PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Category: Izleti

PlaŠko2021: Vinište

Datum: 02. – 03.10.2021. Ruta: Šumarska kuća “Stalak”- Kolovratske stijene -Vinište – Klenovica Istine i laži o KPP–u Petak prije puta imala sam ogroman otpor od napuštanja Zagreba. Išla bi…

Datum: 02. – 03.10.2021.

Ruta: Šumarska kuća “Stalak”- Kolovratske stijene -Vinište – Klenovica

Istine i laži o KPPu

Petak prije puta imala sam ogroman otpor od napuštanja Zagreba. Išla bi navečer vani, a sivu subotu provela lijena u krevetu. Vrlo jednostavno. 

Kako uopće da dobro spakiram ruksak sa opremom koju treba teglit cijeli dan? Di si ti krenula? Past će kiša zicer! Prestani kukat, prijavila si se i ideš.

Možda to nisam znala idućih 7 sati, ali istina je da je to bila najbolja odluka prvog vikenda u Oktobru.

Subota. 7am Lisinski. Magla.

10:30 Šumarska kuća Stalak. Magla. Krećemo.

I dalje nisam sigurna da mi ovo danas treba. Vlažno je i prohladno, nikako da se ugrijem i ulovim ritam, šuma ko šuma, a naša Izletnička gusjenica laganim korakom se kreće. 

Gazim, šuškam po lišću, promatram gljive, sređujem misli, čini mi se da počinjem uživat.  Ma znaš šta, odlična mi je ova šuma ko šuma, prvi put sam u njoj. 

Dva ipo sata laganog hoda bez pretjeranog umaranja do zelene šumarske kuće Duliba, prvo stajanje. Laž je da sam se sama udobrovoljila, probilo je i sunce, sad mogu digod mislim si.

Malo odmora i vrijeme je za pokret prema Kolovratskim stijenama. 

Iduća 2ipo sata uživam, pretežito bukova šuma se mijenja, razne gljive su provirile, obraćam pažnju na mirise. Lagana strmina po šumskoj vlaki postaje nakošenija, nisam ni skužila kad evo nas pod stijenama. Kolovratske stijene (1091m) su usamljeni stjenoviti greben na kraju Velike Kapele. Nisu popularne isključivo zato jer je eto njihov brat Bijele i Samarske stijene daleko zgodniji i atraktivniji. Skidamo teške ruksake, Ivana nam pušta divnu muziku, plan je da u razmacima u 5 skupina po 8 ljudi penjemo južni vrh. Sjajno je markiran, četveronoški se veremo po stijenama sa dubokim usjecima i škrapama. Ako ovako nastavimo imam osjećaj da ću završit na plaži. Za par minuta smo gore i WOOW! Pogled je fantastičan, vidi se Goranska šuma, cijela Duliba, nazire se Velebit i more… Svako o svom poslu uživa u pogledu, beskraju i suncu… grupice se izmjenjuju, a moramo i brzo krenuti jer laž je da je cilj blizu… pa da osim fotki ne padne i mrak. Ono što će nas intezivno pratitit ostatak dana počinje ovdje. Mirisi; divlja menta, kopriva, majčina dušica, šipak, ruta, lovor, origano.. Mediteran je sve bliži… 

Hodam u blizini izvidnice, rade vrhunski posao. istina je da sam zahvalna što to nije moj zadatak danas, apsolutno mi odgovara što sam paket i što me izmjene klime i krajolika samo nose… 

Idemo prema Viništu. Pokazat će se kasnije da je apsolutna laž da od stijena do našeg cilja ide samo nizbrdica. Sto put sam se evo popeo.

Podijelili smo se spontano u dvije grupe i sad već hodamo 6 sati…. markacije su sve lošije, neke nas vode i krivo, al izvidnica spašava na vrijeme. 

Lagano smo umorni, imam osjećaj da mi Ana stalno govori još uru ipo i stigli smo, ko kad imaš 6 godina. Oko 16:00 ide stvarno posljednji brežuljak i prešli smo na more. Pravo more, evo ga na dlanu. Nešto u meni se slomilo.

Zapadna strana, zalazak, suludi spektar boja, krš, kamen, polja origana, spržena trava, nenormalni mirisi, divlji konji, nigdje čovjeka. Cure beru sunčanice, kog briga ako ih i ubiju kontaju, cesta savršeno vijuga ( da nisam u ulozil planinara došla bi tu na Choperu ). Ispred nas Krk, Prvić, Grgur… Idemo prema Kiti, Kita ovo, Kita ono… sto nekih fora, baš me briga. Istina je da je ovo najbolja stvar koja mi se mogla dogodit. I to ne samo danas. Upravo sam iz Kanade prešla na Siciliju. Na noge.

Kolektivno hiperventiliramo, al smo i umorni, hoćemo tu kuću Anke Komadine na Viništu više nego išta. 

Ana ovaj put govori eto nas za pet minuta, nije laž. Ne znam na sat, ulazimo u napušteno selo, neki puteljci vode nas nizbrdo, noge mi se zapliću, ne znam ko mi glavu nosi, a skoro sa sobom nosim predivnu konjsku lubanju u jednom komadu. Tajana se dere baci je, pčele i svjezi sač su unutra. Bacam glavu, čujem neku muziku. Country. 19:10 je. Stigli smo. Predivna kuća, dvorište na dvije etaže, travica održavana, teško imanje. Na brzinke tražimo mjesto za šator. Mislim da smo za 15min cimerica i ja digle kuću putujuću, obavile preobuku i higijenu, stale na poziciju za gemišt i grah. Edina i Košarić su nas dočekali ko da oduvijek žive tamo, prsli smo od sreće. Saznala sam da je baka Anka bila posljednji stanovnik sela, njene fotografije su tamo, kuću je ostavila planinarima, oni je održavaju, predivna priča. Saznala sam i da se tu nalazi najuži planinski prag između kontinentalne Panonije i primorskog Mediterana.

Najeli smo se, pekao se i vagon palačinki. U 21:15 gledajući u zvjezdano nebo bez ikakvog svjetlosnog zagađenja pomislih da je vrijeme za spavanje. Kakav sam ja karakter. Pola 3 ujutro je, popili smo kantu gemišta, Tonija je otpjevala sve hitove na mikrofon, Anu i Ivanu sam sasvim slučajno digla na noge da plešu na Kalašnjikov. Koreografiju neku imaju u malom prstu. Ako su u fušu prije Izletnika bile prateće plesačice od Beyonce to mi nisu rekle. 

Bilo kako bilo potjerali su nas leć. Rehidromix- Magnezij- Kafetin. Ćorka.

Nakon buđenja, kave, doručka, izležavanja na livadi i sitne radne akcije prenošenja drva srušili smo šatore i krenuli put Klenovice. U glavi mi zvoni, vruće ko u loncu, trebam pivo.

Za nekih 45min smo se spustili, potrpali stvari u bus i otišli na ručak. Prvi red do mora, posljednje kupanje ove sezone. Laž je da je moreu Klenovici zagađeno i prehladno. Tijelo mi se zahvalilo i odjavilo. Organizatorima kapa do poda, istina je da nisam dugo imala ovako nepredvediv vikend.

Popizdila bi da sam ostala u Zagrebu.

Autor: J.M.

PlaŠko 3. izlet – Vinište

Naša dvodnevna avantura šatoriranja započela je okupljanjem kod Lisinskog u 7:00. Do točke polaska vozili smo se cca 2 sata i putem smo “pozdravili uspavanog diva” (Klek) kojeg smo posjetili prošli vikend. Nakon što smo se iskrcali iz autobusa i uzeli svoje ruksake (koji su bili popriličan teret jer smo  nosili osim standardno vode, hrane, rezervne odjeće tu su bile još i vreće za spavanje te satori- zvijezde ovog izleta ), odradili smo zagrijavanje da pripremimo tijelo za napor i 8 sati hodanja. Emil nas je sve lijepo zagrijao te smo stavili ruksake na leđa i krenuli u boj. Staza je bila poprilično lagana, no teret na leđima ju je otežao 100% i prvih sat vremena sam samo razmišljala kako će moja ramena izdržati. Srećom “metla” ovoga izleta, Emil 😀 je uočio da sam si krivo namjestila ruksak te mi je pomogao da ga poštelam i tada sam mogla uživati u hodanju ( dobronamjeran savjet: pakirajte ruksak po pravilima i pitajte iskusnije da provjere jeste li dobro namjestili ruksak!). Kao što sam već spomenula ruta nije bila teška, no uspon do Kolovratskih stijena je dosta strm, naporan i štapovi su itekako poželjni, te sam uspon traje cca 30 minuta. Kolovratske stijene možda izgledaju izazovno, no treba skupiti hrabrosti i popesti se na vrh jer osjećaj je neopisiv.

Nakon što smo po grupama savladali Kolovratske stijene zaputili smo se na Vinište, do tamo nam je trebalo 4 sata od najavljenih 8 sati hodanja. Ostatak puta je bio lagan, kroz šumu i pucketanje granja pod gojzama. Plan je bio da za dana stignemo na Vinište i složimo šatore, no došli smo u sami sumrak i putem uživali u predivnom zalasku sunca.

Čim smo stigli na Vinište Goran nam je dao uputstva kako da se ponašamo i na što sve trebamo obratiti pažnju te smo se bacilli na slaganje. Kada smo si osigurali smještaj smjestili smo se za stol i uživali u zasluženom grahu s kobasicama koji je savršeno pasao. Nakon večere krenuo je pravi tulum koji se pretvorio u fiktivnu svadbu 😀 i trajao je do dugo u noć.

Spavanje u šatoru nije strašno no meni je bilo užasno hladno i jedva sam se uspjela ugrijati, tako da sam ulovila samo par sati sna no Vinište je zaista čarobno mjesto i njegova energija te preuzme i nema umora 😀

Ujutro su nas dočekali vrući čaj i kava, i nakon uživanja u jutarnjim ritualima, raspremili smo šatore i odradili mini akciju iznenađenja- pripremanje drva :D. Kad se male ruke slože, sve se može.

Ostavili smo Vinište lijepo i netaknuto iako nas je bila cijela četa 😀 😀

U podne je zasvirala Walk of life i to nam je bio znak da je vrijeme za polazak. Pozdravili smo ekipu koja nas je dočekala i zaputili se prema Klenovici. Spust do Klenoviceje trajao sat vremena i tu je staza bila izazovna, puno kamenja, granje koje grebe i šiba sa svih strana te smo tu najbolje dobili dojam kada nam je Predsjednik rekao da ako imaš stvari izvan ruksaka da imaš premali ruksak- sveee što nije unutra zapinje tako da zaista treba paziti na odabir opreme!

U prekrasnoj Klenovici nas je dočekao autobus i tu smo ostavili stvari i zaputili se neki na ručak neki na kupanje 😀

Par sati uživanja u mirisu mora i zvuku valova napunilo nam je baterije za novi tjedan pred nama te smo u 15:30 krenuli za Zagreb. Vrlo brzo nas je sve savladao umor i cijeli bus je spavao. Oko 18:30 smo stigli u Zagreb, pozdravili se i zaputili neki u Cug neki doma.

Iskreno, još na početku školice rekla sam da je Vinište jedini izlet na koji neću ići i neopisivo mi je drago da sam se predomislila!! Bilo je predivno, izazovno, zanimljivo, zabavno, sjajno organizirano ma sveee naj!!!! Čak ću i smrzavanje u šatoru pamtiti s veseljem. Vinište je zaista čarobno, i cijeli izglet i ekipa su čarobni. Dobijete li priliku otići tamo, objeručke prihvatite!!!

Autor: K.Z.

Život ili smrt

Budilica je zazvonila u 5.50 h, a ja sam se začuđena vlastitom naspavanošću brzo dala u posljednje, ali ne manje bitno punjenje ruksaka – svježim sendvičima. Nakon toga više ništa nije moglo stati u njega. U 6.50 h stigli smo na parking kod Lisinskog gdje nas je čekao autobus i uzbuđeno društvo u šarolikoj planinarskoj opremi. Oko pola sata smo pričekali zaspalog planinara te se zatim ukrcali u autobus i otplovili u pustolovinu. Prva točka puta i posljednja poveznica s civilizacijom (do idućeg dana) bila je šumarska kuća „Stalak“ ( 752 mnv ) na kojoj je prikladno bila izgrafitirana riječ death. Malo smo se zagrijali  i zatim, kao da idemo u običnu šetnju, zaputili u šumu u smjeru jugozapada na stazu Stalak- Kolovratske stijene. Početak puta je bio baš prikladan za lagano razbuđivanje, prilično ravan teren, taman da se naviknemo hodati s velikim teretom ( šatorima i vrećama za spavanje).

