22.-23.3.2025.

Ovo je priča o nerealnim planinarskim ambicijama i realno usranim vremenskim uvjetima iz pera autora čiji je doticaj s osnovama planinarskog znanja diskutabilan. Svaka poveznica sa stvarnim događajima je upitna.

Napomena autora: svi oni koji se oslone na ovaj izvještaj – zaslužuju sve što ih snađe.

---

U početku bijaše naljepnica

Južno od granice dosade i zapadno od Bjelolasice, na vrhuncu COVID-a, stanovita TM po prvi put ugledat će naljepnicu PD Izletnik čije će je kvalitetno dizajnersko oblikovanje nastaviti progoniti u snovima i na planinskim vrhovima. U godinama egzistencijalnih propitivanja na planinarskim pohodima i potrage za svojim istinskim planinarskim identitetom, ta divlja naljepnica bit će mistična zvijezda vodilja autorici ovog teksta.

---

Germknödel & kranjska kobasica: part I.

ZAGREB: Subota, 22. 3. 2025., 06:30 i nešto sitno
Parking CCO West. Dobro je da smo u natkrivenom dijelu jer vani pada jebena kiša. Dva auta i jedan kombi. TM volontira za mjesto u kombiju s čijeg će krajnjeg stražnjeg sjedala u narednih 48h neometano obzervirati ove egzotične primjerke planinarske vrste, s divljim naljepnicama prošivenima na najrazličitijim dijelovima opreme; 

• Zeleno desno oko i duboka bora vođe za volanom ostat će joj trajno tetovirana u frontalnom korteksu.
• Nadrkan ali prodoran glas njegove desne ruke bit će strah i prezir intimnih trenutaka pohoda.
• …
• I Bačva. Za Bačvu je najbolje da spava u vožnji.

Na obje granice su nas propustili bez previše pitanja i pokazivanja ličnih dokumenata, što najbolje svjedoči o inkompetenciji graničnih službenika jer ako je itko izgledao kao da šverca jeftinu radnu snagu, onda su to bila dva neobrijana lika na prednjim sjedalima sumnjiva kombija, iza kojih se kesila grupica entuzijastičnih, neispavanih jadnika, pogleda čeznutljivo uperenog u horizont s nadom u bolje vremenske prilike u Schengenu.

Subota, 22. 3. 2025., 11:43h

AUSTRIA: Parking na padinama Villacher Alpa – pustoš, poneki Heinz & Heidi par i mi – šaka jada s viškom opreme i manjkom razuma.

Voajerski izlet na Prpićev Strava profil svjedoči da uspon startamo na cca 1731 m. Magla je epska. Ona koja inspirira stihove i HGSS biltene. Srećom, staza je zaista izletnička, germanski sređena, s progresivnim brojevnim markacijama. Trebalo bi biti istinski talentiran da se pogubiš na njoj, ali ova zdušna družba ima pojedince s potencijalom u svojim redovima – Nox se trudi. Drugi ga sabotiraju. Ova mrtva trka nastavlja se sve do 2136 m.

Pogled je nenadjebiv.

I završava na ofucanim, za ove uvjete krajnje neprimjerenim Quechua gojzericama čije poluraspadnuto stanje oduzima dah i okida krizu identiteta – koji kreten bi se zaputio na ovakav pohod u tom sranju od cipela? Pripadam li ja uopće ovdje, među ove ljude s divljim naljepnicama i još divljijim bojama profesionalnih gojzerica?

TM će naći utjehu u dozi duplog ruma koju u lokalnom planinarskom domu nevino maskiraju u vruću čokoladu sa šlagom. Po izlasku iz doma, Divljenaljepkaši donijet će kultnu odluku nakon letimičnog osvrta na vrh koji se nalazio tek par metara dalje – ko ga jebe – idemo dole.

Ručak u lokalu malo podno ranije spomenutog parkinga bit će zauvijek zapamćen u analima PD Izletnika kao value-for-money fine dining.

---

Germknödel & kranjska kobasica: part II.

Subota, 22. 3. 2025., 18:15h

SLOVENIA: Negdje u Kranjskoj Gori. Divljenaljepkaši smještaju se u apartmane šarmantne slovenske nočnilnice, koja izgleda kao kulisa nekog idiličnog obiteljskog filma iz 70-ih. Autor ovog izvještaja sljedeća tri sata provest će šetajući tuđim sjećanjima kroz povijest PD Izletnika.

Nakon višesatnog potopa kojem smo svjedočili iz udobnosti naše idilične nočnilnice, pomirili smo se s činjenicom da je jedina sportska aktivnost koju možemo upražnjavati na Triglavu – hrvanje u blatu. Rekalibrirali smo se: kasni polazak sutra u Mistični Plan B.

Nedjelja, 23. 3. 2025., 13:31h
Mistični Plan B naveo je skupinu Divljenaljepkaša u pohod do Tončkova dom na Lisci, vrha na bratskoj margini Slovenije i Hrvatske. Nakon 1:50h romantične šetnje po kiši, šljunku i asfaltu, družina je odlučila provesti jedinih 30 minuta sunca unutar ranije spomenutog doma.

Tončkov dom poznat je po specijalitetu Jurkov praženjak, opjevanom u bizarnoj priči koja bi više priličila stranicama trash tiskovine “Moja sudbina” nego poleđini menija u establišmentu u kojem je maloljetnicima dopušten pristup. Sam organoleptički doživljaj slavnog jela je – šitina. Odlučite li se ipak prkositi establišmentu planinarskog doma i naručiti burger na 900 m nadmorske visine, ostat ćete zatečeni jer će vam biti poslužen burger čija kvaliteta (i kvantiteta) nadilazi većinu onih koji se poslužuju u užem centru Zagreba.

Na terasi doma, s prvim kapima kiše, opalila se skupna fotografija za anale, a nakon osvrta na vrh koji se nalazi na tek kojih 10 metara udaljenosti – Divljenaljepkaši ponovno donose kultnu odluku – ko ga jebe – idemo dole.

I zaista – ko ga jebe – jer nakon godina lova na divlju naljepnicu, autorica ovog djela napokon je ulovila planinarsko društvo koje, poput Murakamija, virtuozno balansira između ljepote planinarske svakodnevice i nadrealističkih ambicija da se kroz život vode loveći jebene pečate na vrhovima, umjesto osjećaja za užitkom u iskustvu bivanja.

S štovanjem,
Autorica: T.M.

1.11.-3.11.2024.

