PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Category: Izleti

LiZa (Lika i Zagora) – 6/10 Rođendanski Izlet na Prominu i Zir

26.-27.10.2024. Povodom 10. obljetnice društva (2015.-2025.) organizira se 10 rođendanskih izleta. Šesti po redu je bio dvodnevni izlet na Prominu i Zir. Okupilo se 30tak planinara spremnih za nove izazove….

26.-27.10.2024.

Povodom 10. obljetnice društva (2015.-2025.) organizira se 10 rođendanskih izleta. Šesti po redu je bio dvodnevni izlet na Prominu i Zir. Okupilo se 30tak planinara spremnih za nove izazove.

Kretalo se iz Zagreba s istočnog parkinga Velesajma u subotu u 6:10 h ujutro autobusom prijevoznika Lacković. Nakon kraće pauze na dobro nam poznatoj Macoli stižemo do Drniša, ali produžujemo do obližnjeg mjesta Otavice i do Meštrovićevog mauzoleja (Crkva Presvetog Otkupitelja). Na uzvisini od 20-ak metara uzdiže se masivan kubus građen od autohtone vrste kamena – vapnenca i muljike, koji dandanas dominira Petrovim poljem tvoreći prostorni akcent nadaleko vidljiv iz različitih vizura. Crkva Presvetog Otkupitelja posljednje je počivalište velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, kao i najbližih članova njegove obitelji: majke Marte, oca Mate, braće Marka i Petra, sina Tvrtka i supruge Olge, a građena je od 1926. do 1930. godine (za više info).

Nakon organiziranog obilaska (vođene ture) spuštamo se nazad prema autobusu te se vozimo nazad prema Drnišu gdje vadimo ruksake i spremamo se za početak unaprijed isplanirane ture.

Tura kreće od Drniša prema domu Promina koji je na 850 m.n.m. Prolazimo kroz poznate Prominske naslage (više info u dodatku*) te se na pola puta dijelimo u 2 grupe, jednu koja ide preko vrha Čelinka (774 m.n.m.), a drugu koja ide preko makadama do markiranog puta pred samim domom (zadnjih pola sata hikea). Stižemo do doma gdje radimo malu pauzu za obrok i odmor od sat vremena. Spremamo vodu i hranu u manje ruksake te smo se zaputili do vrha Čavnovka na 1148 m.n.m. gdje dočekujemo prekrasan zalazak sunca. S vrha se pruža pogled na širu okolicu, s jedne strane se vidi naša najviša planina Dinara, zatim Miljevački plato, te na Krku i Čikolu. S vrha može se vidjeti i Jadransko more od kojeg je vrh udaljen oko 30 km. Tempo od doma do vrha je bio ubitačan, tako da smo gore imali preko 20 minuta dodatnog odmora za dočekati zalazak koji je trajao oko 2 minute (sve što je lijepo kratko traje). Malo vina, pive i razne poslastice su nam olakšale čekanje. Prelijep pogled.

Spuštanje nazad do doma na večeru koju su nam pripremili veoma ljubazni domaćini. Grah je bio podjednako dobar (zbog našeg umora ili je fkt bio ukusan :D). Nakon večere kreće druženje do kasnih večernjih sati (uz sat vremena više jer se tu večer pomicao sat unazad te smo dobili dodatan sat za spavanje) od čega je najviše pažnje izazvalo kartanje Bele (začudo bez svađanja) te igranje najzanimljivije igre Kaladonta uz razna ića i pića te glazbenu pozadinu.

U nedjelju se dio ekipe probudio prije 8 sati jer je u 8h bio predviđen obilazak obližnje špilje Liluše. Povratak kroz sat vremena do doma, doručak, spremanje stvari i kreveta te pozdrav s ljubaznim domaćinima koji su nam ujutro čak spremili čaj i kavu, a mi smo im se odužili malim donacijama.

Spremni krećemo nazad prema dolje, polukružnom rutom do mjesta Lišnjak gdje nas je skupio autobus. Nakon manjih problema krećemo prema svima nam poznatom lokalitetu Zir (uvijek ga vidimo s autoputa i nikad ne stajemo, e ovoga puta smo odlučili posjetiti ga i nije nas razočarao). Prije samog izlaza s autoputa, tj. kod izlaza Sv. Rok su dva skoro dvometraša uspješno zamijenili staklo lijevog retrovizora autobusa uz sveopće oduševljenje putnika.

Stižemo pred lokalitet od kojeg kreće oko sat vremena duga ruta do vrha. Ispod samog sedla nailazimo na špilju dvojnog naziva (Kravlja/Goveđa špilja). Nekolicina hrabrih predvođena speleološkim pripravnikom Grofom ulazi u nju i provlači se kroz nizak prolaz u drugi dio špilje gdje se na brzinu fotkamo, bacaju se fore sa svih strana te izlazimo van i nastavljamo prema samom vrhu. Uspon nije pretežito težak i pred samim vrhom nailazimo na jedan potez sa sajlom za olakšani uspon. Pogled s vrha je bio bajkovit, slijedi standardno fotografiranje krajolika, kratak odmor te spuštanje nazad svatko svojim tempom.

Dolazak do autobusa gdje se napokon presvlačimo u udobniju odjeću i obuću te polaganim tempom krećemo nazad prema Zagrebu. Na povratku stajemo još na jednu brzinsku pauzu gdje se prepričavaju doživljaji i anegdote proživljene u ova 2 dana. Glazba u autobusu je bila šećer na kraju!

Stižemo u Zagreb oko 20 h te svako svojim putem nastavlja prema vlastitim domovima.

Ocjena izleta 9.5/10.

*Mali dodatak:

Prominske naslage su plitkomarinske (neritske) i kopnene naslage koje su taložene u proksimalnom dijelu Dinarskog predgorskog (foreland) bazena nastalog tektonskom deformacijom i potapanjem izdignute i denudirane Jadranske karbonatne platforme (lokacija F) kao odgovor na jugozapadno usmjerenu orogenetsku kompresiju. Prominske naslage imaju sva obilježa sedimenata taloženih u razvijajućim “wedge-top” (“piggy-back”) bazenima (MRINJEK et al., 2010a, 2010b, 2011). Istovremeno, u distalnom dijelu predgorskog bazena su taložene dubokomorske turbiditne naslage nazvane Jadranski fliš sa značajkama karakterističnim za taložine predgorskog korita („foredeep“). Uz sjeveroistočni rub Prominskih naslaga nalazi se Dinarski navlačno-borani pojas (Dinaridi) izgrađen od trijaskog klastično-karbonatnog slijeda naslaga (lokacija H) i jursko-krednog slijeda karbonatnih naslaga (lokalitet G). Pojas je za vrijeme gornjeg eocena i donjeg oligocena bio područje intezivne denudacije, erozije i transporta materijala čijim su taloženjem u proksimalnom dijelu predgorskog bazena formirane Prominske naslage.

Autor: I.B. (Grof)

Comments Off on LiZa (Lika i Zagora) – 6/10 Rođendanski Izlet na Prominu i Zir

Fragmenti iz memoara pečenog praseta

11.-13.10.2024. Visio sam naglavce obješen za papke u izlogu jedne mondene mesarnice na Dolcu kad me poput satare presjekao zalutali pogled vesela, bezbrižna čovjeka. Srce mi je poskočilo i zaigralo…

11.-13.10.2024.

Visio sam naglavce obješen za papke u izlogu jedne mondene mesarnice na Dolcu kad me poput satare presjekao zalutali pogled vesela, bezbrižna čovjeka. Srce mi je poskočilo i zaigralo hop cup kad je zvonce prilikom otvaranja vrata nagovijestilo njegov ulazak u radnju zadrijemalom gazdi. Prišao mu je i nešto povjerljivo šapnuo pokazujući prstom u mom smjeru. Nešto kasnije, bez bubrega i zamotan u celofan na ručnim kolicima napustio sam radnju. Njegovo ime bilo je Emil, i poveo me do taksista koji se drskim i ljubomornim nastupom ogriješio o zakletvu samostalnih autoprijevoznika odbivši zakazanu vožnju  prostačkom izjavom “Neću ti ja to voziti!” Emil se džentlmenski suzdržao da tom nitkovu saspe što ga ide, te primio kolica za dršku kao finu damu za ručicu u svilenoj rukavici, i poveo me sigurnim korakom kroz vrata Zagrebačkog električnog tramvaja.