Hodanje

Magla koja nas je dočekala na početku puta lagano se raščistila. Osmjehnulo nam se sunce i ugodno vrijeme koje nas je nastavilo pratiti kroz oba dana. Prvu četvrtinu puta smo se dosta spuštali što me malo brinulo jer sam se pitala kakav će to onda biti uspon. Bez većih problema stigli smo do prve stanice – Dulibe.

Duliba

Tamo smo imali polusatnu stanku za dolaženje k sebi i tankanje hranom i pićem. Kad su naši vrli vođe procijenili da nam je bilo dosta prilično naglo dali smo se u jedan kratak, ali prilično strm uspon. Za tu priliku bilo je sjajno imati štap kao potporu.

Tijekom tog uspona počelo je prvo odvajanje grupa, nekima je išlo lakše, a nekima teže pa smo se znali čekati. Krenuli smo hrabro dalje, prateći izvidnicu i našli se na jednom od najtežih dijelova staze – onoj koja vodi ispod Kolovratskih stijena. Bila je strma, uska i relativno duga pa se onaj terret na leđima činio još dvostruko težim.

Tu su više nitko nije trošio snagu na čavrljanje, svak se bavio vlastitim preživljavanjem. Ili sam to bila samo ja, a druge nisam ni doživljavala? Usponu se nazirao kraj kada smo ugledali bijele stijene kako se probijaju kroz gustu paprat i crnogoricu. Stigli smo, poskidali ruksake sa sebe i dobili uputu da idemo u 5 grupa – u svakoj po jedna izvidnica. Ja sam se odlučila da ću ići u onu 4. jer sam se do tad mogla lijepo odmoriti. Vrijeme je prolazilo, a tek je na red došla 3. izvidnica. Postala sam malo nestrpljiva jer je bilo očito da je gore jako lijepo. Kad smo napokon došli na red razveselila sam se veranju uz velike stijene jer je to bio predah od lišća, zemlje i blata. Vrh( 1090 mnv ) i pogled s njega bio je poklon umornom tijelu i osnažio mi je duh. Tamo negdje u daljini, iza sedam gora naziralo se ono prvo more.

Kolovratske

Dalek je put bio pred nama. Malo smo se nasunčali, pofotkali i spustili nazad pod krošnje. Došao je trenutak da krenemo dalje, do Kolovratskih smo hodali oko 4 sata, a neko je rekao da je to bila otprilike polovica puta. Pomislila sam da je to izdrživo. Staza kojom smo dalje krenuli je staza Kolovratske stijene –Vinište.

Dolina

Krenulo je duuugo spuštanje, toliko dugo da smo iz crnogorice, prešli u listopadnu šumu, naišli i na jednu asfaltiranu cestu te se na kraju spustili u zelenu dolinu prekrivenu livadama. To je bio prvi otvoreni vidik nakon Kolovratskih stijena. Godio je očima. Malo smo se pričekali jer je slijedio konačni uspon prije izlaska na morsku stranu. Taj uspon nam je razdvojio grupu u dvije. Bio je naporan najviše zbog toga što smo već bili prilično umorni. Negdje na samoj polovici ostala sam s dijelom izvidnice čekati onu sporiju grupu i to čekanje me iskreno spasilo jer sam se dobila nazad i nastavila dalje laganijim tempom. Misao koja mi se tijekom cijelog puta vrzmala po glavi kad god mi je bilo teško bila je izbjeglička kriza i slike ljudi kako dugo i naporno koračaju u nepoznato. Nekako mi je nakon toga svaki put bilo malo lakše. Ipak je ovo samo zabava. Na vrhu uspona čekao nas je prvi dio grupe. Odlučila sam da ću dalje ipak ići s njima da nađem dobro mjesto za podignuti šator. Pozdravili smo se na rastanku i krenuli dalje.

More

Nakon otprilike 5 minuta hoda isplatila se sva muka ovog intenzivnog izleta, pozdravljalo nas je sjajno more sa svim svojim otocima. Krk je bio najglasniji. Dolje u daljini nazirala se Crikvenica, a zrak su krasili poznati mediteranski miomirisi. Raslinje je bilo potpuno drugačije, golo i prekriveno kamenim plaštom, s makijom i suhom srednje visokom travom. Put je postao kozji. Veselila sam se svakom grmu šipurka jer su plodovi već bili zreli za jest. Prizor je bio zaista veličanstven.

Sunčanice

Sunce je padalo sve niže, do mraka je bilo malo vremena. Opet smo se spuštali i spuštali po stjenovitim puteljcima. Put su nam ukrasile velike sunčanice koje su izazvale pomamu među dijelom planinara. Pobrali smo dio i nastavili dalje punih ruku. Moj drveni štap mi više nije trebao. Postajala sam sve nestrpljivija, bilo mi je dosta hodanja, a ponajviše mi je bilo dosta spuštanja i teških gojzerica na nogama. Po putu smo sreli par životinjskih kostura i krdo divljih (živih) konja na obližnjem proplanku. Posljednji put smo pričekali sporiju grupu uživajući u pogledu i zrakama sunca.

Suton

Zadnji dio puta vijugao je kroz šikaru. Šumicom je odjeknula vatrogasna sirena odajući nam lokaciju i blizinu našeg cilja. Došli smo na Vinište ( 300 mnv ) i istog trena krenuli s ozbiljnom radnom akcijom – postavljanjem šatora! Izabrala sam mjesto i u iščekivanju drugog dijela šatora koji je zaostao u sporijoj grupi krenula pomagati u kroćenju šatorskih šipki i klinova. Kad se spustio mrak došao je i moj šator. Složili smo ga jako brzo i razveselili se našim novim domom. Činio se kao divno i sigurno prenoćište. Pohrlili smo na večeru gdje se naravno dijelio gras s kobasom. Jedan grah i dvije palačinke kasnije bili smo siti i veseli. Počeo je tulum koji je potrajao do duboko u noć.

Kamp

Spavanje u šatoru prošlo je uglavnom dobro, malo nas je mučila dvostruka vreća jer nam se svako malo ušuljao friški zrak. Međutim uspjeli smo se lijepo naspavati i probudili se odmorni oko 8 ujutro. Kad sam provirila van neki šatoraši su se već bili spakirali. Najteže je bilo u polu klečećem položaju odjenuti odjeću za novi dan. Šator smo spakirali za tren i obasjani suncem krenuli pohati one nastradale sunčanice. Bile su najfinije koje sam ikada jela. Stvarno sam se obilno najela što se popodne ispostavilo kao velika sreća.

Vinište

Kao zagrijavanje poslužila je radna akcija prenošenja trupaca za potpalu vatre u vlakić formaciji. Kad se male ruke slože- sve se može, sve se može! Bližilo se 12 h i vrijeme polaska za Klenovicu. Opet smo podijeljeni u dvije grupe. Ostala sam sa sporijom. Velik dio puta zaigrano je vrludao niskim šumarkom. Bio je još uži nego svi jučerašnji. Štapovi su na ovoj ruti bi samo smetnja. Spuštali smo se oko 1.30 h i kroz ‘slavoluk pobjede’ prodrli u Klenovicu. Tamo nas je čekao naš dragi autobus. Presvukli smo se i dobili slobodno vrijeme.

Kupanje

Kratko smo uživali na plaži nećkajući se oko kupanja te na kraju popustili gladi i zaputili u restoran Nautilus. Ako je nešto bilo ozbiljno loše na ovom dvodnevnom izletu, onda je to bio ovaj restoran. Iznimno loša i klasično preskupa hrana. Bilo mi je jako drago što sam ujutro pohala sunčanice! Oko 16 h smo se poput oseke povukli nazad u autobus i prepuni dojmova, otplovili nazad za Zagreb. Svi smo zaspali.

Autor: N.U.

Vinište

Nekoliko izleta već je iza nas prije nego smo krenuli put Kolovratskih stijena.

Ton budilice odzvanja prije svitanja. Prodoran zvuk koji stvara nelagodu. Ne želim ustati. Polazak je dogovoren iz Zagreba u 7h iz Trnjanske ulice, iza KD Vatroslava Lisinskog. U glavi se javljaju uvijek iste misli. Moram li ići? Istina je da ne moram, ali ipak ustajem. Do točke kretanja pješačenja slijedi dvosatna vožnja autobusom. Malo vremena za sabrati misli i pripremiti se za avanturu.

U 10:30h dolazimo do planinarske kuće Stalak (nadmorska visina 1046 m), velika šumarska lugarnica na staroj Rudolfinskoj cesti Jasenak – Novi Vinodolski, 13,6 km od Jasenka, a 30 km od Novog Vinodolskog.

Po izlasku iz autobusa naša ne tako mala grupica od 50-tak ljudi kreće na razgibavanje. Nakon zagrijavanja slijedi završno spremanje naprtnjača i polako krećemo. Put nije zahtijevan. Ispred nas blijede ostatci magle hladnog rujanskog jutra. Lišće je prekrilo pod. Osjeća se nelagodan miris truleži.

Nakon pola sata hoda težina naprtnjače počinje stvarati nemilosrdne bolove u leđima. Sunce se  polako probija kroz krošnje. Neobično je jaka toplina njegovih zraka. Očito je da ovim putem ne prolazi mnogo prolaznika. Staze nisu vidljive, a izvidnica odgovorna za smjer našeg kretanja teško, ali na našu sreću uspješno pronalazi markacije.

Nakon dva i pol sata hoda stižemo do šumarske kuće Duliba. Slijedi kratak odmor. Planinarsko sklonište Duliba (nadmorska visina 750 m) nalazi se podno Ričićkog bila i Kolovratskih stijena. Kuća zelene boje koju planinari nazivaju i Zelena kuća zapravo je napuštena šumarska lugarnica dana planinarima na korištenje.

Nastavljamo putem koji nas nakon dvosatnog hoda dovodi podno Kolovratskih stijena. Na stijene se penjemo u grupama od po 8 ljudi. Stijene se pružaju južno od Samarskih i Bijelih stijena, kao osamljen greben na samome rubu Velike Kapele. Stjenoviti vršni dio grebena dugačak je 1 km. Sastoji se od dva kamenita vrha koji izviru iz šume. Zapadni je visok 1099 m, a istočni 1090 m koji je obilježen kao kontrolna točka HPO-a i na koji vodi markirana staza. Penjemo se na istočni vrh. Pogled je predivan. Nepregledne planine i brežuljci, mirnoća mora i miris mente. Dovoljno je 10 minuta i svima nam je kristalno jasno zašto ulažemo sav taj napor kako bi došli do ove odredišne točke. Zadovoljstvo postignutim je nemjerljivo.

Čeka nas još četverosatni hod do mjesta našeg prenoćišta. U zraku se sve više osjećaju mirisi mediteranskog bilja. Staza se preobražava iz šumskog puta u kameniti livadni put. Polako se približava zalazak sunca. U daljini pučina mora zauzima sve veću površinu dok nepregledne primorske livade sakrivaju obrise divljih konja koji neometano uživaju u istom prizoru kao i mi. Kraj dana dovodi nas do Viništa. Vinište (nadmorska visina 300 m)  je stara kamenita kuća Anke Komadine, posljednje stanovnice tog malog napuštenog zaselka iznad Klenovice. Kuća je 1981. godine dana na korištenje planinarskim društvima Vihor i Kapela. 1989. godine radnim akcijama dograđen je dio kuće, obnovljen krov i uređena prizemna prostorija.

Zvjezdano nebo nadvilo  se nad postavljene šatore. Nakon večere i malo zabave vrijeme je za zasluženi odmor.

Nedjeljno jutro rezervirano je za uživanje na suncu uz nezaobilaznu kavu i čaj. Slijedi ne tako zahtijevan spust do Klenovice u trajanju od sat vremena, ručak i povratak u Zagreb.

Svi znamo da je svaki proces težak, ali nagrada je uistinu neprocjenjiva. I kako onda završiti nego riječima planinara:

„Sjedimo na toj gomili složenoj nenadmašivim prirodnim silama, koje u promatrača pobuđuju istodobno strah i divljenje i gledamo preko zelenih glavica Kapelske prašume, koja se širi kroz ogromne površine, a u kojoj vlada grobna tišina i pustinjski mir.“ – Dr. Josip Poljak (Hrvatski planinar, 1933.)

Autor: M.K.

