PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Category: Izleti

PlaŠko2019 – 3.izlet, Ćićarija

Ćićarija, 12.-13.4.2019. Treći izlet Plaška 2019.! Dvodnevni izlet na Ćićariju započeo je standardnim okupljanjem iza Lisinskog u 6:45. Trideset i dvoje dvonožnih i tri četvernonožna izletnika krenula su malo iza…

Ćićarija, 12.-13.4.2019.

Treći izlet Plaška 2019.!

Dvodnevni izlet na Ćićariju započeo je standardnim okupljanjem iza Lisinskog u 6:45. Trideset i dvoje dvonožnih i tri četvernonožna izletnika krenula su malo iza 7 sati put Istre. Svakim izletom pakirali smo ruksake malo praktičnije, a prethodni izlet nas je naučio da je dosta poželjno imati pri ruci kabanice i kišobrane. Nismo ni slutili da će to biti apsolutni „must-have“ sezone 2019.

U autobusu su se podijelile knjige koje ćemo nositi do planinarskog doma, u sklopu projekta „Natura obscura – Knjige na planine“ koji želi popularizirati čitanje na mjestima koja rijetko imaju knjige, a idealna su upravo za opuštanje uz dobro štivo. Od Sartrea do „Čokolade“, svatko je mogao pronaći nešto za sebe. Šuškanje je zamijenila pospana tišina i sanjanje o neosvojenim vrhovima. Nakon doze kofeina na benziskoj stanici, autobus je postao mjesto umjetničkog izražavanja špagom. Uz kabanice, zamke su bile još jedan „must-have“ koji je omogućavao vježbanje čvorova tijekom duljih vožnji. Kako smo još novi u ovoj disciplini, krećemo s malo jednostavnijim čvorovima, te su na repertoaru šestica, ambulantni i dvostruki zatezni čvor. Ili neka zanimljiva kombinacija čvorova, za koju sam sigurna da ako ne postoji da bi se trebala uvesti. Izletnički čvor?

Planinarska ruta kreće iz Poklona, na visini od 922 metra. Nakon kraće pauze krećemo na naš planinarski pothvat koji je trajao sveukupno oko 4 sata, što je bilo u okvirima planirane satnice. Uspon je bio blag, a putem su se izmjenjivale travnate padine, kamenjar i šumske staze, a na dijelovima staze još je bilo tragova snijega. Staza je dobro markirana cijelim putem, te smo imali samo jedan kraći „izlazak“ sa staze. Pratilo nas je suho vrijeme s jačim vjetrom, čija puna snaga se najviše osjeti na vrhovima. A osvojili smo čak dva u prvom danu. Mali Planik na 1259m i najviši vrh Ćićarije, Veliki Planik na 1272m. Oba pružaju široki pogled na Učku i Primorje i nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Nakon nekoliko grupnih fotografija, krenuli smo prema planinarskom domu do kojega mi činilo se da smo došli za svega 30-ak minuta. Planinarski dom „Korita“ nalazi se na 1010 metara uz izvor Korita podno Brajkove stijene i prava je topla oaza usred šume koja postaje dosta hlanom čim zađe sunce. Pive su se krenule otvarati kao aperitivi prije željno iščekivane maneštre. Uz blagu paniku čuvara doma da je podcijenio naše kapacitete, napravio je poveći lonac manešte da nas ugrije i barem privremeno odvoji od limenki. Maneštra se brzo razgrabila, a oni malo lukaviji pričekali su da se bace na gušči dio maneštre. Učim dok sam živa. Prkosili smo hladnoći uz pomoć dekica i rakije, a kasnije i logorske vatre. Atmosferu je kasnije ugrijao i plesnjak na platou doma, gdje su se vrtjeli hitovi do sitnih sati uz treptaje čeonih svjetiljki.

Kao na nekom idiličnom filmu, jutro smo započeli umivanjem u hladnoj izvorskoj vodi Korita. Voda se prelijevala niz deset drvenih korita i usmjeravala na  prekrasan pogled na Učku. Koga umivanje nije razbudilo, u pomoć je priskočila kava. Netko je uz svoju šalicu kave čitao novo donešeno štivo, a netko grickao domaći špek; atmosfera uz toplu peć više je nego ugodna. Slažemo popis željenog ručka koji nas čeka u Lupoglavskom restorančiću i s mislima o hrani krećemo na novi planinarski pothvat. U pohodu na Županjski vrh pratilo nas je relativno dobro vrijeme, oblačno i vjetrovito. Sa Županjskog vrha pružao se lijep pogled na Istru, a i na jučer osvojeni Veliki Planik. Kružna ruta od oko sat vremena vratila nas je do planinarskog doma, gdje smo ponovno s ruksacima krenuli prema malom mjestu Brgudac. U dosta lagodnoj šetnji od sat vremena stigli smo do Brgudca gdje nas je čekao autobus za Lupoglav. Maštanja o hrani sve su intenzivnija: gulaš od divljači s fužima i njokima (ne „ili“ nego i jednim i drugim!) mogao se namirisati u zraku. I ispunio je moja očekivanja. Punih trbuha nastavili smo vožnju prema Zagrebu. Iznenađujuće lijepo vrijeme pamtit će se još dugo kao neobična okolnost Plaška 2019., a ljepota istarskih vrhova još duže.

Comments Off on PlaŠko2019 – 3.izlet, Ćićarija

PlaŠko2019 – 1.izlet, Sljeme

Izlet na Sljeme Umjetnost preživljavanja Stubičke Toplice – Sljeme – 30.04.2019. U subotu 30. Travnja u 7:30, ekipa PD Izletnik okuplja se na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i kreće prema…

Izlet na Sljeme

Umjetnost preživljavanja

Stubičke Toplice – Sljeme – 30.04.2019.

U subotu 30. Travnja u 7:30, ekipa PD Izletnik okuplja se na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i
kreće prema Stubičkim Toplicama. Sporo ljuljuškanje HŽ putničkog vlaka nas je pomalo
uspavalo, no nakon sat i pol smo vedri i entuzijastični sišli u Stubičkim Toplicama, te krenuli
put šume. Izvidnica je krenula prva, oprezno provjeravajući kojim putem krenuti (mali zaj…
zastoj na početku, no sve je to dio izleta). Nakon što smo prehodali brdo (i pol) te se spustili u
selo (?), saznali smo da nismo još niti blizu početku staze, te da imamo još hodanja. Nakon
drastičnog pada početnog entuzijazma, vrištanja u sebi i preispitivanja vlastitih životnih odluka,
stali smo na kratku pauzu te počeli penjanje na stazu broj 39.
Put je bio zabavan! Osim pomicanja vlastitih granica fizičke izdržljivosti, te koncentraciju na
pozitivne stvari u životu a ne na mogući srčani udar, uživali smo u čarima šume i zrakama
sunca. Nakon određenog vremena i neodređenog broja koraka, napravili smo kratku pauzu u
hladu te krenuli prema Horvatovim stubama (koje nisu zapravo stube nego kamene stijene, gdje
otkriješ kako ipak možeš podići nogu više nego što si mislio, i da se ipak malo bojiš visine). 500
stepenica je prošlo iznenađujuće brzo kada si koncentriran na osvajanje vrha.
Nakon desetog “KOLIKO JOOŠ” pitanja vodičima, došli smo do planinarskog doma Hunjka,
te napravili dužu pauzu za ručak. Note to self: nemoj se prejesti jer imaš još hodanja. Nakon
pauze, uspavani, siti i teški krenuli smo put Sljemenskog tornja (broj staze ne znam – isprike).
Povratak dolje je bio ekspresan, kotrljanje Leustekovom stazom bilo je više nego ugodno. Svi
smo sanjali o tušu i krevetu. Dovukli smo se do tramvaja te napokon došli doma s ugodnim
osjećajem postignuća.
Najbolje iskustvo sigurno! Veselim se idućim izletima 🙂
Upala mišića: 4 dana.

Comments Off on PlaŠko2019 – 1.izlet, Sljeme

Vinodolsko zaleđe i Vrbnik

Ekspresivni izvještaj u tri dimenzije Vinodolsko zaleđe i Vrbnik Kako smo se proveli za vikend 9. i 10.3.19. u Vinodloskom zaleđu? Kakav nam je bio smještaj? Je li to hostel…

Ekspresivni izvještaj u tri dimenzije

Vinodolsko zaleđe i Vrbnik

Kako smo se proveli za vikend 9. i 10.3.19. u Vinodloskom zaleđu? Kakav nam je bio smještaj? Je li to hostel ili jugoslavensko dječje odmaralište? Kako mi sudbina odredi da bijeg od djece osnovnoškolskog uzrasta nagradi dijeljenjem smještaja sa nekim drugim klincima iste dobi? Slušaju li svi svjetski treneri narodnu muziku? Hrče li Ran Sevo dok spava ? Je li Potočnjak stvarno samo početnički igrač Bele ? Koja je poveznica Augusta Šenoe i grada Vrbnika? Kakav to šampanjac košta 1420 kn? Na ta a možda i neka druga pitanja potražite odgovor u ovom izvještaju…

Oko 7 h ili koju minutu kasnije smo autima krenuli od Cuga kod Željezničkog kolodvora prema Crikvenici i Selcu , 17 ljudi plus jedan pas. Ostavili smo stvari u Hostelu Karlovac i rasporedili se po sobama. Hostel je na obali mora, okružen lijepim mediteranskim biljem koje je već neko i procvjetalo, ima terene za košarku i nogomet, i sve je idealno i (jugo) nostalgično osim drage dječice koja još nisu usvojila neka pravila ponašanja.

Onda smo se potrpali u aute i došli do Bribira iz kojeg smo s laganim ruksacima krenuli hodati. Popeli smo se gore na Stazu litica  i hodali po grebenskom putu. Uspon je bio malo težak, kao i spuštanje, ali između tog uspona i spuštanja je prekrasna kamena ravna staza s pogledom na more i otok Krk, okružena šumicom , vidikovcima sa slikovitim vidicima i konjima pored puta. Krenuli smo hodati u 11h i hodali smo 5,5 sati cca. Spustili smo se preko Grižana do Crikve i bili smo gladni. Sjeli smo u Konobu Trabakul koja je imala metalnu romantičnu ogradicu u stilu Romea i Julije i bila okružena zelenilom i tu nam je bilo baš lijepo. Pijuckali smo svoju (Rakinu) rakijicu šljivu i bili još dodatno od kuće počašćeni sa rakijicom nakon jela koje je malo kasnilo ali je ženica bila jako uslužna i simpatična pa smo joj oprostili. Ipak je bila sama na nas 17 .