Nekoliko sati kasnije spokojno sam ležao u gepeku automobila u dvorištu obiteljske kuće u Slavonskom Brodu, dok su za bogatom trpezom zahvalni izletnici Kristina, Mario i Emil uživali gostoprimstvo Aninih roditelja, slušajući njihove mudre i dobronamjerne savjete, intrigantne priče i dojmljive anegdote, kusajući halapljivo maestralno pripremljen gulaš od triglavske divokoze. Atmosferu nije narušio niti dolazak dvojice čudnovatih istoimenih dalmatinaca, o kojima kruže priče da će ih kao svetog Nikolu čizma na prozoru, svakoj kući u predvečerje domamiti miris gulaša od kopitara s Julijskih Alpi. Nisam dugo čekao da se pridružim toj svečarskoj atmosferi, kada se veselo društvo preselilo za stol u dvorištu iza kuće i ja sam im se pridružio. Dok je glatka, ali čvrsta, obla i hladna cijev od nehrđajućeg čelika bridila mojim analnim otvorom, okružen radoznalim pogledima i nasmiješenim licima, osjećao sam se voljeno i prihvaćeno. A kad je došao uvaženi gospodin Ćurić i pažljivo me pregledavši dao svoj pravorijek u kojem nije bilo niti jedne zamjerke, bio sam najponosnije prase u županiji.

Idućeg jutra, dok je lagani vjetrić pirkao proplankom na Poloju, a teški bas Barry Whitea brundao nad senzualnim melodijama sopran saksofona, oko šipke na kojoj sam se vrtio sjatila se sva sila sredovječnih muškaraca u kožnjacima kojima je slina curila dok su me promatrali. Osjećao sam njihove vrele poglede na svojoj užarenoj koži, a neviniji je dio Izletnika, nedorasao ranojutarnjim sirovim slastima, odlučio potražiti utočište od vrućih prizemnih poriva na prohladnim nebeskim vrhovima mitske Dilj gore. Na samom se vrhu, na vrtoglavih 421 metar nadmorske visine, nalazi 27 metara visok obelisk; Asteriksa i ostale Gale Izletnici ovaj put nisu zatekli, a pošto su se spustili s vrha, Izletnici su otpješačili počasni krug oko živopisnog jezerca zvanog Ljeskove vode. Na toj je oazi za amaterske ribiče, uzbibana zlaćana voda pod zrakama podnevnog sunca svjetlucala poput moje već lagano zapečene kožice, i kada bi ribiči u nju natrag bacili ulovljenu ribu, prskala kapima poput kaplja masti s mojih zapečenih ušiju. Kraj takvih sugestivnih prizora, gladni želuci su brundali poput dvotaktnih višecilindarskih motora kad na njih sjedne pažnje željan bajker i počne turirati, pa su Izletnici požurili na prostrane poljane Poloja da svojim prisustvom uveličaju tradicionalnu svečanost Pečenkijade.

Bio sam već fino ispečen, i nestrpljivo čekao da me se nareže. Nadao sam se da će se oštrice latiti koja nježna i pažljiva, odmjerena ženska ruka, ali mada su mu bile bliže Barbara i Josipa, povampireni Filip zgrabio je nož i njime počeo krvnički mahati pritom si zamalo odsjekavši prst, pa mu je brižna Predsjednica previla rane, pokazavši kako visoki dužnosnici ipak imaju osjećaj za boli i probleme nas malih ljudi i pečenih prasića. Gospodin Ćurić odsjekao je s mene nekoliko biranih komada i pažljivo servirao na antiknu porculansku posudu, koja se iz vitrine vadi jednom godišnje, a ljupka prezenterica Kristina ju je odnijela pred stručni žiri koji je imao zadaću između 160 prasića izabrati ono najfinije ispečeno. Mada sam potajno priželjkivao lentu, izostanak titule nije me previše razočarao.

U poslijepodnevnim satima zabava se nastavila u društvu moto kluba Daruvar, koji nas je pozvao da degustiramo njihove sokove od žitarica iz kućne proizvodnje. Dok smo se krijepili tim vitaminskim napitcima, Mate je primijetio snuždenost ozlijeđenog Filipa, svojeg konfidanta i pobočnika, pa je, kako bi ga razveselio, poveo grupno pjevanje gregorijanskih korala, koje je Frane, tenor i višestruki pobjednik Omiškog klapskog festivala oduševljeno prihvatio. Dok su Izletnici razdragano i jednoglasno na latinskom pjevali drevne antifone, polako se u mnogom organizmu počeo odvijati suptilni probavni proces. Moje masne, pečene, biorazgradive stanice, oplakivane želučanim kiselinama probavnih traktova polako su sublimirale, te sam ja, obično prase, polako postajao dio svakog od vas, moje tijelo vašem tijelu, moj um vašem umu, sada dišem i živim kao dio vas i moje praseće oči sada kroz vaše čitaju ovaj izvještaj.

U Zagrebu, 30.10.2024

Autor: P.P. (H.R.)

Comments Off on Fragmenti iz memoara pečenog praseta

WARM UP izlet: Oštrc

1.9.2024. Datum izleta: 01.09.2024. Odredište: Vrh Oštrc, Samoborsko gorje Organizator: Morena Mitak Sudionici: Bilo nas je velikih 8! Uvod Našlo se osmero hrabrih Izletnika, u ne baš tako rano jutro,…

1.9.2024.

Datum izleta: 01.09.2024.

Odredište: Vrh Oštrc, Samoborsko gorje

Organizator: Morena Mitak

Sudionici: Bilo nas je velikih 8!

Uvod

Našlo se osmero hrabrih Izletnika, u ne baš tako rano jutro, oko 11 h, ispred Šoićeve kuće. Nismo bili sigurni je li to više doručak ili ručak i da li je prekasno za kavu, ali tko još brine o tome kad je pred nama avantura… i 7 km uspona. Pola sata kasnije, krenuli smo na laganu kružnu “šetnjicu”. Nakon točno 5 minuta, shvatili smo da put do Oštrca nije ni lagan, ni šetnica, već „oštro naprijed – ajde penji se, možeš ti to“ avantura.

Tijek izleta

Nakon pola sata koračanja i hrvanja sa stazom, uveli smo neslužbene stanke jer su ljetne pive, ležaljke i sunce vikali: „E, nećete vi tako lako u top formu!“ Ali nismo se dali; vukli smo se (neki i doslovno) sve do proplanka, gdje nas je pogled na Samoborsko gorje i činjenica da staza napokon nije vertikalna ohrabrila da nastavimo dalje do vrha.

Dolazak na vrh bio je poseban trenutak: ne toliko zbog pogleda, nego zbog naših pokušaja da lociramo selo ispod kamenoloma i nađemo onu famoznu Izletnik naljepnicu. Uz malo muke uspjeli smo utisnuti žig u knjižicu, iako je izgledalo kao da pokušavamo tetovirati papir bez tinte. Svejedno, uspjeh je uspjeh!

Naravno, fotkali smo se na vrhu jer bez dokaza – kao da se nije ni dogodilo. Nakon što smo zaključili da smo osvojili vrh dovoljno puta, spustili smo se u Planinarski dom “Željezničar” gdje su nas dočekali hladna pića i bućnica. Bio je to savršen trenutak za odmoriti papke i malo preispitati životne odluke vezane uz planinarenje.

Povratak

Spuštanje je teklo glatko, a odlučili smo se za povratak Hofmanovim putem, koji, prema pričama drugih planinarki, spada među najstarije staze Samoborskog gorja. Put nazad prošao je relativno brzo jer smo se svi nakon ručka raspričali i nakon sat i pol sletjeli smo oko 200 metara dalje od Šoićeve kuće.

Planirali smo i kupanje, ali potočići su bili preplitki, pa su neki odlučili zaplivati kasnije u Mrežnici, dok su drugi zbrisali u Samobor i Zagreb na zasluženi odmor.

Zaključak

Izlet je bio prava znojna poslastica, savršen za nas “novopečene planinare” koji još uvijek tesamo svoju fit formu. Složili smo se da je ovo bio odličan “warm up” za ono što slijedi i s nestrpljenjem iščekujemo nove avanture – i još više bućnica!