Comments Off on PlaŠko2021: Vinište

PlaŠko2021: Misliš da si spreman za Sljeme? + Top 5 savjeta za početnike

Zakašnjela domaća zadaća. Iako sam se na Sljeme penjala više puta, kao i, pretpostavljam, mnogi drugi suputnici, prvi me izlet planinarske školice Planinarskog društva Izletnik pomalo iznenadio. Naravno, iznenađenje je…

Zakašnjela domaća zadaća.

Iako sam se na Sljeme penjala više puta, kao i, pretpostavljam, mnogi drugi suputnici, prvi me izlet planinarske školice Planinarskog društva Izletnik pomalo iznenadio. Naravno, iznenađenje je bilo pozitivno, no tek nakon nekog vremena kada su mi se slegli svi dojmovi.

Na prvu mi se uspon stazom sa Šestina zbog početne uzbrdice činio podosta zahtjevnim, a kasnije zbog raštrkanosti grupe od 60 ljudi pomalo i dosadnim. Što se ovdje događa i tko me je na ovo tjerao, razmišljala sam dobrim dijelom puta, no više nije bilo nazad.

Nove gojzerice bile su na nogama, a štapovi za hodanje po prvi put u rukama. Kondicija kako-takva, a u glavi spoznaja da unatoč prethodnim nadanjima neće biti lako.

Na uvodnom predavanju u Melinu koje je prethodilo ovom izletu između redaka nam se nametnulo pitanje – zašto planinarimo? Svima su nam se počele motitati misli o svježem zraku, prekrasnim planinskim pogledima i nezaboravnim druženjima. Takav će zasigurno biti svaki izlet s PlaŠkom, bila sam uvjerena. Da, sve su to legitimni razlozi za okušati se u planinarenju, no da bi spomenute trenutke zapravo i doživio, potrebno je puno puno više od pukog penjanja na planine.

Kada to kažem, mislim i na to da se ponekad nepravedno zanemare brojni drugi benefiti koje ovaj hobi nosi sa sobom, a koje prepoznaš tek kada stekneš malo iskustva. To su:

  • prilagodba na izazove
  • pomicanje vlastitih granica (fizičkih, ali i onih u glavi)
  • svakodnevno učenje
  • bolje snalaženje u novim situacijama
  • izlazak iz zone komfora

Sa svakim novim usponom i spustom neupitno rastemo, a pritom se i dobro zabavljamo. Toga sam postala svjesna već na prvom stajalištu kod Medvedgrada. Cijelim sam se putem smijala različitim pošalicama tada mi nepoznatih ljudi, no na rakiju u devet ujutro se vjerojatno još neko vrijeme neću naviknuti.

Uz detaljnu logističku pripremu, vodiči su jako dobro organizirali cijeli put. Jednu stvar možda nisu dovoljno naglasili pa koristim priliku da ja to učinim sad. Planinarenje nije moda niti lijepe slike na Instagramu. Planinarenje podrazumijeva da pretrpiš svašta – i blato, i kišu, i znoj, i umor, ali ti se onda, nekoliko stotina metara gore, sav taj napor vrati.

I to ne pogledom na vrh…

…Niti pogledom s vrha…

…Već osjećajem da si, unatoč svim preprekama, pa i u mom slučaju početne nevoljkosti, ipak uspio izvući ono najbolje tog dana. I to je jedino što se na kraju broji.

Želja i volja su potrebni da se pokreneš, upišeš školicu, kupiš prve gojzerice, štapove i ruksak, ali ono što će te zadržati na planini u svim vremenskim i psihičkim uvjetima ipak moraš pronaći u sebi. Tako sam, unatoč svim predrasudama, ali i boli u koljenu koja mi je potiho govorila da možda ovo ipak nije za mene, pregrmila taj prvi izlet, jedva čekajući drugi.

U želji da ovaj izvještaj bude i koristan, dijelim pet savjeta naših voditelja školice koje su mi uspjeli ‘utuviti’ u glavu tijekom prvog predavanja i izleta, a do nekih od njih sam i sama došla na temelju vlastitih pogrešaka.

  1. Oprez da, strah ne – pazi, ali se ne boj. Iako se kaže da je strah dobar za onoga tko ga ima, kod planinarenja strah može prouzročiti opasnost, stoga je važno ostati smiren i oprezan.
  2. Brdo neće poobjeći – uvijek će te čekati. Ako iz nekog razloga nisi spreman ili je situacija previše opasna, pričekaj bolju priliku pa se popni na vrh drugi put.
  3. Uloži u dobre gojzerice – makar ih samo jednom obuo. Gojzerice čuvaju zglobove od uganuća, a koliko god misliš da znaš sve staze do Sljemena napamet, može ti se dogoditi da se ozlijediš. (Pro tip: Neka ti budu pola broja do jedan broj veće.)
  4. Ostavi posao – na poslu. Nijedna misao o nedovršenom poslu tijekom planinarenje neće popraviti situaciju. Može eventualno pokvariti doživljaj izleta i zadati ti glavobolju, što se meni dogodilo.
  5. Planinarenje je društvena aktivnost – a ne individualna. Ne upuštaj se u opasne pothvate sam, ne odvajaj se od skupine s kojom si na planini i uvijek pazi na onog ispred i iza sebe.

Autor: D.P.

Comments Off on PlaŠko2021: Misliš da si spreman za Sljeme? + Top 5 savjeta za početnike

PlaŠko2021: Klek

Datum: 25.09.2021. Vrijeme okupljanja: 07:15 Ruta hodanja: Vučić selo – PD Klek – Klek – Bjelsko  https://www.wikiloc.com/hiking-trails/klek-izlet-gore-84398775 (F)PlaŠko2021 – 2. izlet, Klek Planina, šuma i guzice Naš izlet započeo je okupljanjem…

Datum: 25.09.2021.

Vrijeme okupljanja: 07:15

Ruta hodanja: Vučić selo – PD Klek – Klek – Bjelsko  https://www.wikiloc.com/hiking-trails/klek-izlet-gore-84398775

(F)PlaŠko2021 – 2. izlet, Klek Planina, šuma i guzice

Naš izlet započeo je okupljanjem kod Lisinskog u 7:15 (svaki izlet sve ranije i ranije) do zadnjeg izleta drito s posla ćemo se ukrcavat u bus. Odmah da se zahvalim svim našim učiteljima na organizaciji i na tome što se brinu o nama jer se u nekim trenucima stvarno ponašamo kao da smo u osnovnoj školi 😊. Hvala Edina šta si mi dala maskicu koju sam zaboravila 😊. Nakon što smo svi ušli u bus naše putovanje je krenulo prema Ogulinu. Tamo smo išli posjetiti „Zavičajni muzej.

Ogulin

Dolaskom u Ogulin podijelili smo se u dvije grupe (jer mi poštujemo epidemiološke mjere) kako bi smo mogli posjetiti „Zavičajni muzej“. Dok je jedna grupa bila u muzeju druga grupa imala je vremena iskoristiti slobodne minute za nekima najvažniju stvar ujutro, a to je kava.

U muzeju nas je dočekao jako simpatičan voditelj koji nam je ispričao sve o povijesti planinarenja, alpinizmu, alpinističkoj postavi kao što su oprema, knjige, slike itd.

Inače Ogulin je mjesto u kojem se 1874. godine osnovalo prvo hrvatsko planinarsko društvo. Ekipa koja je osnovala prvo planinarsko društvo bili su: Vladimir Mažuranić – sin bana Ivana Mažuranića (Ivanin tata), Bude Budisavljević – hrvatski književnik i dr. Jochannes Frischauf – sveučilišni profesor u Beču.

Klek

Naš uspon trebao je početi iz Vučić Sela ali kako smo imali veliki bus (jer nas je puno) i bus nije mogao doći do Vučić Sela morali smo početi pješačiti iz Ogulina (ali kažu naši učitelji da nam je to bilo zagrijavanje).

Mali (f)plaškići iz Ogulina stupaju prema Vučić Selu

Inače početna točka nam je bila u naselju Vučić Selo, kod kućnog broja 14. Ova staza nosi naziv Ferdina staza, u spomen Ferdi Uršan, koji je bio član planinarskog društva Klek iz Ogulina.

Uspon počinje po skijaškoj stazi gdje nas je dočekala vesela ekipica i jedna plava kravica.

Sunce piči i mi se roštiljamo dok nismo ušli malo u šumu pa je bilo i malo lakše.

Uspon po skijaškoj stazi

Već ulaskom u šumu započele su naše sposobnosti četvernoškog penjanja i preživljavanja. Ali nakon toga kreće duga ali ugodna šetnja kroz šumu i livade. Na jednoj od livada susrećemo i našeg novog frenda „Eosa“. Tu smo se spojili i s nastavkom ekipe koja je došla s našim pesekima.

Naš novi frend Eos i član Blue

Nakon kratke stanke nastavljamo dalje i dolazimo do prekrasne livade.

Kratko još šećemo i radimo stanku gdje imamo prekrasan pogled na vrh Klek. Najstariji zapis koji postoji za osvajanje Kleka potječe iz 1838. godine, od saskog kralja Friedricha Augusta II. Njega je na hrvatske planine pratio tada tek ogulinski časnik, a kasnije hrvatski ban, Josip Jelačić.

Nakon male stanke krećemo opet na pohod prema vrhu. Staza do vrha vodi kroz još jednu livadu i onda se ulazi u šumu. Put malo podsjeća na crtić „Čudesna šuma“. Ulaskom u šumu započinje i strmiji dio do planinarskog doma.

Ono što najviše vidimo na planinarenju su planina, šuma i guzice

Postoje razne legende o Kleku pa tako i postoje razne legende o vješticama i mračnim feštama. Prije dolaska u planinarski dom stoji tabla s natpisom „Dobrodošli u carstvo klečkih vještica!“

Tabla dobrodošlice

Od planinarskog doma može se doći do vrha koji smo cijelim putem pratili. Do vrha ima još jedno 20 minuta. Uspon do vrha jako je zanimljiv jer je prilično strm i na stazi se koriste užad, sajle i stepenice.

Stijena i još malo guzica

Nakon uspona po stijeni dolazi se do heliodroma. Od heliodroma ima još malo penjanja po uskom grebenu i nakon toga se dolazi do vrha. Kad dođete do vrha možete odahnuti i uživati u prekrasnom pogledu prema Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i na divove nožice ili ti Klečice.

Nakon uspona na vrh vratili smo se do planinarskog doma na zasluženi odmor i pivicu.

Natrag nismo išli istom stazom već smo se vratili stazom Bjelsko. Trebalo nam je oko sat vremena gdje nas je čekao bus. No prije nego uđemo u bus treba se razgibati i presvući.

Sve u svemu mogu reći da je staza uglavnom ugodna za šetnju ali ima nekoliko strmih dijelova i od planinarskog doma do vrha postoje razne sprave koje pomažu kod uspona. Kako naša učiteljica Ivana ima dobre odnose sa bogovima vremena i dalje smo imali prekokrasno vrijeme. Dolaskom u selo Bjelsko završava naša divovska avantura.

Autor: I.T.

PLAŠKO-KLEK

U subotnje jutro rano, sastali se Plaškolarci s nakrcanim naprtnjačama dobrano.

Iza Lisinskog okupanac se zbio, nitko veselje i uzbuđenje nije krio što na izlet krećemo i dan u Zagrebu provesti nećemo.

U double decker potrpasmo se svi, bila nas je brojka za poželjeti.

Ćakula je odmah pala i dobra vibra busom širiti se stala.

Ogulin prva nam je stanica bio, koji svojom slatkoćom nas je osvojio.

Posjetismo i Zavičajni muzej Ogulin da vidimo tko se sve u davnini na Klek verao i još kojekakvim planinama smjerao.

Pripreme smo potom za planinarenje obavili, koju bananu za energiju smlavili, svak je u ruksak jednu knjigu potrpao da bi je u planinarski doma Klek dostavio.

Krenusmo zatim put Vučić sela, atmosfera je već postala uzavrela.

Glavna atrakcija u mjestu smo bili, kad nas mještani vidješe bome su se ugodno iznenadili.

U 11h zmijica je ozbiljnim tempom uspon započela, preko skijališta u Vučićima hrabro kročila.

Ubojica od puta već u prvim minutama se pojavio, nije bio sretan tko nije štapove za planinarenje nabavio.

Oblio nas znoj što od sunca koje je nemilosrdno pičilo, što od puta koji je na vertikalu sličio.

U tom trenu izvidnica zastane, na takvom terenu većina se s ravnotežom rastane.

Krenusmo opet svi kao jedan, nema da netko sporiji na začelju se sam vuče bijedan.

U svoje gojzerice buljimo, dok neobavezno čavrljamo, pogled tu i tamo podignemo i ljepoti prirode se divimo.

