PD Izletnik

PD Izletnik

Planinarsko društvo Izletnik

Category: Izleti

Pakleni Uskrs ili sve o broju dva u prirodi

16. – 18.4.2022. Subota je, svi normalni ljudi spavaju dulje i odmaraju od radnog tjedna. Nas budilica napada u 5 ujutro. Trpamo se u auto, krećemo na kruzanje do Paklenice…

16. – 18.4.2022.

Subota je, svi normalni ljudi spavaju dulje i odmaraju od radnog tjedna. Nas budilica napada u 5 ujutro. Trpamo se u auto, krećemo na kruzanje do Paklenice i nadamo se minimalnom broju starih baba na putu. Vjerojatno nam je Adam od doma slao pozitivnu energiju jer put je prošao glatko i prije 10 smo se našli s ostatkom na ulazu u Malu Paklenicu. Dok traju završne pripreme prebacujemo aute na glavni ulaz Velike Paklenice koja nam je cilj i vraćamo se s jednim autom nazad.

Prvi čin

Nakon zadnjih logističkih dogovora i rebalansiranja ionako preteških ruksaka krećemo na stazu prema kanjonu. U donjem dijelu je još bilo nešto turista, ali kako je staza postajala zahtjevnija tako smo mi postajali sve usamljeniji na njoj. Staza je jako zanimljiva, preskačemo s kamena na kamen po presušenom koritu, a svako malo pojavljuje se i pokoji penjački detalj. Uživanciju na stijenama remete jedino teški ruksaci zbog kojih treba biti iznimno oprezan na ovakvom terenu.

Nakon zabave u ravnijem dijelu korita čekaju nas i prvi ozbiljniji usponi. Nije lagano, ali pauze su česte. Sad već i oni koji su se ranije suzdržavali posežu za prvim gutljajima rakije za snagu. Svakim okretom divimo se pogledima na korito kojim smo upravo prošli, a ispred nas se otvaraju pogledi prema, zbog jake bure nedostižnim vrhovima.

Prva veća pauza čeka nas na Lekinim njivama. Nakon dosta napornog izlaza iz korita, svi redom padaju na travu koja se u tom trenutku činila mekšom i od vodenih kreveta u nekim spa centrima. Pola puta je odrađeno, ali sad nas čeka glavni dio uspona, srećom po dosta lakšem terenu nego do sad.

Malo po malo savladavamo preostale checkpointove, Veliko močilo i Martinovo mirilo, do našeg današnjeg cilja, skloništa Ivine vodice. Posebno je teško bilo zadnjih pola sata dosta strmog uspona koji se činio kao da traje vječno. Dolazimo do skloništa i na našu sreću otkrivamo da smo sami u njemu i da nitko neće morati spavati u šatoru. Tražimo zaklone od bure i hvatamo zadnje zrake sunca, ali brzo shvaćamo da je najbolja opcija ipak dimljenje u skloništu. Uspješno smo savladali rutu od 11km s 1130m uspona. Kao tema večeri, a kako se kasnije ispostavilo i tema cijelog izleta, nameću se sve moguće ideje i savjeti oko obavljanja broja 2 u surovim uvjetima prirode. Kako prebaciti granu preko kamena, koja je idealna veličina grane i svi ostali detalji su pomno proučeni. Kako pri svakom izlasku na pišanje bura ledi do kostiju, donosimo i konačnu odluku da odustajemo od sutrašnjeg pokušaja uspona na Sveto brdo i Vaganski vrh.