Do čitanja i penjanja!

Autorica: L.M.

Comments Off on WARM UP izlet: Oštrc

Fratarski otok, Brijuni i Sisol

23.8.-25.8.2024. Autorica: B.B. Datum: 23.8.2024. – 25.8.2024.Trajanje izleta: 3 dana U petak, 23.8.2024. godine, naše planinarsko društvo krenulo je na uzbudljiv izlet kroz Istru, Fratarski otok u Puli, Nacionalni park…

23.8.-25.8.2024.

Autorica: B.B.


Datum: 23.8.2024. – 25.8.2024.
Trajanje izleta: 3 dana

U petak, 23.8.2024. godine, naše planinarsko društvo krenulo je na uzbudljiv izlet kroz Istru, Fratarski otok u Puli, Nacionalni park Brijuni te Sisol. Ovaj izlet nudio je kombinaciju povijesnih znamenitosti, prirodnih ljepota i ugodnog hodanja.

Nadomak gradske vreve Pule, samo desetak minuta plovidbe iz lučice Bunarina smjestio se otok Veruda. Među puljanima znan i kao Fratarski otok, ime koje se proteže iz davnih dana kad su Franjevci na otoku imali samostan i kapelicu na najvišem dijelu otoka. Danas je omiljeno ljetovalište puležana koji u stoljetne borove šume bježe od turista i sveopće sezonske gužve. Mjesto je to druženja, epskih roštiljanja i još epskijeg odmora.

Plan izleta

Polazak i dolazak na Fratarski otok

Krenuli smo autima iz Zagreba prema Istri, to jest Puli, laganom vožnjom koja je trajala par sati. Zadnji brodić a.k.a. Danica kretao je u 21 s mola na Bunarini. Nakon kratkog raspakiravanja imali smo ugodno roštiljanje i kampiranje na Fratarskom otoku gdje smo proveli ostatak dana. Fratarski otok pruža jedinstvene prirodne ljepote, uključujući netaknute plaže i guste borove šume. Kamp je velik i sadrži sve potrebno za ugodno kampiranje.

Brod za Fratarski otok

Polazak i Dolazak na Brijune

Prvi izlet je započeo ujutro s polaskom iz Fažane brodom prema Brijunima. Po dolasku, prvo smo se uputili na informativnu točku gdje smo se upoznali s planom izleta.

Nakon informativnog sastanka, krenuli smo brodom do Brijuna. Naša ruta obuhvaćala je posjet glavnim znamenitostima poput safari parka i Titovog muzeja. Unajmili smo i bicikle što nam je omogućilo uživanje u bogatoj flori i fauni te povijesnim lokalitetima na ovom predivnom otoku.

Titov muzej

Povratak u Pulu

S Brijuna smo se uputili nazad u Pulu i na Fratarski otok gdje smo proveli ostatak dana uživajući u posljednjim toplim danima ljeta. Fratarski otok pruža jedinstvene prirodne ljepote, uključujući netaknute plaže i guste borove šume. Prošetali smo označenim stazama, istražujući tajne uvale i uživajući u mirnom okruženju.

Povratak za Zagreb i uspon na Sisol

Idući dan, nakon pakiranja svi smo krenuli prema Zagrebu i usponu prema Sisolu gdje smo proveli oko 3 sata istražujući staze, uživajući u panoramskim pogledima i fotografirajući pejzaže. Posebno nas je fascinirala staza koja vodi do vidikovca s kojeg se pruža spektakularan pogled na cijeli arhipelag.

Sisol, naziv za manju uzvisinu koja je dio planinskog masiva Učke. Smješten je na južnim padinama Učke, gdje se krajnji obronci spuštaju postupno u Plominski zaljev.

Na tim južnim, a pogotovo na njegovim istočnim i zapadnim padinama, mnogobrojni su prapovijesni, antički i srednjovjekovni arheološki lokaliteti. Obroncima dominiraju tri vrha: Brgud (906m), Šikovac (779m) i Sisol (835m).

Ljeti je služio za ispašu stoke, pa su na njegovim padinama i danas vidljivi tragovi mnogih pastirskih stanova.

Vrh je označen betonskim blokom na kojem je planinarska oznaka. Pored njega su i ugrađena dva tuljka s upisnim knjigama. Na kamenoj gomili, 10-tak metara prije vrha, nalazi se metalni žig. S vrha se pruža lijep pogled na Čepić polje.

Uspon na Sisol

Dan je bio sunčan no i sparan pa je dio ljudi ipak ostao na kupanju na plaži kod Brseča.

Staze su bile dobro označene i održavane, što je olakšalo navigaciju i omogućilo nesmetano istraživanje.

Zaključak

Izlet na Brijune, Sisol i Fratarski otok bio je izuzetno uspješan i ispunjavajuć. Pružio nam je priliku da istražimo raznolike prirodne ljepote i povijesne znamenitost te smo se vratili s mnoštvom nezaboravnih doživljaja. Preporučujemo ovaj izlet svim ljubiteljima prirode i povijesti, a posebno onima koji traže jedinstvene i slikovite avanture.

Autor: F.Ž.

Comments Off on Fratarski otok, Brijuni i Sisol

BOSNA: Planine & Pite & Pive

30.5.-2.6.2024. Napokon izlet u Bosnu koji su naši dragi Fišer i Ćurić najavljivali mjesecima i lijepo organizirali kao pohod na tri sarajevske planine: Trebević za lagani start da prodišemo “plućima…

30.5.-2.6.2024.

Napokon izlet u Bosnu koji su naši dragi Fišer i Ćurić najavljivali mjesecima i lijepo organizirali kao pohod na tri sarajevske planine: Trebević za lagani start da prodišemo “plućima Sarajeva”, Bjelašnica za malo ekstra upora da iskusimo pravi dinarski štih i Treskavica koju je srećom u zadnji tren zamijenio krasni Skakavac za opušteni finiš da taman stignemo i zaroštiljat kao pravi izletnici. U nastavku skromni verbalizirani detalji s mnoštvom vizuala jer oni, pored osjećaja i doživljaja, najbolje svjedoče o ovom divnom izletu koji nam se svima urezao u sjećanje. A urezalo se i to da se Whatsapp-grupa već podosta uranjeno počela puniti razno raznim (Stresnim? Ma ne.) nedoumicama i upitima kao da se ide na kakav drugi kontinent a ne u komšija.

Cilj 1.: Planina Trebević – 1629m
Polazak iz Zagreba je bio dovoljno rano da su neki preskočili spavanje prethodne noći. Zaputili smo se autima prema Ljubovčićima kraj Sarajeva gdje smo bili smješteni tijekom cijelog boravka u BiH. Smještaj u planinskoj kući “Villa Noor” opravdao je svoje ime – prava vila, a ne neko skromno prenoćište (“otežanog” zraka zbog korelacije crnogorice i listopadnog na koji smo se kao pravi planinari nama navikli i uživali u njem tokom cijelog boravka).

Na Trebević smo laganom šetnjom došli do šarmantno uređenog planinarskog doma s ex-YU vibrom Jure Franko sa čije terase se pruža nestvaran pogled na Sarajevo. (A za dobre prognoze ne samo na glavni grad, nego i na 14 okolnih planina – Bosna barem planinski siromah nije!)

Zanimljivost koju mi je kasnije otkrio Google je da je spomenuti dom ime dobio po Juri Franku, skijašu koji je na ZOI 1984. u Sarajevu osvojio srebrnu medalju u veleslalomu (za one koji žele znati više).

(Još jedna zanimljivost! Slovenački planinar izgradio taj dom pod grebenom vrha namjerno se odmaknuvši od ceste koliko je moguće jer kako kaže “neću da mi se dovlače vamo s autima, da kvare ovaj mir i lepotu”. A zač Jure? Jer Jureka se više voli neg bureka.)

Za gurmane koji se pitaju što se fino jede u Sarajevu dozvolite da vas iznenadim – vege pite i nevege ćevapi. (Sve pite su vege, osim bureka, a ćevapi isključivo u nevege verziji, za ime Tita!)

Cilj 2.: Bjelašnica – Lukomir 1495m
Vrijeme nas je konstantno testiralo, jednako kao i mene moj slab talent za pamćenje imena svih tih planina. Pratile su nas kiša, bura, a blatnjave noge su upamtile svaki korak s Ledenog potoka.