Par kratkih pauzica nabacismo, na jednoj slatkog čupavog ćuku upoznasmo. Veliki plišanac nam se prišlepao i dio puta nam uljepšao.

Na vidikovcu također stajemo i kratko se u horizontalu dajemo.

Uspavani div još uvijek se čini miljama daleko, da stići ćemo mu ubrzo u samo podnožje ne bi čovjek reko’.

Koračaju dalje Plaškići Heidi dolinom, koja pravi je odmor za noge i čini se tako milom. Sve miriše na začinsko bilje, a i cvijeće divan prizor odašilje.

Nakon 3h hoda dolazimo u carstvo vještica i planinarski dom Klek koji je slatka kamena kućica.

Ostavljamo ruksake, istovarujemo knjige i nastavljamo do vrha bez po’ brige.

Još cca pola sata do samog Kleka uspinjemo se na četiri noge, hvala Bogu na konopima jer bez njih bi bilo puno gore.

No Plaškići se ništa ne plaše već se hrabro penju pod budnim okom brižnog vodiča koji im maše.

Dokapali Plaškići malo po malo i dopentrali se do platoa, malo sčilali na heliodromu i piljili u nebesku boju modru.

Oblačka na nebu nije bilo što izvanrednim prizor na okolna brda je učinilo.

Još koraka do samog vrha par, gdje priroda nam je dala vrhunski pogled na dar.

Grupno slikanje sa Izletnik zastavom je uslijedilo i svi se složismo da penjati se gore je vrijedilo.

Gore smo još koji časak se posunčali, promeditirali i okolicu proanalizirali.

Do doma smo se zatim vratili i još što nam je od hrane ostalo smanđali, koju rakijicu i pivicu drmnuli i uz pjesmu i čagicu za dolje se lagano pripremili.

Put nazad puno kraći je bio, umor nas je lagano svladao, ćakula je malo zamrla, više se čulo lupkanje štapovima.

Nakon 1h hoda do busa stigosmo gdje na livadi propisno istezanje obavismo.

Lagano je noć padala, vožnja je baš pasala, ponetko je zadrijemuckao, a netko uz muzikicu na sjedalu đuskao.

Stigli u Zagreb živi, zdravi i veseli, sa 16 prijeđenih kilometara po finom planinskom terenu, što potaklo je Plaškiće da i sljedećih vikenda u planinu krenu.

Autor: A.S.

Drugi izlet PlaŠko2021 – Klek

Nakon dobro poznatog Sljemena, drugi izlet je već donio nešto zanimljivije – Klek. Okupljanje kod Lisinskog oko 7:15, pospano ulazimo u autobus i ubrzo krećemo prema Ogulinu.

Čim smo stigli, izašli smo iz autobusa i krenuli prema Zavičajnom muzeju Ogulin. Podijeljeni smo u dvije grupe i prva grupa s vodičem ulazi u muzej. Saznali smo da je baš u Ogulinu nastala ideja osnivanja planinarskog društva u Hrvatskoj, a muzej sadrži i alpinistički postav pa smo mogli saznati i razne podatke o osnivanju i razvoju alpinizma u Hrvatskoj. Vodič nas je podsjetio da možemo dobiti žig za Dnevnik HPO-a (Hrvatska planinarska obilaznica) i to je bio pravi trenutak da se neki sjete kako su svoje knjižice, naravno, ostavili u autobusu. Više sreće (i pameti) idući put…

Uskoro smo požurili potražiti kavu dok druga grupa obilazi muzej. Kratka pauza i već moramo dalje, natrag do autobusa koji nas treba odvesti do početka staze i naše planirane rute. Kod autobusa smo dobili svatko po jednu knjigu, koje nosimo do planinarskog doma (više informacija: Natura obscura – knjige na planine!) No na parkiralištu saznajemo za promjenu plana, autobus navodno ne može proći tamo pa krećemo odmah pješke. Neplaniranom šetnjom kolona je prošla skoro cijeli Ogulin, od centra do Vučić Sela i skijališta, gdje je zapravo počela planirana ruta do Kleka. Uspon po skijalištu dužine 200-tinjak metara i ulazimo u šumu, prateći izvidnicu. Ubrzo dolazi do zastoja i saznajemo da smo ostali bez staze – izgleda da je izvidnica zavedena na krivi trag. Nije imalo smisla vraćati se pa smo kroz šumu krenuli strmim usponom ravno prema stazi, tamo smo pričekali da se svi skupimo pa krenuli dalje. Nakon tih početnih par uspona, šetnja kroz šumu više-manje ravnom stazom bila je dobrodošli odmor. Uskoro smo stigli do jedne livade gdje su nam se pridružili psi Bilbo, Frodo i Blue, koji su nas pratili i na prošlom izletu. Još malo više hodanja i stigli smo do vidikovca gdje smo napravili još jednu pauzu i divili se pogledu na Klek.

Nakon jednog od rijetkih dijelova staze koji je izložen suncu, staza se vraća u šumu i počinje malo duži i strmiji uspon. Na kraju tog uspona nalazi se križanje na kojem smo pričekali da se svi skupimo, gdje se spajaju naša staza iz Vučić Sela, staza prema vrhu i staza koja se spušta prema Bjelskom. Nakon kratkog odmora od uspona, krećemo dalje prema vrhu i uskoro stižemo do planinarskog doma. Da ne radimo preveliku gužvu, tamo smo se podijelili u tri skupine koje su u razmacima krenule gore. Put do vrha je nešto teži jer se treba koristiti i rukama, a postavljene su i sajle za osiguranje.

Na vrhu smo pričekali da nas se skupi malo više, obavili slikanje i počeli se pomalo spuštati natrag do doma, gdje smo okupirali većinu stolova i počastili se za uspješan uspon.

U jednom trenutku počela je svirati pjesma Walk of Life, što je bio signal da je vrijeme za polazak. Spuštanje je trajalo puno kraće, istim putem smo se vratili samo do križanja, gdje smo nastavili kraćom stazom za Bjelsko. Nešto tiši i umorniji spustili smo se do autobusa koji nas je tamo čekao i nakon kratkog istezanja krenuli kući.

Autor: V.K.

Klek

Neki  od nas ili samo ja, na Klek  smo krenuli još u srijedu na predavanju. Tema predavanja je uglavnom bila o kreativnim načinima ozljeđivanja i smrti u planini. U skladu s tim na mail smo dobili i uputu da je na Kleku moguće poginuti.  Svima je jasno da je svugdje i uvijek moguće poginuti, samo je nekad jednostavno-lakše.  It is what it is. No, na Kleku je svejedno baš bilo super, ono, baš baš. Kraj izvještaja.               

P.S. noć prije izleta imao sam noćne more da ću zaspati na okupljanje i  pri tom povući još nekoga sa sobom. (opaska urednika: nije zaspao na Klek, ali zato na Vinište je)

Na izletnje jutro stvari su izgledale sunčano i toplo. Okupili smo se skoro u 7.15 iza Lisinskog, i skoro krenuli po planu put Kleka.  Sama vožnja  je bila bajka.  Par partija bele i remija kasnije, stigli smo u Ogulin.

Plaškolarci kartaju belu

Nakon dolaska u Ogulin jedna  se grupa  uputila u Zavičajni muzej-Ogulin gdje smo mogli pogledati alpinističku zbirku, dok se druga grupa uputila-na kavu. U alpinističkoj zbirci muzeja najviše sam bio impresioniran kamenčićem sa Everesta kojeg je u mojoj glavi, Stipe Božić skupio na cesti prije ulaska u muzej. Kamen se ne može dotaknuti, spremljen je u prozirnu glasačku kutiju.

Nakon 45injak minuta povijestii hrvatskog alpinizma i naš je dio grupe stigao izgoriti na još uvijek jutarnjoj kavi.

Plaškolarci ispijaju kave i čaj

Nakon muzeja i kave došlo je vrijeme da se uputimo iz centra Ogulina prema samoj planini. Vrijeme je postajalo sve sunčanije i sve toplije. Već na prvom usponu dio nas je već počeo isparavati na vrućini, tako da smo neki već u startu počeli proklinjati same sebe što nismo uzeli kratke hlače. Istina, sve moguće prognoze su prognozirale sunčano i toplo vrijeme, ali šta oni znaju?  

Stvari su se počele zakuhavati već na prvom usponu

Nakon par kraćih stanki, napravili smo i prvu veću pauzu.  Uslijedila je prava hipi atmosfera sa psima koji se igraju i izletnicima koji se sunčaju, trče i fotkaju po livadi. Čovjek u takvoj idili lako izgubi pojam o vremenu, ali na svu sreću tu je naša Ivana koja nas je podsjetila na ostatak puta pjesmom čije ime neću spominjati.  Uskoro dolazimo do još čarobnije livade sa bajkovitim pogledom na Klek. Oduševljeno smo radili iste fotke i uživali u svakom koraku dok smo lagano gorili na suncu.

Sa ceste smo počeli već malo ozbiljniji uspon sa više kratkih stanki dok nismo došli do možda najljepšeg pogleda  na sam vrh Kleka. Odmah po dolasku na vidikovac malo kome je ostao mobitel u džepu.

Stvari su postale kondicijski ozbiljnije, ali ipak malo po malo, sa par kratkih minuta predaha,  svi smo uspješno  došli do planinarskog doma gdje smo ostavili knjige, navalili na hranu i piće te napunili baterije za posljednje uspone do vrha. U glavi sam u favoritsima otvorio stranicu gdje je moguće poginuti I uputio se sa prvom grupom prema platou, koji  je stotinjak metara ispod samog vrha. Opreznije smo se kretali, ali uživali jednako kao I na čarobnoj livadi. Na strmijim dijelovima, povjerenje su ulijevali  I klinci koji su se spuštali sa mamama. Nakon zadnjih desetak metara  užadi i nešto strmijeg uspona stigli smo do spomenutog platoa.

Nakon 10-15 minuta upijanja pogleda sa platoa, stigli smo I na vrh. Kako nisam znao što ću sa sobom od uzbuđenja I  oduševljenja,  izvadio sam mobitel  I napravio još  50 neupotrebljivih fotki. Ovim putem htio bih se zahvaliti našem vodiču Valjku koji me upozorio na liticu iza leđa. Tu je bilo moguće poginuti. Sa vrha Kleka pružao se jasan pogled na mir, blagostanje i kamenčić sa Mount Everesta u Ogulinu. Nakon minglanja I zajedničkog naslikavanja  po vrhu uputili smo se prema planinarskom domu, gdje smo uživali sve ostatke hrane. Karlovačko iz doma imalo je okus po šampanjcu.

Nakon što smo dočekali I drugu grupu da se vrati sa vrha, nakon pjesme za pakiranje uputili smo se nazad prema dolje. Usput smo (Valjak je) zalijepili naljepnicu, popišali teritorij I nastavili prema busu. Malo rastezanja prije ulaska u bus I uputili smo se prema Zagrebu umorni, napunjeni i puni dojmova koji se teško mogu artikulirati.

I za kraj, nitko nije ozljeđen, nitko nije poginuo. Neki su nadišli vlastite strahove. Sutradan upala bla bla, sve isto. Čiča miča gotova je priča. Laku noć.

Autor: I.P.

Comments Off on PlaŠko2021: Klek

PlaŠko2021: Sljeme

Datum izleta: 18.09.2021.Opis: Sljeme – kružna tura: Šestinski Lagvić – Medvedgrad – livada Falat – Sljeme – Kraljičin Zdenac – Šestinski LagvićUkupna duljina: 16 kmTrajanje: 7h (08.15 – 15.15), uključujući…

Datum izleta: 18.09.2021.
Opis: Sljeme – kružna tura: Šestinski Lagvić – Medvedgrad – livada Falat – Sljeme – Kraljičin Zdenac – Šestinski Lagvić
Ukupna duljina: 16 km
Trajanje: 7h (08.15 – 15.15), uključujući cca 2.5h odmora

Valjak i dvanaest* valjčića

Došlo je i to subotnje jutro, no ovaj put s mirisom nadolazeće jeseni i praćeno teškom misli da ću većini sudionika današnjeg izleta zaboraviti ime čim mi se predstave.

Vremena za zdvajanje nasreću nije bilo i prva grupa, kojoj sam pripadala, se otisnula prema prvoj etapi izleta pod čvrstim i preciznim vođenjem našeg izvidničkog trolista u sastavu Čehulić-Majić-Bošnjak sa kormilarom Valjkom na začelju. U razmjerno kratkom roku smo se dočepali Medvedgrada i razmilili po platou ispred utvrde dok su ostale grupe nastavljale dolaziti. Kako je u ovako velikim kratkoročnim migracijama naroda velika vjerojatnost da će netko od članova imati rođendan, tako smo i mi imali priliku proslaviti Ivonin okretaj oko Sunca. Hvala Ivona.

