PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Category: Izleti

Hahlići 21.-22.05.2016.

Zagreb – Siget – Hahlići Iskreno, ne znam kako započeti. Našli smo se otprilike u pravo vrijeme i krenuli smo otprilike u pravo vrijeme. Prva stanica, prije nego se onesvijestimo…

Zagreb – Siget – Hahlićib0ef28ce-949f-4d48-be59-3ba470ad216b

Iskreno, ne znam kako započeti. Našli smo se otprilike u pravo vrijeme i krenuli smo otprilike u pravo vrijeme. Prva stanica, prije nego se onesvijestimo od nedostatka zraka u busu, Siget. Tipično novozagrebačko naselje, čija povijest seže još iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, nam se našlo na putu obilaska kultne Avenije Dubrovnik koja je trenutno u fazi renoviranja. U obilasku smo vidjeli poznati Park mladenaca, kultnog „Superandriju“ te lokacije snimanja popularnog filma „Metastaze“. Nakon tridesetak minuta kruženja pozdravljamo se sa Sigetom te krećemo prema Hahlićima.

79899525-5a0a-4b85-8b9c-bc02b2da69b4

Puta se ne sjećam. Eventualno nešto sitno oko stajanja na Ravnoj gori al to je to. Nije mi bilo do izlaženja iz busa uopće jer me šarafilo u trbuhu, prethodno veče sam jeo neku pizzu sa šest vrsta gljiva, boga pitaj kakve su to gljive bile. Bol je otpuhala ljepota rodnog kraja naše precjednice, stižemo u Podkilavac i ispadamo iz busa, odmorni i omamljeni. Već nakon pol sata hoda radimo prvu pauzu, glumimo umor ne bi li jednostavno zastali i uživali u prirodi. Treba neko vrijeme da se trgneš iz uredskog sivila i navikneš na zelenilo, to je valjda tih prvih pol sata hoda. Jos otprilike sat ipo nam je trebalo do prve veće pauze i podjele. Dio nas ide okolnim putem, neka mi voditelji ne zamjere što ne znam točan naziv, a dio ide kroz klanac i Mudnu Dol. Deset odabranih odlazi u nepoznato, ne znamo hoćemo li ih vidjet ikad više, strašna neman ih čeka, malo tko je preživio susret s uzdignutim poskokom, toga smo svi svjesni. Iva izvlači najmanji kamenčić pa onaj s najkraćom slamkom ide u klanac…zapravo nisam shvatio kriterije ali deset junaka je bilo odabrano za avanturu života o kojoj će i Indiana Jones pričat. Na žalost, nisam bio među njima.

8d376156-4073-4331-8a6c-97e12f3c9ea1

Ostatak smrtnika kreće uzbrdo. Točnije od toga ne znam i ne mogu reć. Sama činjenica da se krećemo dva koraka u deset minuta umara. E da! Brali smo divlje šparoge, to je bilo zabavno i kasnije ukusno. Sama priroda terena i urođena lijenost nas tjera na česte pauze. Ali kakve pauze?? Hedonizam i uživanje bez premca, izležavanje na travi i slušanje patničkih krikova iz klanca. Vjerojatno ih je poskok napao al ne dira nas ni najmanje. Priroda je prekrasna, uživamo i bavimo se vlastitim problemima. Jel’, što je poskok kraj podivljalog divljeg konja ili krpelja ili, nedajbože, gusjenice?!

Na kraju staze s Platka koja preko Gorničkog vodi prema Hahliću, na križanju, susrećemo preživjele suborce. Neki su u stanju šoka, neki su veseli, neki u bunilu, neki dehidrirali, nekima fale udovi al sve je to za ljude. Na brzinu izmjenjujemo dojmove, vidamo rane te po podnožju Fratra nastavljamo uspon prema planinarskom domu Hahlić koji se nalazi na nevjerojatnih 1097 metara.

7e8832b5-779d-46bf-844e-9f8980d12abe

U domu Hahlić nas dočekuju dvije ljubazne gospođe, puštaju nas da se raskomotimo i počnemo pit kao nekršteni. Ovim putem se želim javno zahvaliti kolegi Sontacchiju na količini opijata koje je distribuirao i pomoći oko sanacije žulja. Tvoja dobra djela će bit zapamćena!

Mentalno demoliranje prekida ispit i prozivka. Jedan po jedan izlazimo na megdan ispitivačima i mahom prolazimo jer smo spremni i istrenirani zahvaljujući našim voditeljima. Svih osam uzlova? Sedam najviših vrhova u Hrvatskoj? Orijentacija na karti? Zašto Česi pogibaju? Nije problem, sve znamo, alkohol i zabava je dobar motivator da odgovore i prolazak, ako treba, izvlačimo i silom iz ispitivača. Nakon ispita se mojoj svijesti gubi svaki trag. Bilo je plesa, žderanja i pokoja čašica tu i tamo sve do kasnih noćnih sati. Pretpostavljam, tako se priča.

05fe9c95-55b0-4241-8f14-556acb7b7600

Nedjelja je. Buđenje u rane jutarnje sate, oko jedanaest. Umivanje mrzlom vodom i pripreme za ispraćaj junaka koji su se odlučili na osvajanje Suhog vrha, Fratra i Dnića. Tu im se gubi svaki trag te sljedećih nekoliko sati ne znamo za njih. Em zato jer ih ne vidimo i ne čujemo, em zato jer nas nije briga. Nas ostale animira sunce i Igor Potočnjak. Igrajući sexy kviz tu i tamo bacimo pogled na Suhi vrh i promatramo uspon naših kolega planinara. Izgledaju poput šarenih mrava koji se penju na vrh mravinjaka. U popodnevnim satima heroji dokapavaju jedan po jedan, slavimo njihov poduhvat te čekamo rezultate sexy kviza. Moji Pokemoni su četvrti, za bod nam izmiče pobjeda i lupam glavom, zasto se nismo sjetili da mačke imaju klitoris ili da Etoro pleme šopa mlade muškarce sjemenom. Očito nam opća kultura nije jača strana.

4411726c-e245-44d0-a489-1f62258f42ed

Nakon grupne fotke krećemo prema Podkilavcu, kotrljamo se lagano, radimo kraće pauze i pijemo kišnicu, sa svakim gutljajem sve žedniji. Osjećam kako svaka moja stanica žudi za pivom i ponavljam si „Još malo, još malo…“. Da više ne odugovlačim, toliko željeno pivo dobivam u gostioni „K putniku“ te odmoran i ponosan sjedam u bus za Zagreb. Ponosan jer sam bio dio grupe koja se još neistraženim putevima popela do doma Hahlić, grupa koja je kročila tamo gdje još ni jedna noga nije (ne mogu izgzglat pa ocito ne postoji), grupa koja se borila s divljim konjima i umor nagrađivala uživanjima. Hvala vam svima! Hvala Ivi i Ivi, hvala svim predavačima, hvala ispitivaču Hrvoju što me je pustio da prođem i nastavim bit dio ovog prekrasnog društva, hvala Hrvatskoj sto ima ovakvu prirodu, hvala gospođi u domu Hahlić što mi je priredila bolji ležaj od kreveta na katu, hvala vremenu što je bilo lijepo i jedva čekam da se u toj kombinaciji vidimo uskoro i na nekom novom izletu.

36b821a4-746e-4bc4-b10a-59917ccfa070

Mislav Mandić

 

Comments Off on Hahlići 21.-22.05.2016.

Kamniško-Savinjske Alpe, Slovenija, 15.5.2016.