*Lukomir – najviše nastanjeno mjesto u BiH (pandan našeg Begovog!)

A čak i malo ras cjep kani!

A čak i kad si neumjeren u iću i piću… Ili?
Neka si ti cool! Ev ti jedna poveća.

Na sreću, nakon 20-ak km „lagane“ šetnje, napokon smo stigli u pansion Umoljani. Tamo smo pronašli utočište i sve blagodati lokalne kuhinje: kljukuša, uštipci, pite rakija i sarajevsko pivo – kombinacije koje su nas ugrijale bolje od bilo kakve suhe odjeće. Za sve detalje o okusima koje pruža kljukuša slobodno kontaktirajte Ivana. (Čovjek pojede i boga i oca, još je i dobro prošo, nije sve u pešest jaja makar)

Cilj 3.: Skakavac (Ozren) – 1049m
Moja kondicija i ja bili smo na rubu odustajanja, ali pogled sa Skakavca, nevjerojatno visokog vodopada (zapravo najvišeg u BIH, ravno 98 metara) podno planinskog vrha Bukovik, vrijedio je svakog napora. Sarajevo se pružalo kao na dlanu.

Pogađate što nas je dočekalo i u ovom planinarskom domu? Pite pive i uštipci.
Čista izvorska voda s bosanskih planina ima nevjerojatne moći oporavka, što smo sami iskusili (osim možda Maria, koji je doživio čišćenje na način koji nećemo opisivati ).

Od svih tih visina i prekrasnih pogleda čovjek ogladni, a nakon svih tih silnih pita i uštipaka, roštilj u vili Noor je bio zaslužena nagrada za naše napore. E, to je vrijedilo čekati!

Na kraju puta, ostaje nam samo jedno pitanje: kad se vraćamo? Planine, pite i pive, sve smo isprobali, ali osjećaj avanture i okusi Bosne uvijek zovu na još jednu turu.

Autori: A.H. & T.M.

Comments Off on BOSNA: Planine & Pite & Pive

Burni Bitoraj

12.5.2024. Netom što sam završio s gledanjem Palinovog dokumentarca o putu na Himalaju, pustio na gramofonu ploču Drage Mlinareca „Pjesme s Planine” i zavalio se na fotelju da po treći…

12.5.2024.

Netom što sam završio s gledanjem Palinovog dokumentarca o putu na Himalaju, pustio na gramofonu ploču Drage Mlinareca „Pjesme s Planine” i zavalio se na fotelju da po treći put ovaj mjesec pročitam Zoranićeve Planine, zazvonio je mobitel poznatom melodijom i stihovima „U slutnji u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine …”. Prijateljica Ana hladno me je telefonski obavijestila da je njeno višemjesečno istraživanje planinarskih društava okončano i da zaključak nedvojbeno nalaže da se valja učlaniti u planinarsko društvo Izletnik. Mada osobno prezirem sve vezano uz planine, a samo planinarenje nemila mi je mučna rabota, pristao sam, jer nije nimalo mudro zamjeriti se iskusnim i dobro umreženim operativcima obavještajnih službi duboke države.

Prije prvog sastanka, Anin nas je mudri i veseli momak Rafael, od silna straha da se ne osramotimo pred budućim prijateljima, natjerao da naučimo naizust statut Hrvatskog planinarskog saveza i obučemo majice na kojima je vještom rukom istreniranom na izradi goblena, izvezao šarene planinske motive. Prijatelj Hrvoje bio je dirnut do suza lijepim člankom 22. te je predložio da ga uglazbimo i višeglasno otpjevamo na prvom sastanku te srijede na terasi Melina, gdje smo došli predstaviti se i preuzeti članske iskaznice.

Na samom sastanku nas je profesor Željko Brdal informirao o projektu koji potiče na planinarenje osobe s invaliditetom. Projekt se zove „Pruži mi ruku”, i odvija se u suradnji s različitim planinarskim društvima. Tko god je voljan pomoći, pozvan je da se pridruži. Sa sastanka smo u rane jutarnje sate teturajući odgegali u noć pognute glave s dubokim uvjerenjem da su svi članovi planinarskog društva Izletnik redom dobri i plemeniti ljudi s kojima se valja družiti ma koliko se osjećali nedostojno s obzirom na brojne opomene savjesti i pravosudnih tijela Republike Hrvatske.

Jutro nakon Eurosonga (rim tim tagi dim op.a.) sjeli smo u auto i zaputili se u Fužine, otkuda je kretala staza za vrh Burni Bitoraj koji je prema službenim podatcima visok 1386 metara nadmorske visine, premda mu osobno ne bih dao centimetra preko 1384. „Zar je veličina uopće važna?” – upitala je Ana penjući se na njega.

Što reći o usponu? Gorski kotar, livade, šuma, stabla, malo ravno, malo uzbrdo, zelenilo, kamenje, tu i tamo koja životinja, svjež zrak, teške noge, kratak dah, uzlupalo srce planinara početnika ostalo je kao rijeka bez vode bez utjehe, sjeo sam na kamen i ne pitaj za mene, ali onda me je Vladimir u prolazu utješio i ohrabrio, pa ipak korak po korak, stanka po stanka, riječ po riječ, psovka pa kletva, pa planinarski dom, pa sendvič, pa voda, pa gumeni bomboni i napokon vrh!

Što reći o vrhu? Dobar je brate.

Što reći o spuštanju? Na strmim dijelovima sva pažnja bila je usmjerena na golo preživljavanje, ali se zato na ravnijim dijelovima pružila prilika da prozborimo riječ dvije sa braćom i sestrama planinarima. Dok smo zabavljeni razgovorima o svakodnevnim temama poput pokrivenosti ruralnih područja infrastrukturom za širokopojasni internet, zaduženjima menadžera u IT kompanijama, te pravnim začkoljicama prilikom pregovora koji prethode akviziciji kompanija, već pomalo zaboravljali na kišne dane pokraj Dunava, zatekla nas je krupa koja je potaknula rasprave o tehnikalijama u okladi o tome hoće li ili ne pasti kiša. Poput kakve božje kazne padali su komadići leda bez ijedne kapi kiše, pa smo se skrušeno sakrili pod gostoljubive grane velikodušnih stabala gorskog kotara. „A to su ti ovi iz Izletnika?” – dobaci jela bukvi koja je rasla pored nje , „Aha, ok …” – odvrati nezainteresirano bukva. Kad je krupa malo stala mi smo nastavili sve dok nismo stali u restoranu gdje nas je sretna sudbina smjestila za stol sa Edijem i Vladimirom.

Dok smo blagovali jela iz kuhinje restorana hotela Bitoraj iskusni Vladimir je nama i Ediju kao novim članovima pričao kako o životu tako i o povijesti društva. Dok smo se upoznavali razmjenjujući informacije, pošalice, doskočice, anagrame i madrigale, Vladimirova je priča o povijesti društva dobivala epski prizvuk i zvučala kao da je malo pomiješao fabulu Gospodara Prstenova i ranu povijest Hrvatske države, sa stvarnim događajima, što nismo zamjerili jer se svakom može dogoditi ako nehotice pojede koji zalogaj više. Osjećali smo se kao da smo pronašli davno izgubljenu braću, pa nas je trenutak za rastanak bolno ražalostio. Nakon što smo se oprostili uz stisak ruke i suze na očima, tiho jecajući polako smo krenuli svatko na svoju stranu.

U automobilu na putu prema Zagrebu, Ana, Rafael, Hrvoje i ja zahvalno smo se prisjećali događaja ovog blaženog dana izmjenjujući doživljaje i priče, kada smo iznenada bili primorani naglo usporiti, na autocesti se formirala kolona a signalni je display pokazivao da je uzrok tomu automobilska nesreća koja se upravo dogodila, i kad su kraj nas projurila kola hitne pomoći, rekao sam ono što nam je svima bilo na pameti „Dragi Gospode, samo da nije Vladimir!”

Autor: H.R.

Comments Off on Burni Bitoraj

Dugi otok

15.-17.3.2024. Domaćica želi ići na more Osim poznatih planinara, s nama je na izlet pošla i jedna poznata domaćica. Bila je slatka i nismo ju htjeli odbiti, ali ipak nas…

15.-17.3.2024.