Runda 2, udri

Hladno je jutro, peć se lagano ugasila, a vani nas je dočekao i lagani snijeg. Bura ne odustaje, a na red dolazi i primjena usvojenog teoretskog znanja iz večernjih sati u praksi. Dok spremamo sklonište pridružuje nam se ekipa koja ipak pokušava uspon na Sveto brdo. Mi se spuštamo do gornjeg dijela toka Velike Paklenice preko Ivančevog doma i Ramića dvora do doma Paklenica. Ovaj dio rute nije bio težak, put je jedino otežavala neumorna bura. Putem nam se otvaraju pogledi na nedostižan Vaganski vrh obavijen oblacima. Sunčana terasa Ivančevog doma svima nam je dobro došla za zaklon od vjetra i sunčanje uz okrijepu. Nakon kraće pauze spuštamo se do doma na ručak i izležavanje po stepenicama uz stranu doma zaklonjenu od vjetra. Večernje sate provodimo uz Uno, za koji nam je trebalo preko nekoliko partija da uopće usuglasimo po kojim pravilima ćemo igrati, pivo i gemište.

Treće poluvrijeme

Ujutro obavljamo doručak, rješavamo nepodmireni dio sinoćnjeg računa i krećemo kroz kanjon Velike Paklenice prema još jednoj zanimljivosti na putu, špilji Manita peć koja je taj dan bila otvorena za posjetitelje. Od glavne staze prema špilji vodi strma stazica od nekih 40 minuta hoda koju je projektirao Ante Premužić. Sa staze se otvaraju prekrasni pogledi prema Anića kuku i gornjim dijelovima kanjona.

Plan da krenemo relativno rano s doma je uspio. Stigli smo među prvima do Manite peći i upadamo u prvu grupu za razgledavanje. Špilja je ime dobila po lokalnom stanovništvu koje se u trenucima suše spuštalo u špilju po vodu, a kandidatima za ovakve akcije nisu smjele biti baš sve daske u glavi pravilno posložene. Špilja je bogata raznim geomorfološkim tvorevinama ali i unikatnom špiljskom florom i faunom. Radi zaštite špilje ona je za javnost inače otvorena samo subotom i to u kratkom period od 10 do 13 sati. Mogu se razgledati 3 od ukupno 4 dvorane ove špilje.

Na spustu iz špilje postaje nam jasno kako smo baš dobro pogodili tajming jer iza nas je već krenula najezda turista prema gore. Spuštamo se kroz donji dio kanjona čiju ljepotu na žalost narušava prevelik broj turista kojima je taj dio lako dostupan. Na kraju kanjona kratko zastajemo i divimo se penjačkom raju Paklenice. Penjačke smjerove teško je izbrojati, a ima svega, od kratkih i jako laganih pa do onih i do 350m dugih.

Izlazimo iz kanjona uz osvježenje za noge na potoku i spuštamo se na zasluženi ručak kod Dinka, nakon kojeg se razdvajamo i krećemo na put doma. Do nekog sljedećeg izleta.

Autor: Poljo

Comments Off on Pakleni Uskrs ili sve o broju dva u prirodi

Zašto nam je volontiranje na Mljetu bila jedna od boljih odluka

16. – 22.4.2022. Piše: D.P. Umjesto trodnevnog prejedanja šunke, jaja i pince popraćenog ljenčarenjem, ovogodišnje uskrsne praznike Plaško alumniji Marko i ja odlučili smo provesti na jedan koristan način –…

16. – 22.4.2022.

Piše: D.P.

Umjesto trodnevnog prejedanja šunke, jaja i pince popraćenog ljenčarenjem, ovogodišnje uskrsne praznike Plaško alumniji Marko i ja odlučili smo provesti na jedan koristan način – volontirajući u Nacionalnom parku Mljet kao graditelji planinarskih puteva. Zašto baš kao graditelji planinarskih puteva je jasno, ali zašto baš Mljet?

Iskreno, ne znam bih li ikada odlučila ljetovati ili provesti praznike baš na Mljetu. Em ti trebaju tri gladne godine do tamo (pogotovo ljeti kad su gužve), em ima još puno destinacija i parkova koje bih prije posjetila, em ovo, em ono… Razloga za ne posjetiti Mljet na mom je popisu bilo previše, ali baš zato što mi Mljet nikada nije bio „u planu“, a svakako je zbog svoje jedinstvenosti trebao biti, odlučila sam ga upoznati u sklopu volonterskog programa povezanog s planinarenjem, mojim omiljenim hobijem. Marko se bez previše kalkuliranja složio s idejom.