Za 28 min smo bili u Selcu, i nismo se mogli ni malo odmoriti jer su djeca jurila sa jedne strane doma na drugu da sam imala osjećaj da će se zgrada srušiti. Da bude stvar bizarnija, Dina je jednog čula kako pjeva Aj lav ju, aj lav ju, aj lav ju ! ?

Nakon tuširanja i presvlačenja bili smo prestrgani za košarku koju smo planirali, pa smo to kao ideju ostavili za neki drugi izlet. Igrali smo belu uz zvuke narodne glazbe nogometnih trenera koji ne nose prvu pomoć a koja je treštala s otvorenog prozora trećeg kata i pijuckali viski kolu i pivice. Potočnjak i Maroje su slavno pobijedili Anu Horvat i Filipa, i to je bilo malo sumnjivo jer Potos navodno „nije znao uopće što baca“. Nakon svake čačice muzika nam se činila sve prihvatljivijom, ali neke je i dalje smetalo što trener ne zna baš pjevati.

Ran Sevo, Kristina i pas Pupi su spavali u „garsonjeri“ zvanoj Ambulanta, pa su imali odličan komfor sa vlastitom kupaonicom. A tu je misterij hrče li Goran Sevo riješen. Kristina kaže da ne a mi joj vjerujemo

U nedjelju smo doručkovali u ogromnoj blagovaoni u prizemlju, popili kavu i krenuli na vožnju brodom do Vrbnika na Krku. Chilali smo na krovu te brodice kad nam je kapetan donio neku lošu rakiju. Mi smo ju elegantno prolili u more i bili smo zadovoljni kako smo to riješili. Međutim Kristina koja je bila dole u palubi s Pupijem rekla nam je da se rakija slijevala niz prozorska stakla i da su kapetan i članovi posude to vidjeli pa nam je bilo malo neugodno.

Pogled s mora na Vrbnik je zbilja stvarno brutalan, grad na 50 m visokoj litici, dolje divne plaže, baš za razglednicu. Kapetan nas je proveo kroz  Vrbnik i us put nam je ispričao svakakve zanimljivosti o gradu…bura je tu 200 km na sat i valovi su preko 5 m pa im je more raščupalo lukobran, i općenito je to jako nezgodna luka za pristati jer je okružena visokim stijenama. Grad ima samo 1000 stanovnika, i 16 svećenika (Zlatko Sudac je sa Vrbnika). Ljudi su dosta tradicionalni, vjenčaju se u tradicionalnim oblekama, idu svaku nedelju na misu (a vidjeli smo i da poslje mise odu na Žlahtinu u Gospoju!), žene često imaju troje djece (ili sam to možda krivo čula?) . Bavili su se od 12.st kad se prvi put spominju poljoprivredom, ribarstvom i trgovinom. Danas se najviše bave proizvodnjom vina, poznate Vrbničke Žlahtine koju smo i mi mogli probali besplatno u Gospoji, što je isto bilo u našem uber extra povoljnom aranžmanu u kojem smo za 55 kn dobili vožnju brodom od Crikve do Vrbnika, priču turističkog vodiča kroz grad i kušanje Žlahtine . Ja iskreno nisam shvatila tu šemu sa šampanjcem, osim toga da oni stavljaju boce šampanjca u more na 32 m dubine, i onda ih vade kad se na njih ulove školjkice i morske alge jer su ležale na dnu, i onda taj šampanjac prodaju bogatim turistima a valjda i nekim našima za 1200 kn, i to je kao svjetska atrakcija. Pjenušac se zove Valomet po stijeni ispod koje se hladi na idealnoj temperaturi.

Mjesto ima i veliku knjižnicu i neke napise na glagoljici. August Šenoa se družio s Vrbenčanom Matom Grškovićem od kojeg je doznao mnoge zanimljive  priče koje će postati inspiracijom njegovih djela. Tako je nastala i jedna od najpoznatijih povjestica „Kugina kuća“, a i roman „Čuvaj se senjske ruke“ započinje u Vrbniku stoga se nemojte iznenaditi ako naiđete na ulicu Šenoin put koja se nalazi iznad surih hridina s kojih je djevojka Dume gledala prema moru i iščekivala svog dragog na uskočkom brodu da je spasi od nasrtljivog mletačkog prosca…

Vrbnik ima i najmanju ulicu na svijetu! Nakon vodstva smo si malo sčilali opet i natrag na brod u 13 h.

I onda smo se vratili u Crikvu, i do Selca i i potrpali u aute i stali na Ravnoj Gori na kavu i u Zagreb.

Ovo je bio prekrasan izlet uz more na kojem su ravnomjerno raspoređeni hodanje po grebenu, čilanje uz alkohol , čilanje bez alohola i kulturno istraživanje. Vidjeli smo prve cvjetiće na planini iznad mora, ubrali malo ružmarina i lovora (se to smije?!)  i malo nas je opalilo sunce.

Izletnici: Ćurić, Edina, Martina, Suzi, Petra, Košarić, Valjak, Raka, Ana Horvat, Ana Elizabet, Filip i Helena, Kova, Ransevo, Kristina i pas Pupi.

Voditelji: Maroje i Potočnjak

                                                                      Petra Ružić

                                                                     10.3.2019.

Comments Off on Vinodolsko zaleđe i Vrbnik

Azimutacija vol. 2

05.01.2019. – Azimutacija vol. 2 Hrabra šestorka i jedan pas se skupila u subotu ujutro u kultnom Voljenom Vukovaru na okretištu Dubrava. Nakon kavice uputili smo se busom prema Vidovcu…

05.01.2019. – Azimutacija vol. 2

Hrabra šestorka i jedan pas se skupila u subotu ujutro u kultnom Voljenom Vukovaru na okretištu Dubrava. Nakon kavice uputili smo se busom prema Vidovcu gdje je bila polazišna točka. Dan je bio prilično topao za rani siječanj, a ekipica zagrijana za šetnjicu po Sljemenu.  Za „šetnjicu“ po Sljemenu… Nikad ne podcjenjujte Sljeme!

Plan je bio ići od Vidovca do Gorščice stazom, pa od Gorščice do Lipe azimutom. Teren je bio blatan i sklizak, sa hrpom lišća i malo snijega.  Šetnja iz Vidovca je krenula laganini, a organizator puta je već tada za zagrijavanje odlučio malo skrenuti sa staze da nas uvede u ono što nas čeka. Na Lipu smo stigli stvarno laganom šetnjicom. Tamo nas je dočekala ekipa koja je već lagano ručala. Odlučili smo se malo ugrijati i skupiti snage za azimut. Razgovor nas je između ostalog odveo na teme veganstva, dok je ekipa pored nas nabadala kobasice na štapove i dijelila nam čudne poglede pa smo odlučili krenuti dok ne okrenu štapove prema nama.

Prije nego smo ulovili pravac, vođa puta je namjestio sve kompase, karte, satove i GPSove da nas vode i krenuli smo. Zračna udaljenost od Gorščice do Lipe je tri kilometra, pa bit ćemo tamo za čas! Prvi dio puta je bio iznenađujuće ugodan, ravan teren. Polako se teren pretvorio u probijanje kroz borove i šikaru ali i to je brzo prošlo pa nas je ponovno dočekala prilično lagana i ravna šetnja. Iznenađeni, pitali smo vođu kakav je to azimut odabrao, kad je lakši nego staza no to pitanje nam se brzo obilo o glavu. Uskoro su počeli ozbiljniji usponi koji su postajali sve zahtjevniji jer je tlo bilo blatno i sklisko no veći problem od uspona su bile nizbrdice jer je bilo nemoguće pronaći mjesto za stat s kojeg ti se noga bar jednom ne oklizne. Neki su se putem odlučili prestati truditi pa su se spuštali na guzici. Predzadnji uspon je ipak odnio pobjedu. Nakon nekoliko minuta pomnog razmatranja terena zaključili smo da je najbolja strategija – četveronoške! Nije bilo drugog načina da ne otkližemo lančano svi nazad na početnu točku. Otprilike četiri sata nakon polaska, napokon smo prešli ta tri kilometra zračne udaljenosti! Spas!

Dodat ću samo da je preko nekoliko puta staza bila par metara od nas i da su neki pali u iskušenje  da skratimo muke, ali ostatak ekipe je održavao duh i nije dao pojedincima da posustanu pa smo zajedničkim naporima održali pravac sve do otprilike 500 metara prije doma gdje je staza bila gotovo paralelno uz azimut, a već je počeo padati mrak pa smo odlučili taj zadnji dio prehodati po stazi.

Oko pet sati smo napokon stigli na Lipu gdje su se svi ostali planinari već spremali na silazak jer je taman pao mrak. Pojeli smo ono što je ostalo od hrane na domu, popili pivu i spremili se na silazak. Silazak je bio gušt, po snijegu sa lampicama. Vratili smo se oko osam sati, umorni i zahvalni svim planinarima koji su  već utabali staze kako bi mi ostali samo prošetali njima.

    1. Korra hvala na fotkama i karti

Comments Off on Azimutacija vol. 2

Zimski uspon na Bjelolasicu

16.02.2019. Organizirano od HPD “Bijele stijene” Mrkopalj u vidu jednodnevnog izleta. PD Izletnik je dobio poziv iz HPD Kapela da im se pridružimo. Polazak autobusa je bio organiziran za u…

16.02.2019.