Domaćica želi ići na more

Osim poznatih planinara, s nama je na izlet pošla i jedna poznata domaćica. Bila je slatka i nismo ju htjeli odbiti, ali ipak nas je bilo već petero u autu, pa smo joj ponudili mjesto u prtljažniku. Utrpala se unutra i prionula smišljanju planova – gdje će se sve fotkati, otopljena od sunca i prožvakana od mora, tako da joj sve ostale domaćice zavide na storyjima. Slikat će se na palubi trajekta s mjesecom u pozadini. Ovjekovječit će trenutak valjanja u Saharunskom pijesku. Protrčat će kroz cilj trail utrke u Salima i ponoviti to dokle god fotka ne bude dobra. Okinut će selfie u jugoslavenskom spremištu za brodove, ako je dobro shvatila što je uopće bio taj tunel, i još poneki selfie na random mjestima za kur**nje. I ono najvažnije, ono zbog čega je uopće prevalila sav taj put do Dugog otoka – zalazak sunca s nekog brda, u subotu uvečer, sa zastavom Izletnika i pivom u ruci; neka se vidi da živi time of her life, pa da se može mirno vratiti doma. Na žalost, naša slatka domaćica je kao šesti putnik ostala naprosto zaboravljena. Pronašli smo ju zadnji dan u prtljažniku, otopljenu od jada i prožvakanu od krpelja. Kao posljednju želju je zamolila da joj objavimo jedini selfie s putovanja, a onda je prepustila svoj zadnji komadić života gladnim zubima sudbine.

P.B.


Buđenje u kasno jutro.

Svi otišli na utrku, što gledati što trčati.

Cimke i ja se gledamo. Blago mamurni.

Kavica na balkonu uz pismu Hajduk živi vječno, u izvedbi člana zbora HNK Split.

Ugodno ćaskanje s domaćinima, Suzana iznosi rakiju za rakijom, cimer i ja probavamo.

Najbolja rakija je od mirte. Za bar dva koplja ispred ostalih.

Hajk preko brda do glavne ceste.

Google veli da imamo 8 sati hoda do Sali.

Odlučujemo se za stopiranje i učinkom od 100% (dva auta prošla, ustopirali obadva) stižemo na ručak u Zaglav.

Kako bi jedan od likova ispred dućana u blizini appa rekao: Advenćr! Ajmo!

Prvi su išli na trajekt na sprovod. Jedva su stali i prvo pitanje je bilo oćemo li ih okrast 😀 vozačica je par puta rekla da je loš vozač i stvarno – auto joj se triput ugasio dok je kretala.. nadam se da su uspjeli stić na trajekt. Drugi je Ante koji je taksist i živi dve kuće od konobe di smo ručali. S njim smo zaključili da su Salinjani nešto stavili u hranu Milanoviću jer je nakon posjeta Dugom otoku objavio da se kandidira za premijera..

R.T. o stopiranju na otoku


Spojili smo prisutne snage Ljubice i Nade te krenuli put žutih zidova od jaja.

Na putu do svjetionika pas reži, ali Izletnik ne bježi.

Svjetioničke mačke su mile, a kokoši brze.

Sveti Nikola iz kapelice čudno gleda, svećenika 2 prilaze.

Stepenicama nikad kraja, 42 metra do pogleda iz raja.

M.P.  o najvećem svjetioniku Jadrana


Za sve nas foodije kojima su ručak i večera highlight dana, Dugi Otok se na prvu činio totalno nezanimljiv. Premda je u subotu grupni ručak bio sasvim korektan (hvala Ana na organizaciji :)), nije pretjerano razveselio moje okusne pupoljke. Pogled na Google Maps i broj otvorenih restorana van sezone nas je natjerao da se za nedjelju oboružamo konzervama tune. I već kad sam pomislila da ću se u Zg vratiti gladna, Zora je svanula i pronašla nam malu konobu koja je nekim čudom radila. Odmah s vrata žena nas upozorava da im i nije neka ponuda jela “jer su muški otišli za Zadar”, ali odlučimo sjesti s obzirom da nemamo drugog izbora. Nakon odličnog predjela i još boljeg glavnog jela (sve prava domaća spiza), svi smo zaključili da nemamo mjesta za desert, no za svaki slučaj smo priupitali što nude. Iznimno ljubazna konobarica nam je ispričala kako vole miksati razne okuse i tako smo došli do kraljice ručka – torte od blitve. S obzirom da smo svi prvi put čuli za tako nešto, odlučili smo probati i ostali ugodno iznenađeni sočnošću, ali i bojom kolača. Sama torta, a i cjelokupna atmosfera me oduševila i time zaokružila vikend, ispunjen smijehom i ugodnim druženjem s divnim ljudima.

S.R. o gastro ponudi


Pa ja bi dodao da je tih sat i pol prošlo u puno manje vremena od tih sat i pol jer uopće ne razmišljaš koliko ti je još ostalo i ne osjetiš da je teško ako i je teško, nego se prepustiš pa gdje te odvede.. nekako slicčo bi trebalo biti i sa životom 🙂

E.F. o trailu


Krpelj auto

Mislili smo da će neke stvari ostati samo u autu (#crnastrijela) međutim krpelji su ovaj vikend imali drugi plan. Sve je počelo vrlo nevino (kao i uvijek), kada smo se uputili na laganu šetnju parkom prirode Telaščica. Nakon divnog pogleda s kule Grpašćak, dobre energije, bodrenja naših trkača, ali i svih ostalih trkača koje smo sreli putem, prekrasnih prizora koje samo priroda može priuštiti, puno priča i puno smijeha, vratili smo se putem Sali kako bi se svi okupili na jednom mjestu i otišli na ručak kod Makija. Nakon izlaska iz auta, čitamo poruke – Petra B. javlja, našla je dva krpelja i kreće mini panika. 

Pregledavamo se, kad ono Vanja pun k’o brod – nažalost krpelja. Iako su kratke hlačice zaista isticale njegove mišićave listove, pokazale su se kao loš odabir za ovaj izlet. Vanjine manekenske noge i vretene ruke izbrojale su preko 40 krpelja. Možda ima nešto opijajuće u Vanjinoj krvi? 

Ostatak auta (Vale, Petra Đ., Jopa i Igor) krenuli su s maničnim samopregledima (realno, Vale, Jopa i Petra su bile manične, Igor klasično schillan) – svi su pronašli nekoliko dobrih komada na sebi, osim Petre.


Je li moguće da na Petru ne žele krpelji? Zašto je ona posebna? Što s njom nije u redu? Bila su to pitanja u Petrinoj glavi. Na sreću, navečer je pronašla svojeg prvog krpelja pa se napokon mogla opustiti i upasti u ekipu punu krpelja!

V.G. o posljedicama blage zime


Treći dan, grupa Izletnika koji su prvim trajektom pobjegli s Dugog Otoka su ipak pronašli razlog da u Zagreb dođu nešto kasnije. Za neke prvo stajalište nakon iskrcavanja iz trajekta bilo je udaljenl tek par minuta od centra Smiljana – Memorijalni centar Nikola Tesla, koji je pružio priliku za pregled različitih eksponata i informiranje o liku i djelu Nikole Tesle, te njegovim izumima uz demonstraciju te kratki film u naraciji Rade Šerbedžije.

Posjeta Smiljanu nastavljena je u planinarskom tonu, tek par kilometara od Memorijalnog centra, na vrh Krčmar (737 m). Od podnožja kod crkve Gospe Karmelske do vrha je vodio nekih pola sata dugi makadam koji je uređen kao križni put, a na vrhu su entuzijasti skupili i žig. Glagoljični natpis u reljefu na stijeni na vrhu će ostati misterij usprkos svim pokušajima prevođenja od strane izletnika i umjetne inteligencije. Odnos unesene energije i pogleda na cijelu Liku koji smo dobili na vrhu daju ovom kratkom izletu posebnu važnost jer smo nakon (većina) otišli na zasluženu klopu.