Kretanje standardno u 07.15 u 3 auta (od kojih jedan sigurno dizelaš), s 12 putnika. (Da nema pacijenata, ne bi se ni išlo.) Vožnja sporednim cestama bez vinjete put Kamnika…

19d18507-8773-4ff1-941b-4134374c7cd4

Kretanje standardno u 07.15 u 3 auta (od kojih jedan sigurno dizelaš), s 12 putnika. (Da nema pacijenata, ne bi se ni išlo.)

Vožnja sporednim cestama bez vinjete put Kamnika (nota bene iz Stol Kamnika su oni narančasti plastični socijalistički stolci u ambulanti) u Sloveniji preko bizarnih mjestašca s obiteljskim kućama u pvc-u, poljima hmelja nadomak pivovare Laško i jednim stajanjem u slastičarnici za starije naziva Fructal. Oduševljeno prolazimo i pored mjesta Polzela.

Potom Logarska dolina – najveća ledenjačku dolina Savinjskih Alpi, okružena sa 7 planinskih vrhova viših od 2000 m: Krofička, Ojstrica, Planjava, Brana, Turska Gora, Rinka, Križ, Mrzla Gora. U nekom trenu otvara se i pogled na Kamniško-Savinjske Alpe. Stajemo da bi gledali planine u snijegu i Škotska goveda u travi. Nekima od prizora naglo pozlije. Idemo u Alpe!

107b6b0e-caf1-4705-aa07-015d3d38bf89

Istog trena po izlasku iz auta, nakon vožnje od 4 sata, prestaje padati kiša pa se veselo krećemo prema prvom turističkom punktu – Slapu Rinka. Od tada na dalje, cijelim putem nas prate potoci vode.

c9c28558-65ec-4717-b2f9-8ac0f4a08d4c

Do doma, koje je privremeno prvo odredište dijeli nas jednosatan uspon po skliskom kamenju kroz šumu, preko izvora rijeke Savinje.

e8e1a0e7-97f8-4ec5-bcf4-bf69a932d3c8

Uskoro dolazimo u Frischaufov dom na Okrešlju tj. njegovu drugu varijantu – prva je stradala 1907. jer ju je podrl snežni plaz z Mrzlo gore. Nakon što smo naručili gobove juhe, kranjske kobasice, gulaše i jotu, nadobudno krećemo put ne znamo još čega, ali u smjeru Kamniškog sedla, Savinjskog sedla, Turske gore? Nitko nije siguran, ali ide se dokle ide. Nakon otrpilike sata hodanja zaključujemo da je snijeg sada već predubok, da ima leda, a mi nemamo opremu za strminu, pa na visini od 1750 m odlučujemo da je dosta i da je pametnije vratiti se. Noge su mokre, uokolo tutnje lavine (da stvarno, njih barem 3), a mi smo i dalje veseli. Lavina ne, hrana da.

61417668-b49c-4fda-9f95-a8bc301be5d6

Pojelo se, popilo i laganim tempom krenulo nazad put Zagreba uz još jedno stajanje za pivo i Cocktu. Ukupno 8 sati vožnje, 4 sata hoda i još nekoliko za odmor. Svejedno, isplatilo se zamijeniti depresivnu nedjelju u Zagrebu za svjež zrak od kojeg boli glava, temeljitije upoznavanje u autu i Alpske do-vrhove visine Svetog Brda.

750bacfd-9310-4758-b7ee-dc519a05b07c

Izvještaj: Ivana Borovnjak

 

Comments Off on Kamniško-Savinjske Alpe, Slovenija, 15.5.2016.

Velebit: Nacionalni park Velika Paklenica 07. – 08.05. 2016.

IZVJEŠTAJ  Ustajanje i pokret sat vremena ranije nego što smo naviknuli. Nikakav problem za nadobudnu grupu školaraca i njihove životne mentore, starije kolege iz Izletnika. Jutro u Zagrebu je bilo…

IZVJEŠTAJ 

Ustajanje i pokret sat vremena ranije nego što smo naviknuli. Nikakav problem za nadobudnu grupu školaraca i njihove životne mentore, starije kolege iz Izletnika. Jutro u Zagrebu je bilo sunčano i toplo, a nastavilo se tako i dolaskom u Paklenicu, početnu točku s koje više nema povratka natrag. Sam ulaz u park izaziva strahopoštovanje pred dubokim kanjonom, gorostasnim kamenjem i stijenama, te hrabrim penjačima na Anića kuku koji se na toj visini raspoznaju jedino po šarenoj odjeći koja odudara od sivih krških boja, a pogled nam više bježi prema gore, nego na utabane staze ispred sebe. Dva sata kasnije dolazimo do Borisovog doma ili kako bi zadarski kolege službeno rekli, Planinarskog doma Paklenica. Slavili su rođendan taj dan, peklo se janje, spremala peka i gitara se negdje ukazala, ali glavni zabavljači (čitaj oni koji nisu niti bili pozvani na zabavu) neumorno nastavljaju svoj put prema Ivinim Vodicama.

80ad9bdd-d692-4100-8e7a-0b73e84c91f2

Iduća dva i pol sata lagano se probijamo kroz gustu zelenu šumu koja ne treba filter da bi izgledala spektakularno, a u podnožju s lijeve strane uporno žubori rijeka Paklenica. Dolazimo do skloništa na Ivinim Vodicama gdje se insinuacije našeg potpredsjednika pokazuju točnima. Sklonište su zauzele poluprijateljske formacije, a dramatičnom zapletu događaja koji su uslijedili svakako je pridonijela tuča (vremenska nepogoda, a ne manifestacija Konanove snage) i pljusak koji su nekih 45 duša i opreme potjerali u nekoliko kvadaratnih metara skloništa i terase na punih sat vremena. Kao u jeftinim motivirajućim citatima, iza kiše je došlo sunce te smo imali taman dovoljno vremena da na livadi, ne na Savskoj, postavimo šatore, odradimo akciju sakupljanja drva te se popnemo na najbliži vidikovac gdje nam se svima oteo uzdah. Ispred nas Crni vrh, gusta velebitska šuma, red mora, Ravni kotari, Zadar, red mora, red otoka, red mora, Dugi otok… Shvaćate priču, savršen pogled. Pala je noć, vatru smo upalili, kobasice ispekli, zvučnike pojačali, rakije bratski podijelili i sljedeće čega se sjećamo je ustajanje u 6 ujutro.

88eb6525-ac11-4a22-a652-09f567afe3d8

Ne buđenje, jer su rijetki tu noć došli do REM faze. Polazak prema sv. Brdu je bio nakon Burekove kave, a opet unutar akademske četvrti od predviđenog, dakle gotovo pa savršen tajming i organizacija za pokret prema prvoj stanici, Vlaškom gradu. Nakon punih sat vremena intenzivnog hodanja, s blatom na putu, usponima i povremeno strmim spuštanjima završavamo sa šumovitim dijelom i izlazimo na vidikovac ispred kojeg je vrh Vlaškog grada, a iza viskoko i gordo Sv. Brdo. Nakon kraćih konzulatacija Iva i Ivo nas šokiraju zaključkom kako će Sv. Brdo ovaj put ostati neosvojeno zbog sumnjivih sivih nakupina koje su se brzo primicale našem cilju, a mi ćemo jedan vrh pokušati nadomjestiti drugim, Vlaškim.

