 2.2. većina je krenula natrag za Zagreb, a 15-ak hrabrih se točno u podne uputilo prema Bjelolasici. Tabanalo se dva sata dosadnom makadamskom cestom do Žute poljane pod ledenom kišom koja je prešla u snijeg u trenutku kad smo se počeli uspinjati prema vrhu. Citirat ću Valjka da „Bjelolasica nikad ne iznevjeri“ pa tako nije niti ovaj put.

Sa snijegom je došao poslije i mrak pa se po šumi  i tražio pravi put, gubilo se pa se pronalazilo i tako. Izbili smo na greben pa na vrh pa se spustili do skloništa, malo odmorili pa natrag za Begovo.  Bio je to nekima, kako su rekli, jedan od gorih izleta. 🙂 Umjesto predviđenih 5ipo – 6 h, trebalo nam je 8 h, rekla bih taman da Begovo napustimo u zadnji čas jer su padale krpe snijega, a ralice su srećom odradile svoje. U Zagreb smo došli iza ponoći.

Završit ću s tim da je u ta tri dana bilo raznoliko, baš onako kako ja volim, lijepo, rekla bi 🙂

Iva Džeba

događaj: Izlet na Okić

vrijeme: ugodno i sunčano

sudionici: 25 homo sapiensa, 3 canis lupus familiarisa… svi iz porodice Pd Izletnik

U Pd Izletniku polako postaje pravilo da novi članovi nakon prvog izleta pišu izvještaj pa je tako odlukom poštovanog podpredsjednika uz slaganje predsjednika ta ugodna obaveza, nakon izleta na Okić, zapala mene. Okupljanje je započelo oko 9  sati ujutro u selu Rude koje se nalazi u podnožju Samoborskog gorja, nakon jutarnje kave čiji okus neću komentirati ali još ga se sjećam (usput rečeno to je bila jedina loša stvar toga dana), polako smo krenuli kroz selo. Iako sam pomalo strepio od tempa i napora i pitao se hoću li izdržati, odmah nakon polaska zaključio sam da je strepnja bezrazložna, Izletnik krasi solidarnost i svi su obazrivi prema svima, prvi se okreću prema onima iza, usporavaju, čekaju, a kada naiđe kakvo prometalo oni iza viču „AUTO!!!“,  pa se svi sklone u stranu i ostanu čitavi. Iz Ruda smo pokušali izaći preko polja, ali to ipak nije bilo moguće te smo do početka šume i relativno zahtjevnog uspona došli asfaltiranim seoskim putem. Selo ima razne mirise i nisu svi ugodni ali su me ipak taj dan vratili u djetinjstvo i podsjetili na prošlost…Dok smo hodali prema usponu u glavi mi se stvorila „misao“ da sam pripadnik čopora koji hrabro ali s poštovanjem ide uloviti planinu.

Prvi uspon je poprilično zahtjevan i obilježili su ga mokra zemlja, sklisko kamenje, lišće koje bježi ispod nogu, mlataranje štapovima (tu mislim na sebe, još jednom isprika Mariu i svima koji su hodali iza mene), znoj koji probija i teški uzdasi gotovo svih pripadnika čopora, međutim čopor je nakon nešto više od sat uz jednu kratku pauzu ostao na broju i stabilno i postojano stigao do prvog odmorišta, a to je planinarski dom Željezničar na Oštrcu, nadmorska visina je 691 metar. Nakon odmora i nekoliko pojedenih milki, domaćica i raznih drugih nepcu ugodnih grickalica došlo je vrijeme da se krene dalje…

SAVJET: Ako netko odluči ponijeti milku s namjerom da počasti pripadnike čopora neka pokuša izbjeći onu punjenu jagodom, čini mi se da je pripadnici uglavnom manje vole ili uopće ne vole.

Uslijedio je još jedan vrlo kratak uspon do 752 metra nadmorske visine, a nakon uspona odmor od desetak minuta, umjesto opisa onog što se vidi s vrha reći ću samo da „slika govori više od tisuću riječi“.