N.B. o posjetu selu koje je uvelike utjecalo na svijet kakav danas poznajemo


Zbilju percipiramo i interpretiramo čitavim svojim bićem, upisujući u taj proces sve što jesmo, a ponekad i što bismo tek željeli biti. Opisano rezultira time da i naoko zajednički trenuci imaju unikatno značenje za svakoga od nas: trail na otoku mnogo kilometara udaljenome od doma može biti shvaćen kao iscrpljivanje ili kao voljenje sebe; drvena medalja biti znakom da nismo pobijedili druge ili da jesmo pobijedili blokade u sebi; memorijalni muzej biti viđen usputnom stanicom ili odredištem, koje donosi potresan uvid da čak ni materijalnost zbilje ne bi bila nalik današnjoj da se smiljanske genetsko-okolinske kockice prije xy godina nisu složile u, meni fascinantan, čelično discipliniran talent. Srećom (ili nesrećom, opet kondicionirano interpretatorom), potresi ove duše korektno se liječe palačinkama s orasima. Tako na kraju ove mikropriče i bi. 

B.K. o teoriji relativnosti


10.71

Prije par pari godina, korona me dočekala fizički i psihički nespremnog.

U smišljanju novih aktivnosti koje bi me mogle zabavljati odlučio sam trčati po kvartu. Nakon 100 metara, koji su se činili barem kao 200, vidio sam obrise Kauflanda i zaključio da bi to od mene bilo to. Iznad Kauflanda nazirale su se siluete trkača po nasipu.

‘Jebote, svaka im čast, ja to nikad ne bih mogao!’ – pomislih u sebi.

Prije par godina, malo uvježbaniji i istreniraniji, trčao sam nasipom. Red trčanja, red brzog hodanja pa malo običnog hodanja da dođem sebi. Na mobitelu sam pratio slike izletnika koji su istrčali zagrebački cener.

’10 kilometara jebote, svaka im čast, ja to nikad ne bih mogao!’ –  pomislih u sebi.

Prije par tjedana, Ana je sazvala izlet PDovaca na Dugi Otok.

Sunčani vikend, dobra ekipa i slobodan program – netko će obilaziti otok, netko planinariti, neki će i trčati, a ostali će chillati. Uvjeren da sam dio zadnje grupe, sretan i zadovoljan, upisao sam se u tablicu smještenu na jednom od 37 linkova fb eventa.

No, pod utjecajem iskusnih trkača, vršnjaka i nevršnjaka, par dana prije isteka roka, odlučim ispisati dobro si poznate brojeve bankovne kartice i uplatiti startninu za cijelih 11 kilometara. Dijeljenjem 11km na 3 sata zaključih da to mogu i prehodati.

Naoružan dobrom voljom i posuđenim ruksakom, par sekundi prije početka utrke, pogledom sam tražio svoje PD kolege, trkačke iskusnjare, i zaključio da je praćenje njih najsigurniji put od rive u Saliju – Saliu – Salima do obale jezera Mir na kraju utrke. Poznata su mi se lica gubila u masama ostalih raznolikih sudionika – bake, djedovi, roditelji i djeca, trkački rekorderi i svi koji su se tako htjeli osjećati.

Utrka je krenula, a poznata i nepoznata lica ubrzo su se izmiješala.

Na stazi su jedina konstanta bile crvene zastavice koje su ukazivale na smjer kretanja. Podloga je prelazila iz kamena u asfalt, iz asfalta u šljunak, pa malo u travu, sve do novog asfalta i tako u krug. Tempo se nekad prilagođavao tlu, nekad nagibu, a nekad činjenici da po mojoj slobodnoj procjeni taj puls nije bio ispod 150 kako mi je rečeno da bi trebao biti.

S istim problemima suočavali su se i drugi trkači čije sam razgovore prisluškivao dišući im za vratom. Njihov tempo me motivirao da i ja držim korak i ne odustajem.

Na kraju svakog uspona, Dugi Otok bi nas nagradio neprekinutom vizurom. Negdje u daljini kiša je spajala more i nebo u jedno.

3 kilometra prije kraja zastanem na najvišoj točki utrke tražeći zrak. Pogled mi plijeni beskrajni morski krajolik i arhipelag u kojem opet ne znam ime nijednog otočića.

Pronađeni zrak i otočki mir prekida trkač s crvenim startnim brojem koji projuri pokraj mene.

’39 kilometara jebote, svaka mu čast, ja to nikad ne bih mogao!’ –  pomislih u sebi i nastavih svoju utrku dalje.

D.L. o Olimpijskom ciklusu jednog trkača


Zir je predivno brdo, neka čudnovata sfinga na putu prema moru i vice versa koje godinama gledaš i onda uspiješ ostvarit taj san da gledaš autoput s visine i misliš si: sad svaki put kad ću prolazit cestom imat ću sliku kako izgleda odozgo. Pogodio nas je predivan dan i pogled je pucao na sve četiri strane svijeta, a društvo su nam pravila dva lokalna četveronošca koji su upotpunili doživljaj. Već sami uspon na Zir bio je dovoljan da zaboravimo da postoji nešto što se zove “mail box”, a pred nama je bio čitav vikend istraživanja otoka i guštanja. Ostaje vratit se s nekim iskusnim i istražiti špilju.

Šparoge: Mia se vraća iz WC-a na trajektu nazad i govori: WC uopće ne smrdi po urinu nego samo po šparogama. hahahhaha

Čičvarda je jedna tradicionalna lekcija o tome kako su nas mame s pravom tlačile da jedemo variva, a ne pizze. Ako jedeš varivo dobiješ duplu porciju, a ako biraš pizzu možda ju i ne dobiješ.

a Sakarun glasi za most wonderful bay of the world, koji je zapravo tužan prikaz toga koliko more smeća izbaci van na obalu. Pravi primjer kako se lako može manipulirati izgledom destinacije.

M.M. o onome što će pamtiti


Comments Off on Dugi otok

Izletnik svakome ruku pruža: Strahinjčica

9.6.2024. Sve je počelo na sastanku PD-a Izletnik na kojem je Željko opisivao planinarenje osobe (s invaliditetom), ljubav prema planinama, druženju i sjajne vodiče koji su ga vodili čak po…

9.6.2024.

Sve je počelo na sastanku PD-a Izletnik na kojem je Željko opisivao planinarenje osobe (s invaliditetom), ljubav prema planinama, druženju i sjajne vodiče koji su ga vodili čak po švicarskim Alpama. PD Izletnik dobio je prvi priliku, osim matičnog društva Željezničara, sudjelovati u projektu “Pruži mi ruku” i organizirati izlet za osobe s invaliditetom. Prijave su se polako popunjavale i došla je nedjelja izleta na Strahinjčicu. Desetak planinara sa svojim vodičima i Željko kojeg će na planinu (ili brdo, nismo odlučili) voditi Izletnici. Vesele gospođe koje su odmah kod doma u Radoboju zasjele na klackalicu i ljuljačku, Filip koji je šarmirao ekipu čim je došao, Sanja i Goga s majicom s njenim omiljenim voćem i Željko na čelu vesele ekipe, poveli su Izletnike u pravu avanturu…

Nastavljamo i dalje u pravom Izletničkom duhu pružati jedni drugima ruku 🙂

Autorica: M.M.

Comments Off on Izletnik svakome ruku pruža: Strahinjčica

Šljop šljop u Istri

4.5.2024. U dovoljno vedro subotnje jutro krenuli smo na turu koja je bila duga nekih 15-16 km u središnjoj Istri, blizu gradića Buzeta. Prije odlaska na šetnjicu iliti planinarenje sastali…

4.5.2024.

U dovoljno vedro subotnje jutro krenuli smo na turu koja je bila duga nekih 15-16 km u središnjoj Istri, blizu gradića Buzeta.

Prije odlaska na šetnjicu iliti planinarenje sastali smo se u lokalnoj zalogajnici te se zasladili čokoladnim kroasanima i razbudili se finom kavicom. Nakon ispijene kave krenuli smo lagano šetati uz rijeku Mirnu, što je bio odličan trenutak da malo upoznam nove srdačne kolege planinare. Naravno, razgovori su za početak bili uobičajeni, s pitanjima poput “Jesi li prije planinario?” i “Kako si čuo za Izletnik?” te mojim propitkivanjem kakvu je opremu potrebno nabaviti jer realno nisam imao pola planinarske opreme.

Nakon kraće šetnje, i to po malo težem terenu s pokojim skliskim kamenom zbog kiše koja je padala tu noć, pas od kolegice koji je išao s nama odlučio je pak otići u svoju avanturu. Nisam točno siguran gdje je otišao, ali mogu reći da je većina ekipe bila malo zabrinuta, i zbog psa i zbog izleta koji bi se mogao otkazati, no srećom pas je ubrzo pronađen.