Kako smo radili

Odmah po dolasku smo shvatili da planinarske staze održavaju i uređuju lokalna planinarska društva, što je logično, kao što je i PD Izletnik primjerice zadužen za održavanje Kapelskog planinarskog puta. Zato smo umjesto planinarskih puteva krčili i uređivali staze Parka. Konkretno je bila riječ o prolazu za kamione do prekrasne uvale i plaže Grabova na južnoj strani otoka.

Malo šišaš grančice oko staze i mičeš razbacano kamenje, malo uživaš u pogledu na otvoreno more, pa malo jedeš sendviče iz lunch paketa i onda još malo uživaš u zvuku vjetra u okolnoj šumi i morskih valova u daljini. Tako su otprilike izgledala naša tri dana volontiranja na Mljetu, od planiranih pet, jer su nas dva kišna dana prisilila na odmaranje u volonterskom centru na samom zapadnom kraju Parka gdje smo bili smješteni, iza mjesta Pomena. Ipak, peti dan je organizirana brza akcija čišćenja obližnjih uvala/plaža od smeća.

Plaža koju smo čistili

I na buri, i na južini i za vedrog vremena imali smo zanimaciju, no zbog nevremena u četvrtak nismo mogli niti raditi, niti razgledavati, a bome nismo mogli niti otići s otoka jer trajekti nisu vozili. Unatoč tomu, svojih smo tjedan dana na Mljetu iskoristili pametno.

U subotu smo stigli i smjestili se, krenuli smo raditi idući dan, na sam Uskrs, te radili do srijede kada smo imali slobodan dan za razgledavanje Mljeta. Kako sam već spomenula, četvrtak i petak proveli smo u mirovanju te u petak uvečer krenuli na kopno. Nije bilo planirano da radimo samo tri-četiri dana, no to je odlučeno u dogovoru s čuvarima Parka Ivanom i Antom. Oni su brinuli o nama tijekom volonterskog programa, donosili nam hranu, razvažali nas do mjesta volontiranja i vraćali natrag u volonterski centar. I zaista, po kiši im jednostavno ne možemo biti od koristi.

A sad da razbijem mit – nismo se ubili od rada volontirajući. Ne zbog ekstra slobodnih dana, već zbog toga što je cilj osim uređivanja i čišćenja staza bilo i uživanje i upoznavanje s prirodnom i kulturnom baštinom Mljeta. Riječima otočana – nije bilo priše.

Volontiranje kreće oko devet ujutro i s obzirom na to da smo bili velika grupa od čak 22 volontera, čišćenje staza išlo nam je brzo, pa smo s radnim dijelom završavali već oko 14 te se vraćali u volonterski centar na ručak. Ostatak dana koristili smo za upoznavanjem s ovim najvećim otokom dubrovačkog arhipelaga.

Kako smo uživali

I bome smo ga upoznali uzduž i poprijeko, od najistočnije pješčane plaže Saplunara, preko Odisejeve špilje na južnoj strani otoka, do čari zapadnog dijela, Nacionalnog parka Mljet proglašenog 1960. godine, koje je ujedno i prvo morsko zaštićeno područje u Hrvatskoj. Nakon svakog „radnog“ dana ostane dovoljno vremena za razne aktivnosti.

Mljetska planinarska obilaznica

Ako netko u slobodno vrijeme želi skupljati žigove, dobra vijest je da i Mljet ima svoju planinarsku obilaznicu. Najviši vrh Mljeta je Veliki Grad iznad naselja Babino Polje, visok je 514 metara i uspon je dosta strm. Mi ipak nismo išli na najviši vrh jer je na dan kada smo trebali ići s ostatkom ekipe bilo prevruće za naše planinarske kriterije. A morali smo ostaviti i neki razlog da još jednom dođemo na Mljet. 🙂

Vidikovac Montokuc

Ali zato smo se već prvi dan popeli na vrh Montokuc gdje se nalazi drvena promatračnica, odakle se pruža predivan pogled na Veliko i Malo Jezero, otvoreno more, Korčulu, Pelješac, a čak se vidi i Lastovo.