Organizirano od HPD “Bijele stijene” Mrkopalj u vidu jednodnevnog izleta. PD Izletnik je dobio poziv iz HPD Kapela da im se pridružimo. Polazak autobusa je bio organiziran za u 7,00 sati iza Lisinskog. Pored navedenog je bilo predviđeno da se prema broju zainteresiranih odredi i dodatno prijevoz osobnim vozilima. U dogovoreno vrijeme smo se okupili iza Lisinskog, gdje je došlo 10 članova PD Izletnika. Zanimljivo, i druga planinarska društva su tada imala okupljanje te smo prethodno ulasku u autobus provjeravali da li smo na popisu sa vodičima da ne bi bilo zabune (dio drugih društava je išao također na Bjelolasicu, a dio u Opatiju pa smo se zezali da isto tako ne bi bilo loše da završimo u Opatiji na kavi i šetnji). Samo putovanje autobusom sa članovima HPD Kapela te gostoljubivost i ljudska toplina se ne da opisati. U samom putu su nas nesebično častili domaćim delicijama (kako slatkima tako i slanima) uz piće dobrodošlice (rakija, pelin) iz čašica za koje smo odmah odlučili da ih i mi moramo nabaviti te ugravirati oznake našeg društva. Start samog pohoda na Bjelolasici je bio planiran u 9 sati. Stigli smo u predviđeno vrijeme do odredišta Begovo Razdolje dok je troje članova PD Izletnika došlo do odredišta osobnim automobilom na kojem nas je neočekivano dočekao uistinu veliki broj automobila, autobusa te planinara.

Tu smo se okupili ispred pansiona “Planinski raj”, gdje su nas dočekali domaćini kod kojih se moglo kupiti bonove za ručak (grah – 20,00 kn porcija). Isti je organiziran po završetku uspona upravo pred pansionom “Planinski raj”. Pohod smo započeli u predviđeno vrijeme te smo išli cestom do Vrbovske poljane. Tu nas je dočekao čuvar koji je rekao da je u dogovoru sa HGSS-om uspon dozvoljen samo onima koji imaju dereze i cepin te se znaju kretati po navedenom terenu, uz napomenu da idu na vlastitu odgovornost. Ujedno je savjetovao s obzirom na navedeno da se možemo prošetati do podnožja na Jančaricu, spustit na Matić poljanu te potom desno za Begovo Razdolje tako da se ne vraćamo istim putem. Kako je preporučeno od čuvara krenuli smo u navedenom smjeru, ali smo ipak pokušali vidjeti (točnije Ševo i Ana) sa djelatnicima HGSS-a na terenu da li je moguće da nas puste dalje, dok je ostatak društva čekao. Ipak s obzirom na vremenske neprilike daljnji uspon nije bio moguć (što je posebno rastužilo Ševu) te smo odlučili slijediti preporuke čuvara. Dan je bio sunčan te nije bilo niti pretjerano hladno tako da je sama šetnja bila prekrasna. Okruženi različitim izletnicima (oko nas su u to vrijeme bili članovi planinarskog društva iz Kaštela) su se neki od nas okušali i u sanjkanju.

Kada smo stigli na Matić poljanu iskoristili smo prekrasno toplo vrijeme te smo se malo i odmorili što je predsjednika Kapele koji je u pratnji sina kraće vrijeme sjedio s nama navelo na izjavu: “Idemo sine, ovo je neko lijeno društvo”. Ne treba posebno napominjati da smo stanke također koristili i za gablec. Nakon što nam je Raka pustila glazbu za polazak (“Kung Fu Fighting (wicked game remix)”) nevoljko smo krenuli, ali brzo smo uhvatili ritam te došli do odredišta.

Tu nas je dočekao ručak kojeg poradi velikog broja planinara nije bilo dovoljno te je sljedeća porcija bila organizirana za sat vremena. Kako je nama polazak bio predviđen u 18,00 sati tako su “gladni” dočekali i drugu porciju. Dok smo čekali polako se počelo smračivati te smo sjeli u verandu pansiona “Planinski raj” gdje je bilo toplo. Tu smo zajedno čitali novine i rješavali križaljku tako da nam je vrijeme prošlo u hipu. Na kraju smo pred polazak napravili i sliku sa HPD Kapela, koji su nas i u povratku nesebično častili na čemu ćemo im zauvjek biti neizmjerno zahvalni.

After uz Doru

Po povratku sa Bjelolasice s obzirom na Doru koja se tu večer održavala, neki od nas su izrazili želju za zajedničkim gledanjem – čitaj Raka, Edina i ja. Raka je velikodušno ponudila prostor i gledanje na MAXtv-u na mobitelu uz potencijalnu mogućnost spajanja na računalo.

Dok je Raka išla kod svojih po Buru, Edina i ja smo se zaletile do Interspara i pribavile potrepštine te smo se potom našle kod Rake. Nažalost spajanje na računalo nije uspjelo pa smo gledali Doru sa Rakinog mobitela.

Comments Off on Zimski uspon na Bjelolasicu

Papuk – proljetna idila u veljači

Ćaćina deca: “Vi shvaćate da je to ženska odjeća?”  upitao me zabrinuto gospodin kojeg sam našao preko Njuškala. “Jeste li sigurni da ćete stati u te leopard trapepice?”  dodao je….

Ćaćina deca:

“Vi shvaćate da je to ženska odjeća?”  upitao me zabrinuto gospodin kojeg sam našao preko Njuškala. “Jeste li sigurni da ćete stati u te leopard trapepice?”  dodao je.

“Naravno, rastezljivo je to!”  slavodobitno mu odgovaram prilikom presvlačenja dok istodobno pokušavam prikriti svoje žarko crvene bokserice.

Šalim se, nisam nosio gaće.

Tako nekako je počelo naše putovanje na Papuk. S gepekom punim poliestera i samta, dovršavali smo zadnje pripreme za dugo iščekivano planinarenje. “Mater” je nabavila krila,  nekolicina se pobrinula da nismo žedni tijekom puta, a moj je zadatak bio da nas prikladno (oskudno) odjenem za tematski party.

U 8 sati (+/-) nas je iza Lisinskoga čekao autobus spreman za polazak. Ekipa dobro raspoložena, sjedala mekana i uska, rum mlak ali sladak ko dječje suze.

Vrijeme kao da je proletilo, 12 sati je i eto nas već u Velikoj.

Rumko je izdržao punih pola sata, ne bih htio upirati prstom, ali Rukavina ga baš može (pro)gutat, a moja viljamovka je ostala u frižideru (na što su me moji ukućani slavodobitno, taman dovoljno prekasno podsjetili), pa nas je put odveo do lokalne birtije.

Stižemo u najbližu kafanu i pitamo konobaricu “Pošto boca ruma”? Na njezinih “otprilike 200 kn”, odgovaramo joj “daj nam tri kratka”.

Vraćamo se do spremnih planinara i krećemo!

 

Kata:

Papučarenje ili #samoljubav.

Nakon godinu dana opiranja i „drž, ne daj“ borbe s Rakom oko mog planinarenja, pao je Papuk. Padoh i ja umalo par puta preko granja i stabala, al nisam se dala. Na planini, jel.

Long story short kako je sve počelo. Čujem da se ide na Papuk, 9. – 10. zaljubljenog mjeseca. Sniženje na gojze u Alpini, od frenda posuđujem štapove. Par serija čučnjeva i iskoraka prije izleta, čisto pripreme radi. Spremna k’o stari mi 91.

I Rake mi, bi dost dobro. Zanemarit ćemo što smo kasnilli u startu s busom i nećemo reć tko je kriv za to (Sven, jel ono bješe Vještica, bravarski servis)? Kako god, krenušmo busom na put. Rakija u krug, Dinin čaj koji je isparavanjem napio cijelu Slavoniju i dio Srbije, malo Karle za dobro jutro. Dost dobro.

 

Ante:

Papuk ili kako sam izgubio planinarsku nevinost

Što reći na moj prvi planinarski izlet? Pa krenuo je očekivano, ako je to itko mogao očekivat. Kako nisam najbrža osoba ujutro, večer prije izleta moja bolja polovica inzistira da ona namjesti alarm (jer moj alarm ne valja) na 6i45 kako bi sve stigli, a onda možemo i kupiti sve sto treba vodu, kavu, sendviče, i tako dalje (čitajte pelin). Lagano se tako budim, bezbrižno odlazim na WC, te letimično pogledam na sat na kojem piše 7i45 (da, nisam pogriješio maloprije napisati alarm je bio u 6i45), te kreće strka…

Trpanje robe, gojzerica i ostalih stvari u ruksake, traženje ključeva od auta i stana, urlanje po hodniku zgrade “Jesi uzeo ovo? Jesi uzela ono?”, te eto dolazimo do drugog fail-a na samom početku dana. Već sam prije spomenuo da nisam najbrži ujutro, pa dok izlazim iz stana s druge strane hodnika čujem “Gdje su tvoji ključevi?”. U tom momentu elegantno povlačim vrata stana koja se uredno zaključavaju i tad shvaćam da sada imam jedna zablokirana vrata od stana s istim onim ključevima koje smo maloprije tražili, ali sada barem znamo gdje se oni nalaze…. U ključanici s unutarnje strane zatvorenih vrata stana, tako sada mogu preporučiti super servis “Vještica” koji radi 24/7 i za 350kn otvara zatvorene stanove.

Dolazimo sa zvukom sirene kod Lisinskog (ipak nismo zadnji, jeeeee), pozdravljamo dobre ljude i nakon petnaestak minuta Raka pusta popularnu pjesmu tih dva dana, te krećemo za Papuk. Marko vadi domaću rakiju koju vrti u krug, Karlo ustupa dva sendviča (volim te Karlo), a bus se lagano kotrlja Slavonskom. Ostatak puta spavam, te se budimo na prvom stajanju. Napadamo benzinsku postaju kao da nema sutra, praznimo police i ….. još nešto, ali nećemo sad o tome. Na parkingu nailazimo na pazar križeva i svetih slika, pa počinjem razmišljat o tome da li sam na benzinskoj ili u Međugorju.

Ponovno se čuje poznata pjesma sa zvučnika, sta znaci samo jedno… polazak.

 

Kata:

Dolazimo na početak i srećemo braću Srbe koji će nas učit penjanju dan poslije. Tko preživi, pričat će. Polazimo svi zajedno prema dalekom gore. Ja još mislim kako idem kraćom, a ne dužom rutom. Mladost, ludost. Ta te planina nekako smota i zavede i treba bit oprezan. I bi kao što su rekli, prvo uspon pa uspon pa još malo uspona. Ali onda, ljepotica od šetnje. Lijepa slavonska ravan nas je dočekala nakon izdaha i uzdaha. Šetnja, laganica. Sunce negdje gore i na nebu i u nama. Priroda i društvo. Još nema snijega (inače, pravi će Mostarac prije ugazit u govno, nego u snijeg, da prostite). Milina.