1ffb2d8e-e857-4221-a314-4d3c4370a637

Nakon kratkog ali strmog uspona dolazimo do vrha na 1383m gdje se naš napor u sekundi isplatio. Opet ispred sebe imamo pogled na cijelu zadarsku okolicu, uključujući otoke, Ravne kotare, Karinsko i Novigradsko more, te uvijek atraktivnu Maslenicu. U samom povratku prema Ivinim Vodicama opet se uvjeravamo u mudrost i razboritost naših voditelja, te se ulaskom u šumu uspijevamo oduprijeti kiši. Povratak u skonište je značio završno spremanje pred povratak u civilizaciju od koje nas je dijelilo nešto više od 4 sata hodanja. Put smo prepolovili kod Borisovog doma gdje je nekolicina izletnika otišla u poznate i priznate Ramićeve dvore, upoznati Marija i njegovu rakiju koji su zapravo vrlo slični, autentični i pričaju priču o kraju iz kojeg dolaze. Nakon okrijepe kreće završni potez kroz kanjon Velike Paklenice, a nakon dva sata hoda sastajemo se sa životnim trenerima s početka priče koji su taj dan iskoristili za odlazak na Crni Vrh. Izvještaj završavam željom da ovaj izlet ponovimo jedan sunčan dan, iza bure kad se i Italija vidi, te neimenovanim citatom koji koketira s patetikom, ali sam spremna riskirati: „Velebit je mnogo više od planine. Velebit je naša veza s korijenima, prostor u kojem smo najbliže nebesima.“

Izvještaj: Antica Vulić

photo: Julien Duval

Comments Off on Velebit: Nacionalni park Velika Paklenica 07. – 08.05. 2016.

Nacionalni park Risnjak 30.04.-01.05.2016.

Dok su neki polaznici planinarske škole Plaško 2016 još spavali, u subotu 30.04.2016. revniji školarci, uz nekolicinu iskusnijih planinara, su se sakupili iza KDVL-a kako bi se upustili u još…

Dok su neki polaznici planinarske škole Plaško 2016 još spavali, u subotu 30.04.2016. revniji školarci, uz nekolicinu iskusnijih planinara, su se sakupili iza KDVL-a kako bi se upustili u još jednu avanturu epskih proporcija. Putovanje autobusom tradiconalno je pauzirano na stajalištu u Ravnoj Gori, koje je ponovo bilo krcato raznim izletnicima, sve redom djedicama i bakicama. Ali nemojte da vas letimičan pogled zavara, iskustvo ih je naučilo ponešto u životu i zato znaju bolje od nas kako se diše punim plućima: u tri frtaj devet već otvaraju Lowenbrau Q-pack od 2litre, a meštar ceremonije razvaljuje po harmonici i čeka da mu se svi prolaznici nenamjernici pridruže. No, dan je bio pomno ispalniran, pa mile zvuke dugmetare i miris jutranje rakije ostavljamo za sobom.

13100701_623139461176234_7541928284722598042_n

Ubrzo nas autobus ostavlja pored Doma Sušak na Platku i prepušta planinama. Dan je bio samo za poželjeti, ugodan, sunčan, pogled bez izmaglice. Na vrh Snježnik smo se uspeli ekspresno. S njega nam je pucao pogled prema željenoj destinaciji, Schlosserovom domu na azimutu 115. Vidjevši koliki je put još pred nama svi članovi ekspedicije su strateški krenuli olakšavati ruksake, mrsteći majčinom ljubavi pripremljene sendviče i bakine kolače.

13133102_589580644530590_6042991428028209972_n

Nakon pola sata uživancije nastavlili smo put poletnim korakom, osim što PRAS!, prvo nam se isprečuje nezgrapno porazbacano stijenje koje je trebalo savladavati i rukama i nogama. Ubrzo zatim dolazimo do levela 2, klizave blatne nizbrdice, gdje su i najbolji među nama turom poljubili zemlju i pokoji kamen, ali barem bez ijednog slomljenog prsta. Level 3 je bio nešto lakši za hodanje, ali je utjecao na percepciju izvidince koja je morala sve češće konzultirati kartu i korigirati rutu. No i taj nivo smo prilično brzo odradili, zadnji level nije krio nikakve zamke, ali se radilo o gotovo konstantnom usponu na dugoj stazi. Prije final bossa, završnog uspona do samog doma, iskazalo se bogatstvo P.D. Izletnika kako je szadano od ljudstva najraznovrsnijih vokacija, koji su spremni pomoći u svakome treneu. Naišli smo na grupu planinara iz P.D. Ericsson Nikola Tesla i njihovu članicu koja se zrokala niz stazu i ozlijedila gležanj. Naše planinarsko društo ne da se pojavilo s jednim liječnikom, ne dva, nego je bilo oboružano sa šest doktora i tri laboranta! Samo da su pri ruci imali viličasti ključ br.16 bi zakrpali unesrećenu gospođu i nikakav GSS ne bi bio potreban. Nakon što je lječniki konzilij izvršio pregled i udijelio povređenoj kolekciju mudrih misli ubrzo smo stigli do predzadnje točke subotnje rute, Schlosserovog doma.

13082595_589580681197253_8411683316785809903_n

Nakon kratkog predaha, iako već umorni i ne maksimalno voljni, voditeljica škole nas je vlastitim nezadrživom primjerom ponukala na posljednji napor i savladavanje zadnjih 100m visine kako bi se domogli vrha Velikog Risnjaka. I taj zadnji napor se isplatio, uzvratio je upravo onime čemu teži svaki planinar, pogled koji seže kilometrima, prelazi državne granice i budi želju da se zakorači na svaki vrh u vidokrugu. Kako drugačije proslaviti taj iskonski užitak nego sa preslanim tortilja čipsom umočenim u žutu temperu?

13151795_623139561176224_2505863511057004596_n

Planinarski dio dana je završio, a ugodno druženje u smirenoj atmosferi je tek započinjalo. Domari, teta Vesna i stričeg Gari, su nas okrijepili domaćom papicom i začinili sporadičnim pričama iz domskog života i kojekavim vezanim anegdotama. Nakon toga izletnici su odlučili pokazati kako nemaju snažne samo noge, nego da im ni glave nisu za odbaciti, zato su se s veseljem i nestrpljenjem odazvali na kviz znanja kojeg su u zajedničkoj kooperaciji organizirali predsjednik društva, članova izvršnog odbora i jedan od školaraca, zaboravio sam mu sad ime, ali je definitivno najljepši lik kojeg sam imao prilike vidjeti. Kviz se sastojao od 3 kategorije po 10 pitanja i nakon svake kategorije neizvjesnost o konačnom pobjedniku je rasla i svakim pitanjem prevagivala na drugu stranu. U prvome krugu Afrodizijački Risevi i Prva Lička Udarna Brigada bili su izjednačeni na prvome mjestu, dok provokatori nazvani PD Velebit su ostali uvjerljivo na zadnjemu mjestu. Nakon drugoga kruga Prva Lička se i dalje zadržala na prvome mjestu, koje su ovaj put dijelili sa razbuđenim Šarplanincima. Afrodizijački Risovi i dalje su im disali za vratom. A onda ubrzo je završila i treća, odlučujuća runda. Nakon prebrojanih bodova sve je bilo jasno i nije bilo dijeljenja mjesta: Šarplaninci su suvereno odnjeli pobjedu. S dna rang ljestvice u provme krugu PD Velebit se uspio u finalu domoći drugog mjesta, a svega pola boda iza njih našla se Prva Lička, koja je do tada bivala najači pretendent za osvajanje prebogatog fonda nagrada. Bilancu risnjačkog kviza organizatori mogu sumirati u nekoliko prijetnji smrću, jednom pravnom tužbnom, zahtjevom za podmirenje kliničkog liječenja depresije, a skoro je došlo i do unfriendanja na Facebooku. Mene je u jednom trenutku nekolicina ne sasvim zadovoljnih natjecatelja pozvala van, postavila isped table s natpisom “Izdajnik” i onda naizmjence propikali dugim i kratkim noževima i ostavila da iskrvarim na snijegu. Na sreću, ubrzo sam se oporavio. Nakon tih par nemilih incidenata blagavonica se ubro pretvorila u sobu za bal, gdje su združenim snagama DJ Doktor i nezamijenjiva tanzmajstorica Eidna dirigirali ritam i brinuli se o pravilnom izvođenju svakog plesa, pazili da minuet plešemo tročetvrtinskim ritmom, da za bečki valcer niti jedna dama ne ostane bez partnera, te da se za vrijeme polke slučajno ne prevrne kakva čaša sa stola.