Pogled s Montokuca na jezera

Vožnja biciklom oko jezera

Nemojte propustiti razgledavanje Velikog i Malog jezera te otočića Sv. Marije, pješice ili biciklom koje možete rentati u Pomeni i Polačama (to su mjesta najbliža jezerima). Također, na otoku postoje brojne biciklističke staze označene slovima. Putokazi su posvuda. Svakako se provozajte do Solina, malog mjestašca na ulazu Jadranskog mora u jezera. Mene su zadivile baščice posađene tik uz more.

Otočić Sv. Marije na Velikom Jezeru

Bunkeri

U blizini volonterskog centra, na najzapadnijem rtu Mljeta nalaze se bunkeri i topovi iz Drugog svjetskog rata. Iznad njih se nalazi mali vidikovac odakle seže pogled na najljepši zalazak s Mljeta s pogledom na Lastovo, Korčulu i otvoreno more.

Odisejeva špilja

Na slobodan dan voditelji organiziraju razgledavanje jezera, vožnju brodom na solarni pogon do otočića Sv. Marije na Velikom Jezeru, posjet suvenirnici i odlazak do Odisejeve špilje. Obavezno posjetiti sve navedeno, bilo s voditeljima, bilo u vlastitom aranžmanu. Za spust od Babinog Polja do Odisejeve špilje preporučujem gojze, a kad se vratite nazad do mjesta, možete nastaviti planinariti do najvišeg vrha Veliki Grad.

Mjestašca

Na Mljetu ne postoji nijedan grad. Najveće i glavno mjesto je Babino Polje, trajektna luka je u Sobri, a katamaran iz Splita i Dubrovnika vozi u Pomenu. U Polačama možete razgledati rimsku palaču, treću najveću rimsku građevinu u Hrvatskoj, nakon Arene u Puli i Dioklecijanove palače u Splitu. Ako stignete, svakako se provozajte po cijelom otoku, kroz brda i sela, sve do najistočnije pješčane plaže Saplunara.

Savjeti za buduće volontere

  • Nemojte biti kao Marko i ja pa ziheraški tražiti kreme za sunčanje u trgovinama u Stonu i na Mljetu (nećete ih još naći). Obavezno si ih ponesite.
  • Isto tako, ponesite i kabanicu u slučaju da vas negdje u razgledavanju uhvati kiša ili poželite kišne dane (ako ih bude) provesti aktivno.
  • Ponesite svu opremu za planinarenje – gojze, hlače, poliester majice, flis, vjetronepropusnu jaknu, baf, šiltericu, čeonu lampu, manji ili veći planinarski ruksak da vam stane dovoljno vode i hrane itd.
  • Svaki dan imate lunch paket sa sendvičima, kruhom, namazima, voćem i vodom te u volonterskom centru jedan veći topli obrok za kasniji ručak i/ili večeru. Doručka nema pa si ponesite kavu za ujutro i nešto za jesti. Imaju mikrovalnu, kuhalo, štednjak, frižidere.
  • Imaju i veš mašinu pa ne morate nositi brdo odjeće već ju možete tamo oprati.
  • Trgovina u Pomeni u travnju ne radi, pa je prva trgovina Studenac u Polačama. Na cijelom otoku ima nekoliko Studenaca i jedan Tommy u mjestu Babino Polje, što je ujedno i najveće i glavno mjesto na otoku. Ponuda je ograničena, ali sasvim dovoljna.
  • Ako ste u mogućnosti, dođite na otok autom jer je tako najjednostavnije kretati se s jednog kraja na drugi, obilaziti mjestašca, ići do trgovine i nazad. Drugim riječima, slobodni ste i ne ovisite o rendžerima i vozačima Parka.
  • Suvenire možete kupiti u suvenirnici kod uprave Parka na pristaništu za brodove.
Comments Off on Zašto nam je volontiranje na Mljetu bila jedna od boljih odluka

PAPUČKI DRUIDI

26. – 27.03.2022. Slijedom pojedinih konfiguracija i okolnosti došao je trenutak u kojem se 15 jedinstvenih druida sastalo. Nakon višednevnih poruka i vibriranja mobitela u nedogled nastane tišina, padne mrak…

26. – 27.03.2022.