Nakon slikanja započeli smo spuštanje prema Lovačkom domu „Srndać“ gdje smo  ručali. Hrana je bila vrlo ukusna, cijene novčaniku ugodne.  Nisam baš ljubitelj „teške“ hrane ali kiselo zelje s divenicom uz pivo odlično se sljubljuje uz planinarske napore.

Ručak je završio i nakon kratke rasprave trebamo li nastaviti prema drugom vrhu po visini na Samoborskom gorju – Plešivici ili krenuti prema Rudama i autima odlučeno je da se  nastavi prema autima jer bi nas na Plešivici vjerojatno ulovio mrak. Uslijedio je put do Samobora, druženje uz pivu…

Tek navečer sam pogledao poruke u mobitelu koje mi je poslala kolegica pomalo teškog karaktera, jedna je glasila: „ Nadam se da si uživao ali obzirom da se nisi javio cijeli dan nadam se i da imaš upalu mišića, sigurno nećeš na posao do četvrtka“. Uživao jesam, mišiću su boljeli, bio je i poneki grč (magnezij pomaže) na poslu sam bio u ponedjeljak – odmoran. Ovu priliku želim iskoristiti i posebno zahvaliti Mariu Jesihu jer me uveo u čopor te Ivi i Ireni koje su mi prve pružile dobrodošlicu  i informacije.

Robert Ćurić

-O limuzinama-

Ako me sjećanje dobro služi iz Zagreba je krenulo 5 limuzina sa otprilike 20 izletnika I prijatelja. Krenulo se sa starog mjesta iza Lisinskog prema Sloveniji. Putem smo stali u nekom mjestu u slovenskoj slaščičarni na kolače i kavu. Potom smo krenuli prema Austriji. Ubrzo ulazimo u Austriju. Oblačno je i maglovito. Uz malo gubljenja po austrijskim cestama napokon nalazimo pravi put i kroz par minuta se parkiramo na šljunčani parking podno žičare u predivnoj blajburškoj dolini. Pakiramo ruksake i jedemo ostatke hrane od doručka. Atmosfera je odlična. Svi su nabrijani. Ovako izdaleka Peca se nije doimala kao teško brdo, no svoje pravo lice je sakrila u magli tako da je bilo nemoguće povezati prije pročitane opise o njoj kao najvišoj planini istočnih Karavanki. Zanimljivost Pece je da se dvije trećine planine prostiru na području Austrije, a jedna trećina na području Slovenije.

-O tradiciji i zagrijavanju-

Već tradicionalno započinjemo uspon u 12:30h. Nekolicina izletnika prije pokreta odlazi do obližnje birtije i tamo biva upozorena da je već prekasno da se kreće klasičnim putem prema gore te da je pametnije da dio uspona skratimo žičarom. Nakon kratkih izgredničkih konzultacija odlučujemo da nam je taj scenarij svima ispod časti i krećemo pješke prema gore. Prolazimo kraj početne postaje žičare na 658 m n/v. Vrh na koji idemo zove se Kordeževa glava i nalazi se na 2125 m n/v. Svuda oko nas spuštaju se biciklisti i svoje skupe bicikle trpaju u kabine žičare i idu gore. Izletnici vole bicikle tako da sa blagom ljubomorom gledamo te prizore 🙂 Lagano krećemo hodati. Čeka nas uspon od 1467 metara do vrha. Prvih pola sata zadihani hodamo pašnjacima okruženi kravama dok nam za vratom pušu žičare. Vrlo brzo ulazimo u šumu i pratimo blatnjavi traktorski put. Tu se malo gubimo ali na sreću i sretno nalazimo.