Pozdrav svima, ja sam Đuka, kažu najmirniji pas koji ne laje. Udomili su me divni ljudi A i S, no nakon ovoga izleta počeo sam to preispitivati, kao i činjenicu volim li još uvijek što me žele uključiti u svoje aktivnosti.

Među mnogim izletima došao je na red trail izlet Cres-Lošinj! Odmah mi je rep zaigrao i skoro sam i zalajao jer idemo na more 🙂 Uostalom moje uzbuđenje možete vidjeti na slici koju je S napravio.

Buđenje je bilo rano, ali okej, nije hladno pa mi nije šok, ali šokiralo me kada sam shvatio da se ne vozim kao kralj zadnjeg sjedišta – i to sve zbog neke dvije cure koje su me tu i tam podragale na sastancima. Nakon što smo skupili cure krenuli smo put trajekta Valbiska-Merag. A što da vam kažem kako mi je bilo drndati se!? Na prvom stajalištu sam bio spreman upaliti auto i zapaliti nazad za Zagreb, ali S je uzeo ključ i tu se sve krenulo kotrljati prema dolje, a da nisu ni bili svjesni.

Vožnja trajektom je prošla dobro, nisu me vukli van na vjetar, ostao sam na sigurnom u autu i zauzeo A mjesto :D. Ekipa se proširila za još 8 veselih ljudi i zapravo sam postao optimističan kako bi ovo sve na kraju moglo izgledati. Nakon trajekta popili su kavu, čaj, pojeli banana bread koji im je ispekla V, i svi su se smijali i dobro zabavljali za što sam primijetio da je tako na svakom Izletnikovom izletu na koji me povedu.

Za prvi dan je bilo najavljeno planinarenje na vrh Sv. Nikole (neki kažu i Mikule) na 557 mnv. Svi smo se poveselili jednoj laganoj šetnji na predivan vrh Malog Lošinja. Krenuli smo iz mjesta Nerezine. Dan je bio predivan, vrijeme za poželjeti (iako sam čuo ovo dvoje svojih da su tjedan prije strepili jer je bio najavljen potop). Šetnja je krenula lagano, lagani uspon, hodanje između suhozida kroz šumu. Putem su svi brali i sladili se planikom, ali mene se nitko nije sjetio :/. Ovo lagano skakutanje po puteljcima i brstenje planike se pretvorilo u borbu za goli život. Samo odjednom uspon i stijene, sve oštro i s puno rupa, ali vidim da nisam jedini koji preživljava, očito ih je većinu iznenadila izazovnost same rute, ali naravno da svaki izlet ima nadobudne pa tako i ovdje ima par izletnika što lete tom stazom. Ako do ovdje nisam poželio zvati Dumovec, nakon dolaska pred greben sve je bilo jasno – Isuse Bože, želim nove udomitelje.

Nakon zasluženog odmora na vrhu i maestralnog pogleda, morali smo se i spustiti, ajd’ tu ih i nisam toliko hejtao jer je teren bio bolji. Dolaskom do auta opet nisam imao svoja sjedala bez obzira što sam  patio, ali kada smo došli do smještaja i kada sam vidio kako je sve predivno odahnuo sam, dovoljno prostora da rashladim šapice :). Ne znam ni sam kako sam ovo preživio i prehodao, ali moja faca će zapravo dati odgovor:

Na kraju šokantnog dana kao šećer na kraju su me odvukli u susjednu kućicu jer su tamo imali večeru, kuhao se veganski bolonjez, M je bila chefica, svi su bili jako zadovoljni i oduševljeni. Ona glasnija cura iz auta je nagovarala A da mi da malo te delicije, ali A je bila tvrda kao stijena s izlikom da zbog alergije ne smijem. Ajd’ makar ova glasna iz auta ima plusić zbog toga.

Nakon povratka u smještaj V me mazila i toliko sam uživao da sam skoro i zaboravio torturu (definitivno mi je ona draža). Ipak sa strepnjom sam otišao na spavanje.

Sljedeće jutro me probudio S koji je bio jako euforičan zbog utrke koju je trčao, zapravo svi oni su nešto trčali, spominjale su se boje koje su označavale određene kilometraže, ali nisam si to najbolje popamtio ili sam možda potisnuo od straha da i mene ne odvuku. Svi su se spremali, stavljali neke startne brojeve na majice, oblačili tenisice. No u jednom trenutku se začuo zvuk harfi s nebesa jer su S i A rekli da ne idem s njima nego ostajem u apartmanu. Odlučio sam malo gurati nos van i glumiti da mi je koma što ostajem sam, ali skoro mi je suza od sreće krenula: imam cijelu gajbu samo za sebe. Pomilovan sam.

Nakon par sati A je došla po mene da nisam predugo sam (pola plusa u tekici), ekipa je otišla popiti piće nakon utrke i pojesti zasluženi ručak. Ono što sam čuo je da je trail Lošinj bio jako lijep, ali i dosta izazovan, bili su svi ponosni jedni na druge, ali posebno na V jer se friško vratila s Balija i odvalila srednju dužinu. Vrijeme je opet bilo kao iz snova. Taj dan sam još uživao u divnom zalasku sunca, i srećom otišao ranije na spavanje.

Treći dan, opet neka utrka, ali na drugom otoku, otok Cres. Tamo nisu svi trčali, zapravo većina je htjela hedonistički dan, među njima naravno nisu bili moji vlasnici, ali srećom cure iz auta su me čuvale da se ne moram patiti. Moram priznati da mi se V jako svidjela, pogotovo kada sam uživao u suncu, a K mi je išla raditi hlad da ne zakuham (sestro slatka psi i sunce se jako vole) i pošpotala je da neka mi ostavi sunce, i tako sam ležao 2 sata dok dio ekipe nije istrčao trail. Nakon ručka, ekipa se podijelila na dva tima – jedan  koji je išao uživati u šetnji na Lubenice i drugi koji je trebao ići ispenjati još vrh Sis, drugi najveći vrh na otoku Cresu (sigurno ste pogodili koji tim su bili moji dragi A i S). U ovoj drugoj ekipi je K (ova glasnija iz auta) lobirala da ne idemo na Sis, da je ona u trapericama i našminkana i da bi ona hedonizam skroz, da vam budem iskren bila je toliko naporna da sam ju nekam htio sterati, ali svejedno je i ona otišla na Sis, u tim famoznim trapericama (i nije zanovijetala ). Kasnije sam požalio što nisam bio na njezinoj strani.