Slijedom pojedinih konfiguracija i okolnosti došao je trenutak u kojem se 15 jedinstvenih druida sastalo. Nakon višednevnih poruka i vibriranja mobitela u nedogled nastane tišina, padne mrak što znači da je vjerojatno svima sve jasno i svi su spremni za izlet kako bi istražili i osjetili široku raznolikost Papuka. Ni sami nisu znali što ih sve čeka…  

Prvo nas je dočekalo ustajanje u ranu subotnju zoru, ajde zaboraviš na to čim osjetiš miris i okus jutarnjeg svetog napitka i same pomisli da ćeš nakon cijelog tjedna nogom na zemlju stati, resetirati se od tjednih obaveza i uživati u šumskom okruženu. Imao sam sreće da se ranim jutrom ne drndam u tramvaju. Ivor mi je izašao u susret, pokupio me i tako smo nas dvojica krenuli put istoka lijepe naše. Dijalog je bio raznolik, pričalo se o planinarskim iskustvima, poslu, šalama, muzici, raznovrsnim glupostima, do zaključka da nas dvojica na jesen organiziramo izlet samo lokacija neka ostane tajna. Prvo dogovoreno odredište – Požega. Uz zajedničku kavu i malo čakule  dodatno smo se razbudili i bili spremni za nadolazeće pustolovine. Pojedinci su obavili šoping kako bi imali dovoljno zaliha za raznovrsne napitke i hranu. Nastavili smo put prema cilju i uskoro stigli u planinarki dom Jankovac. Nigdje nam se nije žurilo, polako smo svi uskočili u gojzerice, primili štapove u ruke i krenuli prema vrhu Ivačka glava.

Putem smo naišli na raznovrsni biljni svijet gdje je prevladavao medvjeđi luk a mogle su se vidjeti ciklame, visibabe, šafrani…. Tempo nam je bio dinamičan, kolona se izmjenjivala: kraj na početak, početak na kraj, stajanje za fotkanje, razgledavanje spomenika poginulim braniteljima.  Tu smo malo predahnuli, pojeli malo slatkog i krenuli dalje. Polako smo svladavali uspon za usponom dok nismo stigli na vrh. Umorni smo svi zauzeli pozicije i hvatali predah. E onda nastupi vrhunac kad se pojavi nož od pola metra i krene žrtvovanje kulena, sira, kobasice, pečenice. Sve je bilo jako ukusno, lijepo smo se počastili, napunili energijom i polako krenuli nazad.