-O planinarenju-

Razmišljao sam što sada ovdje napisati o hodanju po planini…jer ipak smo to radili većinu vremena…Zapravo o tome uvijek razmišljam kada se vratim s izleta i prijatelji ne-planinari uvijek pitaju kako je bilo na izletu. Uvijek mi nedostaju riječi. Mogao sam tu napisati da je bilo jako strmo veći dio puta (onako pošteno strmo), da je bilo sklisko i blatnjavo, da je drveće bilo te i te visine i te i te boje, da je zrak bio vlažan, da je Valjak nosio šešir, da je Mare, Jeleni i još nekolicni ovo bila prva planina u životu nakon Medvednice i odmah uspon na 2000 m, da sam ja proklinjao svaku cigaretu koju sam strpao u pluća, da je grmilo i još tisuću stvari. I onda shvatim da sam zapravo došao do odgovora na ono pitanje: “Koji je smisao planinarenja?”. U nemogućnosti ili čak besmislu opisivanja hodanja, napora i druženja na planini krije se smisao planinarenja. Ti trenuci izmiču opisima i objašnjenjima jer ne trebaju iste i dobro da je tako. To nas tjera da stvari proživljavamo uživo. Jer život je ekran najveće rezolucije. Da se bacamo u nova iskustva, u nepoznato. Tako da eto Neno… to ti je smisao planinarenja.

-O drugarstvu i ispravnim odlukama-

Nakon 2 sata uspona dolazimo do križanja staza. Jedna vodi klasičnim putem, a druga preko fearrate “Walter Mory klettersteig”. Tu smo prizalogajili i odmorili. Dio ekipe koji je mislio na ferratu ipak odustaje od svog nauma jer zaključuje da će biti potrebnija cijeloj grupi u savladavanju Pece. Na kraju se ispostavilo da je to bila vrhunska strateška odluka. Nakon još sat vremena blažeg uspona izbijamo na akumulacijsko jezero i koristimo ga kao pozadinu za fotografiranje. Par sretnih i par vatrogasnih fotki i krećemo dalje. Već pomalo umorni savladavamo azimut ravno uzbrdo po crvenom skijaškom spustu. Tu ulazimo u gustu maglu i od tog trenutka pa do planinarskog doma tapkamo kao guske u magli. Na pola sata od samog vrha dolazimo do smjerokaza koji pokazuje kuda trebamo ići. Tu se malo razdvajamo pa neke lovi panika. Tko nikad nije bio izgubljen u magli na planini ne zna koji je to osjećaj. Lagano već stežu mrak i zima. Nakon pola sata izbijamo na Kordeževu glavu, fotkamo se i veselimo. No već trenutak nakon realnost kuca i ukazuje na činjenicu da je već kasno i da je potpuni mrak, a do doma nas još čeka 1h i 30 min spusta po zahtjevnom terenu. Brže bolje krećemo prema domu.

-O čeonkama i glazbenim ukusima-

Oni koji imaju čeonke stavljaju ih na glave i pale, a oni koji nemaju, a takvih je bilo dosta (znate tko ste) raspodjeljujemo u grupe od po dvoje na jednu osobu s čeonkom. Lagano ali sigurno oni s čeonkama vode ove bez poput Arijadnine niti niz krušljive stijene Pece. Prodanović cijelo vrijeme pušta spore (sporne) glazbene hitove sa svojeg mobitela i tako nekima još više otežava već ionako tešku situaciju. 🙂 Nekima pak njegova glazba podiže raspoloženje i olakšava im spuštanje. Polako ali sigurno ostavljamo vrh iza leđa i približavamo se domu. Negdje tamo daleko treperi svijetlo ali nikako doći do njega. Slika koja se često ponavlja. Umorni i u laganom deliriju osjećamo kako se vrijeme sve više usporava. I kada se noge već počinju vući evo nas pred ogromnim domom na Peci na 1665 m n/v. U nevjerici gledamo ugašena svijetla i zatvorena vrata. Zar je moguće da nema nikoga?!!? Ma nije moguće… Kucamo i iz doma izlazi starija gospođa (domarka) koja je u jednakoj nevjerici kao i mi par minuta prije. Mislila je da mi uopće nećemo ni doći. Pušta nas unutra.