Za one koji ne posjeduju toliku količinu enrgije, pa nisu mogli bez prestanka pratiti energičan ritam, mogli su naći predak u salonu pored ulaznih vrata doma. U salonu bilo je dopušteno zapaliti cigretu-dvije i okrijepiti se osvježavajućim pićem iz radinosti tete Vesne i stričeka Garija. Vrijeme u salonu tratilo se u opuštenom tonu raspravljajući o novim dostignućima u svijetu i mogućim reprekusijama novih izuma na naše živote. Bezbrižna zabava u domu nije za badava, dom se ipak nalazi usred nacionalnog parka prepunog divljih i opasnih životinja. Nedavno je bilo potvrđeno viđenje medvjeda u bilizini, a i vukovi znaju svako malo iznenaditi. Ništa nismo htjeli prepustiti slučaju, zato smo, znajući da se divlje zvijeri boje vatre, organizirali rotirajuću skupinu od 4-5 članova koji su ispred doma, na hladnoću iznosili baklju, palili je i s njom stpljivo čekali dok i zanji plamičak iz nje nije bio istisnut, kako bi taj plamen odagnao zvijeri. I tako više puta kroz noć, dok se nismo uvjerili da su sve opasnosti prošle.

13077092_589580717863916_8275179297882183247_n

Idući dan je bio perfektan, od ranoga jutra je padala kiša, pa nismo morali nikuda hitati, nego se voljno dizati, u miru piti kavicu i uživati u doručku. Čekajući na jenjavanje kiše vrijeme smo iskoristili vježbajući čvorove, da ipak ne ljosnemo na ispitu školice. Oko podneva kiša je malo popustila, pa smo stavili put pod noge i krenuli prema Crnome Lugu. Staza je odabrana da bude što jednostavnija kako bi izbjegli klizanje po stijenama i da se osiguramo da netko ne završi poput gospođe od prethodnoga dana. Bič vremenske neprilike se dobro osjetio na tempu hoda, uz minimalno zastajskivanja u roku od 3 sata došli smo do upravne zgrade NP Risnjaka gdje nas je čekao autobus i vozač. Ali na put se nije moglo poći a da se ne pojede štrudla od borovnica. Ako nešto s ovog izleta mogu ikome preporučiti, to je onda definitivno ta štrudlica s dekorativnim capama od štaubcukora. Cakino! Vozač je izgleda u našim očima prepoznao želju da se nakon kiše domognemo civilizacije, pa nas je u rekordnom roku prebacio do Zagreba. I drago mi je reći da iskrcavanje nije bio kraj puta. Bilo je lijepo ponovno vidjeti pozamašan broj planinara u Zugu na piću nakon izleta. Nadam se da nećete na ovu tradiciju zaboraviti naredni put, jer uz jendu čašicu u društvu se najbolje zaokruži cijela jedna dogodovština.

Izvještaj: Goran Burek

photo 1 & 4 Ivo Kušek

photo 2, 3 & 5 Igor Kuduz

Comments Off on Nacionalni park Risnjak 30.04.-01.05.2016.

Krk 16.-17.04.2016.

Izlet na Krk… Also known as spoznaja nas početnika da se pri ocjeni zahtjevnosti izleta nipošto ne smijemo voditi isključivo nadmorskom visinom na koju se penjemo. Ponukani činjenicom da se…

Izlet na Krk… Also known as spoznaja nas početnika da se pri ocjeni zahtjevnosti izleta nipošto ne smijemo voditi isključivo nadmorskom visinom na koju se penjemo. Ponukani činjenicom da se penjemo na samo 569 m, neki od nas (naravno početnika, jer se razlika u spremnosti između početnika i ovih naprednih na ovom izletu vidjela više nego ikad) su pripremi za izlet pristupili krajnje lakomisleno – primjerice, odlučili su na izlet krenuti u mekanim tenisicama, odlučili su ne ponijeti ništa od hrane, odlučili su ne ponijeti karimat, i slične odluke koje su nas kasnije koštale i živaca i neprospavane noći 🙂 Ipak, sve je to bila jedna dobra dvodnevna škola, a za pojedine od nas (uključujući i moju malenkost) fizički najzahtjevniji podvig u dosadašnjem (mahom sjedilačkom) životu. Ali onaj trenutak kad nakon gotovo 8 sati pješačenja u subotu i otprilike 6 sati pješačenja u nedjelju napokon sjedneš u bus prema Zagrebu i počneš osjećati ugodnu bol u svakom dijelu tijela – wow, neprocjenjivo 🙂

No, krenimo od početka. Na izlet smo se zaputili u standardno vrijeme – subota u 7 ujutro. Na odmorištu Ravna Gora spoznali smo da je, u istom trenutku kada smo i mi stali, na odmorište pristiglo čak 7 buseva nordijskih šetača generacije mahom 60+, koji svi moraju na toalet iako idu samo do Opatije, pa smo se pomirili s time da ćemo kasniti sa započinjanjem izleta i lagano stali u kilometarski red za kavicu u Marcheu.

Po dolasku na prvi cilj, a ujedno i start naše pješačke rute, izvidnica se maksimalno nabrijala, karte i kompasi su se povadili i krenuli smo na nešto što smo mislili da će biti lagana šetnja. Prvih 3 sata izlet je i bio prilično nezahtjevan, no kako je dan odmicao, teren je postajao sve zahtjevniji, sunce na mahove sve jače, kao i vjetar, tako da smo u jednom trenutku odlučili malo skratiti rutu i preskočiti Staru Bašku. Iako naporan, ovaj dan je stvarno bio odličan test kondicije, snalaženja u prostoru, spretnosti i strpljenja. Kako bilo, nakon gotovo 8 sati hodanja s učestalim pauzama, napokon smo bili nadomak kampa.

13007331_10153523166421404_136920783811986057_n

Na zadnjem odmorištu, opijeni srećom i ushićenjem zbog skorog cilja, neki od nas (aka ja) su se zanijeli i na pola zadnje etape utvrdili da su nekako prepoletni i prelagani jer su – na odmorištu zaboravili ruksak. 🙂 Vraćanje po ruksak produljilo mi je ovaj izlet za dodatnih cca 20ak minuta, no te minute su u kontekstu čitavog dana zapravo bile nebitne, dalo ih se pregrmiti, a u ostalom uslijed toga sam nagrađena i privilegijom da pišem ovaj izvještaj. Po dolasku u kamp, neki su odmah udarili po Zmajskom, neki su se primili rajngli i zakurili kobasice, a neki poput mene su, nakon što su uspješno odradili svoje prvo postavljanje šatora u životu, se odlučili nagraditi za težak dan večerom u restoranu u Baškoj.