Nizbrdo je bilo lakše hodati, pojedinci su u jednom momentu trčali stazom kao da su na igralištu. Nismo bili stalno sami, imali smo i iznenađenje od šumskih stvorenja. Tako nam je put presjekla jako lijepa srna, vitkih dugih nogu, crnih papaka, s kratkim repom koji je bio jedva  vidljiv. Kratko je i zastala da nas pozdravi te nastavila svojim elegantnim pokretima put u dubinu šume.  I tako laganim hodom uz mijenjanje rute kako bi malo produžili stazu stigli smo u dom Jankovac. Malo smo se odmorili pa spustili na večeru. Iza večere je uslijedila lagana zabava uz razne diskusije i gitaru. Pala je i kratka radionica gledanja zvijezda, ali je bilo toliko hladno da nije dugo trajalo pa curama i nije bilo baš romantično. Evo obećavam, idući put ispričam romantičnu priču o Kasiopeji. Dio ekipe koji je boravio vani se grijao raznim napicima. Svašta se moglo izmiješati i probati, a kako nos ne bi bio crven od hladnoće i njega smo povremeno ugrijavali… I tako kad već nije bilo logorske vatre, kojeg krumpira i kobasice, cuga i dobro društvo je nadoknadilo sve. Sramota za nas da nitko nije imao metar konopa, šteta rezat veliki ali ajde snađi se druže pa Katarinina dukserica spašava stvar iz koje smo izvukli vezicu koja je poslužila za vezivanje. Mislim da su lisice svima ostale u pamćenju i da će u budućnosti biti jako korisne. I tako su naši druidi do dugo u noć izmjenjivali svoja iskustva, naučili nešto novo, dogovorili neke nove ideje i dobro, dobro se zabavili. Nedjelja jutro nije za svakoga bila lagana, nekima je falilo više sna. S obzirom da su pojedini napici bili jaki danas je glava nekima slala signale. Dok su se drugi razbuđivali moja malenkost je obavila kratku šetnju oko jezera i jutarnju tjelovježbu. Uskoro se pridružio ostatak ekipe pa je krenulo zajedničko kafenisanje, lovački doručak tko što uhvati, dok su neki ipak uzeli doručak iz restorana. Brzo su nestale slatke i slane poslastice iz kućne radosti (pita od špinata i fete sira, slatki kolačići od lješnjaka, zdravi kolač od rogača i jabuka, slanine, pečenice, kapule, mladog sira, tofua…) Nakon doručka smo se uputili na poučnu stazu koja je trajala nekih cca sat vremena uz branje i stvaranja zaliha medvjeđeg luka, zavlačenje u polušpilju  gdje izvire Jankovački potok ne bi li se možda našao eliksir mladosti, naslikavanje, te uživanje u zvukovima vode kod slapa Skakavac.

Dan je bio sunčan i topao, stvoren za izležavanje na travi da uhvatimo malo boje. Kad nam je dosadilo ležati, uputili smo se u Voćin gdje je smješten Geo info centar. Tamo smo se još više upoznali s parkom prirode ali na sasvim drugačiji način. Tako smo imali priliku putovati kroz vrijeme, a za to se pobrinuo simpatični amonit Toni u višeosjetilnoj dvorani 4D.

Toni nas sa svojim vremenoplovom odveo u vremena papučkih staklara i Josipa pl. Jankovića, do misterioznih legendi o uspavanoj utvrdi Ružici gradu. Toni nastavlja priču kroz vrijeme dok su Panonskim morem plivali veliki morski psi megalodoni, dupini i tuljani a kopnom hodali nosorozi, do doba razvoja sisavaca i doba dinosaura. Kroz putovanje smo osjetili škakljanje nogu (i dalje vjerujem da to nisu bile gusjenice), njihanje, vibracije, efekte vode, prskanje slapa, vjetar. Sve je to doprinijelo da  doživimo Papuk na čaroban način, ali i nastanak života na Zemlji kao nikad do sada. Također kroz simulacijske naočale smo imali priliku plivati u oceanima među ribama, koraljima i chillati u šumi među nosorozima, dinosaurima, tigrovima. Kako je putovanje kroz vrijeme iscrpno naš put je završio okrepom u restoranu Bijeli Bagrem. Gulaš je bio vrhunski koliko sam čuo, ne znam od čega je ali eto nekad recepti ostanu tajni, a mi možemo samo nagađati što smo jeli. Ni ćevapi nisu bili za baciti, našlo se tu i ribe i pokoja gljiva. Napunjenih stomačića, umornog tijela ali opet puni zadovoljstva svi smo na neki način sjajili jer smo se napunili daškom energije koje nam je pružila predivna priroda na Papuku. Puni novih iskustava, spoznaja i vjerujem ispunjenosti svatko na svoj način zadovoljni smo se uputili svojim kućama.

Autor: I.P.