 

Ante:

Ponovno, spavanje do Velike, dolazak pred crkvu, sunce se ukazuje, ljudi ispadaju vani iz autobusa, kreće moje prvo oblačenje gojzerica, paljenje kineske kopije goPro kamere i povorka lagano kreće. Prolazimo kod bazena u Velikoj, par katoličko obojanih ulaza na putu (s Isusom veličine manjeg vozila), pa nakon toliko katoličkih simbola lagano počinjem sumnjat da možda nije neki katolički izlet? Kreće uspon koji ne prestaje nekih 40 minuta, gdje se prisjećam svih onih simbola, pronalazim izgubljenu vjeru, molim Boga za milost, sto je očito urodilo plodom, te napokon stajemo. Nakon par dobrih udisaja, kreće prva tura selfija, lagano upijam prirodu i sunce koje grije, te ovo postaje uživanje.

 

Ćaćina deca:

Prati nas odlično vrijeme, sunčeko roka, pokoji je stupanj preko nule a entuzijazam na razini. Prvo stajalište nam je zgodni, srednjovjekovni “Stari Grad” na kojoj se kratko zadržavamo.

 

Ante:

Pa pa pa papa…poznata pjesma, krećemo dalje… Nema vise onakvog uspona, put postaje sve ravniji, sunce grije, skidamo se u kratke rukave, udišem punim plućima, ipak nije los ovaj izlet.

Nakon sat hoda, ponovno stajemo na kraci odmor, sad sam se već osokolio, u glavi se roje misli poput kako za sljedeći izlet bi mogao na Kilimanjaro, te kako je to bit sljedeći hrvat na Annapurni… Karlo (onaj isti s početka priče) opet nudi sendviče, koje ne odbijam, Kata (poznatija kao i “uPPP”, objašnjenje kratice dostupno u sjedištu Izletnika) podiže raspoloženje (koje se može vidjeti na slici nize), ali iz pozadine kreće pjesma za polazak.

Nakon kraće šetnje, kreće račvanje povorke, jedna ekipa će ići dužim putem, a druga ekipa će ići kraćim putem. Sigurno ne sumnjate, kao već iskaljeni i osokoljeni planinar, sa snovima o Himalaji, izabirem ni manje ni vise nego …. kraću stazu, jer glad ipak ne bira. Nailazimo na prve tragove snijega, radim prve kugle, bacam iste na autora fotografije nize, gazim po netaknutom snijegu, sunce grije, lagana šetnjica i uživanje.

 

 

Ćaćina deca:

Putem se izmjenjuju snijeg i blato što pridonosi dinamici staze. Pred vrh nas je dočekao  strmiji uspon na sniježnoj strani, nakon kojeg napokon dolazimo na vrh – uživamo u pogledu, bacaju se fotke i rješavaju se zadnje zalihe suhovine i ostalih tradicionalnih delicija.

Na mjestu gdje se razdvajala dulja i kraća ruta, družina se kolektivno hrabro/naivno opredjeljuje za dulju.

 

Kata:

Grupiramo se i fotkamo na Nevoljasu (valjda tamo,ne sjećam se svih naziva. Nek me ispravi netko), gdje se razdvajamo na kraću i dužu stazu. Kako sam sva nabrijana kako mi dobro ide, idem dužom stazom. Bila sam u onom modu: „Znaš ti ko sam ja?“.

I bi dost dobro. Istrpišmo još par većih uspona i dođošmo na vrh. Preko snijega doduše, al je osjećaj gore na nekih 900 metra bio jači od bijelog govna. Zen, chill, mindfuck. Drago mi je što sam luda bila pa pošla dužom. I tako je. Snimala sam selfie. Spavaš li mirno, Izletniče?

Nakon kraćeg chillanja, krenulo je spuštanje. Malo poledice bilo je izazovno (nikada problem, samo izazov). Svladali smo to i ušli u šumu. Opet malo šetnjice, koja je vremenom postala lagano dosadna.

Lijepo sam skomentirala da bi bilo možda bolje da je malo napetija staza jer samo to šetanje po lišću – ima li kraja? I onda me karma kao i uvijek spizdila po glavi. Spuštao se mrak, ja naravno nemam lampu. Početnik. Kreće spuštanje do samog doma. Recimo samo da znam kako je Frodu bilo do Mordora. Vidiš ono svjetlo u daljini, samo što ne pljuneš do njeg, ali nikad doć. Preko deblova i granja probišmo se nekako i izađošmo svi živi i u komadu na cestu.

Dost dobar osjećaj.

Dolazimo u dom, na toplo. Pola ekipe već zarakijalo. Što drugo kad Srbi donesu jabuku. Nisam inače od rakije, ali nagnem jednu. Bilo me teško nagovoriti, ali popustih nakon par sekundi. Večera, pivo, rakija i onda spremanje za Studio 54.

 

Ćaćina deca:

Sati prolaze (ili je samo takav osjećaj bio) u  izmjenama uspona i spuštanja. Snijeg, blato, lišće, snijeg, blato, vrijeme se vučeeeee. Sunce zapada, ja već pomalo imam senzualne misli o čobancu.

Pada mrak,   Edine “Prikaze” u glavi na repeatu. U daljini vidimo planinarski dom Jankovac, a ja sam sretan što se moja glupost ne nošenja lampe ovaj put možda i izvuče.

Čobanac prosječan, no osjećaj da smo napokon stigli je neprocjenjiv. Pivica za pivicom, atmosfera se zagrijava, podmazujem jednog od kreatora kviza rundom da otkrije pokoje pitanje i nagovaram ostatak družine da uđu u tri broja premalu obleku za Studio 54 party.

 

Ante:

Nakon nekih sat vremena šetnje, dolazimo do doma, pri ulasku u dom gospodin s recepcije nas uljudno pozdravlja, a ja na tečnom hrvatskom jeziku ozdravljam s “dobar dan i jednu juhu molim, hvala“. Odjednom čujem jeku, “i meni, i meni, i meni”, pa uskoro na stol dolaze 4 juhe, koje usisavamo bolje od onih usisavača na vodu koji se reklamiraju na TopShopu (ovaj tekst nije monetiziran), te nakon jednog crnog osječkog radlera (tekst i dalje nije monetiziran), penjemo se u sobu na kratko spavanje.

Budimo se prije večere, sjedamo u pun restoran, te čekamo pune tanjure. Dok čekamo, upoznajemo goste iz Vojvodine, koji uzvraćaju pozivom na njihov event u lipnju, vadi se rakija i kreće nazdravljanje.

Sve to prekida klopa, koju opet ekspresno rješavamo, te se penjemo srediti za Studio 54.

 

Kata:

U moru šljokica bili smo prokleto zgodni. I to je sve što ću reć o partiju. Kažu da slike govore tisuću riječi. Ni u našem slučaju nije drugačije.

Drugog se slabije sjećam. Samo znam da je bila ljubav u zraku. I šljokice.

 

Ante:

Oblačim se vise poput romskog prodavača felgi na auto sajmu na Hreliću nego nekog lika koji je sudjelovao u ludim večerima Studia 54, ali vodim se onom “važno je sudjelovati”, pa se u nekom trenutku okupljamo u restoranu.

Tu vidim Trpija, leptirica s pištoljem u obliku falusa, koji je oblijetao sve goste i oprašivao ljude svojim pištoljem napunjenim ginom, iako poprilično neprecizno jer gin više puta završio gostima u oku nego u ustima, ali Trpi nije odustajao.

Nakon “kraćeg” kviza, kreće studio 54, ekipa se rasplesala, šljokice lete na sve strane, Raka kruži s zvučnikom, ostajemo bez alkohola, ali u isto vrijeme ukazuje se gospodin/mesija na sanku. Tu se također ukazala i moja medicinska dijagnoza (rasturene ahilove tetive), kaže dosta, pa gospođa i ja krećemo na spavanje.

 

Ćaćina deca:

Podmazivanje nije uspjelo, sudija na kvizu je kriv za sve, no parti se zahuktava.

Hvala Davoru ovim putem što je sramežljivo izvukao bocu Pelina i nezaboravan party za neke učinio recimo to.. zaboravljenim.

Pohvale i za ekipu generalno, koja je bila odlična, zabavna i šarena. Mogao si pričati o ozbiljnim životnim temama te koju minutu iza toga proizvoditi neartikulirane, životinjske zvukove bez ikakve osude. 

 

Ante:

Ujutro se budimo i spuštamo na doručak, te krećemo do gostiju iz Vojvodine na penjanje po stablima. Nakon sto sam vidio sto bi trebao radit, moje noge kažu da je ipak bolje da odem po kavu i kreće chilanje koje traje vise sati ispred planinarskog doma. Puštamo best of Marley-a, pridružuju nam se Kata, Marko, Karlo i ostali, odlazimo po još kava. Karlo dize drona, uživamo u snimaka iz zraka, nakon poslušanog Boba, okrećemo na best of David Bowie i rješavamo kutiju kolaca u stilu koje najbolje opisuje naslov filma “Nestali za 60 sekundi”.

Oko 14:00 kreće nas povratak nazad, pa postajem sve tužniji, ne znam da li zbog toga sto odlazimo s ovog mjesta ili zato sto znam da ne možemo ući u stan. Nakon duže vožnje dolazimo u Zagreb, svako svojim putem kuci, zahvaljujem svojoj gospođi na nagovoru da odemo na predivni vikend, te se nadam da ću joj uskoro zahvaliti i na sljedećem.

 

Kata:

Sutradan buđenje, hlađenje i lagana šetnjica oko jezera i do slapa. Još malo zena pred kraj i lagano druženje. Još da je palo kakvo janjce, nitko sretniji od mene. Nažalost preskočih veranje po drveću, jer eto. Večer prije je učinila svoje. Ekipa koja se verala kaže da je bilo zakon za isprobat. Vjerujem. I to mi je dovoljno za tu fazu.

 

Ćaćina deca:

Sljedećeg su nas jutra dočekali planinari iz Vojvodine (Klub penjača po drveću Fruška gora) te pružili priliku zainteresiranima da se penju na veliko stablo nedaleko doma.

Već sam mogao zamisliti kako će me skupljati lopatom u podnožju stabla, kakav će mi to dernek bit na karminama, pa smo ipak izabrali pokoru za sinoćnje rasulo u vidu kratkog kruga oko jezera i parka prirode Papuk koji završava na romantičnom slapu nedaleko samog doma.