Sretno ugrijani rakijom nastavljamo put prema livadi Falat’ na kojoj je predviđen prvi dulji odmor te potom prema Sljemenu kao najvišoj točki pohoda. Na cijelom potezu od Risnjaka do Grafičara nema pamtljivih vidika no staza je ugodna za hodanje i lijepo ispraća zajednice graba, hrasta kitnjaka i kestena u korist bukve po kojoj je Medvednica poznata i kojoj se pridružuje jela u vršnom dijelu. Blagost uspona nam je dala vremena da razmišljamo o sebi i svom mjestu u svemiru pa se prirodno nametnula ideja da smo mi zapravo nastavak našeg voditelja – Valjčići, na sveopće oduševljenje glavnog Valjka.

Tik do vrha izbijamo u podnožje nove žičare koja agresivno dominira krajolikom i potom prilagođeno socijalno distancirano se razmiljavamo po ugostiteljskim objektima.

Povratak prema Šestinskom Lagviću se nastavio po 1M stazi koja je naravno uključivala i serpentinasti dio staze od sarkastičnog milja nazvan Mrcina no nakon toga se spust sveo na laganu šetnju.
Na start/cilj smo stigli ranije od predviđenog vremena te smo time ukupno prošli oko 16 km Medvednice u oko četiri i pol sata efektivnog hoda sa minimalnim logističkim problemima.

* vjerojatno, izgubila sam pojam o tome jesmo li ili ne izgubili Jelenu koja je možda bila s nama, a možda i ne. Schroedingerova Jelena.

Autor: I.M.

Izvještaj s izleta – Sljeme

Nakon okupljanja, nešto iza 8.15, krećemo od sjenice iznad Šestinskog Lagvića planinarskom stazom 12 prema Medvedgradu. Tamo stižemo nakon 30ak minuta hoda. Nakon kratke pauze za rođendansko nazdravljanje medicom i orahom, krećemo dalje stazom 11 u smjeru Risnjaka.

Oko 10h stižemo na livadu Falat, gdje radimo kratku pauzu za hranjenje. Tada krećemo prema domu Grafičar, te stazom 26 prema vrhu. Staza nas vodi pored starog pansiona Medvednica, te pored Tomislavovog doma. Oko 11.45 stižemo pod sljemenski toranj. Radimo pauzu od 1h za klopu i druženje, te nakon slikanja polako krećemo nizbrdo. Put nas spušta sve do Kraljičinog Zdenca, gdje radimo kratku pauzu, te se poučnom stazom Miroslavac vraćamo natrag na početnu, ranojutarnju točku okupljanja.

Autor: R.H.

Izvještaj sa Sljemena

U subotnje jutro 18.09.2021.g. započela je prva avantura u sklopu Plaško škole za nadobudne planinare u usponu – Sljeme. Zbog najave kiše danima prije tražila se kabanica više jer ipak “Vakula je rekoo”… No, čini se da sreća ipak prati hrabre pa je bilo samo blato 😀

Okupljanje je započelo u ranim jutarnjim satima na Šestinama (kod Lagvića), gdje smo s nestrpljenjem (možda i ponekim pitanjem “što mi je ovo trebalo”) čekali početak. Najnestrpljiviji su ipak bili četveronožni Bura, Blue, Bilbo i Frodo koje entuzijazam  nije napuštao do kraja izleta. Na putu je bilo svega – od strmih i manje strmih uspona, izbjegavanja padova, pa do proslave rođendana na našem prvom stajalištu – Medvedgradu.

Nakon rođendanskog aperitiva i kratke pauze uputili smo se dalje prema vrhu. Osim uživanja u prirodi imali smo priliku bolje upoznati polaznike Plaška, razgovarati o planinarskim iskustvima te dobiti pokoji savjet o potrebnoj opremi od iskusnih voditelja naših grupa. Nakon puno prijeđenih koraka napravili smo drugu pauzu na livadi u blizini Risnjaka, a nakon čega smo se uputili put sljemenskog tornja. Tu smo uživali u ćevapima, štrudlama, gulašu, pivi i drugim sljemenskim delicijama.

Punih želudaca morali smo se vratiti na početnu točku. Put prema dolje bio je brz, pun strmina i začas smo bili kod Kraljičinog zdenca gdje smo napravili kratku pauzu, a nakon čega smo se, već lagano umorni, uputili prema Lagviću završavajući svoj prvi Plaško izlet. Nakon završetka izleta neki su išli na pivo, a neki do prve ljekarne po magnezij direkt jer upala mišića i tako to.. 🙂

Veselimo se novim avanturama 😀

Autor: D.M.

Izvještaj Sljeme

Budim se rano. Prerano. Gegam se do autobusne stanice, upadam u auto. Kratka vožnja i evo nas u Šestinama. Parking je prazan, nismo valjda došli prvi. Uskoro stiže pojačanje i idemo u lov na kavu. Jednu kavu kasnije stižemo do sabirne točke gdje je ostatak grupe već umalo blokirao promet.

Sabirna točka #1

Grupiranje, prozivka i krećemo uz brdo. Hodamo lagano šumskom stazom dok ja plašim ostatak grupe velikom količinom blata na drugom dijelu uspona. Nakon sata laganog uspona stižemo do Medvedgrada. Spominje se pauza za slikanje, a u mojoj ruci se pojavljuje čašica rakijice. Pijuckamo i poziramo dok pseći kontingent protestira protiv uporabe drona. Slikanje gotovo, krećemo dalje.

Idilični puteljak se pretvara u raskopanu šumsku cestu, ali blatu ni traga. U prolazu tužno gledamo klupice na suncu kraj Grafičara. Nogu pred nogu i evo nas na livadi – pauza za okrjepu. Nastavljamo do odašiljača, gdje se raspoređujemo po restoranima za ručak. Tokom ručka stiže obavijest da nas čeka još jedno grupno slikanje. Svi (osim nekih) se skupljamo, okida se par fotki i možemo krenuti dolje.

Sabirna točka #2

Putem dolje ćaskamo i svi kao da su odahnuli. Preživjeli smo i taj prvi izlet. Zadnja pauza kod Kraljičinog zdenca i zadnju etapu prolazimo u čoporu. Nakon silaska dobivam dojava da postoji opcionalno okupljanje za kavu/pivu. Zauzimamo cijelu terasu i komentiramo izlet, pitamo se zašto se zamka zove zamka, a neki se pokušavaju i izvuci od pisanja izvještaja (neuspješno). Nakon ispijene pobjedničke cuge pozdravljamo se i razlaz do idućeg izleta.

Sabirna točka #3 (opcionalna)

Autor: I.B.

Plaško2021 – 1. izlet, Sljeme

Stigao je i taj prevrtljivi vikend za koji sam imala velike planove. Morala sam ih mijenjati nekoliko puta, uglavnom zbog obećanja kiše: proslava rođendana, Urban na PineFestu… osim izleta na Sljeme: taj je plan ostao postojan. Od kiše na kraju samo spomen. Vrijeme kobog.

Pravodobno dolazimo na lokaciju ja i 2 usputna suputnika. Neki kasne: normalno, vjerojatno i uračunato. Ekipa je vesela i pozitivna. Ja ipak često zijevam. Prerano sam probudila alarm.

Okupljanje iznad Šestinskog Lagvića

Svega 30-40 minuta od dolaska na mjesto okupljanja, podijeljeni u grupe po „jačini“ (ili možda ne, nećemo nikad saznati), krećemo uzbrdo, s razmacima od minute između grupa.

O svojoj grupi u tom trenutku znam samo da je vodi Košarić („samo Košarić“, da citiram Košarića) i da je tu još jedna Maja. Svi dobro gaze, napredujemo po propisima. Čudimo se što nema više blata, bili smo spremni na sve. OK, skoro sve, recimo na medvjede nismo.

Predzadnja jakosna skupina: Košarić, Draženka, Bruno, Maja, Antun, Ivor i ja (iza
kamere)

Prvo stajanje je na Medvedgradu radi fotografiranja dronom. Da se ne ohladimo prebrzo nakon uspona, ide zagrijavanje žesticom pa tek onda hlađenje. Navodno netko slavi rođendan… Ja ću idući put, nek’ se djeca vesele.

Živjeli
Neumorni Bilbo & Frodo (?) ili tako nekako

Krećemo dalje i dolazimo do Risnjaka. Tu nam je već dobro došao odmor. I okrepa svih vrsta.

Košarićeva grupa plus minus

U cca pola sata pauze, dodatno smo se upoznali, opustili, razmijenili iskustva, obnovili poznanstva, popiškili… i na „Walk of Life“ uredno pokupili smeće za sobom i krenuli dalje da ne zakasnimo na grah.

Ne daj se, Ines!

Na Sljeme stižemo oko podne, taman po planu.

Zagreb

I onda, kad se najbolje zabavljamo i sunce najljepše grije, mama zove da moramo doma.

Isto Zagreb, ali kad moramo ići

Klopa je bila mljac, i to ne samo štrukli.

Ali štrukli

Put prema dolje bio je (gle čuda) strm, dosta sklizak, i prilično neugodan za koljena.

Tip of the day: štapovi, nosite ih.

Posljednje stajalište bio je Kraljičin zdenac. Tko ga ne bi volio.

Pojilište

OK, lažem, posljednje stajalište bilo je u bircu Arka, ali nisam sigurna treba li o tome izvještavati… Kako god, nisam bila prisutna. Žurila sam na žurku.

I na kraju takvog dana kaže mi moj fitness assistent da sam napravila više od 24,000 koraka, od čega 0 (riječima: nula) planinareći. Što ti je život.

Zaključak

Izlet: super organizacija, raspoloženi voditelji, poticajna atmosfera, simpatična ekipa.

Dan poslije: mišići malo bolni, natisak samo od desne gojze, glavobolja (ali od mamurluka).

Autor: M.J.

Izvjestaj – Sljeme

Krenuli smo sa Šestina prema Medvedgradu gdje smo napravili pauzu. Od tamo smo krenuli prema livadi u blizini Risnjaka, odmorili, otpjevali sretan rođendan jednoj curi i nastavili preko Grafičara do vrha. Vidljivost je bila odlična, a teških nagiba dovoljno malo. Nakon ručka smo se u jednom mahu spustili do kraljičinog zdenca.
Fin đir.

Autor: N.F.

Izvještaj Sljeme

Za prvi izlet sa Izletnikom najavljivala se kiša.

Još od školice u srijedu smo pripremali opremu s naglaskom na kabanice.

Očekivalo se dosta blatno iskustvo. No na okupljalištu u Šestinama Raka je obećala gosta iznenađenja – Sunce koje je u toku izleta stvarno zasjalo i pratilo nas do kraja dana. Nakon podjele po grupama, upoznavanja voditelja, izvidnica i ostalih članova grupe, u koloni podijeljenoj u 5 skupina krenuli smo u osvajanje Sljemena.

Prva stanica za pauzu bio je Medvedgrad nakon cca pola sata uspona, izvrsna prilika da umjesto subotnje jutarnje kavice povodom Ivoninog rođendana padne prva zdravica. Happy bday Ivona!

Tek ovdje sam se sjetila upaliti Stravu da lijepo popratim gdje smo prošli i koliko smo hodali.

Nastavili smo put prema Grafičaru stazama koje su se meni činile kao da nismo u Hrvatskoj. Prekrasno!

Za 1h stigosmo do livade Falat gdje smo još jednom uz glazbu, sendviče, kinder čokoladice i rakijicu po drugi put slavili Ivonin roćkas.

Ubrzo je krenula glazba koja je označavala vraćanje ruksaka na leđa i povratak na stazu.

Cijelim putem bila sam opčinjena štapovima za planinarenje koje sam koristila po prvi put u životu. Fasciniralo me kako tako jednostavan izum olakšava kompletno kretanje i raspoređuje teret hodanja i teret mog zapravo dost laganog ruksaka po cijelom tijelu, tako da pritisak nije samo na nogama i koljenima. Više nigdje ne idem bez štapova.

Oko 11:30h se počeo nazirat nazirati vrh, odnosno nova žičara pa smo znali da do cilja imamo još malo.

Stigli smo do vrha. Malo odmor, uživanje u pogledu, čakulica, naravno fotkanje i slobodno vrijeme za ručak. Gore smo se zadržali 1h. Vrijeme je proletilo brzinom svjetlosti i Ponovno glazba koja označava kraj chillanju tj. pokret. Vraćali smo se drugom rutom, kroz Kraljičin Zdenac.