Comments Off on PAPUČKI DRUIDI

Čikola via ferrata

26. – 27.3.2022. IZLET NA KONJON RIJEKE ČIKOLE, PENJANJE NA PROMINU I POSJET KANJONU RIJEKE BIJELE TEŽINA: nije teško VRIJEME: sunce piči TRAJANJE : dva dana DOJAM : divotica EKIPA…

26. – 27.3.2022.

IZLET NA KONJON RIJEKE ČIKOLE, PENJANJE NA PROMINU I POSJET KANJONU RIJEKE BIJELE

TEŽINA: nije teško

VRIJEME: sunce piči

TRAJANJE : dva dana

DOJAM : divotica

EKIPA : za poželjet

Dok normalan svijet neradnom subotom u rano jutro spava, Izletnici jure put juga. Pokret oko 6 sati i pravac kanjon Čikole. Okupljanje oko 11 sati kod ZipLine Čikola, mazanje kremicama sa zaštitnim faktorom jer sunce prži ko ludo, provjera ruksaka, penjačke opreme (kacige, pojas, ipsilon…)  i krećemo jer pred nama je divan sunčan i topao dan u kanjonu. Od vidikovca s kojeg se pruža prekrasan pogled na kanjon rijeke Čikole, a do same ferate imamo kratko hoda i evo nas. Ana, zadužena za izlet daje još kratke upute, upozorenja i polijećemo.

Vlada uzbuđenje u kombinaciji s malo straha, a cijelim putem čuje se kliktanje karabinera.  

Ferata je dugačka oko 7 kilometara i nije zahtjevna ali je predivna. Neki dijelovi su malo zahtjevniji no ništa što bi spriječilo jake snage PD Izletnika u svom naumu prolaska ferate.

Vode u kanjonu nema makar je tek ožujak. Svi izletnici su nakon cca 3 sata uspješno prošli feratu i nakon nje zaslužen mali odmor u samom kanjonu i povratak nazad. Dio grupe ide gornjim putem (mimo ferate) a dio se vraća po ferati. Divota i super iskustvo.

Nakon povratka do auta dio Izletnika ide nazad za Zagreb, a ostatak nastavlja svoj pohod na Dalmatinsku zagoru.

Odlazimo u obližnji Planinarski dom „Promina“ gdje divan dan završavamo uz roštilj, dobru kapljicu i malo glazbe. Da, da na red je došla (koliko god se pravili da ne znamo) : „ Na izvoru rijekeeee Čikoeeee“

Spavanac.

Dom je odličan, domaćini ljubazni : 🙂 Cijena spavanja s članskom iskaznicom društva po osobi je 40 kn + 10 kn korištenje kuhinje.

Dan drugi.

Buđenje, doručak, pakiranje i kad smo već tu, kratki uspon (50 min) na Prominu i vrh Čavnovka. Do vrha vodi dobro markirana staza, ne preporuča se previše odmicanje od staze zbog zmija, a kažu da još nije sve razminirano. Pa eto.

Ako je misto = mjesto jel onda Promina= Promjena? Ili Promina nikada neće biti promjena?  Hmmm 😀

Nakon kratkog predaha i fotkanja vraćamo se nazad do planinarskog dom i dalje autima pičimo prema Karinu, odnosno kanjonu rijeke Bijele. Iskreno, nikom se baš i ne da. Lagani je umor, sunce piči al ajmoooo.

Pogađate, ni te rijeke nema. Istina, vele da vode ima svega par dana u godini no to ne umanjuje ljepotu kanjona.

Staza uz kanjon nije zahtjevna i traje cca 45 minuta. Vodi nas do izvora rijeke Bijele koji se nalazi u špilji u koju se može ići i jedino tamo ima nešto malo vode.Za proći kanjon nije potrebna nikakva penjačka oprema. Samo malo volje i vode naravno. 🙂

Vraćamo se istim putem nazad, umorni i sretni jer nam je drago da smo ipak išli vidjeti kanjon koji definitivno nije razočarao.