Dolaskom na parking moja A je malo u strahu gledala na stazu jer je dosta strma i jako strašno je puhalo, moje oči su skoro ispale od straha i očaja. A je predložila da ipak nije najpametnije penjati po takvom vjetru, ali S je nekako ispario i činilo se u sekundi bio skoro na vrhu, tako da je javio da putem skoro ništa ne puše i tu moja kalvarija počinje. Ako sam mislio da je prvi dan bio gori, njega sad prizivam u mislima. A mi je obukla jaknicu i moj križni put je počeo. Tu sam definitivno odlučio da je gotovo, želim nove udomitelje, ja sam malo prestar za ove kerefeke, počeo sam smišljati dopis za nove udomitelje, definitivno bih stavio kao uvjet vlasnike kojima je kauč najdraži, možda čak i studente, uglavnom nekoga tko nije aktivan. Iako je uspon djelovao težak zapravo je skroz u redu osim terena, ovo kamenje kaj se kotrlja bi trebalo zabraniti. Ostatak komentara na ovaj uspon ću predočiti fotografijom.

Na povratku doma cure nisu imale ništa protiv da se ugnijezdim između njih, pustio sam im par vjetrova, morao sam za pokoru. U jednom trenutku K je otvorila kekse i poskrivečki mi ih davala, odlučio sam više ne prditi curama i sve što se akumuliralo od keksiju ostaviti za kad dođem doma, osveta se servira znamo kako :D. Nakon toga sam spavao ostatak puta dok me V dalje mazila.

Izvještaj bih završio ipak u pozitivnom tonu , proveo sam vikend s divnim ljudima koji su me mazili i tetošili, a muka koju sam prošao mi je pokazala da je zapravo sve u glavi i volji, a svoje A i S ipak ne bih mijenjao ni za šta jer znam da će i leđa ostavit za mene kada treba.

Autorice: V.G. i K.Z.

1.-2. 3.2025.

Oj, Učko gorska, strma i huda,
di bura vije, di neba svuda,
tu planinari radosno hode,
smijehom umor da zgode.

Kraća je staza mudro izbrana,
jer vitri huče od rujna rana,
tresu se grane, nebo se lomi,
al’ hrabro srce od puta ne skomi.

Probijamo se smjelo,
dok šuma se svija,
kad ispred nas – 
čupavi mesija!
Floki! Pas, a ne laje,
al' čini se ko' da obiš'o već je Himalaje!

Na vrhu – sunce sklapa oči, vjetar obraze
štipa,
a mi izgledamo ko’ ekipa iz reklame za čaj
od šipka.

Brzo dolje - u domu
gulaš i domaći njoki.
Potom smijeh i pantomime do jutra biše,
jer nitko o snivanju ne piše!

Sutradan, Rijeka nas čeka,
maske, sunce i još malo vjetra.
I dok tražimo se po gužvi ko' u Milanu,
predsjednica naša glumi bananu.

Neki vikendi su priče
koje prepričavati se hoće,
dok god bude vjetra, pasa, planina i
ljudi koji ‘oće bit’ voće.

Autorica: A.N.

Izvještaj s dvodnevnog izleta na vrh Kremen i Plitvička jezera

21.2-23.2.2025.

Ovaj dvodnevni izlet s planinarskim društvom Izletnik bio je pravo malo planinarsko iskustvo, ispunjeno smijehom, prekrasnim pogledima i, naravno, dobrim društvom.

Putovanje je započelo u petak navečer, kada se 25 članova društva nakon posla uputilo i krenulo prema Korenici.

Nakon dva sata vožnje, stigli smo u Korenicu i smjestili se u učenički dom gdje ćemo prenoćiti. Cure su odlučile napraviti palačinke za ostatak društva, uz druženje, smijeh i opuštenu atmosferu palačinke nisu dugo preživile, nakon čega smo polako otišli svi na spavanje razmišljajući o sutrašnjem danu.

Subota je, iako hladna, donijela svježinu koja je bila savršena za planinarenje. Ujutro smo se nakon doručka spremili, okupili i krenuli prema vrhu Kremen. Planina nas je dočekala s maglom i snijegom. Uspon nije bio previše zahtjevan, osim na samome kraju, ali izazov je bio u tome što smo morali paziti na stazu jer su povremeno bila skliska mjesta i visoki snijeg. Dodatna zimska oprema kao što su gamaše i dereze je bila gotovo pa obvezna i od velike pomoći. Dolaskom na sami vrh dočekala nas je magla i jak vjetar. Nakon kratke stanke, klope i skupljenih žigova započeli smo svoj spust.

Uspješno smo završili planinarenje na Kremen, pa smo se zasluženo uputili na ručak u restoran Robert u Udbini. Topla jela bila su savršen način da napunimo energiju nakon naporne planinarske avanture. Raspoloženi i siti, vratili smo se u učenički dom u Korenici, gdje smo imali priliku još malo uživati u međusobnom društvu.

Nedjelja je bila rezervirana za posjet i uspon na Nikinu Plasu. No zbog najave kiše promjena plana je dogovorena i novi plan je bio posjetiti planinarske staze Plitvičkih jezera. No prije svega toga kratko smo posjetili napuštenu bazu i pistu Željava.

Planinarske staze Plitvičkih jezera su nas vodile kroz impresivne predjele, a na pojedinim dijelovima smo vidjeli tragove divljih životinja. Dolaskom na sami vrh planinarske staze 2, uz kratku pauzu, prekrasan pogled i objed krenuli smo se spuštati. Bez obzira na to što nismo osvojili Nikinu Plasu, ljepota Plitvičkih jezera nas je osvojila, a svi smo se složili da je to bila prava odluka.

Kada je došlo vrijeme za povratak, kao dobro raspoložena i gladna ekipa, krenuli smo prema restoranu Degenija. Siti krenuli smo prema svojim kućama, puni energije i s novim uspomenama na još jedan savršen vikend.

Iako je izlet imao svoje neplanirane preokrete, kao što je odustajanje od penjanja na Nikinu Plasu, sve je prošlo u pozitivnom duhu i bila je to prilika za još jedno zbližavanje i uživanje u prirodi s ekipom iz planinarskog društva. Već sada razmišljamo o sljedećem izletu!

Hvala Franciski na organizaciji izleta, a i Ani također 🙂

Autor: M.M.

25.1.2025.

Wow, vikend ranije bio sam u solo avanturi na Medvednici presvučenoj snježnim pokrivače, a vikend kasnije sam na istom mjestu s temperaturama skoro pa proljetnima i uz brojno društvo.