Tek kad smo stigli nazad u Šestine sam shvatila kako smo lijepi i veliki krug napravili i bila ponosna na cijelu skupinu, tempo i atmosfera koja je vladala.

Veselim se svim izletima koji slijede i daljnjem upoznavanju i ljudi i ljepota naše zemlje!

Autor: M.Š.

Sljeme

Prvi izlet Plaška bio je rezerviran za Sljeme te smo se oko 8 ujutro našli iznad restorana Lagvić. Bili smo podijeljeni na 5,6 grupa te je mene snašla ona zadnja sa ikonom svih  metli, Emilom. Iznimno laganim korakom krenuli smo via Medvedgrad gdje smo obavili fotografiranje za društvene mreže te čak i proslavili rođendan jedne naše članice. Ugrijani medicom i orahovcem krenusmo dalje kroz šumarke prateći naše izvidnice koje su odradile odličan posao. Uskoro dolazimo na livadu Falat na kojoj je samo tjedan dana prije održan odličan party u režiji Forestation kolektiva. Inače, ako ste željni dobre glazbe i cjelonoćnog druženja, slobodno zapratite navedeni kolektiv na društvenim mrežama, i svratite na koji party. Nakon što smo se malo okrijepili i ponovo zagrijali medicom krenuli smo na završni uspon na vrh Medvednice. Pošto sam većinom na Medvednicu išao na partije, a manje je posjećivao na ovaj način, iznimno drago mi je bilo vidjeti podsljemensku šumu u trijeznom stanju. Izvirivši podno vrha, prvo smo se neko vrijeme divili osmom svjetskom čudu, žičari MB nakon čega smo se u maniri budističkih redovnika dovukli do vrha Sljeme gdje smo pivom  i štruklama proslavili ovaj uspjeh. Divno je vidjeti i upoznati mlade ljude željne druženja na čistom zraku te jedva čekam daljni nastavak ove prekrasne priče.

Autor: T.P.

A gdje je Nataša?

Comments Off on PlaŠko2021: Sljeme

Parenzana-u-na-na

4. i 5.9.2021. Autor: E.B. Moj prvi izlet s planinarskim društvom nije uključivao nikakav oblik planinarenja, već bicikliranje. U Istri. Pred kraj ljeta. Pa evo kako je to izgledalo. Ovaj…

4. i 5.9.2021.

Autor: E.B.

Moj prvi izlet s planinarskim društvom nije uključivao nikakav oblik planinarenja, već bicikliranje. U Istri. Pred kraj ljeta. Pa evo kako je to izgledalo.

Ovaj logistički zahtjevan izlet počeo je 4. rujna 2021. u ranim jutarnjim satima na parkiralištu kod kafića Cug u blizini Glavnog kolodvora u Zagrebu. Već u prvim trenucima sam mislio da od tog izleta neće biti ništa jer sam, pogađate, noć prije odlučio lumpovati tamo negdje u šumi Grmošćica iznad Črnomerca uz milozvuke elektroničke glazbe. Točno jedan sat sna kojeg sam uspio prikupiti prije izleta odmah se iskazao tako što sam zaspao u kombiju i prespavao cijelu vožnju do Istre.

Kada smo stigli ispred Muzeja Parenzana, u podnožju Motovuna, s ukupno šest (6) motornih vozila, rekao sam samome sebi: “Nije mama pi***u rodila, moš ti to i bez spavanja”. Drmno sam jedan energetski napitak, svi smo posjedali na bicikle i krenuli u vožnju.

Za one koji žele nekoliko povijesnih činjenica i objašnjenje što Parenzana jest – prenosim nekoliko informacija (uglavnom s Wikipedije). Riječ je o trasi koja se prevodi kao “Porenčanka” po gradu koji čini konačni cilj i našeg izleta – Poreču. To je nekadašnja željeznička pruga koja je prometovala od Trsta do ovoga grada. U pogonu je bila od 1902. do 1935. godine nakon čega postaje zapuštena. Nekoliko mostova, vijadukata i tunela te krajolik kroz koji je prolazila učinili su je atraktivnom destinacijom za bicikliste i šetače pa je postepeno i pretvorena u najdužu i najljepšu biciklističku rutu na najvećem hrvatskom poluotoku.

Već na početku vožnje pokazalo se da za Parenzanu prije svega treba imati dobar bicikl. Deblje gume su svakako preporučene pošto je put velikim većinom sačinjen od makadama. Lanci bi trebali biti što čišći i spremni za naslage istarske crvenice koja se lijepi za njih po putu. Kočnice moraju biti funkcionalne za sve nizbrdice. Dobra fizička sprema je također preporučena budući da ima dosta uzbrdica, međutim ako imate malo dublji džep i nije vas sram pokazati svoju lošu formu, električni bicikl je dobra stvar (uglavnom ga koriste njemački umirovljenici kojih je bila hrpa na ovoj trasi, ali neki pojedinci iz našeg Izletnika su također koristili ovaj alat). Kaciga je treća stvar koju bih svima preporučio je kaciga jer, iako nitko od naših nije bio ozlijeđen, lako bi se moglo pasti na tako neravnom terenu.

Prva pauza na izletu odvila se u obližnjem kafiću koji se nalazi negdje na manje od sredine našeg puta. Popili smo gemišt/pivu/čaj i išli dalje.

Putem Parenzane ima puno lijepih stvari za vidjeti, a i doživjeti. Prolaskom kroz vinograde možete ukrasti koju bobu ili grozd ukusnoga grožđa, možete podragati koze po kojima je Istra poznata, poverati se na neki od vidikovaca i vidjeti Motovun i ostale gradove iz nešto drugačije perspektive, prevesti se preko već spomenutih mostića ili proći kroz tunele koji su već spomenuti.

Pošto su vozači imali različit tempo vožnje, grupirali smo se spontano sukladno tome. Ja sam se nekako našao u skupini nas troje koji smo vozili prilično brzo (napominjem, ali ne prozivam da je jedna od navedenih imala pomoć električne energije!). Kako nas troje nismo koristili navigaciju, već samo intuiciju, u jednom trenutku smo skrenuli s puta, a da to nismo ni znali. I to na nekoliko kilometara od Poreča. Da bi stvar bila bolja, Adamu je baš tad odlučila puknuti guma. Nas troje smo imali gotovo svu opremu u za mijenjanje gume, no ne i pamet pa smo bili primorani zvati HGSS. Na sreću ne onaj pravi, već Damira i Tina koji su svo vrijeme vožnje pazili na nas, stado ilitiga četu biciklista. Tinkec je brzo dojurio i zamijenio gumu dok je Adam fotografirao osinjak te smo sretno svi došli do cilja – grada Poreča.

Bicikle smo poslagalii na drvo u parkiću i kratko se bacili u more koje je bilo puno malih klobuka koji te diraju i po nezgodnim mjestima na tijelu. Nakon kupanca dolazimo u kuću s bazenom u kojoj je Edina već radila na pripremi večere.

Moja neprospavana noć tu je lagano došla na naplatu te sam ubio oko dok se već počeo peći roštilj. Uz obilno jedenje i pokoju čašicu privodimo subotu kraju jer ujutro idemo dalje!

Kako je došlo jutro, lagano smo doručkovali i krenuli u nastavak avanture. Velika većina biciklista odlučila se na vožnju s četverokotačnim motornim vozilom do vinarije, ali nas nekoliko najhrabrijih je odlučilo tih 13-ak kilometara prijeći sa stilom na biciklima. Ta ideja mi se brzo obila od glavu jer je moja draga prijateljica astma odlučila doći i dati bi topli pozdrav na jednoj od uzbrdica. Sigurnosti radi, evakuirali su me do vinarije da tamo zalječim svoje alergije.

Vinarija Rossi pokazala se kao odlično utočište za nas hedoniste. Uz platicu pršuta, sira i liofiliziranog šumskog voća smo isprobali 5 vrhunskih vina. Moram reći da je gospođica koja je vodila nas wine-tasting bila malo nervozna, ali je domaćin to ispravio jednim gin-tonikom kojeg smo popili i čašćenjem s domaćim amarom, terraninom i pelinom. Kako je cuga podobivala brojne medalje i imala sjajan okus (a ne zato što smo popili svi po par češica) smo pohrlili njihov shop kao da sutra nema i pokupovali im sve te fine, fine žeste.

Nakon toga sjedam u kombi i idem pravcem Zagreba. Neki od suputnika su još skoknuli do Motovuna, neki na još jedno kupanje, svakome po njegovoj volji. Zaključujem putovanje s poštenim bacanjem u krevet kako bih nadoknadio manjak sna. I jedva čekam iduću avanturu!

Comments Off on Parenzana-u-na-na

Dolina Triglavskih jezera

10. – 11.07.2021. Autor: Ž.D. U subotu ujutro, još prije prvih zraka sunca, već smo štreberski bili poredani u dobrom, starom Cugu. Cug je odlučio raditi tek od 7h, tako…

10. – 11.07.2021.

Autor: Ž.D.

U subotu ujutro, još prije prvih zraka sunca, već smo štreberski bili poredani u dobrom, starom Cugu. Cug je odlučio raditi tek od 7h, tako da smo startali u kofeinskom deficitu. Iako nešto tromiji, sama pomisao da napokon idemo planinariti preko grane dala nam je ubrzanje. Kod Bohinjskog jezera pronašao nas je slovenski Cug – Karakter Bar gdje smo nadoknadili zaostatke, nazdravili uspjesima u životu i krenuli.

Dolina Triglavskih jezera pripada prvom zaštićenom dijelu Nacionalnog parka Triglav. Sedam alpskih jezera smještenih usred visokogorskog krša, jugozapadno od Triglava, protežu se na visinama do 2070m. Nevjerojatno zelenilo, kristalno čista voda, šarena flora i pokoja divokoza ili svizac predstavljali su pravu uživanciju na svakom koraku.

Koča na Planini pri Jezeru

Startali smo odmah jako kroz strmu hladovinu do prvog planinskog doma. Nakon manje od sat vremena stigli smo do Koče na Planini pri Jezeru (tzv. prvi – zadnji dom). Tu smo gricnuli nešto slatko, nazdravili uspjesima u životu i uživali uz mir jezera. U zelenoj oazi ispruženo je i 20-ak kravica što bezbrižno žvaču i daju se pomazit. U dobrom raspoloženju nastavili smo dalje putem uzbrdica i nizbrdica odlično označenog planinarskog puta, pazeći pritom da tu i tamo ne ugazimo na mirisnu bombu usputne kravice.

Kravice

Kretalo se nas 20-ak dosta pohvalnim tempom, na svaku markaciju stigli bi prije zadanog  vremena. Nakon nešto manje od 2h stigli smo i do idućeg planinarskog doma smještenog među jezerima naziva Koča pri Triglavakih jezerih. Tu smo napravili nešto dužu pauzu uz prigodno nazdravljenje uspjesima u životu neodoljivom rakijom od smreke koju toplo preporučam svima.

Koča pri Triglavakih jezerih

Osunčani suncem i zadovoljenog apetita, skupili smo snage i za zadnju etapu puta koja je bila i najteža. Hodajući podnožjem Tičarice mjestimice bi gazili po još neotopljenom snijegu koji se izmjenjivao sa livadama prepunog šarenog cvijeća.  Pronašli smo i livadu runolista – vrlo rijetkog i strogo zaštićenog cvijeta. Nalazila se tik iznad Velikog jezera – alpskog tirkiznog veličanstva u kojem su najhrabriji odlučili umočiti papke. Upoznali smo i triglavske rangerse – gorostasne, crne poznavatelje zakona. Prikrali su nam se ususret da se bolje upoznamo i razmjenimo papiriće s nekakvim brojevima (telefona?). Uslijedio je uspon i veranje po kamenju ispod kojeg bi tu i tamo istrčao prestrašeni svizac. 

Dočekala nas je pri samom vrhu naša Zasavska koča na Prehodavcih na 2070 m. Stigli smo u najbolje vrijeme, par sati prije zalaska sunca, pa smo kao gušteri poredani uz fasadu upijali zadnje zrake i divili se. Okruženi planinskim divovima, odavde pucaju prekrasni pogledi gdje god da se okreneš.