Što se noći tiče, vjerujem da nisam najkompetentnija za pričanje što se događalo jer sam bila jedna od onih partibrejkera koji su otišli spavati već u 10, strgani od umora…. Da bi se stekla kondicija za hodanje + partijanje se, vjerujem, ipak treba odraditi bar još koji izlet. 🙂 Ono čega se sjećam kroz san je da su se pjevale neke karaoke, da je netko pjevao Himnu, da je jako puno ljudi hrkalo i to je to od mene i večernjeg dijela 🙂

Ujutro, nakon što smo se međusobno kvalitetno izjadali kako nema šaaanse da danas opet hodamo, kako ćemo ostati u Baškoj piti kavicu, kako ovo nije za nas, kako ne možemo ni ustati, a kamoli hodati, opet smo kao nekom magičnom silom bili povučeni autoritetom Ive i Ive i gotovo svi smo stvarno krenuli i u round 2. Ova je ruta bila fizički nešto manje zahtjevna, no jaaako zabavna, posebno dio u kanjonu. Finalno odredište ove rute je bila prekrasna plaza, mislim da se zove Velika, zbog koje (ali i zbog cjelokupnog krajolika otoka) smo se uvjerili da se Krk nepravedno naziva jednim od naših najnezanimljivijih otoka. Otok je upravo dijametralno od nezanimljivog.

IMG_2116

Kako smo kasnije komentirali u busu – dio u kanjonu, s penjanjem po stijenama i preskakanjem prepreka, totalno nas je bacio u djetinjstvo kada su jurcanja i skakanja po prirodi bila svakodnevica… Možda je to zapravo i cijela poanta planinarenja? 🙂 Bilo kako bilo, nekako smo se svi složili da, iako je bilo naporno, ovakvu uslugu svojim kvadricepsima i stražnjicama nismo napravili vjerojatno nikad, a zbog toga, ali i zbog dobrog društva, prekrasnih pogleda koji pucaju s planina, svježeg zraka i još desetina dobrih razloga – jedva čekamo idući izlet.

Izvještaj: Maja Komljenović

photo 1 Vlatka Smolek

photo 2 Julien Duval

 

Comments Off on Krk 16.-17.04.2016.

Plaško 2016. – Učka 10.4.2016.

Ranije najavljivani dvodnevni izlet pretvoren je u jednodnevni zbog lošeg vremena, pa smo na svoju drugu avanturu krenuli u nedjelju, 10.4. Isto vrijeme, isto mjesto, već poznata lica i podosta…

Ranije najavljivani dvodnevni izlet pretvoren je u jednodnevni zbog lošeg vremena, pa smo na svoju drugu avanturu krenuli u nedjelju, 10.4. Isto vrijeme, isto mjesto, već poznata lica i podosta veselja za te rane jutarnje sate. Uspješno potrpani u bus, prebrojani i opremljeni, eto nas na putu prema Rijeci. Na odmorištu smo shvatili da imamo slijepu putnicu, koja je bez ikakve brige prihvatila to što ipak ne ide na Ivanščicu kamo je krenula njena originalna ekipa iz Matice 🙂

IMG_0739

Nakon nešto više od 3 sata vožnje, bus nas je ostavio u Lovranskoj Dragi od kuda smo u 10:30 krenuli prema našem cilju.

IMG_0736

Kroz prekrasnu šumu stigli smo do planinarskog skloništa Babin Grob (1012 m) gdje smo se odmorili, nešto prigrizli i pofotkali prekrasan pogled na Rijeku, Krk i Cres. Lijepo vrijeme iskoristili smo za izležavanje na travi i prikupljanje energije za nastavak puta.

IMG_0737

Sljedeće stajanje bilo je u selu Mala Učka koje je od skloništa udaljeno svega 3 kilometra. Mještani su nam ponudili da kod njih obnovimo zalihe vode i ubrzo smo krenuli dalje, oštrim usponom do vrha Učke. Pod vrhom smo se ponovno odmorili i činilo se da ovaj zadnji uspon neće biti tako težak.

IMG_0738

Do Vojaka smo stigli laganim tempom i bilo je lijepo vidjeti da smo već na drugom izletu savladali 1400 m kao od šale. Nakon fotkanja na kuli, žigova, presvlačenja i kratkog odmora, krenuli smo se spuštati prema planinarskom domu Poklon. Prikladno ime za finalnu točku našeg planinarenja, tamo nas je čekao topli grah, hladne pivice i nešto duži odmor.

IMG_0735

Poslije više od 12 km hodanja, 6.5 sati koliko je trajao naš uspon i puno lijepih dojmova, krenuli smo busom natrag prema Zagrebu. Izvidnica je pohvaljena za odlično odrađen posao organizacije i vođenja izleta, a svi se zajdno veselimo novom izletu na Krk gdje ćemo kampirati i vježbati do sada naučene vještine.

Izvještaj: Marina Pavlović

photo 1 & 5  Robert Ćurić

photo 2, 3 & 4 Julien Duval

 

Comments Off on Plaško 2016. – Učka 10.4.2016.

PLAŠKO 2016. – Tamo je sve počelo – Klek 2.4.2016.

Počelo je počelo! Subota ujutro, prvi izlet Plaško 2016. Put u osvajanje Mount Everesta, put od 20.000 milja, put u nepoznato, počinje usponom na Klek. Jer, kažu nam, tamo je…

Počelo je počelo! Subota ujutro, prvi izlet Plaško 2016. Put u osvajanje Mount Everesta, put od 20.000 milja, put u nepoznato, počinje usponom na Klek. Jer, kažu nam, tamo je sve počelo.

Sakupili smo se ujutro iza Lisinskog, skoro pomiješali sa ekipom iz PD Željezničara koji su nas pokušali opstruirati poslavši svoj bus na isto mjesto u isto vrijeme, a kako smo (tajnom obavještajnom akcijom) saznali, diverziju su isplanirali do te mjere da su išli i na isto odredište. Kako god bilo, nisu uspjeli u svom naumu opstrukcije, i svega nekih 5 minuta nakon 7 sati, navodno smo postavili novi rekord PD Izletnik u kretanju na vrijeme.

Oko pola 9 stižemo u Ogulin gdje smo prvo posjetili Zavičajni muzej Ogulin i njihovu alpinističku zbirku. Dvije nevelike sobe skrivaju mnoštvo zanimljivih detalja povijesti planinarstva, od samih početaka do danas. Pronjuškali smo kroz povijest, popričali s voditeljem muzeja, Iva nas je upisala u knjigu dojmova, i zatim smo pobjeg… požurili ugrabiti zasluženu jutarnju kavu.

12321434_1524002187907671_2200372612802394154_n

Kava, druga, treća, pa opet malo u bus do polazne točke našeg puta, sela Vučići pored Ogulina odakle smo startali oko 10:15. Tu smo već nadmašili plan puta za 15 minuta, i udarničkim tempom krenuli uzbrdo, preko skijališta u Vučićima (http://www.skijanje.com/vesti/skijalista/1396/uredjenje-skijalista-vucici-u-ogulinu.html) pa kroz šumu… Staza, šuma, livada, kraći odmor… Pa još malo šuma, jaglaci koji su nas pratili cijelim putem, pa preko ceste, pa opet u šumu i stižemo tako do vidikovca na kojem smo napravili veći odmor i guštali u pogledu na Klek koji je sad već bio skroz blizu.

12923226_10208560743912580_6076566121222806247_n

Nakon odmora i okrjepe, krećemo u pohod na vrh. Ubrzo nakon pokreta šetnja prestaje, a počinje uspon kroz šumu prema planinarskom domu, koji uskoro osvajamo, no ne zadržavamo se puno. Krećemo dalje, hrabro prema vrhu. Najzabavniji dio cijelog puta, koji uključuje strme uspone, provlačenje kroz stijene, i uske stazice, vodi nas na sam vrh. A tamo nas za nagradu čeka sunce, konačno rastjeravši laganu naoblaku koja nas je pratila cijelim putem.