Učlanio sam se u PD Izletnik pa sam tako jedva čekao priliku za susret s članovima. Prva prilika je stigla odmah za vikend, a razlog okupljanja bio je humanitarnog karaktera – “50 milijuna koraka za epilepsiju” – a gdje bolje odraditi šetnju nego putem do Medvedgrada. Zahvaljujući iskustvu, start je organiziran ranije ujutro kako bi izbjegli gužve sa Šestinskog Lagvića, a i svima nam je ostao još dobar dio dana za druge planove i obaveze. Ne može bolje.

Ana i Raka su nas vodile stazom koja nije bila dosadna i prekratka, a opet ni previše izazovna kako bi je svi sudionici (nisam brojao, ali preko 20) mogli svladati. Meni je ruta dijelom već bila poznata, a kondicijski sam već imao pripremu pa sam bez obzira na blato nakon otopljenog snijega i kiše mogao to odraditi bez problema. Nisam se još ni snašao, a odmah su me četveronožni ljubimci potpuno fascinirali i zaokupili moju pažnju. Đuka je već planinarski veteran kako čujem i vidi se da odiše iskustvom, a Piksi je prepun energije i u svakom trenutku zna što se događa na svim pozicijama kolone 😀

Nakon početnog zagrijavanja i skidanja vanjskog sloja trznuo sam se i prešao na upoznavanje novih članova. Vidio sam ja puno novih lica (pa tek nekolicinu sam vidio na sastanku u Funku srijedu ranije) i čuo puno imena, ali trebat će još par susreta da i moja glava spoji lice s imenom (i zapamti ga). Neka sam ipak zapamtio pa mi je tako Slaven nesebično odgovarao na mnoga pitanja moje znatiželje (najviše u vezi opreme i trekinga). Kasnije sam nastavio druženje s Filipom i u grupici mi je vrijeme proletjelo.

Nakon spusta s Medvedgrada po stazi br. 1 do Kraljičinog zdenca radimo pauzu za okrjepu i druženje. Osim neizostavnih savjeta i komentara o opremi, teme iz planinarskog, poslovnog, ali i privatnog života samo su se redale. Prebrzo je stigao cilj – povratak do početne točke kod restorana i još zadnja prilika za malo druženja uz čašicu okrjepe. Sve nas je nagradio i sunčani pogled na Zagreb koji se je tek polako budio iz magle. S nestrpljenjem iščekujem iduće druženje s Izletnicima, čini se da će to biti u Lici.

Autor: A.G.

---

Ana: “Mrrmm… Ljubavi, zakaj uvijek moramo ustati tako rano?”

Darko: “Ma nemoj, a sinoć nisi mogla zaspati od uzbuđenja jer se radi o novoj aktivnosti vezanoj uz epilepsiju!”

Ana inače nije jutarnji tip, ali sve što ima veze s epilepsijom odmah joj daje dodatnu energiju. Darko, s druge strane, nije bio tako oduševljen, pogotovo jer je on morao prošetati pse dok je Ana veselo slagala sendviče za planinarenje. Za vrijeme kretanja od kuće još je bio mrak, no do dolaska na odredište već se pojavilo sunce.

Tako je i počeo naš prvi planinarski pohod u sklopu globalne kampanje 50 milijuna koraka za epilepsiju, održane 25. siječnja 2025. godine.

Odlučili smo povesti i naše peseke, iako smo se malo bojali kako će se ponašati. Nisu baš najiskusniji u planinarenju, a ni socijalizacija im nije jača strana, ali na kraju – sve je prošlo savršeno! Darko je, naravno, cijelo vrijeme malo mrmljao, ali ipak je veselo koračao.

U 8 sati smo se našli s grupom ispred Šestinskog Lagvića, gdje smo odmah vidjeli da je organizacija besprijekorna. Planinarsko društvo Izletnik pobrinulo se da sve teče glatko, a dodatno su nas kroz cijeli izlet stručno vodile naše vodičke zvijezde, Ana i Ivana, koje su osigurale da nitko ne zaostane i da svi uživamo u svakom koraku!

Prvi dio rute bio je poprilično blatnjav i strm, što nam je dalo pravi planinarski izazov već od samog starta. Uspon do Medvedgrada bio je prava avantura, ali se trud isplatio – tamo smo se okupili i slikali kako bismo ovu kampanju zauvijek obilježili.

Nakon Medvedgrada, staza nas je nježno vodila nizbrdo, što je bilo pravo olakšanje. Naše sljedeće odredište bilo je Kraljičin zdenac, gdje smo odmorili i pojeli spakirane doručke. Sunce nas je već tada dobro grijalo, a zajednički trenuci s ekipom u prirodi bili su neprocjenjivi.

Našu plašljivicu Wegu ništa nije nimalo smetalo i veselo je trčala naokolo, a Dragon je bio relativno miran (za njega), nije ulazio u konflikte s drugim psima.

Hodanje s prijateljima, kolegama i drugim članovima Hrvatske udruge za epilepsiju dalo je cijelom iskustvu posebnu vrijednost. Uz tjelovježbu i druženje na svježem zraku, svaki trenutak bio je ispunjen smijehom i pozitivnom energijom. Staza je bila prilagođena različitim kondicijskim mogućnostima, pa su svi mogli sudjelovati bez problema.

Nakon što smo uspješno prešli rutu dugu oko 7 kilometara, u zadovoljavajućem vremenskom roku, zasluženo smo sjeli na terasu Šestinskog Lagvića. Uživali smo u piću, kavi i zasluženom odmoru, prepričavajući najzanimljivije trenutke pohoda.

Obronci Medvednice toga su dana bili izuzetno milostivi – sunce nas je obasjavalo, a priroda je priredila savršenu kulisu za ovaj zimski dan. Tako smo se mi pridružili milijunima ljudi diljem svijeta koji bilježe svoje korake u sklopu ove globalne kampanje.

Ana: “E, Darko, znaš kaj je još super?”

Darko: “Mrrmm… kaj sad?”

Ana: “Sljedeće godine Hrvatski planinarski savez organizira ovu kampanju na više lokacija u Hrvatskoj!”

Darko: “Znači, još ranih buđenja? Pa naravno, jer što može biti bolje od ustajanja u cik zore i hodanja kilometrima? Ali ajde, bar ćeš ti biti zadovoljna s puno aktivnosti o epilepsiji, a ja ću dobiti priliku još malo mrmljati.”