 

Petra:

Izvješ(t)aj s drveta

 S obzirom da su svi već štreberski odradili svoj dio izvještaja, osim mene, inače štrebera u duši. I ponosna sam na to. Osim sada, malo sam podbacila, ali Raka mi neda da „slučajno“ zaboravim svoj dio, a ispada da ako imam dovoljno vremena odigrat jednominutni kviz na fejsu, očito imam dovoljno vremena i za pisanje izvještaja. Kako mi je krenulo, mislim da ću i ja pokrenut neki svoj blog. Još koji izlet i možda se popnem do statusa blogera.

Nego, da…drvo. O njemu se još nije pisalo jer izgleda da su ga ostali blogeri propustili. Šteta, penjanje na drvo je stvarno doživljaj.

Dakle, s nama je bila i grupa penjača iz Vojvodine, koja je vrlo ambiciozno pripremila opremu za penjanje u subotu, nakon višesatnog uspona i padova i prije disco partijanja. Možda nije najbolji tajming, ali barem je sve bilo spremno za sljedeće jutro.

Nakon (pre)ranog buđenja, čak i debelo prije doručka te šetnje od sat vremena do slapa koji je 5 minuta udaljen od planinarskog doma, skupih i ja mud…hrabrosti popest se na božićno drvo. Tako obavijen užetima i opremom poput lampica, s penjačima s narančastim kacigama kao kuglicama malo i je podsjećao na božićno drvce. Ono najveće, na zagrebačkom trgu.

Nego, kako to izgleda? Nekoliko je opcija u ponudi.

Možeš se penjat do prvih grana u potpunosti koristeći svoju snagu (koju??). Možeš se pokušat penjat vlastitom snagom (slika 1), odustat i popest se normalno…da te netko drugi vuče (slika 2 i 3). U oba slučaja treba uložit svog truda snage te čak i u ovom lakšem slučaju, pomoći simpatičnom gospodinu iz Vojvodine da te podigne tih nekoliko metara dok se ne kreneš sam verat po granama.

Nakon toga napokon se uhvatiš za granu i uspinješ se po granama jednakom lakoćom kao što se penješ po stepenicama. Moš’ mislit…evo još uvijek me prepone i ruke bole od grljenja drveta. Ali neka, osjećaj je predivan. Pogotovo kada dođeš do hammocka zavezanog među granama pri vrhu drveta i zavališ se u njega.

Kažu ti da ne gledaš dolje kad se penješ, ali eto usudila sam se i mogu reći da je bilo prilično visoko i vjerujem da te vrlo lako može uhvatit vrtoglavica i strah od visine.

Spuštanje je barem lako, samo se pustiš da te gravitacija prirodno vrati na dno od kud si i krenuo te s laganim podrhtavanjem u rukama i nogama odlaziš s hrpom doživljaja sa svog prvog izleta.

Sve u svemu, odlično iskustvo uz odličnu ekipu penjača iz Vojvodine koja je jedan super hobi i strast pretvorila u posao od kojeg dost dobro žive.

Nadam se još kojem kul iznenađenju na sljedećim izletima.

 

Ćaćina deca:

Hvatamo svoja mjesta u busu za povratak, biramo koje ćemo od svojih zločestih snova usniti i zavalimo se. Tuga i čemer je vladala tim dijelom busa kad se shvatilo da su baterije mobitela pri kraju, da tom stranom nema autoceste i da će put trajati dulje nego što smo se nadali.

No četiri sata poslije, puf, eto nas u Zagrebu!

Skidam kaznu s vjetrobranskog stakla, u panici tražim ključ od auta nekoliko minuta te zaboravljam gojzerice na parkiralištu.

Do slijedećeg puta, Papuče!

PS. Po gojze smo se ubrzo nakon toga vratili, no naposljetku ih ostavili tamo svijesno, ako nekome mogu bolje poslužiti tijekom ovih hladnih dana.

Comments Off on Papuk – proljetna idila u veljači

Zavižan

Sjeverni Velebit 17. i 18. studenog 2018. godine je bio rezerviran za posjet Sjevernom Velebitu, točnije planinarskom domu Zavižan. S obzirom da je interes za izlet nadmašio očekivanja, organizatori su…

Sjeverni Velebit

17. i 18. studenog 2018. godine je bio rezerviran za posjet Sjevernom Velebitu, točnije planinarskom domu Zavižan. S obzirom da je interes za izlet nadmašio očekivanja, organizatori su i ovaj put na oduševljenje svih izletnika odlučili iznajmiti autobus, što je za sve bio velika radost, jer svi znamo da je je krug travarice ujutro na tašte u busu jedna od stvari koji se ne mogu kupiti novcem.

Krenuli smo iz Zagreba u 8:00 sati, iako je bilo planirano da krenemo u 7:30 ali netko je prespavao budilicu i za kaznu dobio pisanje izvještaja sa izleta.

Makon 2, sata autobusom stižemo u Krasno polje gdje se spremamo i krećemo na hodanje i penjanje.

Prvi dio puta je bio popriličan uspon kroz šumu, malo naporan ali nakon sat vremena brzo stižemo hrbat nakon kojeg je hodanje jednostavnije i ugodnije.

Iako je 2018. godina bila dosta topla i zima nam ja dosta kasno stigla, mi smo bili među prvima koji su tu zimu iskusili ove godine. Naime, iako smo svi priželjkivali lijepo vrijeme, chillanje na obroncima Velebita, zadesilo nas je nešto skroz drugo; magla i – 8 stupnjeva uz jako vjetar. Dakle, plan da se ugodno zezamo se pretvorio u malu avanturu u koju smo hrabro stupili.

Iako vrijeme nije bilo na našos strani, ipak smo usspjeli uživati u nešto drugačijim ljepotama Velebita; magla/vjetar/niske temperature su nam pokazali i drugu stranu Velebita, doduše malo zastrašujuću ali ipak lijepu na svoj način. Nakon par sati hodanja smo naišli i na konje koji tu brave cijelu godinu, a galop horde konja koji je prošao pored nas nas je ostavio bez daha.

Daljnje hodanje je uvelike bilo otežano vjetrom i sve nižom temperaturom ali bili smo hrabri i uporni i uspjeli doći do Planinarskog doma Zavižan na 1594 metara nadmorske visine. Prvi dan smo prošli oko 12 kilometara kroz nekih 4 sata hodanja plus pauze koje i nismo baš previe radili jer ja na tako niskim temperaturama najteže stajati na mjestu, čovjek se lakše ugrije u hodu (ili morate piti rakiju).

Dolazak u dom je sve ugrijao, vratio nam osmijeh na lica i moglo je započeti spremanje večere i ugodno druženje uz pjesmu.

Drugog dana je vrijeme ponovno bilo dosta nezgodno i to je glavni razlog zašto nismo mogli otići na sam vrh Veliki Zavižan, ali skupili smo snage bar da vidimo kako izgleda vrh iznad samog doma, u videu ispod teksta je donekle vidljivo koliko su to ovog puta bili divlji uvjeti.

Međutim, ubrzo nakon napuštanja planinarskog doma i spuštanja sa vrha, ulazak u šumu je donio ljepše i ugodnije staze a i nešto ugodniju temperaturu.

Taj drugi dan ugodnog hodanja smo završili sa 10 kilometara hodanja, u malo mjestu Oltar.

Međutim, izlet smo odlučili završiti prigodnim roštiljom u OPG Butina, uz finu klopu, druženje i posjetu medvjedima.

Comments Off on Zavižan

VPP

…ili smo osuđeni samo na sjećanja. Prolog Nije krenulo dobro. Kao da nije bilo dovoljno što se grč u želucu svaki dan pojačava od pomisli na pothvat u koji se…

…ili smo osuđeni samo na sjećanja.

Prolog

Nije krenulo dobro. Kao da nije bilo dovoljno što se grč u želucu svaki dan pojačava od pomisli na pothvat u koji se upuštamo, odmah u startu problemi oko polaska. Nije se radilo o običnom kašnjenju, kakvo se očekuje, već neke frke na poslu i slično i to kad smo već u autu. Ne preostaje ništa nego ubiti to vrijeme vozikanjem naokolo. Vrijeme je neko čudno, toplo je koliko se to očekuje od kraja ljeta, uz neku blagu popodnevnu izmaglicu, ne onu hladnu jesensku, nego sunčanu, ljetnju, koja nagovještava pogoršanje vremena koje nas očekuje iduća dva dana. Djeluje nekako prijeteće i užasno depresivno.

Sunce je već zašlo kada smo stigli u Paklenicu. Tu ćemo ostaviti jedan auto, pa drugim do Zavižana, a na povratku ćemo obrnuto. “Povratak”, nešto što bi se trebalo dogoditi, ali riječ koja u ovom trenutku zvuči toliko nadrealno i svijest ju jednostavno nije u stanju pojmiti. Pijemo brzu kavu i kupujemo tube za cigarete.

Nitko ne zna koje je bilo vrijeme kada smo stigli na Zavižan, znamo samo da je već bila noć, ali vrijeme sada više ionako nije bitno. Umorni smo, ali ipak nalazimo još malo snage za skuhati večeru koju smo dogovorili još prije polaska. Večera je odlična i svi su dobro raspoloženi, no u zraku se i više nego osjeća tjeskoba zbog onog što nam predstoji. Vjerojatno se slično osjećaju vojnici večer prije odlaska u borbu, veseleći se i zabavljajući, ali zapravo prikrivaju tjeskobu, ne znajući što ih čeka, s mislima na trenutak kada će sve biti gotovo i kada će se vratiti.

Dan 1.

Loše vrijeme koje je najavljeno nije izostalo i nećemo tako skoro krenuti, ako ćemo uopće danas krenuti. Nažalost mozak je u takvom stanju da nitko ne može iskoristiti to vrijeme da se malo više naspava, tako da jutro uglavnom prolazi u praćenju vremenske situacije, što se u nekom trenu pretvara u gledanje grmljavinskog nevremena i munja koje udaraju u otoke i idu prema nama. Provjerom na internetu zaključujemo da je ovo trenutno valjda najgore grmljavinsko nevrijeme na svijetu, ima još jedno slično negdje u Karibima. Kao da nas vrijeme namjerno zavlači i ne da nam da konačno krenemo, a nakon čega će, uvjeravamo se, sve biti nekako lakše.