12920374_1524002171241006_3605212869810570914_n

Pojeli što smo imali, popili pivu tko si je ponio, odležali na suncu i obavili milenijsko fotografiranje, i uglavnom izguštali maksimalno.

Nitko nije skočio s vrha, izgleda nam malo fali osjećaja za avanturu, tako da nam je preostalo tek spustiti se do doma, gdje se u međuvremenu raščistila gužva. Ugodno smo se smjestili i dobro odmorili uz napitke, što iz domske kuhinje, što iz kućne radinosti, i iskoristili priliku upoznati bar ponešto novih ljudi s kojima ćemo se družiti u nadolazećim vikendima. I bilo je kul.

12920331_10208560747432668_8553807979865112337_n

Sve što je dobro, kratko traje, tako da smo uskoro i mi trebali krenuti put dolje. Ovaj put kraćim putem, po poučnoj stazi Bjelsko-Klek, nije nam dugo trebalo, i uskoro smo ugledali selo i autobus koji nas je već čekao. Smjestili smo se udobno i krenuli put Zagreba, a nedostatak alkohola u autobusu, doveo je do općeg spavanja tijekom cijelog puta.

Svaki kvalitetan izlet, kako nam naši voditelji, Iva i Ivo kažu, završava uz pivo u “Cugu”. Navode su nam odlučili potkrijepiti i svojim vlastitim primjerom, u što se možete i sami uvjeriti na sljedećoj fotografiji:

IMG_7100

Do sljedećeg izleta…

Tomislav Capan

 

Comments Off on PLAŠKO 2016. – Tamo je sve počelo – Klek 2.4.2016.

Spilja Tounj: U mraku su velike oči 06.03.2016.  

Kažu mudri ljudi da je za osobni razvoj potrebno izaći iz zone komfora, raditi nove stvari, pomicati vlastite granice. I logično je da se to radi samovoljno i svjesno, no…

12828371_564310473724274_9120289297287564168_o

Kažu mudri ljudi da je za osobni razvoj potrebno izaći iz zone komfora, raditi nove stvari, pomicati vlastite granice. I logično je da se to radi samovoljno i svjesno, no sudeći prema zadnjem iskustvu, veća je fora kad vam se to dogodi nesvjesno.

Desilo se tako prošli vikend da umjesto subotnjeg planinarenja na Kamačniku završim na nedjeljnom spiljarenju u Tounju. Očekivanja su svejedno bila idilična: umjesto par sati hodanja po suncu, hodat ću po mraku. Fora. Stalaktiti, – gmiti, šišmiši? Može. Uzeti gumene čizme i staru odjeću koja se može zablatniti? Nema problema, blata ima vani, pa logično, ima i u jami. Doći iza Lisinskog u 8 ujutro? Ha! Ništa lakše, s Kapelom (PD) se kreće u 6 ili 7. Sve je zvučalo pitomo i komforno.

To nedjeljno jutro, s 15-ak minuta akademskog kašnjenja, krenulo je nas osmero put Zdenca – sela pored kamenoloma u kojem se nalazi spilja. Nakon tjedana kiše i sivila, dan je osvanuo krasan i sunčan, jer kakav će drugačije kad se ide u podzemlje. Nadajuć se kasnijem pogoršanju vremena, stigli smo i sjeli u Ugostiteljski obrt „Razonoda“ nebi li pričekali speleološke kolege našega vodiča.

12139958_564309743724347_1534552951747566486_o

Sat vremena kasnije, bogatiji za pregršt latinskih izreka i povijest mosta ponad Tounjčice, dočekujemo speleologe iz Međimurja, simpatičan sedmerac istog modnog izričaja. Oni svi u crvenim kombinezonima, a mi bezbojni i stilski neusklađeni; pitala sam se jesmo li se prikladno obukli. (Dan poslije, dvije ture veš-mašine rekle su: ne.)

Ohrabreni njihovom opremom, krenuli smo niz padinu kamenoloma prema spilji. Malen ulaz nepravilnog oblika zahtjevao je da se ulazi polako, jedan po jedan, brzinom reda u pošti ili banci. Poznat osjećaj. No čim se nađete unutra, kreće sasvim drugačije iskustvo: prvo što slijedi je skok između kamenih blatnih gromada, u rupu dubine skoro dva metra. Potom treba čučnuti nebi li uočili sljedeći prolaz – vodoravni procijep visine pola metra. U njega se uvučete ležeći potrbuške s nogama prema naprijed, da bi potom krenuli unazad. U teoriji se krećete prema naprijed, u unutrašnjost spilje, no kako vam je glava u smijeru izlaza iz spilje, tako se zapravo krećete natraške. Puzeći na trbuhu. U rupi od pola metra. Naravno, blatnoj sa svih strana. Odmah na početku. Tek ste kročili u spilju. Idilična očekivanja su se rasplinula u trenu i prepustila mjesto šoku, klaustrofobiji i preznojavanju, a razmišljanja o potresu da ni ne spominjem.

12828385_564310207057634_4733235899185792036_o

Teren koji je uslijedio usporediv je, u najmanju ruku, s terenom za obuku specijalaca (ili bar mojem poimanju istog). Prepreke svih vrsta i veličina, uski prolazi raznih smjerova i dužina, kamenje koje strši, a ponekad se i klima, a ako se ne klima, svakako je sliksko i nestabilno od blata; spiljski strop diže se i spušta u kombinacijama kojih si svjestan tek kad u njega lupiš glavom (na sreću, kacigom), i sve to se dešava u mraku. Mrklom mraku najvećem na svijetu. Takvom mraku da shvatiš da planinarska čeona lampa ne vrijedi ni pišljiva boba (da se fino izrazim), jer osvjetljava jako malu površinu i to poprilično traljavo. A u mrklom mraku na terenu koji je sve samo ne jednostavan ni za vanjske prilike, treba ti svjetla na sve strane. Jedna noga mora naći jedan utor u stijeni, druga drugi na skroz drugom kraju, a i ruke imaju pune ruke posla. Da bi obavio sve to, smjestio udove u relativno čvrste utore, primoran si u svim smjerovima vrtjeti glavom i njenom ubogom čeonom lampom, nebili kolko-tolko osvijetlio teren. Malo je reći, izazov samo takav.

859955_564310380390950_8114041533194950050_o

Jedno sat i pol mi je trebalo da se prvobitna borba za život pretvori u gušt „hodanja“ spiljom. Hodanje je pod navodnicima jer je hodanja najmanje bilo. Veranje, klizanje, provlačenje i zapomaganje, „ček, kud sad“, „nemrem, zapela mi je noga“ i „jao, past ću“ neki su od hrabrih poklika po kojima će nas pamtiti tounjski šišmiši. No kako to i inače u životu biva, čovjek se na svašta navikne pa tako i ja na spilju, i spilja mi postade draga. Istina, puno je lakše i ljepše kad si u društvu veselih ljudi kojima je ovo prvi takav izlet kao i tebi, i među onima kojima je ovo tek nedjeljnja šetnja, a i dosta je bitno što su imali jake speleološke lampe, isprintane karte, riječ ohrabrenja i rukavice za posudit. Nekim čudom nisu imali rakije, nešto što bih smatrala osnovnom opremom za ovakve izlete, no ispada da je sasvim slučajno nisu ponjeli ovaj put. I usprkos tome (ili možda zahvaljujući?), preživjeli smo dobrih pet sati blata i mraka, udaranja i masnica, te izišli ponosni u osunčano poslijepodne. I nakon prvotnog žmirkanja i navikavanja na dan, otišli „Razonodi“ u alkoholni zagrljaj.