S veseljem iščekujemo iduću godinu i nove izazove! Do tada – nastavite koračati za zdravlje!

Autori: Ana & Darko

23.-24.11.2024.

Poštovani predstavnici planinarskog društva Izletnik, obraćam Vam se u ime vlastitih inicijala (A.K.) kako bih demantirala navode iz izvještaja o izletu na Kum, u kojem sam grubo oklevetana, a planinarska javnost obmanjena. Autor sramnog teksta, izvjesni H.R., osim što je prekršio stavke iz ugovora o pisanju iz sjene (eng. ghostwriting), grubo je prekršio članak 19. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine) koji svakom građaninu jamči pravo na ugled, čast i dostojanstvo. Ovim putem dotičnom poručujem da ću, ukoliko mi se javno ne ispriča u roku od tri dana, biti primorana zadovoljštinu potražiti pred nadležnim sudskim tijelima RH, a Vas pozivam da mi ukoliko do toga dođe, pomognete pred sudcem i porotom opovrgnuti gnjusne klevete iz spornog teksta kojeg prilažem u nastavku.

Sjećanje na Kum i Rimske Toplice

by A.K. (47), ženski zatvor Požega, 2037.

Godinama se šira javnost pitala zašto sam te davne 2024. godine, naizgled ničim izazvana, potamanila dvadesetak nedužnih planinara na dvodnevnom izletu u Sloveniju. Priznajem, ni sama više ne znam zašto. Možda sam ustala na krivu nogu, možda sam popila koju pivicu previše, možda mi je Mars bio u Veneri, možda su hormoni podivljali, a možda je bilo zbog Rafaela i bokala vina… Zaista ne znam, nemojte misliti da sam nedobra, svakome se dogodi da se malo zaigra. Kada sam pročitala popis ljudi koji su se prijavili za izlet, neka su mi imena odmah zazvučala antipatično, pa sam ih se ekspresno riješila prije samog izleta. Na početku izleta, u ranu zoru na peronu glavnog kolodvora dočekala me dvadeset i jedna naivčina. U strahu da će mi ponestati hladnog oružja u WhatsApp grupi sam danima prije poticala ljude da ponesu dereze i štapove, pa me obradovalo kad sam vidjela da su me mnogi poslušali. Pepić je prvi platio glavom, s njim je bilo relativno lako: stajali smo na peronu i rekla sam mu „Vidi, veš mašina!” on se okrenuo i poviknuo „Gdje?! Gdje?!” pa sam ga samo gurnula pod HŽ-ov brzi vlak koji je kasnio dvadesetak minuta.

Dok je rečeni vlak vozio od Zagreba prema mjestu Zidani most u Sloveniji, Kristina je sjedeći nasuprot mene sjetno promatrala slikovite prizore koji su se nizali pred prozorom vagona: navijačke grafite na derutnim fasadama starih zgrada, odlagališta auto otpada u okolici Zaprešića, dimnjake nuklearne elektrane Krško, kričave oglase na jumbo plakatima… Bila je toliko zanesena da nije ni primijetila kako joj sipam bojni otrov u termosicu. Na moju sreću piće je ponudila i Mariji pa sam tako riješila dvije muhe jednom termosicom. Na peronu u Zidanom mostu trebao nas je dočekati Frane koji je planirao doći autom, ali mu je planove poremetila bomba koju sam postavila ispod auta noć prije, pa smo se bez njega okrijepili krafnama i kavom u lokalnom kafiću prije nego smo krenuli s usponom. Imala sam dovoljno mišomora da pospem samo jednu krafnu, pa sam posula Valentininu. Toliko ih je hvalila da sam odlučila da je dostojno i pravedno da joj budu posljednji obrok.

Na početku staze između izletnika i planine ispriječila se rijeka. Preko rijeke smo trebali prijeći u žičari na ručni pogon: netko uđe u malenu četvrtastu gondolu koja na razapetoj sajli visi iznad rijeke, a netko okretanjem kružne poluge tjera gondolu na drugu obalu. Putem do žičare sam cijelo vrijeme Antuna i Ivora nutkala raznim napitcima, pa sam im predložila da zajedno prijeđu rijeku u gondoli, i rekla kako bi bilo fora zaustaviti gondolu na sredini rijeke i snimiti kako se iz nje natječu u pišanju u dalj. Oni su, kao veliki fanovi Jackassa, oduševljeno prihvatili. Nisu ni slutili da će se i oni poput svojih mlazova stopiti s tokom rijeke i otići u nepovrat, dovoljan je bio jedan pravovremeni trzaj poluge. Nedugo zatim sam kršnim momcima Ivanu, Robertu, Marku i Karlu protumačila da je najbolje da svi skupa idu gondolom s obzirom na to da je sajla dotrajala, a gondola predviđena za jednu ili dvije lakše osobe. Oni su se složili s mojim mudrim argumentima, a ja sam im za svaki slučaj uvalila i nekoliko težih ruksaka.

U nastavku uspona sam se ponudila da budem metla, znajući da ću tako najlakše pomesti nekolicinu preostalih izletnika. Primijetila sam da je Ana jako privržena svojim štapovima pa sam jedan od njih bacila niz provaliju i ciknula „Jao, ispao ti je štap!” znajući da se neće spasiti pokušavajući spasiti štap. Planinareći dalje po snježno bijelim proplancima posutima otpalim žutim lišćem drveća što se nadvilo nad put, na svježem zraku sam bistro kalkulirala kako da se riješim dvojice programera: Hrvoja i Damira. Kada sam u daljini, pod skrovištem napuštenog mlina, ugledala medvjedicu koja čuva svoje mlade, sinulo mi je da im kažem kako sam čula da se u toj prostoriji nalazi novi JavaScript framework, i tako su oni sami bezglavo pohitali u svoju propast.

Već me pomalo počeo hvatati strah da će preostali izletnici primijetiti kako nas je nešto manje, ali srećom Domagoj je kao organizator i predvodnik imao samo konačni cilj na umu: Planinarski dom na vrhu visokom tisuću i dvjesto metara, pred njim bijelim prekrivačem pokriveno maleno igralište za djecu, kraj igrališta velebna kamena crkva i radiotelevizijski odašiljač, te pogled koji seže prema Kamniškim i Julijskim Alpama čiji vrhovi vire iz oblaka poput šiljaka dereza kojima sam ga na kraju zatukla.