Taj osjećaj da će sve biti lakše, rasplinjuje se u onom djeliću sekunde kada smo konačno stavili ruksake na leđa. Tek tada nas zapravo udari spoznaja, da ćemo uz sve ostale muke, još morati tegliti i dvadeset kila na leđima. Zadnji pogled prema autu i još jedna pomisao na trenutak kada ćemo ga opet ugledati. Hoće li se to uopće desiti, što ćemo sve tada znati, hoćemo li u tom trenutku to više biti mi?

Put prolazi više manje nezanimljivo, nakon jutrošnjeg nevremena, nebo se raščistilo i uživamo u ugodnoj i ležernoj šetnji prema Alanu, našem današnjem odredištu. Osim što je šetnja sve samo ne ugodna i ležerna s dvadeset kila na leđima, a tek je prvi dan. Od devet. Povratak je trenutno potpuno nepojmljiv. Skupljanje žigova, odmori, pokoji odrađeni vrh uz put i već nas dosta prije Alana hvata mrak.

Prvi dan je konačno odrađen, a osjećaj zadovoljstva kada konačno skidamo ruksake i gojzerice traje vrlo kratko, tek toliko da nas podsjeti kako nas čeka još sedam, osam dana agonije. Nemamo snage ni za pojest nešto pošteno, samo juhu, a što samo znači da jedan obrok više moramo nosimo sa sobom ostatak puta.

Iz smjera mora opet dolazi nevrijeme i dogovaramo što ćemo sutra. Nakon toga, vrijeme bi se trebalo poboljšati, tako da je sutra ključan dan što se toga tiče. Odlučit ćemo ujutro.

Negdje u noći budi nas grmljavina koja je jako, jako blizu. Nekakav čudan osjećaj ugode stvara ta grmljavina oko nas, dok smo mi u domu, na sigurnom.

Dan 2.

Nakon kratkog vijećanja odlučujemo da ćemo se ipak danas zaputiti prema skloništu Skorpovac, našem idućem prenoćištu. Prognoza kaže da nas očekuje nešto malo kiše, pa odlučujemo da je bolje malo pokisnuti, nego izgubiti cijeli dan.

Prvi dio puta prolazimo kroz predio koji je ocito izgorio nedavno. Izgleda malo nezemaljski, livade, crna zemlja, kamenje, no kako smo u oblaku i puše malo jači vjetar, nismo baš u prilici uživati u krajoliku. To nije toliko bitno, ionako smo od pomisli da bi mogli uživati davno odustali, a trenutno su nam misli okupirane razmišljanjem hoće li nas putem sustići kiša ili ne. Naravno, u nekom trenu nas sustiže, kao da je to uopće bilo upitno.

Još prije je odluka bila da ćemo se u nekom trenu razdvojiti, pola skupine će otići na obližnji vrh po žigove, a drugu polovicu žigovi ni najmanje ne interesiraju i produljuju ravno na Skorpovac, gdje bi se onda svi skupa trebali naći. Dogovor je da će, ovi koji idu na vrh, ako ne stignu, uhvati ih mrak ili nevrijeme, prenoćiti u nekom od obližnjih skloništa, pa ćemo se opet skupiti sutra.

Ostavljamo ekipu koja ide na vrh, a mi žurimo kako bi što prije stigli. Ubrzo počinje padati i ozbiljna kiša, tako da smo u vrlo kratkom roku potpuno mokri, a da ne bi ostalo samo na tome, pobrinuo se i hladan vjetar. Hodamo tako neko vrijeme već na rubu očaja, i u trenutku kada smo, prema našoj procjeni, bili već blizu skloništa, ugledamo putokaz na kojem piše: Skorpovac 2h. Ipak nismo prije toga bili na rubu očaja, bilo je još dosta do njega, no sada smo definitivno bačeni preko njega. Ne postoji način kako opisati što 2 sata znači u trenutku kada smo mislili da se radi još o minutama. Nastavljamo hodati, a misli opet bježe prema trenutku kada ćemo konačno ugledati to sklonište, i olakšanje koje će u tom trenu nastupiti, ne bi li se na taj način barem djelomično taj osjećaj prizvao u sadašnji trenutak. U nekom trenu misli odlaze još dalje, na trenutak kada će sve ovo biti gotovo i kada će negativne emocije nestati, kao da razum traži neko čvrsto sidrište za koje će se uhvatiti da ne iščezne. No u nekom trenu ni to više nije dovoljno, i mozak ulazi u stanje kada mu može pomoći jedino distrakcija, a što postižemo pričajući sami sa sobom (svatko od nas) i pjevajući na glas.

Grah je možda i najbolji koji smo ikada jeli. Domaći, s domaćim suhim mesom i tjesteninom, kaže čovjek. Planirani obrok će ostati i dalje u ruksaku i pridonositi težini, ali u ovom trenu je to nebitno, jer ovaj grah je točno što nam je trebalo. Ostatak ekipe nam se očito neće danas pridružiti, valjda su ostali na nekom od usputnih skloništa, no ne možemo provjeriti jer ovdje nemamo nikakav signal, a i ionako bi se gurali, jer na kraju nas je jedno 10-ak na skloništu.

Dan 3.

Kako je i bilo najavljeno, ujutro nas dočekuje sunce i vedro nebo. Puše i nekakva bura, što je odlično jer će nam taman osušiti mokru odjeću i gojzerice do polaska. Od ljudi koji su s nama bili na skloništu, definitivno je najveći dojam ostavio jedan Švicarac koji sa dvije mule ide već mjesecima od Švicarske prema, kako kaže, Albaniji i Turskoj. Pokušavamo saznati više detalja, zašto, koji su mu budući planovi, no čovjek, iako susretljiv i simpatičan, daje vrlo šture odgovore iz kojih ne možemo puno saznati. Potpuno razumljivo, da je razgovorljiv i vičan interakciji s ljudima, vjerojatno ne bi mjesecima išao s mulama divljinama preko pola Europe, nešto što nam je potpuno razumljivo, pa ga stoga niti ne gnjavimo previše.

U nekom trenu uspijevamo uhvatiti neki signal, pa saznajemo da je ostatak ekipe imao neke probleme i drame i da mi krenemo pa se svi nađemo na Baškim Oštarijama, gdje postoji čak i opcija da napravimo dan pauze.

Nakon što smo se svi konačno našli na Baškima krenula su pitanja i priče, no vrlo brzo shvaćamo da nikada nećemo saznati što se desilo prethodnu večer s grupom koja je išla po žigove. Ne radi se da nam ne žele reći, već su vjerojatno bili u nekom drugom stanju svijesti, tako da ni sami više ne mogu točno pojmiti što je bilo. Dvije stvari su ipak sigurne, nastavljamo svi skupa dalje i nema više skupljanja žigova, na veselje svih sudionika.

Ovo je, među ostalim, bio i dan kada smo imali priliku jesti u restoranu, otuširati se i spavati u pravom krevetu. Malo nam se javlja osjećaj krivnje, kao da varamo, no taj osjećaj će vrlo brzo nestati, s obzirom da nas najteže tek očekuje.

Dan 4.

Ujutro se dio ekipe prema dogovoru zaputio do Gospića u nabavku, a i malo smo preraspodijelili višak hrane koju imamo kod sebe. Iako je jedna od opcija bila da cijeli dan ostanemo ovdje odmoriti, na kraju ipak odlučujemo da ćemo krenuti prema Šugarskoj dulibi. To bi trebao biti najteži dio cijele ekspedicije.

Vrijeme je i danas dobro, a trebalo bi ostati takvo do kraja, iako je upitno što točno znači “dobro”. Malo je vruće i trenutno se ne čini kao da je to bolja opcija od kiše, ali realno, je, puno je bolja. Od danas počinje “drugi” dio naše ekspedicije, onaj pravi. Do sada smo uglavnom bili u civilizaciji, sa strujom, vodom, wc-om i lijepo uređenim stazama. Sada toga više neće biti do kraja, slijedi prava divljina i prepušteni smo sami sebi.

Tko god je prošao Ramino korito, zna da ono ne označava samo dio puta, geografsku lokaciju već da ono predstavlja i određeno stanje svijesti. To se najbolje vidi kada dvoje ljudi koji su ga prošli samo izgovore to ime, i znaju da se potpuno razumiju, bez više ijedne izgovorene riječi. Čak i usputni promatrač može im u očima vidjeti to razumijevanje. Ovdje se mozak više nego igdje drugdje počinje hvatati za svoja, sada već ustaljena, sidrišta, trenutak kada ćemo doći na sklonište, trenutak kada ćemo se spustiti na parking Velike paklenice, a dodaje i još jedno novo: kuhanje taljaneta za večeru.

Zanimljivo je kako ljudi uvijek pričaju o boravku i odlasku u prirodu kao neko duboko duhovno iskustvo, pronalaženje sebe, smisla života i slično. To su totalne gluposti. Već nakon par dana mozak degradira do te mjere da teško može razmišljati dalje od osnovnih potreba, kao hrana, voda, nužda, spavanje, imamo li dovoljno tuba za cigarete, jesu li se potrgale u ruksaku i tko će ih motati. Ovo s cigaretama je zanimljivo, ali valjda fizičke ovisnosti tako funkcioniraju, pa ih mozak stavlja u istu klasu problema kao osnovne životne potrebe. Svi pokušaji malo apstraktnijeg razmišljanja završavaju na način da mozak ulazi u petlju gdje se ne može maknuti od neke osnovne teze, odnosno ponavlja pitanje u beskonačnost jer nije u stanju producirati išta što bi ličilo na odgovor. Ta degradacija je posebno vidljiva u kognitivnim funkcijama, posebno socijalnim. Recimo, razgovor koji bi inače išao: “Želiš li malo čokolade?”, “Ne, hvala”, pretvara se u 5-minutnu raspravu gdje jedna strana uporno ponavlja jedno te isto pitanje, a druga niječe, kao da niti jedna strana nije u stanju pojmiti da netko može u tom trenu imati drugačije želje glede čokolade.

Nešto malo prije skloništa sustiže nas grupa Čeha, koji također planiraju spavati na Šugarskoj. I da, jedan od njih hoda u sandalama! U tom trenutku smo ozbiljno posumnjali da se sve ovo zaista događa, i da smo možda u nekakvoj simulaciji ili nešto slično tome, pa je naš um stvorio sliku tog Čeha na osnovu nekih standardnih predrasuda, jer scena je bila baš bizarna.