Što reći, nego: ponovilo se.

Irena M.

Comments Off on Spilja Tounj: U mraku su velike oči 06.03.2016.  

Tko je taj izletnik?! SKITAČA 27. – 28.02. 2016.

  Labinski planinarski put Dan 1. Bilo je hladno kišno jutro, kad su se stari, novi i ne još članovi PD Izletnika otusnuli put Istre. Nakon 3 sata ugodne vožnje,…

 

12778931_800102570117682_28854500243048708_o

Labinski planinarski put

Dan 1.

Bilo je hladno kišno jutro, kad su se stari, novi i ne još članovi PD Izletnika otusnuli put Istre.

Nakon 3 sata ugodne vožnje, par kava, stigli smo u Skitaču, našu bazu.

12778917_800098383451434_7214639808809329313_o

Oko 13 h krenuli smo planinariti kružnom rutom (cca 4h) preko crkvice Sv. Mteja prema vrhu Oštri. Nismo ni krenuli a već smo stali, diviti se ljekovitom pogledu na zaljev Raše, otoke Cres, Lošinj. Staza je bila više manje ravna te smo nesmetano mogli uživati u zamagljenom pogledu, tako praćeni vjetrom, kišicom, mirisom lovora, primorskog bora, kadulje i labinske božice Santone osvojili smo vrh Oštri – 531m.

Legenda Sv. Lucije – zaštitnice Skitače. Vrh Brdo – 475m, mjesto gdje su slabovidni progledali. Zahvaljujući školnici Sv. Lucije, koja je nastala kad je Sv.Lucija tužna (jer joj mještani nisu htjeli izgraditi crkvicu) i umorna od penjanja sijela na stijenu zaplakala i usnula, a kad se probudila podno njenih nogu nastao je mali izvor/školnica. Koja ne presušuje ni za najvećih suša.

Noć.

Siti i odmorni počeli smo s rakijom pa preko vina i pive stigli do karaoka. Razuzdani izletnici okupirali su dom te napravili krš i lom. Raznovrsan glazbeni opus i široki spektar vokala, ostavili su traga, te priredili tulum za pamćenje. Posebno priznjanje Slavuji Izletnika dodijelila bi Tanji H. I Igoru P., njihova izvedba Glorie ostat će mi još dugo u sijećanju. Usijana atmosfera u disko sobi s ognjištem I neprepoznatljivim izletnicima pod maskama (I Papageno je bio.), te šank gdje su riječ vodili I rakiju točili naši dragi domaćini, držala nas je budnima dugo u noć.

12771625_800102536784352_4320257189677179963_o

Dan 2.

Oko 11 h krenuli smo se spuštati prema rtu Crna Punta n/v 5 m (cca 30min). Promjenili smo nadmorsku visinu te prešili iz goranske u primorsku klimu. Zastali smo kod svjetionika na Crnoj punti, jeli i pili dok su se valovi razbijali o stijene. Nastavili smo hodati uz obalu, kroz šumu hrasta crnike i crnog bora. Pojačali smo tempo te krenuli uzbrdo. Iza nas u podnožju Koromačno – tvornica cementa i veličanstven pogled na horizont, Cres, Unije. U dobrom društvu vrijeme leti, nakon 5h planinarenja vratili smo se u bazu i pravac Tomaško (njammmmm). Izlet je bio odličan i veselim se sljedećem.

Izvještaj: Paula Stefan

photo Franka Veža

Comments Off on Tko je taj izletnik?! SKITAČA 27. – 28.02. 2016.

Jedna Dinara, dva društva 13.-14. veljače 2016.

dan 1. – Iva Jugović: Dan prvi. Neispavani, sneni ali po prvi put u povijesti, združenih snaga članovi HPD Kapela i PD Izletnik polaze iz Zagreba malo kasnije od najavljenih…

dan 1. – Iva Jugović:

12716381_10205719619778634_1208831926953100764_o

Dan prvi. Neispavani, sneni ali po prvi put u povijesti, združenih snaga članovi HPD Kapela i PD Izletnik polaze iz Zagreba malo kasnije od najavljenih 6 ujutro (čitaj: 7). Na putu kupimo i pridruženog prekaljenog člana nepoznate starosti, gospona Slovenca. Kratku kavu pijemo usput na staroj cesti te neuobičajenom (kažnjivo zakonom) brzinom u roku od 5 i pol sati stižemo u ponosni grad Knin gdje u Lidlu vršimo zavšne pripreme i dogovore: pive za gašenje žeđi, orašaste plodove, čokolade i sendviče za snagu. Uspijevamo i naći vremena u vožnji za prigodno čestitanje rođendana poštovanom podpresjedniku Zeliću. Uz čežnutljive poglede na slapove Krčića stižemo na cilj tj. početak našeg planiranog puta: uspon na Dinaru u teškim, vjetrovitim, snježnim, nemogućim uvjetima.

Dio opreme ostavljamo (vrijeme će pokazati i potvrditi) legendarnom domaru Perici te laki i poletni krećemo… Vrijeme je proljetno, toplo, drveće i cvijeće šaroliko. Ptičice pjevaju u daljini (ali ih ne čujemo). Možda je ipak trebalo uzeti sunčane naočale i kremu za sunčanje umjesto krplja i cepina. Rogobori nekolicina. Uz pjesmu i ples stižemo do točke rastanka. Dio planinara, vičnih kuhanju i spremanju, teškim izborom se odlučuje za uspon na Badanj, 1200 n/mv visok vrh Dinare dok preostali članovi kreću direktno prema planinarskom domu Brezovec.

Navečer nam se opet putevi ukrštavaju. Gulaš od junetine i vepra se krčka. Perica domar se polako opušta i pokazuje sve svoje adute. Muzika ori iz teških razglasa prenijetih preko nejakih pleća u dom. Gulaš je gotov. Nemilosrdno se bacamo na umaranje okusnih osjetila i post festum gašenje požara u ustašcima. Nastavaljamo dalje.. Hrabro i sito u noć

dan 2. – Marko Himelreich

12715784_556038041218184_7803866431136186566_n

Drugi dan, drugi izvještaj. Naspavani i sneni ustajemo se na vrijeme i zato kasnimo u polasku. Dobri vremanski uvijeti su i najumornije ostavili bez razloga za ostanak u domu unatoč prognozi koja je bila sličnija trenutnim uvjetima na Denali-u nego na Dinari. Nekolicina nas se tako i opremila i sa teškim gojzericama klipšem prema vrhu.

Oblaci kao da uzmiču pred dobrim raspoloženjem grupe i stalno se otvaraju novi vidici koji nas ostavljaju bez daha. I uspon me ostavlja bez daha tako da se trudim doći do zraka koji naposljetku i dolazi u obliku snažnog vjetra. Hrabro stupamo dalje i više i dolazimo do toliko željenog snijega. Pitam se dokle će trajati moje uživanje u vidicima i hodanju planini, ubrzo stižu odgovori. Ulazimo u oblak a nedugo nakon toga čujem još 10 minuta. Ubrzo stižemo na vjetrometinu pred vrhom, promrzli se slikamo na Sinjalu i bježimo u zavjetrinu.