U idiličnom i toplom planinarskom domu za obrok se nudilo nekoliko jela. Maja, Tina i Vanja su naručili jotu, pa sam im predložila da obrok začine aromatičnim klinčićima koje sam sama pripremila, pristali su pa mi je preostalo da pospremim još Anu i Doru. Kako je bilo viška jastuka budući da smo za potrebe izleta rezervirali dvadesetak kreveta, tijekom noći posjetila sam njihove sobe da provjerim spavaju li udobno ili bi im san bio dublji s pokojim jastukom preko glave. Ujutro sam s Rafaelom otišla na zasluženo brčkanje u toplim mjehuričastim bazenima Rimskih toplica, a on me počeo zamarati time kako moramo napisati izvještaj. Rekla sam mu da me pusti na miru i da ga napiše sam, i tako me moj rođeni zaručnik drukao svekolikoj javnosti, pa sam završila u ćuzi. Sada povazdan kroz maleni prozorčić u zidu samice čeznutljivo gledam prema Požeškoj gori u nadi da ću jednog dana ponovo planinariti i lijući gorke suze pjevam svoj Požega prison blues: I know I had it coming, I know I can’t be free, but those people keep on hiking, and that’s what tortures me.

Autor: H.R.

14.-15.12.2024.

Što napraviti ako nemaš ideje kako započeti izvještaj s izleta? Pa logočno, pitaj ChatGPT! Evo kako to izgleda.

Upit:

molim te napiši mi zabavan ili neformalan izvještaj od otprilike 200 riječi za izlet u Mađarsku. 20ak članova Planinarskog društva Izletnik je bilo na planinarenju u blizini jezera Balaton. Nakon planinarenja smo jeli gulaš od zeca. Svi smo spavali u istoj kući i bilo nam je super. U nedjelju smo išli doma.

Prijedlog ChatGPT-a:

Izvještaj s izleta u Mađarsku – jezero Balaton

Proteklog vikenda ekipa Planinarskog društva Izletnik uputila se na avanturu u Mađarsku, točnije na planinarenje u blizini jezera Balaton. Nas dvadesetak, opremljeni ruksacima, dobrom voljom i neizbježnim pričama s prethodnih izleta, krenuli smo u osvajanje tamošnjih brežuljaka.

Vrijeme je bilo idealno – taman toliko sunčano da se znojimo, ali ne toliko da zaboravimo uživati u krajoliku. Balaton nas je dočekao u svom punom sjaju, a nakon višesatnog planinarenja nagrada je bila i više nego zaslužena – gulaš od zeca! U početku smo skeptično provjeravali što je u tanjurima, ali već nakon prvog zalogaja znali smo da je to bio pun pogodak.

Noć smo proveli svi zajedno u jednoj kući. Spavaće sobe bile su prepune madraca, vreća za spavanje i – naravno – priča i smijeha do kasno u noć. Možda nismo baš svi odspavali osam sati, ali atmosfera je bila nezaboravna.

U nedjelju smo se, pomalo umorni, ali puni dojmova, vratili kući. I dok se ruksaci raspakiravaju, već se priča o sljedećem izletu! Balaton će nam svakako ostati u lijepom sjećanju.

Komentar lijenog autora izvještaja:

Iako na prvu izgleda kao savršen izvještaj, ipak postoje neke stvari koje ChatGPT nije baš najbolje pogodio. Nažalost, vrijeme nam baš i nije išlo na ruku, tako da uopće nije bilo sunčano. Zapravo je bilo toliko maglovito da smo Balaton vidjeli tek kad smo mu prišli na par metara udaljenosti.

Nismo ni svi jeli gulaš od zeca, ali oni koji jesu su definitivno bili oduševljeni (iako postoje opravdane sumnje da zec nije dijelio naše mišljenje).

Definitivno je bilo priča i smijeha do kasno u noć, a neke od (pre)dobro raspravljenih tema će se sigurno ponovno otvarati i na idućim višednevnim izletima. I za kraj bi mogli izvući jednu pouku s ovog izleta: možda imamo ozbiljan manjak skladištara i nacionalnih manjina u Izletniku!

Autor: B.K.

26.-27.10.2024.

Povodom 10. obljetnice društva (2015.-2025.) organizira se 10 rođendanskih izleta. Šesti po redu je bio dvodnevni izlet na Prominu i Zir. Okupilo se 30tak planinara spremnih za nove izazove.

Kretalo se iz Zagreba s istočnog parkinga Velesajma u subotu u 6:10 h ujutro autobusom prijevoznika Lacković. Nakon kraće pauze na dobro nam poznatoj Macoli stižemo do Drniša, ali produžujemo do obližnjeg mjesta Otavice i do Meštrovićevog mauzoleja (Crkva Presvetog Otkupitelja). Na uzvisini od 20-ak metara uzdiže se masivan kubus građen od autohtone vrste kamena – vapnenca i muljike, koji dandanas dominira Petrovim poljem tvoreći prostorni akcent nadaleko vidljiv iz različitih vizura. Crkva Presvetog Otkupitelja posljednje je počivalište velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, kao i najbližih članova njegove obitelji: majke Marte, oca Mate, braće Marka i Petra, sina Tvrtka i supruge Olge, a građena je od 1926. do 1930. godine (za više info).

Nakon organiziranog obilaska (vođene ture) spuštamo se nazad prema autobusu te se vozimo nazad prema Drnišu gdje vadimo ruksake i spremamo se za početak unaprijed isplanirane ture.

Tura kreće od Drniša prema domu Promina koji je na 850 m.n.m. Prolazimo kroz poznate Prominske naslage (više info u dodatku*) te se na pola puta dijelimo u 2 grupe, jednu koja ide preko vrha Čelinka (774 m.n.m.), a drugu koja ide preko makadama do markiranog puta pred samim domom (zadnjih pola sata hikea). Stižemo do doma gdje radimo malu pauzu za obrok i odmor od sat vremena. Spremamo vodu i hranu u manje ruksake te smo se zaputili do vrha Čavnovka na 1148 m.n.m. gdje dočekujemo prekrasan zalazak sunca. S vrha se pruža pogled na širu okolicu, s jedne strane se vidi naša najviša planina Dinara, zatim Miljevački plato, te na Krku i Čikolu. S vrha može se vidjeti i Jadransko more od kojeg je vrh udaljen oko 30 km. Tempo od doma do vrha je bio ubitačan, tako da smo gore imali preko 20 minuta dodatnog odmora za dočekati zalazak koji je trajao oko 2 minute (sve što je lijepo kratko traje). Malo vina, pive i razne poslastice su nam olakšale čekanje. Prelijep pogled.