Dolazak na sklonište, taljanete i odmaranje su točno ono čemu smo se cijelim putem nadali. Ti trenuci, kada smo gotovi s hodanjem za taj dan i opuštamo se su nešto zbog čega bi se skoro moglo reći da se sve isplati. Iako ne zapravo, radi se samo o tome da su nam kriteriji zadovoljstva jako niski, a spuštati kriterije mučenjem samo da bi se čovjek osjećao bolje nakon toga nema nikakvog smisla, osim ako nemate mazohističke sklonosti, ali to je nešto sasvim drugo.

Dan 5.

Danas je nekako bolje, kao da je onaj osjećaj mučnine, koji se javlja svako jutro od pomisli na ono što nas čeka taj dan, malo splasnuo. Vjerojatno jer nas čeka manje hodanja u odnosu na jučer, a vjerojatno smo i već malo otupili na sve to. Djelomično je to i zbog toga što smo sada u potpunom odmaku od direktne civilizacije i iako još uvijek imamo stvari kao internet, gps i sl., fizička odvojenost radi svoje i trenutno smo u nekom drugom stanju svijesti.

Negdje tokom dana zaključujemo kako se nikome zapravo ne da na kraju ići na Vaganski i Sveto brdo i kako ćemo se spustiti ravno u Paklenicu, a ionako se za vikend opet vrijeme kvari. To nam ostavlja jedan dan viška, pa zaključujemo da ćemo sutrašnji dan rastegnuti na dva, pa obići još neke stvari uz put koje inače ne bi mogli. Na Vaganskom i Svetom smo ionako svi već bili više puta, a osjećaj olakšanja da se nećemo morati penjati skroz gore je daleko jači od eventualne potrebe za hvatanjem nekakvih dostignuća, tako da je prijedlog jednoglasno i uz oduševljenje svih prihvaćen. To je valjda bio prvi trenutak na cijelom putu kada je kraj cijelog pothvata postao realnost, do tada je postojao samo kao nekakva ideja, ali koju nitko nije ozbiljno doživljavao.

Sklonište. Parking. Taljanete. Mozak već ima svoju rutinu tokom hodanja.

Dolaskom na Stap, shvaćamo zašto je čovjek sa Skorpovca rekao da mu je to najljepši dio Velebita, barem mi koji nismo još bili ovdje, a neki od nas nisu ni znali da postoji. Ta večer na stapu u skloništu Tatekova koliba je vjerojatno highlight cijelog izleta i možda jedan od dva ili tri trenutka kada smo zaista bili sretni. A usrećile su nas male stvari: motanje cigareta (tube su još žive), stavljanje dodatnih začina u taljanete, kuhanje čaja od šipka, koji smo pobrali putem i kandirane limete koju smo imali sa sobom.

Samo sklonište nije u toliko dobrom stanju kao, recimo, Šugarska, prije spavanja morali smo iseliti nekoliko škorpiona, gliste, i par predimenzioniranih čudnih kukaca. Oni Česi su i večeras s nama i iako već drugu noć za redom spavamo na istim skloništima, svaka grupa hoda svojim tempom, putem se sretnemo možda jednom i ne komuniciramo više od onog što se smatra minimumom pristojnosti. Mi smo tokom cijelog puta razvili svoju komunikaciju, svoje rituale i rutinu i jednostavno je teško nekoga uklopiti u to. Vjerojatno je tako i s njihove strane i svi to jednostavno poštujemo.

Dan 6.

Prvi zanimljiviji detalj na koji nailazimo je Stapina, vrh, stijena, kamena struktura, veliki zaobljeni monolit, koji ne izgleda kao da je nastao prirodnim putem. Na njega se nemoguće popeti, pa ga malo proučavamo iz podnožja. Malo kasnije nailazimo na kamenu galeriju, kratka kruzna staza kroz razne zanimljive stjenovite formacije. Tj, bile bi puno zanimljivije kada vas na svakom koraku ne bi pokusale ubiti bacanjem u neku jamu, padanjem kamenja na glavu, ili rezanjem dijelova tijela ostrim stijenama. Netko je formacijama čak dao i imena, kao zmajev hrbat, terasa noževa, žabac Pončo, ali na kraju smo malo razočarani jer nema formacije koja bi predstavljala bogorodicu ili nešto tome slično, a što je, barem na našim prostorima, de facto standard kada se radi o uočavanju poznatih stvari u prirodnim oblicima.

Put do skloništa Zavrata nas vodi nekim čudnim stazama, kojima planinari očito ne idu baš često, s obzirom da markacije nisu obnavljane već godinama, ali nemamo većih problema pronalaziti put.

Sklonište. Parking. Taljanete. Zadnji put, sutra je kraj. Kraj, nešto što nam je do sada bio potpuno apstraktni koncept, sada postaje realnost. Sutra će sve biti gotovo i pomisao na to, te da da je sve ono iza nas, sada zaista iza nas, diže nam razinu entuzijazma i dobro raspoloženje je i više nego vidljivo.

Cijelim putem se nadamo da neće biti nikoga na skloništu, nije da nam smeta, no pomisao na one bezvezne socijalne interakcije s nepoznatim ljudima, a koje se očekuju, izaziva nam popriličnu anksioznost. Nažalost, dolaskom na sklonište, ispada da nismo sami, nailazimo na troje djece rane školske i predškolske dobi, a nakon inicijalnog pozdrava i pogleda nepovjerenja s obje strane, saznajemo da su tu sa svojim mamama, koje upravo traže drva okolo.

Naši strahovi od socijalnih interakcija, na kraju se pokazuju potpuno promašenima. Tu večer smo nahranjeni roštiljem i ostali smo budni daleko duže nego inače, družeći se svi skupa uz vatru, te bi bila prava šteta da smo bili sami na skloništu. Iako su naše socijalne mogućnosti i potrebe dosta nisko, to može imati i kontraefekt, kao u ovom slučaju. Kada su ljudi u takvom stanju punoteže ostvarujui komunikaciju na generalnoj razini, ali zato se jako brzo povezuju s osobama koje su u sličnom mentalnom sklopu, a ljudi koji dijele isti interes prema planinama i prirodi, definitivno spadaju u to.

Dan 7.

Pozdravljamo se s našim novostečenim prijateljima pritom razmjenjujući kontakte, što nas lagano počinje vraćati u realnost. Danas sve završava, danas se vraćamo u stvarni svijet. Čudan je neki osjećaj, s jedne strane užasno olakšanje, ali s druge nekakav strah kako ćemo se ponovno uklopiti nazad, hoće li se to desiti samo od sebe, ili će nastati neke teškoće. Nije lako samo tako iskočiti iz jednog specifičnog okruženja, u kojem smo bili zadnjih tjedan dana, natrag u stvarni svijet.

Putem su nam misli potpuno usmjerene samo na onaj trenutak kada ćemo konačno stići do parkinga gdje smo ostavili auto prije tocno tjedan dana. Nema više skloništa, nema više taljaneta, samo hodamo, a misli su fokusirane na taj jedan jedini trenutak kada ćemo posljednji put skinuti ruksak s leđa i izuti gojzerice. Pogotovo izuti gojzerice. Leđa su već otupila od ruksaka, a nakon tjedan dana i značajno je lakši, ali noge su konačno popustile sada pred sam kraj i hodanje postaje pomalo bolno od žuljeva i svega.

Naravno da nas pred kraj čeka još jedna agonija i što smo bliže završetku svaki trenutak se čini sve duljim. Nakon što smo prošli Rujno, koje je većinom ravno, čeka nas strmi uspon do prijevoja s kojeg se onda spuštamo u Veliku paklenicu. Samo da odradimo taj uspon i onda lagano do kraja. No nakon uspona i kraćeg odmora shvaćamo da je silazak prema domu još gori, beskonačno spuštanje niz strme staze, a noge više ne slušaju. Samo da odradimo i taj silazak do doma, pa onda lagano kroz kanjon do parkinga. No i to se uspijeva pretvoriti u potpunu agoniju. Ta staza kroz kanjon Velike paklenice postala je simbol mučeništva, nešto kao planinarski križni put. Iako objektivno jedno od ljepših mjesta koje se može vidjeti u Hrvatskoj, tokom godina i nebrojenih izleta u tom kraju, a koji nekako uvijek završavaju spuštanjem kroz taj kanjon, uspjela je dobiti vrlo omražen status, jer uvijek se doživljava kao onih sat, dva koje još treba odraditi, iako je izlet zapravo već gotov. Čak i pogled na impresivan Anića kuk, znači samo da nas upravo čeka silazak po onoj glupoj kamenoj stazi, koja kao da je napravljena da se ljudi polome na njoj, a pogotovo nakon tjedan dana hodanja i na nogama koje više ne rade baš najbolje ono što im je svrha.

Uvijek smo zamišljali da će taj trenutak kada konačno dođemo do parkinga biti vrlo emotivan i upečatljiv. Da, grlimo se, pustimo čak i koju suzu, no zapravo se osjećamo nekako tupo i isprazno. Tjedan dana smo bili potpuno fokusirani na taj cilj, a sada kada smo ga dostigli ne znamo što ćemo s njim. Nejc Zaplotnik u svojoj knjizi “Put” kaže: “Tko traži cilj, ostat će prazan kad ga dosegne, tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi.” Možda je to to, možda smo i mi zapravo pronašli put, što god to zapravo značilo.

Epilog

Nakon što je prošlo neko vrijeme, dojmovi se slegli, dvije stvari su se iskristalizirale. Prvo, da, ovaj pothvat je većinu vremena bio agonija i mučenje uz tek poneke rijetke trenutke kada smo uživali. Drugo, ovo je najljepši planinarski pothvat koji smo napravili, a i jedna od boljih stvari u životu uopće, nešto čega ćemo se uvijek rado sjećati i užasno nam je drago da smo to napravili..