Nakon okrepe sljedi zabava. Neki hodaju, neki trče, neki padaju slučajno a neki namjerno. Sanjkamo se niz strminu a snijeg i nepromočne hlače su idealni za to. Spust je protekao u šutnji ili čavrljanju, nalazimo lijepi šumarak gdje čekamo da počne padati kiša. Mokar stižem tamo odakle smo krenuli, do busa koji nas je dovezao na početak hodanja. Nakon rastanka sa najumiljatijim psom na Svijetu stižemo u Knin gdje nas Tri lovca ugošćuju i nude bogati i raznovrsni meni – mješana pizza ili janjetina i odojak od juče. Uz kapučino u Kninu sjećamo se vrhunca popularnosti Nevna Palaćeka – Papagena i isčekujemo saunu u busu. Svakako je bolje da doživimo toplotni udar nego da vozač vozi kroz zamagljena stakla. Hladimo se pivom u Cug-u i odlazimo kući puni lijepih dojmova i hmeljnog soka.

Hvala dragim Kapelašima na lijepom izletu i nadasve ugodnom društvu. Živjeli!

Osvrt na pohod na najviši vrh Hrvatske – Gordan Valjak:

12717501_1508788366095720_2965154558421857459_n

Zaustavi se vjetre pita bi te nešto
Viđaš li mi dragu i pita li za mene
Prolazija jesam krajevima tvojim
Draga te još voli cijelim srcem svojim

Piju li nam vuci sa izvora vodu
Da li nam slavuji pjevaju u zoru
Vukovi se kriju i piju ti vodu
Veseli slavuji pjevaju u zoru

Pjevaju u zoru
Vjetre s dinare zaustavi se
Vjetre s dinare
Čujes li me
Vjetre s dinare poslušaj me
Gdje sam rođen tu ponesi me

Kako mi je mati otkad s ocem nije
Da li sada stari prikoviše pije
Mati ti je dobro, ne znam možda krije
Otac ti odavno dolazija nije

Šta mi je sa bratom, kažu veliki je
Sigurno je baka bolesna k’o prije
E, još ti se braco oženija nije
Baka ti još dida pribolila nije

Pribolila nije
Vjetre s dinare zaustavi se
Vjetre s dinare
Čujes li me
Vjetre s dinare poslušaj me
Gdje sam rođen tu ponesi me

Ova poznata pjesma, poznatog hrvatskog postmodernističkog pjesnika, Marka Perkovića, vrlo dobro odražava duh proteklog izleta i uspona na najviši vrh Hrvatske. Kao i u mnogim svojim pjesmama, Perković se i u ovoj bavi problematikom očuvanja tradicionalnih vrijednosti i njihovog mjesta u modernom društvu. Tako s jedne strane vidimo usku povezanost s prirodom (vukovi, slavuji), dok s druge strane sama činjenica da pjesnik preuzima ulogu (vjerojatno) ekonomskog emigranta, već na samom početku pokazuje svu problematiku tradicionalnog načina života. Nadalje, pjesnik se dotiče i institucije braka, te tako s jedne strane vidimo tradicionalnu vrlo čvrstu vezu (baka i djed), a suprotstavljena joj je, propala, modernija varijanta oca i majke, a kao uzrok svega spominje se problem alkoholizma (možda i nasilja?) u obitelji, nešto što je tabu tema tradicionalnih brakova. Pjesnik ide čak i korak dalje, dotičući se i treće generacije i činjenice kako se brat još nije oženio (naglasak je na još), opet moguće zbog zahtjeva modernog društva (posao, fakultet, ili možda samo odraz činjenice kako ljudi sve kasnije stupaju u brak).

Upravo taj spoj tradicionalnog i modernog bio je prisutan i vidljiv tokom cijelog izleta. Dok s autobusom prolazimo po uskoj makadamskoj cesti, koja nas vodi do našeg polazišta, sela Mirkovići, svjedočimo gotovo distopijskim scenama napuštenih objekata koje priroda polako prihvaća nazad u svoje okrilje. Ostaci starih vodenica polako nestaju u nabujaloj rijeci i drveće koje raste iz polurazrušenih kuća, svjedoče kako u današnje vrijeme nema mjesta za takav način života. Dolazimo u Mirkoviće, gdje nas dočekuje simpatični gospodin, jedan od posljednjih tamošnjih stanovnika, uz komentar kako je ovo prvi bus koji je došao u selo nakon rata. To uz ćirilićni natpis “Zvezda Beograd” na jednoj od kuća svjedoče o nekom drugom, nepovratno izgubljenom, razdoblju.

11051928_10205719625818785_4910454720198411678_o

Put do planinarskog doma Brezovac protiče u ugodnoj atmosferi i prekrasnim krajolicima, a od najavljene kiše i snijega niti traga, štoviše čak se i sunce ukazuje. Moderna tehnologija ipak još nije dorasla nekim stvarima. Na našu sreću nekima ipak je, tako da nam put uvelike olakšava što nam je dobar dio stvari domar Perica prevezao terencem do doma. Dom Brezovac relativno je moderno zdanje, no poneki detalji kao peći na drva i bunar s vodom podsjećaju nas da ipak nismo u civilizaciji. Domar Perica vodi nas u obilazak nekoliko starih kuća, koje je izgradio još njegov djed. I dok dom u kojem smo smješteni pruža više nego dovoljno komfora, ta stara zdanja vrlo dobro svjedoče o surovosti života na planini kao što je Dinara. S druge strane, Perica nam pokazuje staru sliku njegovog djeda i prijatelja, tradicionalno odjevenih, kako sjede negdje na toj Dinari i izgledaju lišeni svih briga modernih ljudi.

Večer u domu protiče u ugodnoj zabavi i kuhanju gulaša od veprovine. Dok se gulaš dugo kuha na peći na drva, vegetarijanska sekcija Izletnika pokušava nas zavesti posljednjim izumima moderne industrije prerade hrane. Ispostavlja se da tradicionalno kuhanje na drva ipak nije dovoljno adekvatno, tako da se ipak poseže za modernom tehnologijom, pa se tijesto za gulaš dovršava na plinskoj peći. Druženje se nastavlja uz žustru raspravu o ulozi žigova u modernom planinarstvu, a neki zaključci biti će prezentirani u skorije vrijeme na nekom od sastanaka. Također saznajemo da nije potpuno jasno zove li se vrh na koji sutra idemo Dinara ili Sinjal. Dinara je navodno stari naziv, dok je Sinjal novija varijanta; još jedan detalj koji svjedoči o suprostavljenosti tradicionalnog i modernog.

12640415_10205719648179344_9165490641791949172_o

I na dan uspona vrijeme nas poslužuje, doduše vrh je u oblaku i sunca nema, no nema niti najavljenih padalina. Vršni dio je pod snijegom, puše neugodan vjetar, no moderna planinarska oprema poprilično dobro anulira prirodne elemente, dok moderna fotografska oprema vjerno bilježi svaki moment, no još uvijek ne može dočarati samo iskustvo svladavanja planine vlastitom snagom i voljom.

12711308_10205719656019540_5501194495735251623_o

Nakon uspješno osvojenog vrha, krećemo dolje put Mirkovića od kuda smo i krenuli. Putem nas ipak dočekuje najavljivana kiša, moderna oprema donekle pomaže, ali na kraju smo ipak svi mokri. Nikome to zapravo ne smeta, ovdje ionako vrijede neki drugi kriteriji. U nekom trenu kiša ipak prestaje, i stižemo na kraj našeg hodačkog dijela puta, no ne i na sam kraj svega. Pozdravljamo simpatičnog žitelja s početka priče i njegovog psa, i započinjemo povratak u naše vrijeme, ostavljajući ovo, neko drugo, iza sebe. Zaustavljamo se još u Kninu u ugostiteljskom objektu, koji je u duhu cijelog izleta najbolje opisati kao: “moderan u tradicionalnom i tradicionalan u modernom smislu”…a kako bi i bilo drugačije…

 

Comments Off on Jedna Dinara, dva društva 13.-14. veljače 2016.

Type on the field below and hit Enter/Return to search