A zatim je slijedio onaj teži dio, o kojem sam čitao na internetu proučavajući ovu stazu, a to je bilo uspinjanje uz pomoć sajli. Međutim, to je na prvu izgledalo strašnije nego što je stvarno bilo.

Htio sam pronaći neku sliku ovog uspinjanja, ali imam samo slike s kolegama u nezahvalnim pozicijama i čudnih izraza lica dok su se penjali, a pošto nisam zločest, ne želim ih tako objavljivati.

Uskoro smo došli i do prvog odmorišta sa slapom te lagano prljavim jezercem na kojem je bio zanimljivi kukac koji hoda po vodi (barski skakač).

Nakon što smo se još malo prošetali prošli smo pored kućice kao iz bajke s predivno uređenim vrtom, koju sam jednostavno morao spomenuti. Među ostalim, sreli smo i vlasnicu te vikendice koja je upravo zalijevala cvijeće pa su kolege odmah uhvatili priliku kako bi malo popričali s njom, dok sam ja samo promatrao kako se ta kamena kućica stopila s prirodom.

Došli smo i do Napoleonskog mosta, koji je navodno bio izgrađen dok je Istra bila pod kontrolom Napoleona između 1805. i 1813.

Nakon mosta ubrzo smo prošli pokraj pješčanih nakupina, za koje vjerojatno postoji neki službeni naziv, ali eto ja ne znam za njega :). Zanimljivo je kako su uspjele nastati ovako usred prirode, pretpostavljam da je od rječica i potoka.

Prolaz kroz ovaj šumoviti put nalikovao je na magične šume iz Gospodara prstenova.

Budući da je bilo poprilično blatnjavo, gotovo svima nam je to pomalo smetalo.

Mogla su se čuti zanovijetanja, ali nije ni važno. Glavno da nisam prvi put došao pa odmah pao u blato 🙂

I tako… lagano smo došli do dobre tete s pivicama i rakijicama, gdje smo mogli odmoriti svoje umorne i blatnjave noge uz lijepi pogled na jezerca i slapiće, što je bila kruna izleta.

Na posljednjem slapu prizor je također bio prelijep, a netko je vidio i sljepića.

Zahvaljujem pristupačnoj i nasmijanoj Moreni na organiziranju ovako lijepog izleta te se ispričavam na pisanju izvješća sa zakašnjenjem.

Kad sam čuo da novi članovi pišu izvješća, zvučalo mi je kao da je to zafrkancija za nove članove, ali eto, ipak nije šala i mislim da na kraju nije ispalo loše jer sam imao priliku prisjetiti se svih doživljaja s izleta.

Autor: E. Š.

Comments Off on Šljop šljop u Istri

Hedonizam u Istri

19.-21.4. Crtice s izleta M.P. Hedonizam u Istri iliti recept za mamurluk DAN 1  Petak nakon posla jedan Izletnik i tri Izletnice ukrcavaju se u auto i kreću za Istru…

19.-21.4.

Crtice s izleta

  • Ceste u unutrašnjosti Istre su uske, a lokalna ekipa vozi brzo i po sredini
  • Ne stigneš ni kupiti vinjetu, a već si prošao slovensku autocestu
  • Emil peče ćevape kao da radi „Kod Srbina“ na Ravnicama
  • Set ključeva uvijek treba biti u gepeku jer nikad ne znaš kad će trebati nekome odvrnuti bocu plina
  • Jutarnja bol u nogama od pedaliranja bicikla
  • Vinarija Cuj baš velika preporuka…od ljubaznih domaćina do odličnih vina
  • Preporuka je također piti vodu uz vino 🙂
  • Tulum s previše vina
  • Lagani jutarnji mamurluk
  • Unutrašnjost Istre wauuuu
  • Hvala Rajku na preporuci restorana Ponte Porton nedaleko Grožnjana
  • Hvala Nini na slikama
  • Hvala Vale

M.P.


Hedonizam u Istri iliti recept za mamurluk

DAN 1 

Petak nakon posla jedan Izletnik i tri Izletnice ukrcavaju se u auto i kreću za Istru (također i njihovi ostali Izletnički kolege, ali priču ćemo pisati iz prvog lica). Vjerujem da je već u tom trenu kolega Izletnik požalio ideju da sa sobom povede tri žene, ali više nije bilo povratka. U svakom slučaju u autu nije bilo tišine. Putovanje smo započeli preko idilične Slovenije kako bismo čim brže stigli na svoje odredište i dočepali se roštilja. Po dolasku u blizinu smještaja, odlučimo se samo kratko skoknuti do dućana. Kao što možete pretpostaviti, tri žene u kombinaciji s trgovinom nikako nije kratko pa smo u smještaj došli po mraku. Premda je u najavi bio luksuzan smještaj, svejedno nas je zatekla sređenost i opremljenost kuća u kojima ćemo boraviti. Na katu sauna, na terasi jacuzzi (ej jacuzzi!), svatko u svom krevetu bez vreća za spavanje – ma milina. Hladni zrak Istre ugrijao je topao doček naših domaćina, organizatora i ostalih kolega Izletnika koji su se potrudili prirediti roštilj pod zvijezdama (šteta samo što nije bilo više piletine). Kako se nismo nadali tako niskim temperaturama, nakon objeda smo spas odlučili potražiti u jacuzziju. Međutim pametne glave nisu znale da je 28 zapravo malo (u stupnjevima, u nekim drugim mjerama je čist okej) pa je party vrlo brzo prešao u saunu. Ovdje ćemo stati s detaljima.

DAN 2

Buđenje u chill atmosferi. Dio ekipe trči, dio radi jogu, dio je otišao na bicikliranje, a dio se još šuška u krevetu. Odlučujemo ne biti lijeni i otići prošetati do svjetionika.

Sunce nas je odlučilo malo pomaziti pa se sretni i veseli vraćamo u smještaj gdje se spremamo za odlazak u obilazak vinarije Cuj. Naše organizatorice su na sve mislile pa nas do tamo vozi bus kako bi se svi mogli opustiti na degustaciji. Dočekala nas je simpatična mlada curka koja objašnjava kako je vinarija dobila ime u spomen na njenog pradjeda koji je kad bi si popio razgovore započinjao sa “Cuj da ti rečem!”. Provode nas kroz podrume i objašnjavaju proizvodnju vina, nakon čega započinje degustacija. Gladna ekipa je odmah pobrstila stol sa klopom pa su se domaćini zapitali jesmo li mi došli jesti ili piti. Predstavljene su nam četiri različite sorte vina, nažalost moje istančano nepce ih pamti samo kao pjenušac, bijelo, rose i crno. Vino je bilo odlično (posebice muškat kojeg smo “degustirali” cijelu bocu), tako da se kući vraćam s tri kupljene butelje.

Večer nastavljamo u konobi i premda nije u svačijem želucu plivala riba, vino svakako jeste. Svirala je ugodna muzikica prigodna za konobu, na stolove su stizale razne delicije, a mi smo sjedili kao gospoda svi otuširani, mirisni i u finim opravicama (za razliku od većine naših izleta). Druženje uz čašicu smo odlučili nastaviti i u smještaju gdje se situacija pinkicu otela kontroli pa ću samo preskočiti na idući dan. Bez brige, ništa strašno se nije dogodilo, ali nikako ne bih preporučila miješati vino svih boja i okusa. 

DAN 3

Buđenje uz pitanje “što mi je ovo trebalo”. Srećom cijela ekipa iz auta zaključuje da nije spremna za planinarenje (tu priču ćete vidjeti u nekom drugom izvještaju), pa se mi polako spremamo i krećemo na kavu u Grožnjan. Uživamo u ljepotama Istre i divnom sunčanom danu uz male zamjerke na iznimno zavojite ceste. U Grožnjanu srećemo još dio ekipe koja nas poziva sa sobom na ručak što vrlo rado prihvaćamo u tom trenu naivno vjerujući da ćemo brzo i lako stići do restorana. Četiri pametne glave iz crvenog auta s cvjetićem odlučuju pratiti kolegu Izletnika bez pitanja pa tako vožnja od cca 10 minuta traje 40 min uključujući bespotrebno kruženje oko restorana po makadamu (ne preporuča se dan nakon fešte). Gladni i umorni, nismo sigurni bismo li se smijali ili plakali, stižemo na naše odredište gdje vikend-čašćenje završavamo preukusnim jelom od boškarina (hvala Rajko na preporuci). Put za Zagreb je prošao lako i premda je vikend bio divan, svi smo jedva dočekali dočepati se svojih kreveta.