Zašto je to tako nemam pojma. Radi li se o vrsti Štokolmskog sindroma, gdje sami sebi pokušavamo racionalizirati postupke, kako si ne bi morali priznati da smo pogriješili, ili jednostavno mozak radi tako da vremenom zaboravlja negativne emocije, na kraju nije niti bitno. Ostaje nam samo onaj osjećaj iznimne sreće i zadovoljstva svaki puta kada se sjetimo našeg pothvata. A možda je samo pitanje jesmo li uopće u stanju uživati u trenutku, …

Comments Off on VPP

Debela peč – maturalac PlaŠko 2018

Kung fu maturalac; Debela peč / Bohinjsko jezero Budući da je ovo dvojni izvještaj, dogovor između Nives I mene je pao da ću bit zadužen za tekst a ona za…

Kung fu maturalac; Debela peč / Bohinjsko jezero

Budući da je ovo dvojni izvještaj, dogovor između Nives I mene je pao da ću bit zadužen za tekst a ona za popratne slike. Ovo će isto više biti osobni dojam nego izvještaj jer činjenice poput vremena, kilometara i trajanja hoda pamtim isto kao što prosječan čovjek pamti  teoreme o divergenciji i gradijentu. Dakle slabo do nikako.

Polazak je bio zakazan za 6 ujutro. Toliko znam jer mi je ovo prvi službeni izlet sa Izletnikom pa sam se pripremio  da ne zakasnim. Zakasnili smo (nije do mene majkemi).  Nakon čekanja nekoga tko se nije pojavio krenuli smo oko pola 7. Vrijeme je relativno, to mi se sviđa. Novitet na izletu je bio pokret na određenu pjesmu umjesto klasičnog: “ajmo”. Mashup kung fu fightera i wicked gamea. To sam saznao usput, jer kako sam rekao ovo mi je prvi izlet, i to još “maturalac” pa se osjećam kao bradati prvašić koji izgleda dovoljno staro da se prošverca među maturante. Skužili su me svejedno pa su mi uvalili da pišem izvještaj.

 Nakon nekog vremena smo bez većeg zastoja prošli slovensku granicu i nedugo zatim uslijedila je prva pauza i tenkiranje kavom na pumpi sa Marche restoranom. Možda korisna činjenica da je kava na šanku 10 centi jeftinija od one sa aparata, jest da se trunku duže čeka ali bog zna da je finija. Krenuli smo prema Pokljukama za finalno spremanje, pražnjenje ruksaka od nepotrebnih stvari i kretanje prema Blejskoj Koči. Do doma cca 2h. Na domu se moglo pojesti nešto uz prethodnu najavu što će nam biti i prva postaja za odmor. Staza počinje službenom šumskom cestom da bi se kasnije odvojili na planinarsku stazu koja je bila popločana sa pupavkama, gestapovačama, dedekima a posebice vrganjima što jedan dio nije mogao odoliti pa se ugledao na gljivare koje smo sretali s putem. U daljini se moglo čuti UAAAU i AUUU kao znak za vrganja kapitalca. Kasnili smo do Blejske Koče, jasno. Vrijeme je relativno. Raka je u sebi malo kipila na berače pa je sa guštom pustila pjesmu kao znak za pokret i ranije nego što je trebala činimise. Naše negodovanje i njen psihički Kung fu udarac su joj vratili blagi osmijeh na lice. Really wicked game.

Staza od Koče do vrha se promijenila što vegetacijom, što terenom ispod gojzi (više kamenja i strmijih djelova), što količinom vrganja.  Po osobnoj procjeni kretali smo se povoljno, nit prebrzo nit presporo, taman za moje ravničarske gene.  Pratilo nas je oke vrijeme koje je, što smo se više primicali vrhu, bilo sve povoljnije i sunčanije. Tako je bilo i na samom vrhu; sunce, bijeli oblaci, dron, sunce, horizonti, para oblaci, sunce, panoramski view. Nakon cca pola sata BENG: nestvarna ljepota je bila prekinuta ponovnim kung fu udarcem. Pokret dolje.

Kretali smo se zadovoljavajuće, pauza ponovno na Blejskoj Koči i nastavak prema Pokljukama. Uz manje zastoje smo se spustili do busa gdje je višak para od busa bio podjeljen nazad u obliku gin i rum valuta. Uz trošenje valuta dolično maturantima krenuli smo prema Bohinjskom jezeru koje je trajalo poprilično dugo. Vrijeme je relativno. Maturalna zabava i ples sa grdosijom od brda iznad jezera se nastavio duboko u noć, šljunak je sve manje žuljao izmorenu dupad.  Umorni krik zvučnika najzad je prekinut bolnim vapajem jednog namjernika iz kampa. Džentlmenski i izletnički, vapaj je uzet u obzir.

Sutradan; pravo lice kampa jer više nije noć. Ugodan šumski ambijent u podnožjima brda sa šljunčanim snježnobijelim plažama i mogućnošću kanuinga, kajakinga, tushinga, poopinga, hammockinga, caffeinga i hamburgeringa. Netko od Izletnika je rekao da kamp ima lošu vibru ali realno, tko te voli kad mu ne daš spavat po noći? Osobno, vrlo prijazan boravak u kampu.  Krećemo doma. Oko 4. Valjda. Vrijeme mi je relativno primjetili ste.

Konkluzija; jako lijepo organiziran izlet od strane Kristine, Rake i Dore, vrlo ugodna ekipa i frendli atmosfera, ići ću opet garantsigurnostoposto. Izbjegavao sam epitete poput prekrasno i divno iako se neki dijelovi staze i panorama s vrha mogu i tako opisati.

Kung fu.

Nives i Vladimir.

 

Comments Off on Debela peč – maturalac PlaŠko 2018

Kozara – plaško obljetnica

Kozara, 8.i 9.9. 2018. Povodom Pete obljetnice mature Planinarske škole, svih pet generacija okupilo se  da proslavi tu obljetnicu, malo prošeta, proćaska i podruži. Krenuli smo s malim zakašnjenjem, s…

Kozara, 8.i 9.9. 2018.

Povodom Pete obljetnice mature Planinarske škole, svih pet generacija okupilo se  da proslavi tu obljetnicu, malo prošeta, proćaska i podruži.

Krenuli smo s malim zakašnjenjem, s uobičajenog mjesta, u 7:35. Kao što je bilo i obećano, netko je donio karton ožujskog, tako da sam, da zatomim neizdrživ osjećaja krivnje, jer sam ja kasnila najviše, odmah popila jedno ili dva. U busu je bilo mjesta na pretek, jer je bilo oko 25 Izletnika na 50 mjesta, i svatko je mogao sjediti sam, ako se možda nije naspavao, ili se jednostavno želi još malo izležavati, ali frendica i ja smo ipak sjedile zajedno, jer smo imale puno toga za reći jedna drugoj, i drugim curama u blizini, a nismo se htjele dovikivati s udaljenih sjedišta. Neki su pored mirno spavali i naš razgovor im uopće nije smetao. Ustanovili smo da nije nikakvo čudo što smo kasnili u polasku jer je vrijeme tog jutra protjecalo puno brže nego inače. Tako smo i do granice stigli dosta brzo, meni se činilo kao da je prošlo samo pola sata, ali mislim da je bilo malo više. Tamo smo ubrzo stali na benzinskoj, gdje smo mogli kupiti još piva. Shvatili smo da pivo košta dvije konvertibilne marke, što je jako povoljno i super za nas.

Kada smo stigli do odredišta, dočekali su nas vodiči iz Planinarskog društva „Klekovača“ iz Prijedora. Pješice smo odnijeli stvari u planinarski dom Kotlovača, koji je super opremljen, ima čak i tuševe s toplom vodom. Tamo smo ostavili stvari, kupili i popili još piva, a zatim smo krenuli u prvu šetnju.  Uspeli smo se stazom Gola planina. Zastali smo kod Spomenika Revoluciji na Mrakovici, gdje su se svi fotkali i šetali. Pili smo kavu malo niže, neki su posjetili muzej. Nakon oko dva sata krenuli smo dalje prema Goloj planini. Mislim da je šetnja trajala oko 5 ili 6 sati, s domaćinima nema zezanja, tempo je polagan, ali siguran. Put nije bio težak, bilo je lijepo.

Kad smo se vratili u dom, slijedila je večera, sjajna čorba od povrća i mesa koju su nam domaćini skuhali. Nakon toga, zabava na dva flora, unutra i na otvorenom. Ja sam se planirala rano povući, jer sam bila iscrpljena od hodanja i pričanja, ali onda nam je jedna izletnica počela točiti koktele, koje smo poslušno pili, jer nam je objasnila da inače nema šanse da zaspimo i još kojekakve dobrobiti toga da se opijemo. Zabava je bila super, neki su plesali limbo, neki oko grede, neki na heavy metal muziku, a neki normalno. Na kraju smo konačno pustili Jaguara i onda sam se mogla ići onesvijestiti.

Drugi dan je tura bila odlična, krenuli smo na vrijeme, svi su uredno ustali na vrijeme, uključujući domaćine, iako su i oni večer prije zabavljali s nama. Išli smo na drugu turu šetnje, do Kozaračkog kamena, ili na vrh sa zastavom. Tamo smo jeli. Meni su mali psići koje su Izletnici posvojili  putem, htjeli pojesti svu šunku i slaninu, ali na kraju smo je podijelili, tako da je i to prošlo dobro.

Svi smo se vratili natrag u dom i ubrzo krenuli na janjetinu i ćevape prije puta doma. Meni je ostalo previše maraka (iako ih nisam ni ponijela puno, stvarno je sve bilo jako povoljno) koje sam onda morala potrošiti na vinjake, koji su bili izvrsni. Janjetina i ćevapi su isto bili dobri.

Na putu natrag, u busu smo imali zabavni program, gdje su neki pričali šale i valjda što god im je palo na pamet, a jedan Izletnik je besplatno pjevao inače najskuplji hit, koliko god puta mi to htjeli ili ne. Šou je ipak naprasno prekinut, te se činilo da put kući traje dosta duže nego put tamo. Vjerojatno se i vrijeme usporilo dok smo bili tamo, ali više nitko to nije htio komentirati sa mnom. Frendica s kojom sam sjedila na putu tamo rekla mi je da treba svoj prostor pa sam sama malo razmišljala o tome.

Sve u svemu, još jedan uspješan izlet Izletnika. Kozara je bila dobra prema nama, vrijeme je bilo predivno, svi su se bili dobre volje.  Hvala našim domaćinima što su nas predivno ugostili i organizatorima izleta, stvarno su se iskazali i pružili nam dostojnu proslavu obljetnice Plaškog.

Comments Off on Kozara – plaško obljetnica

Type on the field below and hit Enter/Return to search