Zasavska koča na Prehodavcih

Noć je bila hladna, vjetrovita i mirna. Sve mudre glave bez dovoljno tople odjeće stiskale su se uokolo sa dvije,tri dekice na dvije,tri osobe. Poučno predavanje vodio je psihijatar u nastajanju o indikacijama za testiranje na HIV i učinkovitoj psihofarmakoterapiji – čuvajte me se sad! Prespavali smo u bivku kojeg smo dijelili s nekoliko sretnih Slovenaca. Vreća za spavanje, deka do dvije i ritmično, nježno hrkanje do zore.

dvije,tri dekice na dvije,tri osobe

Naspavana sretna lica probudila su se i prije vremena. Još jednom iznenađeni prizorima prekrasno obasjanih planina i nekoliko domaćih divokoza koje hopsaju uokolo po stijenama kao po oblacima. Da, baš je bilo tako nekako neopisivo lijepo.

Krenuli smo nazad istim putem. Pozdravljali su nas svizci svojim urlikanjem dobar dio puta. Dosta dobrim tempom bili smo nazad već za 5h – u kakvoj su formi ti Izletnici! U dobrom raspoloženju i želji za još malo druženja otišli smo na fini ručak prigodno kod Hrvata, a zatim lagano i za Zagreb.

Gostilna pri Hrvatu

Dolina Triglavskih jezera ostavila je nezaboravan dojam dodatno uljepšan odličnim društvom. Pet zvjeznica! Do slušanja, žd.

Comments Off on Dolina Triglavskih jezera

Bjelolasica kroz oči desetogodišnjaka

03. – 04.07.2021. Autor: F.Š. (10) Petak je. Došao sam u Zagreb. Bio sam jako sretan zato jer smo se dogovorili da idemo na Bjelolasicu. Krenuli smo u subotu u…

03. – 04.07.2021.

Autor: F.Š. (10)

Petak je. Došao sam u Zagreb. Bio sam jako sretan zato jer smo se dogovorili da idemo na Bjelolasicu. Krenuli smo u subotu u 8 sati ujutro. Putovali smo dva sata. I nakon ta dva naporna sata vožnje napokon smo stigli. Bilo je teško se popeti, ali smo uspjeli. Prvi dojam mi je bio ok. Bilo je puno ljudi, ručali smo, zabavljali se i još puno toga. Za nekoliko sati pao je mrak. Većina ljudi je otišlo kući, ali nas šestero smo prespavali. Ujutro sam se probudio. Padala je kiša, bilo je hladno i mokro. Kad sam se probudio pojeli smo marendu i počeli spremati stvari. Nakon podne otišli smo kući. Na putu do kuće vidili smo sokole. Bilo mi je zabavno ali i malo dosadno.

*Martina: Na preporuci da napiše malo više svog osobnog doživljaja napisao mi je: “Ja mislim da si ti malo previše otišla u detalje.”

Comments Off on Bjelolasica kroz oči desetogodišnjaka

Tour de Polje

26. – 27.6.2021. Autori: N.P. & I.R. Ustajanje u 6:00, 26.6., kava, šta mi ovo treba. Na prepad, pristao sam poći prošli tjedan na neki izlet isključivo jer se ne…

26. – 27.6.2021.

Autori: N.P. & I.R.

Ustajanje u 6:00, 26.6., kava, šta mi ovo treba. Na prepad, pristao sam poći prošli tjedan na neki izlet isključivo jer se ne hoda. Polazak u 7:00 iz Zagreba za Dubravu pa onda smjer Lonsko Polje.

Na Dubravi smo skupili šeficu i obavili kupovinu kruha i zadnjih potrepstina. Nakon otprilike sat i pol stižemo na odredište gdje nas je dočekalo najveće imanje.

Imanje ima drvenu kuću, jezero, zonu za roštilj, nogometni teren, badminton teren i jacuzzi. U kratko vrijeme se upoznajem s puno ljudi, budite pozdravljeni. Društvo entuzijasta (tim BICIKL) smatra da je prelako odvoziti rutu kad nije najjače sunce. Zato su ga uredno sačekali kako bi krenuli.

Ostajem sam medu ženama, sipamo najfiniju kavu, propagiram herbalife i odmaramo. Malo je reći da je nekima pozlilo od sumljivih čokoladica, te time tim KUĆA ostaje zakinut za dvoje ljudi dobar dio popodneva.

Razmišljam si kako bi mi bilo bolje da sam vozio s biciklisima tih 120 km puta. No, bilo je prekasno za naknadni polazak.

Vrsne kuharice, šefice Edina i Martina u kuhinji te šefica Ana u grill zoni , vrijedno cijeli dan spremaju obilje delicija s kojima ćemo svi kasnije biti počašćeni.

ŽŽ se osjeća loše jer leži u hemoku cijeli dan i ne radi ništa osim što upija vividnu prirodu. Zato zapošljava mene da pomažem curama. Zapošljavam se kao glavni nosač hladnih gem-ova.

To je ozbiljan posao i ja sam ozbiljan i zato sam ozbiljno točio i nosio. Preventive radi, ne bi li netko dehidrirao. Trudimo se ne raditi pizdarije dok nema bar 2 doktora.

Biciklisti intervalno dolaze te time podjela na timove prestaje. Entuzijasti nakon bicikliranja i bez nogu, nakon kratkog predaha inzistiraju na nogometu. Jer im jednostavno nije bilo dovoljno prijeći 120 km.

Znaaačiii, samo jako. Kako ne bih pristao na takav spektakl kad ni sam ne osjećam noge na  desetom gemu i herbalife-u. Ovaj put oformili smo nogometne timove od po troje ljudi s izmjenama.

Igrali su ovi što su pobijedili protiv ovih što su izgubili i to 3:1. Da ne ulazimo sad u sastave timova kako ne bi okaljali nečiju nogometnu reputaciju na kvartu i slično. Ionako, oni što trebaju će se naći u priči.

Posebna napomena: neviđeni gol od gola do gola za pobjedničku ekipu oduševio je sve igrače i gledatelje derbija. Utakmica je odgođena zbog prejake dominacije pobjednika, ali u pravo vrijeme za večeru.

Sjeli smo za veliko vertikalno po pola prerezano deblo, koje je imalo ulogu stola. Tik do jezera bili smo savršena meta za komarce i štetočine. Tokom cijele večeri održavam plamen na Raid spiralama protiv komaraca oko sebe.

Ne pomaže ni krunica, izjelo nas čudesa. Ali zato smo i mi jeli čudesa. Neviđenih 18 slijedova hrane. Počevši od dvije vrste likera kao aperativ i nadalje: sirova rezana mrkva s humusom, zapečeni baguette i pašteta od tune, pomidori s mozzarellom i bosiljkom, krekeri s namazom od sira i špinata, salata od krumpira, dinja s ukrasnim pršutom i vege varijanta sama dinja, šopska salata, domaći kruh, rižoto od vrganja, krastavac salata s vrhnjem, zapečene tikvice, 5 vrsta mesa s roštilja, vege kobasice i tzatziki umak.

Kao Desert serviran je hladan ukusan cheesecake s preljevom od borovnice, koji je planuo u minuti. Hvala svima koji su sudjelovali u pripremanju hrane, bila je vrhunska!

Usudio bi se čak reći da je hrana ovaj put bila bolja od svih prijašnjih puteva. Dignuta je ljestvica. Izmedu slijedova znala se naći pokoja puš i gem pauza  kako bi hrana bolje sjela.

Priče doživljaja s tour de Polje uz prolazak obitelji labudova jezerom. Idila. DJ je puštao samo ugodne retro zvukove. Na počinak sam legao oko ponoć, možda, nakon što su mi komarci dovoljno krvi popili.

Spavam u luksuznoj sobi u kući i do kasno u noć kroz polusan slušam pokušaje pjevanja, mijaukanje, gitaru i smijeh. Sljedeći dan doručak, opet ozbiljna priča: kajgana, salate, prilozi, domaći kruh, svježe cijeđene limunade, kave… kuharice su neumorne. Za ručak juha, meza i jos meze… Dio ekipe kojoj nije bilo dovoljno dan prije odlazi na još jednu kraću turu biciklima, mi ostali odmaramo cijeli dan, skupljaju se stvari i šatori i odlazimo oko 6. Sve je bilo top, dok nisam saznao da ću morati pisati izvještaj te je zato moja konačna ocjena 7/10. Ovim izvještajem obred inicijacije je završen. Jel ima gdje takvo okupljanje opet, pitam za frenda.

Hvala organizatorima, upravi i sudionicima.

N.P.

Lonjsko polje biciklima, ujedno i moje prvo vangradsko bicikliranje u Hrvatskoj i treće ukupno. U najavi izleta stoji nešto tipa: prvi dan 75 km, drugi dan 30 km po ravnom terenu. Hmm.. ja sam zadnji put sjela na bajk prije dvije godine, ali baš mi se ide, a i ravno je pa ću valjda moći. Nemam svoj bajk, dakle neko rentanje mi ne gine, i tako na kraju odluka pada na e-bajk jer zašto bi se mučila ako ne moram. Odluka je bila ispravna obzirom da prosijek od 19 km/h ne da ne bi mogla pratiti nego bi me vjerojatno na 30om km došli skupiti autom ovi iz tima KUĆA.

I tako oko 9h ujutro stižemo do čarobnog imanja (barem većina nas) koje će nam poslužiti kao baza za ovaj vikend. Neki kasne pa se bacamo na slaganje šatora i zagrijavanje raznim tekućinama za cjelodnevne aktivnosti koje su pred nama. 

Oko 11 sati, deset avanturista kreće prema Krapju gdje počinje naša vožnjica od planiranih 70ak km. Dio ekipe ostaje na kući kako bi pripremili gastro senzaciju od nekoliko slijedova za večeru, ali više o tome u drugom dijelu izvještaja.

U 11:33 krećemo laganom pedalom iz Krapja prema Kutini i već pri samom polasku vičemo vođi da stajemo u prvoj birtiji, jer ožednismo od puta iz baze do Krapja (autima), od silnih priprema/razgibavanja te desgustacije sira. On se odmah slaže s prijedlogom, ali “slučajno” skrećemo na makadam stazu i ubrzo uviđamo da ništa od birtije u neko skorije vrijeme. Kako nisam neki veliki biciklist ovaj dio puta bio mi je najstresniji. Čak i uz pomoć stujnog pogona bila sam metla na ovoj dionici, a fina prašina u ustima naučila me da na makadamu nikako ne želiš biti metla.

Uzbudljiva vožnja šumicom uz izbjegavanje rupa, koje su me umalo katapultirale s bicikla, završava pred Isusom, a tu je ujedno i naša prva neplanirana pauza. Jedna probušena guma, nekoliko developera, inženjera, doktora i ostalih mužjaka mijenja gumu i kroz 15ak min nastvaljamo dalje. 

Već sad osjećam žuljanje i jasno mi je da ću imati poteškoća sa sjedenjem barem nekoliko dana nakon ove avanture. Ali ok, sjedamo na bajkove i u potragu za prvom birtijom. Na cca 30om km konačno birtija imena “M & J” u Ilovi. Vođa zaključuje da nam je super prolazno vrijeme i da ćemo stići dosta prije planiranoga, pa odmaramo u britiji nekih pola satka. Gemovi, sendviči, pive, kave, toalet. Ajmo reći milina (osim žuljanja koje se lagano pojačava). 

Krećemo dalje osvježeni i u dobrom rasoloženju (jer prošli smo već skoro pola rute). Nastavljamo asfaltnom cestom i tu sam glavna. Samo oni najjači mogu pratiti tempo moje mašine, ali ja sam timski igrač pa pustam druge da vode flotu kako ne bi najbijali još jači tempo (od već odličnog gore spomenutog 19 km/h). Osim na ponekim uzbrdicama, tu se zabavljam, prebacujem u high assitance i lagano zujim pored njih na njihovo oduševljenje. I tako veseli stižemo i do naše iduće pauze, birtije “Ane i Štefa” koja se nalazi na trgu Kraljice Hrvata na nekih 50ak km od naše početne točke. Ovaj put umjesto indivudalnih gemova naručujemo dve litre i dve vode (jer kaj je to za nas), par pivi i jedan produženi juice (what!?). Opet uživamo u pitoresknom kraju i okrepi, a posebno činjenici da imamo još 20ak km do baze i da smo začas tamo. Kada odjednom, ukazanje. Ili ne. Dolazi jedan stari stari član i pridružuje se veseloj povorci na tom našem 50om km. 