-Uđite, raskomadajte se iliti o poznatoj slovenskoj gostoljubivosti.-

Ulazimo u dom lagano promrzli i zauzimamo svoje pozicije na drvenim klupama i stolovima. Bacamo stvari kraj peći na sušenje i nekako bi se svi najrađe smjestili u sobe i kasnije prionuli večeri. Ali nije išlo tako lako. Domarka je bila tvrd orah. I dalje vidno iziritirana što smo poremetili njen plan da subotnju večer u miru provede uz omiljenu seriju zabranjuje nam da se smjestimo u sobe na katu uz objašnjenje da mora vidjeti u kojim sobama ćemo spavati. Ali ne zna ona tko je došao u njen dom. Uvijek isti pojedinci, počasna garda PD IZGREDNIKA, spremna za raditi nered kreće u akciju i odlazi u sobu na katu bez pitanja dok domarka grije večeru. Kada je glavešina doma uvidjela što se događa na nas sjedioce u blagavaoni zakortljana je lavina bijesa. Svi se gledaju u nevjerici i pitaju u sebi hoćemo li ostati bez večere radi tog incidenta. U tom trenutku ulijeće najsjajniji vitez oboružan dugim neumornim jezikom i božanskim šarmom. Tko drugi nego Ico himself. Velemajstorskim potezima, pravovremenim laskavim namigivanjem i toplim riječima umiruje domarku i iz bezizlazne situacije okreće sve u našu korist. Miris uznemirenog gulaša već nadražuje maštu.

-O Matjaževom loncu-

Nakon dvadeset minuta u tanjurima pred nas počinju padati darovi s neba. Naizgled klasični gulaš s manje crvene paprike sve nas je zavarao. Dakle, o tom jelu se ništa nezna. Nitko od izletnika nikad ga nije probao. Fino je mirisao, a u njemu je plivao cijeli plov nepoznatih sastojaka. Gljive, slanina, kobase, povrće i tko zna što još ne. Nitko se nije niti pitao. Žlice su svojski radile i grabile. U njega se umakao fini kruh- mješavina lembasa i mane. Točno onako kako je to vjerojatno radio i kralj Matjaž koji prema legendi spava pod gorom Pecom. Napokon siti i na toplome aktivnost nam počinje opadati. Nakon piva, dva većina se povlači u odaje. Ali naravno da to nije bio kraj večeri za sve.

-Zašto Genije?-

U blagavaoni je ostalo nekoliko izletnika i većina izgrednika. Domarka nas je sad uljudno zamolila da svi krenemo prema odajama jer već je bilo 23h, a to je po slovenskom vremenu već iznimno kasno. Nevoljko smo na to pristali ali tu se dogodio prijelomni trenutak. Rijetko viđena situacija u kojoj Genije pred svima demonstrira zašto ga tako znaju u kvartu, Jabuci i šire. Kirurškom diplomacijom ispregovarao je gajbu piva za izgrednike na katu. Sad opet veseli i nasmiješeni gasimo svijetla blagavaone i penjemo se u sobe.

-Priča za laku noć I borovniček-

Uz zezanciju, pokoje pivo i borovnice iz borovničeka lagano tonemo u san. Neki lakše, neki teže. 🙂

-Jutro i drugi dan-

Budimo se u pristojno vrijeme. Doručak prolazi uz prisjećanja na jučerašnje dogodovštine. Lagano se pakiramo, plaćamo dugove, fotkamo ispred doma i put pod noge opet prema Kordeževoj glavi u nadi da ćemo danas nešto i vidjeti s vrha. Nakon pola sata hoda dolazimo do križanja gdje jedan put vodi preko ferrate na vrh, a drugi lakšim putem kojim smo se sinoć spuštali.