P.S. Velika pohvala organizatorima s Vale i Petrom na čelu! Vidjelo se da je u organizaciju uloženu puno puno truda i vremena na čemu smo jako zahvalni!

S.R.


Izvještaj Savudrija

Petak.

Krenuli smo nakon posla iz Zagreba i stigli u Savudriju oko 7 navečer. Dočekala nas je odlična ekipa i priprema jako finog roštilja. Podružili smo se i pokušali se koristiti hladnih jacuzzijem, jer ga nismo znali zagrijati, te se na kraju kupali u 10 cm mlake vode u kadi jer nam je i u kupaoni bilo nestalo tople vode ali kao i uvijek s odličnim društvom Izletnika sve situacije su čista komedija tako da ni ova nije bila iznimka. Svi se skupa dobro nasmijasmo i odosmo spavati.

Subota.

Ujutro chillanje i doručak na balkonu i kratka kava uz more po predivnom vremenu uz gledanje brodova na pučini. Nakon toga krećemo busom prema vinariji, ondje slušamo i samoj vinariji Cuj, njihovom načinu rada te kušamo 5 divnih, i njihovim riječima vrlo pitkih, vina. Vinarija i vrt oko nje su jako lijepi s divnim pogledima što je naravno iskorišteno za zajedničko slikanje.

Nakon kušanja vina smo se kraj vinarije još malo podružili uz koju bocu dobre malvazije čekajući bus koji nas vozi u restoran. U restoranu večeramo stvarno iznimno ukusnu hranu i nakon restorana se u divnoj proljetnoj noći šećemo prema smještaju. Dok smo došli do smještaja je u jednoj od kuća već bio krenuo dosta jak party no ja bih se htjela ponovno okušati u korištenju jacuzzija tako da odlazim do svog smještaja po badić te provodimo večer opuštajući se u toplom jacuzziju na terasi ispijajući pivice.

Nedjelja.

Nakon jutarnje kave i doručka pakiramo se i spremamo apartman te krećemo prema Brestu pod Učkom jer nas iz nekog razloga navigiram kako mi Google kaže umjesto kako mi zdrav razum govori s obzirom na to da idemo planinariti na Ćićariju. Usprkos gubljenju put do točke nalaženja je predivan i jedva se čekam vratiti u tu malu Toscanu Hrvatske. Dok smo došli do točke nalaženja su Izletnici već otišli tako da smo ih uspjeli sustići pred prvim vrhom Ubredom no i mi smo se htjeli popeti na vrh tako da se ponovno razdvajamo i sljedeći put ih sustižemo tek pred sam kraj rute nakon vrha Muzari, ali na vrijeme za zajedničko slikanje. Na planinarskom domu Žbevnica smo se podružili uz najmanju kavu i najveću Cedevitu te se zaputili prema autima.

U dva auta koja su otišli u krivi Brest bilo nas je ukupno šest, dvoje od nas šest se kod vrha Ubred odvojilo i krenulo dalje s ostatkom ekipe, a nas četvero je solo planinarilo većinu staze.

Vrijeme nas je stvarno poslužilo i staza je bila kao iz slikovnice, oko nas predivni krajolik, a pred nama niska trava koja izgleda kao zeleni tepih koji se proteže unedogled. Svakako se veselim ponovno vratiti na Ćićariju jer nisam nikad prije bila a iznenadila me i visinom i pogledima i kvalitetom staza.

Sažetak bi bio da nas je bilo stvarno puno na ovom hedonističkom izletu tako da zapravo ni ne znam što se sve događalo i zapravo uopće ne znam što su mi ukućani u smještaju radili i gdje su bili jer sam ih vidjela samo u busu i pred vinarijom.

Meni je u svakom slučaju bilo mirno i lijepo, kušala sam fina vina i finu hranu i prošetala se malo po predivnoj Ćićariji s vrlo malom grupom tako da nisam osjetila previše ni tu količinu ljudi ni hektičnost. Došla sam doma sretna i odmorna duhom tako da još jednom se zahvaljujem organizatorima što su nam to omogućili.

D.M.


Hedonizam u ISTRI

PETAK 19.04.2024. CITRAČEM DO SAVUDRIJE:

Okupili smo se nakon radnog dana u Ivanovom Citraču i zaputili se ka Istri. Ekipa je bila zanimljiva, uz malo politike, kave i Adamovih zanimljivih priča iz djetinjstva stigli smo sretno. Dočekala nas je vesela ekipa, roštilj i naravno glazba i cuga. Najeli smo se, zabavili, a neki malo i posrnuli. Kraj večeri sam provela na hladnim pločicama, neki u jacuzziju, neki su još malo rasplesali; ali ništa daleko od uobičajenog Izletnik partija.

SUBOTA 20.04. VINARIJA CUJ:

Jutro, nekima mamurno, nekima uz trening pa doručak, kava. Zatim jedan od highlighta izleta, a to je Vinarija Cuj. Jedna jako slatka obiteljska poslovna i uspješna priča. Lijepo su nas ugostili, najeli (načeli za ručak/večeru) i „napili“. 5 vrsta vina kasnije (+ još malo dodatne dEgustacije) vrijeme je za obilnije jelo. Zaputili smo se prema restoranu spremni za plate. U stilu smo ponovno fino jeli i pili, spremni za party broj 2. 

Za neke je party bio preveseo, a neki su se opustili u još jednom highlightu izleta – jacuzziju. 

NEDJELJA 21.04. ŽBEVNICA

Spremamo se za check-out iz našeg prekrasnog smještaja, posljednji pozdravi od onih koji su odustali i krećemo na glavnu aktrivnost društva – planinarenje. Ne može izlet jednog PD-a proći bez planinarenja. Vožnja kroz Istru je bila očaravajuća, pogledi na male gradiće na zelenim brdima i vinograde, čista i očuvana priroda… Okupili smo se na početnoj točki Brest (dobro svi osim ekipe iz Citrača i Rajka, ali stigli smo) i krenuli na hike. Uspon nije bio težak, taman za resetiranje od prethodna dva dana, slatko i veselo kao uvijek. Na putu prema dolje, stali smo na kratko kod jednog planinarskog doma, a onda u svoje aute i onda za Zagreb brzo i efikasno!

Zahvalili smo se odličnoj logistici, ali hvala im i ovom prilikom!  

E.M.


Zbog poslovnih i privatnih obaveza pišem ovaj izvještaj s 3 tjedna zakašnjenja. Već su pomalo isparili detalji našeg hedonističkog izleta, no sjećanje je vratila razglednica Baby Lasagne iz Labina i savudrijskog svjetionika gdje sam se šetao i naslikavao sa smišnom Zadrankom Anom Kovačević. Dok smo pili kavicu uz more u daljini su se mogli vidjeti vrhovi Alpa. More i Alpe spojeni u jedno. Velebajno! S obzirom da smo većinu vremena samo žderali i pili nitko nije bio loše volje. Roštilj, posjet vinariji i odlazak u konobu. Baš pravi hedonizam. S obzirom da nisam osoba koja pije najčešće sam među prvima u krevetu, ali ovoga puta malo sam si dao oduška i ostao duže budan i fakat se isplatilo. Skužio sam da Ivana Brkić i dalje žari i pali i da bez obzira na godište svi znaju njezine pjesme. Također mi je i novost da Pepić u neko doba počne pričati sumeranski. Nevjerovatno egzotično! Sva sreća da smo zadnji dan bar nešto planinarili i obišli Ćićariju kako bi svo to iće i piće malo potrošili. Uglavnom vjerujem da bi anegdota bilo još da sam znao da ću pisati izvještaj prije izleta. I naravno svaka čast Valentini, Petri i ostalim suorganizatorima šta su nas tako razmazile u par dana. Terra magica je uvijek dobar izbor!

A.C.

Comments Off on Hedonizam u Istri

Type on the field below and hit Enter/Return to search