Spuštanje nazad do doma na večeru koju su nam pripremili veoma ljubazni domaćini. Grah je bio podjednako dobar (zbog našeg umora ili je fkt bio ukusan :D). Nakon večere kreće druženje do kasnih večernjih sati (uz sat vremena više jer se tu večer pomicao sat unazad te smo dobili dodatan sat za spavanje) od čega je najviše pažnje izazvalo kartanje Bele (začudo bez svađanja) te igranje najzanimljivije igre Kaladonta uz razna ića i pića te glazbenu pozadinu.

U nedjelju se dio ekipe probudio prije 8 sati jer je u 8h bio predviđen obilazak obližnje špilje Liluše. Povratak kroz sat vremena do doma, doručak, spremanje stvari i kreveta te pozdrav s ljubaznim domaćinima koji su nam ujutro čak spremili čaj i kavu, a mi smo im se odužili malim donacijama.

Spremni krećemo nazad prema dolje, polukružnom rutom do mjesta Lišnjak gdje nas je skupio autobus. Nakon manjih problema krećemo prema svima nam poznatom lokalitetu Zir (uvijek ga vidimo s autoputa i nikad ne stajemo, e ovoga puta smo odlučili posjetiti ga i nije nas razočarao). Prije samog izlaza s autoputa, tj. kod izlaza Sv. Rok su dva skoro dvometraša uspješno zamijenili staklo lijevog retrovizora autobusa uz sveopće oduševljenje putnika.

Stižemo pred lokalitet od kojeg kreće oko sat vremena duga ruta do vrha. Ispod samog sedla nailazimo na špilju dvojnog naziva (Kravlja/Goveđa špilja). Nekolicina hrabrih predvođena speleološkim pripravnikom Grofom ulazi u nju i provlači se kroz nizak prolaz u drugi dio špilje gdje se na brzinu fotkamo, bacaju se fore sa svih strana te izlazimo van i nastavljamo prema samom vrhu. Uspon nije pretežito težak i pred samim vrhom nailazimo na jedan potez sa sajlom za olakšani uspon. Pogled s vrha je bio bajkovit, slijedi standardno fotografiranje krajolika, kratak odmor te spuštanje nazad svatko svojim tempom.

Dolazak do autobusa gdje se napokon presvlačimo u udobniju odjeću i obuću te polaganim tempom krećemo nazad prema Zagrebu. Na povratku stajemo još na jednu brzinsku pauzu gdje se prepričavaju doživljaji i anegdote proživljene u ova 2 dana. Glazba u autobusu je bila šećer na kraju!

Stižemo u Zagreb oko 20 h te svako svojim putem nastavlja prema vlastitim domovima.

Ocjena izleta 9.5/10.

*Mali dodatak:

Prominske naslage su plitkomarinske (neritske) i kopnene naslage koje su taložene u proksimalnom dijelu Dinarskog predgorskog (foreland) bazena nastalog tektonskom deformacijom i potapanjem izdignute i denudirane Jadranske karbonatne platforme (lokacija F) kao odgovor na jugozapadno usmjerenu orogenetsku kompresiju. Prominske naslage imaju sva obilježa sedimenata taloženih u razvijajućim “wedge-top” (“piggy-back”) bazenima (MRINJEK et al., 2010a, 2010b, 2011). Istovremeno, u distalnom dijelu predgorskog bazena su taložene dubokomorske turbiditne naslage nazvane Jadranski fliš sa značajkama karakterističnim za taložine predgorskog korita („foredeep“). Uz sjeveroistočni rub Prominskih naslaga nalazi se Dinarski navlačno-borani pojas (Dinaridi) izgrađen od trijaskog klastično-karbonatnog slijeda naslaga (lokacija H) i jursko-krednog slijeda karbonatnih naslaga (lokalitet G). Pojas je za vrijeme gornjeg eocena i donjeg oligocena bio područje intezivne denudacije, erozije i transporta materijala čijim su taloženjem u proksimalnom dijelu predgorskog bazena formirane Prominske naslage.

Autor: I.B. (Grof)

11.-13.10.2024.

Visio sam naglavce obješen za papke u izlogu jedne mondene mesarnice na Dolcu kad me poput satare presjekao zalutali pogled vesela, bezbrižna čovjeka. Srce mi je poskočilo i zaigralo hop cup kad je zvonce prilikom otvaranja vrata nagovijestilo njegov ulazak u radnju zadrijemalom gazdi. Prišao mu je i nešto povjerljivo šapnuo pokazujući prstom u mom smjeru. Nešto kasnije, bez bubrega i zamotan u celofan na ručnim kolicima napustio sam radnju. Njegovo ime bilo je Emil, i poveo me do taksista koji se drskim i ljubomornim nastupom ogriješio o zakletvu samostalnih autoprijevoznika odbivši zakazanu vožnju  prostačkom izjavom “Neću ti ja to voziti!” Emil se džentlmenski suzdržao da tom nitkovu saspe što ga ide, te primio kolica za dršku kao finu damu za ručicu u svilenoj rukavici, i poveo me sigurnim korakom kroz vrata Zagrebačkog električnog tramvaja.

Nekoliko sati kasnije spokojno sam ležao u gepeku automobila u dvorištu obiteljske kuće u Slavonskom Brodu, dok su za bogatom trpezom zahvalni izletnici Kristina, Mario i Emil uživali gostoprimstvo Aninih roditelja, slušajući njihove mudre i dobronamjerne savjete, intrigantne priče i dojmljive anegdote, kusajući halapljivo maestralno pripremljen gulaš od triglavske divokoze. Atmosferu nije narušio niti dolazak dvojice čudnovatih istoimenih dalmatinaca, o kojima kruže priče da će ih kao svetog Nikolu čizma na prozoru, svakoj kući u predvečerje domamiti miris gulaša od kopitara s Julijskih Alpi. Nisam dugo čekao da se pridružim toj svečarskoj atmosferi, kada se veselo društvo preselilo za stol u dvorištu iza kuće i ja sam im se pridružio. Dok je glatka, ali čvrsta, obla i hladna cijev od nehrđajućeg čelika bridila mojim analnim otvorom, okružen radoznalim pogledima i nasmiješenim licima, osjećao sam se voljeno i prihvaćeno. A kad je došao uvaženi gospodin Ćurić i pažljivo me pregledavši dao svoj pravorijek u kojem nije bilo niti jedne zamjerke, bio sam najponosnije prase u županiji.