Pet odvažnih odlučuje se na ferratu kako bi si opravdali što su dan prije teglili kile opreme na 2000 m visine. U sastavu Prodanović, Valjak, Piskač, Bačić, Juric i Kušek ferrata od 1h 15min pregažena je kao plitak potok. Nekima prva, nekima tko zna koja, a nekima druga makar su se nakon prve kleli da ih ferrata više nikad neće vidjeti. Ostatak ekipe je pošteno potegnuo tako da su vrh osvojili prije “ferataša”.

Svi zajedno našli smo se na toplome u restoranu kod stanice žičare prema dolje. Pala je odluka da se dio izletnika spusti atraktivnom žičarom do autiju. “Ferataši” kakvi jesu (časni ljudi) odlučili su spustiti se pješke korak po korak kako su se i popeli. Spuštanje je potrajalo mada smo sjekli azimutom prema podnožju planine. Put su nam presijecale mnogobrojne biciklističke staze pune vozača čijim smo se vještinama divili i koji su ublažili monotoniju spuštanja. Nakon 3 sata tabananja napokon dolazimo do parkiranog auta. Ekipa koja je išla žičarom već je otišla. Umorni sjedamo u auto i krećemo doma. Na putu prema Zagrebu stajemo nešto prigristi i u relativno normalno vrijeme stižemo doma.

-Fin-

I što reći za kraj? Meni osobno jedan od najljepših izleta u mom planinarskom sjećanju…ali to kažem za svaki. 🙂

Ivo Kušek

13. studeni većini je još jedan petak 13. u nizu koji treba preživjeti, no za par izletnika je to početak prekrasnog izleta. U kasne poslijepodnevne sate smo se okupili i krenuli ka Splitu. Veselje i pjesma u autu su skratili put. Oko ponoći smo se našli u selu Gornje Sitno i iako je dogovor bio da se auti neće čekati pošto je svaki krenuo u drugo vrijeme iz Zg-a, planinarski duh je bio jači i čekali smo se.

Grupica od 15tak izletnika + Bili je krenula prema domu i stigla oko pola 2. Domaćin nas je lijepo dočekao te smjestio u 16-krevetnu sobu. Neki su odmah pošli spavati, a neki su ostali vani guštati na svježem zraku uz pivo. Nije bilo pretjerivanja jer nas je čekalo cjelodnevno hodanje.

Ujutro oko 8 smo se budili, doručkovali i oko 9 krenuli. Vrijeme nas je poslužilo, a ljepota planine je održavala raspoloženje. Prvi vrh je bio Ljubljan 1262 m. Tamo smo se okrijepili i krenuli dalje prema Vickovom stupu. Činilo se da je taj vrh udaljen 10tak minuta hoda no put je bio mnogo dulji. Pratio nas je prekrasan pogled jedino nije bio u boji.

Na Vickovom stupu nas je dočekalo malo iznenađenje. Mali dječačić je spavao i tata nam je objasnio kako ga je nosio na leđima jer dječak ne voli noslicu. Krenuli smo dalje prema Velikom kabalu 1339m, najvišem vrhu Mosora. Taj put je bio nešto adrenalinskiji (upravo izmišljena riječ:)). Hodali smo po hrptu na sve četiri. Na Kabalu smo napravili veću pauzu i komentirali kako je Mosor veliko iznenađenje, a radost kad je jedna zraka sunca provirila kroz oblak i reflektirala se od more je bila nepocjenjiva :-)).

Spust prema Kontejneru je bio nešto teži, bar nama početnicima jer je tražio mnogo pažnje i naravno sve četiri su bile u pogonu. Kod Kontejnera smo već poloko osjetli umor i jedva čekali stići do doma koji je bio udaljen 30tak minuta hoda. Tamo nas je čekalo kino na otvorenom koje nam je omogućio PD Mosor. Nakon filma i večere slijedi naravno zabava. Titulu najboljeg zabavljača te večeri dobiva Ico. Pjesme, plesa i smjeha nije falilo. Sljedečeg dana uz izležavanje na travi i lagani mamurluk odlučilo se svratiti do Trogira gdje su se neustrašive djevojke M.i D. odlučile i okupati. Samo da napomenemo da je u pitanju bio 15.11. Svaka riječ suvišna.