Idemo lagano od birtije prema bazi preko Stružeca. I tu se po prvi puta javlja kaos na našem dosad mirnom i idiličnom putovanju. Naš vođa viče da smo trebali negdje skrenuti, ali dotični stari stari član je na čelu kolone i viče kako je ovo pravi put jer on je tuda već prošao, a i to je ruta koju je vođa navodno ucrtao u opisu eventa. Naša grupa se razdvaja, a što mi je bilo da ne pođem za vođom i danas se pitam. Kako je njima bilo dalje ne znam, ali put kojim smo mi išli je na kraju ispao barem 10km duži od planiranog (tenks stari stari). Išli smo cestom kojom smo i došli autima ujutro tako da prepoznajem gdje smo i jasno mi je da ništa od 70ak km. Frustaciju izbacujem na svojoj mašini koja je sad u high assitance konstantno i guram do max 25 km/h (kada prestaje asistencija) samo da što prije stignem u bazu jer sad me već sve boli i nije mi više fun fun. Moj tempo prati jedino Tinko (bez asistencije jasno) i čak na momente imam osjećaj da sam mu prespora. 

Konačno tabla Gušće i naša sreća raste. Međutim, kako brzo raste, tako brzo i pada jer Gušće je najduže selo na svijetu, a naša baza je na broju 330! Nakon 5km bicikliranja kroz Gušće konačno stižemo do baze. Pomalo izbezumljena skoro padam s bicikla na ulazu u dvorište. Timu KUĆA promiče naš ulazak korz cilj i tradicionalni doček “bic na špric”. Viču da se vratimo i uđemo ponovno, ali rušim se u hammock, pokušavam doći k sebi i ignoriam njigove molbe (sad mi je malo žao, ali tada stvarno nisam mogla). Tim KUĆA isfurava gem i herbalife i lagano me vraćaju u život. Ulazim pod tuš i koliko toliko se dobijam. Bila je i neka nogometna utakmica, ali ubrala sam samo kraj i poziv za stol.

Ono što slijed(i) pravi je spektakl! Tim KUĆA i chefice Dina, Martina i Ana ubile su i ja ne znam kako ćemo ikada više jesti neki normalan obrok na izletima nakon ovoga. Milion slijedova, a ne znaš što je bolje. Rakija, papica, gem, herbalife, papica, gem, herbalife, papica, gem, cheez! Tako nekako prolazi večer i svi iščekujemo dvojac koji je odavno otišao do auta u Krapje po nešto. Navodno su oni proživjeli neke svoje drame na tom putu, ali to ćete morati slušati od njih na nekom od idućih izleta. Po njihovom povratku ostvaruju se svi uvjeti za početak karaoke večeri i tu je moj znak za krenuti na počinak.

Vrlo brzo uviđam grešku u pozicioniranju šatora. Blizina party stagea i neumorno mijaukanje u mikrofon drže me budnom još neko duže vrijeme. Vrhunac večeri je svakako live svirka, ali i karaoke cover pjesme “My heart will go on”. Navodno su neki dočekali zoru, ali ja sam se onesvijestila puno prije toga.

Jutro, kava, doručak (opet iznad svih očekivanja), hammock, kartanje, badminton, yoga, herbalife i još jedan entuzijast koji nam se pridružuje na ovom čudu od izleta. U nekom trenu oni jaki odlučuju se na još jednu rutu (onu od 30ak km) od baze do Krapja po aute, a ja se pridružujem timu KUĆA. Po njihovom povratku opet mezimo i to opet vrhunski. Lagano kavica i pakiranje za polazak kući. Javlja se ideja o ostanku tamo, ali obaveze, život, posao i ostale guposti nam to ne dopuštaju. 

Kad se sve zbroji i oduzme, ovo je bio jedan vrhunski izlet o kojem će se još dugo pričati, a Izletnik je navodno dobio i prvu biciklističku sekciju “zMajići”! Ponovilo se!

I.R.

Comments Off on Tour de Polje

Ako nije prase, onda je janje!

Samarske stijene 19.06.2021. Autor: A.C. Nakon direktnog cijelodnevnog terora više osoba koje se kasnije nastavilo javno i putem društvenih mreža kao i preko privatnih poruka “pristao” sam napisati članak o…

Samarske stijene 19.06.2021.

Autor: A.C.

Nakon direktnog cijelodnevnog terora više osoba koje se kasnije nastavilo javno i putem društvenih mreža kao i preko privatnih poruka “pristao” sam napisati članak o našem pohodu na Samarske stijene. Kako je ovo tek moj drugi izlet, a nešto takvoga nisam pisao od srednje škole, unaprijed se ispričavam svim pratiteljima i štovateljima ovih kratkih putopisa na mojem amaterskom samoizričaju. Ako mislite da ćete nešto pametno pročitati bolje bi vam bilo da odmah ovdje prestanete čitati. 😉 

Kao i prošlog puta kupljanje je bilo u “Cugu”. Nakon zagrijavanja jezika kratkom pričom i podizanjem sistema kavama i pelinom krenuli smo na put prema Gorskom kotaru. Put je trajao oko 2 i pol sata ako se ne varam ili malo duže ali to nije niti bitno jer uz takvo prekrasno društvo koje sam imao, vrijeme je proletjelo u trenu. Izlaz Ravna gora, pa preko Starog laza dolazimo do Mrkoplja. Pored skijališta “Čelimbaše” te Matić Poljane koju navodno propješaće samo nadobudni planinari kako kažu moji suputnici. Najbolje vam je ići direktno do 13. km ako se dobro sjećam ali ne znam niti da li postoji tabla niti zašto se točno tako zove. Kratki info i prva pametna stvar u ovom članku. Uglavnom Matić poljana je livada na kojoj se nalazi originalan spomenik palim borcima iz 2. Svjetskog rata: u pravilnom nizu postavljeno je 26. vapnenačkih monolita koji simboliziraju kolonu partizana koji su se ovdje smrznuli priliko marša 1944.g. Pokoj im u duši. ( prepisano sa wikipedije ).

Matić poljana

Od tog tzv. 13. km do najvišeg vrha Samarskih stijena od 1302 m dolazimo za nekih otprilike 20-30 minuta.

Iskoristio bi ovdje zapravo još jednom moment da se ispričam na riječima kao što su navodno, otprilike, mislim, nisam siguran… jer nisam znao da će me zadesiti sudba kleta pisanja ovog članka. Enivej, nakon što smo prošli Dolinu vila i Faraonovu dolinu a nismo vidjeli ni vile ni faraone… bit’ će da su se svi razbježali pred tako veselom družinom kao što smo mi. Nakon toga dolazimo do Velikog kanjona koji je kratak i zahtjevan za proći, naročito za manje osobe ali ukoliko pored sebe imate divnu osobu poput mene koja vas je spremana povući, pridržati i bodriti onda se svakako odlučite za taj potez.

S obzirom da su ovdje neki članovi postali nervozni zbog gladi jer znate onu sa reklame: “Kad si gladan nisi svoj.”, odlučili smo napraviti pauzu za ručak u hladovini stijena.

Punih želuca krenuli smo prema Dvorcu. Jedan dio skupine odlučio je ubiti oko a drugi se odvažio osvojiti dvorac koji nas je nagradio predivnim pogledom.

Doduše nikoga nije bilo kod kuće. :’(  Od ovdje smo trebali odraditi krug oko bijelih stijena koji bi trajao oko 5-6h ali navodno to nismo stigli zato jer su neki novi nadobudni članovi htjeli popeti svaku božju stijenu, pa čak i neki nebitan Zlatanov vrh! Druga pametna stvar u ovom članku je sljedeća  slika ubačena ovdje usred ničega pa si čitajte kratak info o Samarskim stijenama.

Uh, što sam snalažljiv!  Već sam se malo pogubio u ovom svom tekstu bez glave i repa. E da! Nakon tog dvorca otišli smo do Ratkovog skloništa gdje smo napravili kraću pauzu uz okrepu i društvo miševa – velikih, malih, onih koje liče na štakore, ginger miševa, miševa svih boja i oblika.

Ratkovo sklonište

Na povratku  iz šume stali smo u Mrkoplju probuditi jetru da sigurno stignemo kući. Uglavnom kao što sam vam rekao ništa pametno niste saznali a to vam je zato jer ni meni nitko ništa pametno nije rekao. Samo su se vrtile neke čudnovate priče o mitskom biću Papagenu. Kaj se tiče mog osobnog mišljenja, a realno to vam je i najbitnije, rekao bih da su Samarske stijene jedan raznolik, interaktivan i nadasve razigrani teren koji vas svakim korakom iznenadi, svaka scena je drugačija i jednostavno gojzerica od užitka leti sama od sebe.

U svakom slučaju veselim se ponovnom dolasku sa ciljem obilaska Bijelih stijena, možda u neko drugo godišnje doba? Tko zna?! Ali jedno znam!  Društvo će opet biti fenomenalno! 🙂 Fakat ću sada prestati pisati jer nisam spreman postati planetarno popularan i zaista ne želim držati govor na Večernjakovoj ruži kao pobjednik u kategoriji “Debitant putopisac godine”. S obzirom da je miševa bilo toliko da samo što nisu letjeli pitanje je ko će od nas preživjeti. Ne znam koliko traje inkubacija za mišju groznicu ali siguran sam da su sljedeća dva tjedna ključna! 

Comments Off on Ako nije prase, onda je janje!

Učka – Sisol

29.06.2021. Autorice: K.Z. i M.K. Nakon duge i iscrpne potrage za planinarskim društvom s kojim bi mogle krenuti u nove avanture za oko nam je zapela zanimljiva web stranica „PD…

29.06.2021.

Autorice: K.Z. i M.K.

Nakon duge i iscrpne potrage za planinarskim društvom s kojim bi mogle krenuti u nove avanture za oko nam je zapela zanimljiva web stranica „PD Izletnik“ koja se na prvi pogled izdvojila iz gomile. Kreativne ilustracije, šaljivi tekstovi i zanimljivo društvance na slikama. Nije bilo dvojbe, odluka je brzo bila donesena.  Nakon prvog neformalnog sastanka došlo je vrijeme i za prvi izlet 29.5. Učka, vrh Sisol.

Za prvi izlet odlučile smo preskočiti okupljanje u svima poznatom Cugu i krenuti direkt putem Istre. U autu su nam se pridružile Nina i Beta koje su bile više nego ugodno društvo. Iako smo krenule značajno ranije, nadomak odredišta iznenadila nas je zatvorena cesta. Na sreću lokalni prolaznik je odmah uskočio u pomoć te nas proveo kroz gradilište koje nam je prepriječilo put. Nakon toga su uslijedili prekrasni prizori unutrašnjosti Istre.

Okupljanje je dogovoreno ispred hotela Flanona, Plomin čija terasa ima pogled iz snova. Dio ekipe je pio kavu, a dio je preparkiravao aute kako bi nam osigurali povratak. Nakon što smo obavili tehnikalije uputili smo se u osvajanje Učke.

Nakon dva i pol sata hoda s povremenim usponima uslijedio je strmi dio puta. Kako bi savladali ovaj dio penjali smo se po stijenama koje vode do šume. Upravo na tom dijelu Kiki je pomislila da vidi medvjeda, no na našu sreću radilo se samo o deblu obraslom travom na kojeg je sjena neobično padala. Nakon kratkotrajnog šoka smo stale, nismo više mogle naći niti jednu oznaku pa smo odlučile pričekati dio ekipe koji je bio iza nas. Zajedničkim snagama vratili smo se na pravi put te je uslijedio zanimljiv i dinamičan nastavak penjanja po stijenama.

Stijene su nas dovele do vrha. Ponosne što smo relativno lako došle do cilja, sjele smo na stijene i uživale u suncu i predivnom pogledu na Kvarner.

Nakon sat vremena odmaranja nastavili smo dalje, a cijelim putem pratio nas je i dalje s jedne strane predivan pogled na more, a s druge strane čaroban pogled na unutrašnjost Istre. Drugi dio staze je izazovniji no nikako ne bismo rekli da je težak.  

Povratak je trajao oko 2 sata, a najteži dio je bio zadnji dio staze jer je jako strm a na dijelovima je bio i pun sitnih kamenčića te je bilo važno oprezno se spuštati.  Za ovaj dio staze preporučamo korištenje štapova iako uz veliki oprez moguće ga je proći i bez njih. Za sam kraj nagrada je idilična šetnja kroz šumu i prolazak pored lokalnih kuća uz ugodne razgovore s domaćinima.

Nakon spuštanja do auta, odvezli smo se do restorana Markus u Labinu gdje smo uživali uz vrhunsku hranu, divno osoblje i ugodnu atmosferu, ali najvažnije od svega da smo se podružili i dobro zabavili.

Učka se pokazala kao idealan izbor za probijanje leda: izazovna, ali ne i preteška, zanimljiva, dinamična, s predivanim krajolikom, a PD Izletnik kao potpuni pogodak i sigurno ćemo nastaviti zajedničke avanture.

Comments Off on Učka – Sisol

Type on the field below and hit Enter/Return to search