Idućeg jutra, dok je lagani vjetrić pirkao proplankom na Poloju, a teški bas Barry Whitea brundao nad senzualnim melodijama sopran saksofona, oko šipke na kojoj sam se vrtio sjatila se sva sila sredovječnih muškaraca u kožnjacima kojima je slina curila dok su me promatrali. Osjećao sam njihove vrele poglede na svojoj užarenoj koži, a neviniji je dio Izletnika, nedorasao ranojutarnjim sirovim slastima, odlučio potražiti utočište od vrućih prizemnih poriva na prohladnim nebeskim vrhovima mitske Dilj gore. Na samom se vrhu, na vrtoglavih 421 metar nadmorske visine, nalazi 27 metara visok obelisk; Asteriksa i ostale Gale Izletnici ovaj put nisu zatekli, a pošto su se spustili s vrha, Izletnici su otpješačili počasni krug oko živopisnog jezerca zvanog Ljeskove vode. Na toj je oazi za amaterske ribiče, uzbibana zlaćana voda pod zrakama podnevnog sunca svjetlucala poput moje već lagano zapečene kožice, i kada bi ribiči u nju natrag bacili ulovljenu ribu, prskala kapima poput kaplja masti s mojih zapečenih ušiju. Kraj takvih sugestivnih prizora, gladni želuci su brundali poput dvotaktnih višecilindarskih motora kad na njih sjedne pažnje željan bajker i počne turirati, pa su Izletnici požurili na prostrane poljane Poloja da svojim prisustvom uveličaju tradicionalnu svečanost Pečenkijade.

Bio sam već fino ispečen, i nestrpljivo čekao da me se nareže. Nadao sam se da će se oštrice latiti koja nježna i pažljiva, odmjerena ženska ruka, ali mada su mu bile bliže Barbara i Josipa, povampireni Filip zgrabio je nož i njime počeo krvnički mahati pritom si zamalo odsjekavši prst, pa mu je brižna Predsjednica previla rane, pokazavši kako visoki dužnosnici ipak imaju osjećaj za boli i probleme nas malih ljudi i pečenih prasića. Gospodin Ćurić odsjekao je s mene nekoliko biranih komada i pažljivo servirao na antiknu porculansku posudu, koja se iz vitrine vadi jednom godišnje, a ljupka prezenterica Kristina ju je odnijela pred stručni žiri koji je imao zadaću između 160 prasića izabrati ono najfinije ispečeno. Mada sam potajno priželjkivao lentu, izostanak titule nije me previše razočarao.

U poslijepodnevnim satima zabava se nastavila u društvu moto kluba Daruvar, koji nas je pozvao da degustiramo njihove sokove od žitarica iz kućne proizvodnje. Dok smo se krijepili tim vitaminskim napitcima, Mate je primijetio snuždenost ozlijeđenog Filipa, svojeg konfidanta i pobočnika, pa je, kako bi ga razveselio, poveo grupno pjevanje gregorijanskih korala, koje je Frane, tenor i višestruki pobjednik Omiškog klapskog festivala oduševljeno prihvatio. Dok su Izletnici razdragano i jednoglasno na latinskom pjevali drevne antifone, polako se u mnogom organizmu počeo odvijati suptilni probavni proces. Moje masne, pečene, biorazgradive stanice, oplakivane želučanim kiselinama probavnih traktova polako su sublimirale, te sam ja, obično prase, polako postajao dio svakog od vas, moje tijelo vašem tijelu, moj um vašem umu, sada dišem i živim kao dio vas i moje praseće oči sada kroz vaše čitaju ovaj izvještaj.

U Zagrebu, 30.10.2024

Autor: P.P. (H.R.)

1.9.2024.

Uvod

Našlo se osmero hrabrih Izletnika, u ne baš tako rano jutro, oko 11 h, ispred Šoićeve kuće. Nismo bili sigurni je li to više doručak ili ručak i da li je prekasno za kavu, ali tko još brine o tome kad je pred nama avantura… i 7 km uspona. Pola sata kasnije, krenuli smo na laganu kružnu “šetnjicu”. Nakon točno 5 minuta, shvatili smo da put do Oštrca nije ni lagan, ni šetnica, već „oštro naprijed – ajde penji se, možeš ti to“ avantura.

Tijek izleta

Nakon pola sata koračanja i hrvanja sa stazom, uveli smo neslužbene stanke jer su ljetne pive, ležaljke i sunce vikali: „E, nećete vi tako lako u top formu!“ Ali nismo se dali; vukli smo se (neki i doslovno) sve do proplanka, gdje nas je pogled na Samoborsko gorje i činjenica da staza napokon nije vertikalna ohrabrila da nastavimo dalje do vrha.

Dolazak na vrh bio je poseban trenutak: ne toliko zbog pogleda, nego zbog naših pokušaja da lociramo selo ispod kamenoloma i nađemo onu famoznu Izletnik naljepnicu. Uz malo muke uspjeli smo utisnuti žig u knjižicu, iako je izgledalo kao da pokušavamo tetovirati papir bez tinte. Svejedno, uspjeh je uspjeh!

Naravno, fotkali smo se na vrhu jer bez dokaza – kao da se nije ni dogodilo. Nakon što smo zaključili da smo osvojili vrh dovoljno puta, spustili smo se u Planinarski dom “Željezničar” gdje su nas dočekali hladna pića i bućnica. Bio je to savršen trenutak za odmoriti papke i malo preispitati životne odluke vezane uz planinarenje.

Povratak

Spuštanje je teklo glatko, a odlučili smo se za povratak Hofmanovim putem, koji, prema pričama drugih planinarki, spada među najstarije staze Samoborskog gorja. Put nazad prošao je relativno brzo jer smo se svi nakon ručka raspričali i nakon sat i pol sletjeli smo oko 200 metara dalje od Šoićeve kuće.

Planirali smo i kupanje, ali potočići su bili preplitki, pa su neki odlučili zaplivati kasnije u Mrežnici, dok su drugi zbrisali u Samobor i Zagreb na zasluženi odmor.

Zaključak

Izlet je bio prava znojna poslastica, savršen za nas “novopečene planinare” koji još uvijek tesamo svoju fit formu. Složili smo se da je ovo bio odličan “warm up” za ono što slijedi i s nestrpljenjem iščekujemo nove avanture – i još više bućnica!

Do čitanja i penjanja!

Autorica: L.M.