Već pomalo umorni i puni lijepih uspomena krenuli smo prema Zagrebu.

p.s. Zahvaljujemo organizatorima Dini i Goranu te se preporučamo i za sljedeći izlet :-))

Jelena Ciprić i Mara Pepić

“It doesn’t matter where you are, you are nowhere compared to where you can go.”– Bob Proctor

Postoje dani u životima kada osjetite kako dolazi do epohalne promjene i kako stvarnost oko sebe više nećete promatrati na isti način. Niti tkanja prostorno vremenskog kontinuuma ispreprele su nove uzorke u subotu 7. studeong 2015. A.D. kada sam se, kao još nepridruženi član društva, odazvao pozivu izvršnog predsjedništva P.D. Izletnik na biciklijadu po obroncima Medvednice.

Prva etapa epopeje bila je asfaltirana, od Iblerovog trga krenuli smo Medveščakom i Ksaverskom cestom do Gračana te se Sljemenskom cestom popeli do Lugarnice. Radilo se o konstantnom usponu od 785 m na ruti od 18,5 km. Naša kršna tijela i balvani od nogu savladali su rutu i na vrhu smo se osjećali nešto bolje nego da smo dobili prstom u oko. Pauza je uslijedila u krcatoj Puntjarci. Sunce se ove godine značajno urotilo protiv mjeseca studenog tako da je na terasi doma bilo sasvim ugodno sjediti i u običnoj majici.

Nakon što smo duše okrijepili tekućim nutrijentima krenuli smo na drugu etapu, prema vrhu Gorščica. Cestom smo nastavlili do Hunjke, odakle smo se prebacili na makadamsku stazu (staza 69, do Tisove peči, gdje se na jedinom križanju skreće na lijevo). Ova etapa pokazala se znatno ugodnijom, nema konstantnog izmicanja automobilma, cijelim putem se izmjenjuju blagi usponi i nizbrdice, pa smo se u vožnji mogli više opustiti i uživati u igri sunca i jesenjih boja. Vrhunac uživanja u prirodi upotpunila je golema skupina dibidusa na dirtbikeovima i buggyima. Ustanovilo se da je takve brumđije po zakonu ipak nelegalno rješavati ručnim bacačima granata. No akumulirani osječaj gladi natjerao nas je da ih što prije eliminiramo iz misli i posvetimo se slasnoj ponudi iz cuisine de monsieur Par Excellence. Vratina s roštilja bila je brutalno slasna, grah s ričeti šamara grahove svuda unaokolo, a i deserti navodno invalide dižu na noge.

Nakon ručka dostojnog kralja sve je krenulno nizbrdo, treća etapa spuštala se makadamskom satzom od Kaptolske lugarnice do Vidovca, koja je na momente dosta razrovana tako da su blagoslovljeni biciklisti sa kvalitetnim suspenzijama. Osim tih drndavih dijelova put je bio podjednako lijep i šarolik kao i prethodna etapa. S vjetrom u kosi i kojom bubicom u oku spustili smo se do Dubrave, te nakon toga začas i do grada u kojemu je vladala predizborna šutnja….

U totalu za cijeli krug nam je trebalo oko 8 sati. Fizička kondicija je najpotrebnija za prvu etapu, dok ostatak puta je puno blaži i razvedeniji, te logično prevladava spust. Za studeni vrijeme nam je išlo poprilično na ruku, a spektakularno društvo je samo zaokružilo doživljaj dobro odrađene subote.

Napisao, izbrljao, nikad lektorirao, poslije proluftao i ispraznio pepeljare:

Goran Burek