Pusa, pusa

Bok, bok i povratak doma.

Sve u svemu divan sunčani vikend.

Autor: Bela

Izvještaj drugi

Via ferrata put nešto kraći od 2 km, pređen za nešto više od 2h iz smjera sela Ključa, tj. s parkirališta ZipLine, uzvodno. Međutim, kako „nekim adrenalin junkiema“ ni to nije bilo dosta, vratili su se i povratno via ferratom nizvodno za cca 50 min.

Sama ferrata započinje silaskom uz korištenje sajle (doduše, prvo valja hodati od parkinga do ulaska u ferratu cca 15min). Nakon silaska slijedi čisto pješačenje uz sam rub kanjona ovog puta presušenog korita te opjevane rijeke Čikole. Nastavlja se spuštanje po policama, osiguranima sajlom. Ferrata je razine težine „B“, dobro osigurana, s čvrstim uporištima za noge, bez provalija s sasvim sigurnim prijelazima. S nama desne strane cijelim putem imamo otvoren pogled na nažalost presušeni kanjon rijeke Čikole. Hoda se dalje do točke kanjona gdje se provlačimo kroz „procijep“ tj. uz gromadu odlomljene stijene.

Sada, uz čak i malo uspona te vijuganja staze dolazi se i do prvih „klanfi“, malih vertikala i glatke stijene. Uglavnom se cijelim putem izmijenjuju etape od kraćih pješačenja bez ikakve potrebe za osiguranjem te osiguranih područja s klanfama i sajlama za kratka vertikalna penjanja. Pri samom kraju ferrate stiže se i do malo izazovnijeg dijela prelaska preko izloženih, a glatkih stijena, što se uspješno savladava uz „žmikanje“ sajle ili priljubljivanja uz stijenu.

Zadnji, samo malo zeznutiji dio ferrate

Bila je ovo lagana avantura s prizorima surovosti, negostoljubivosti i strmih terena Zagore, malo adrenalina, nekoliko „photo shootinga“ te vremenskih prilika primjerenijih za ljetne mjesece, bez debele hladovine i guste krošnje i tek uz poneki lahor iz smjera zapada. Doduše, čuo se gdje koj cvrkut ptica i nedefeinirano šuškanje u suhoj travi (!). Iako su se rijeci Čikoli divili i Turci još od davnog 16. st. te joj i nadijenuli naziv Čikojla (voda kroz litice), mi smo ovoga puta ostali lišeni toliko priželjkivanog gromoglasnog huka njezine snage. Gdje je Čikola kad je nema? Možda saznamo nekog sljedećeg puta.

Presahnulo korito Čikole

Autor: K.Z.

Comments Off on Čikola via ferrata

Sindrom Bjelolasica

18.2.2022. Otet sam u petak 18.02., oko 18h, kod Pet Centra na Heinzelovoj u Zagrebu. Gledao sam svoja posla, kada su dvojica sumnjivaca, s medicinskim maskama na licima, izašli iz…

18.2.2022.

Otet sam u petak 18.02., oko 18h, kod Pet Centra na Heinzelovoj u Zagrebu. Gledao sam svoja posla, kada su dvojica sumnjivaca, s medicinskim maskama na licima, izašli iz velike bijele Dacie. Predstavili su se kao Trpi i Damir. Pitali su me da im na navigaciji u autu pokažem gdje je Begovo Razdolje. Još večeras moraju doći do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić podno Kule na Bjelolasici. Kakav čudan svat, mislim si ja. Al’ ajde, ima nas svakakvih. Što ne bih pomogo tim izletnicima-fantastima.  U trenutku kada sam naivno ušao u auto, vrata su se zaključala i izlaza više nije bilo. Dacia je pojurila brzinom od gotovo 100km/h u pravcu Begovog Razdolja. Bože, nisam znao da Dacia može tako juriti.  A imala je i stereo uređaj.

U autu je bilo mračno. Lica svojih otmičara nisam dobro vidio. Onaj, koji se predstavio kao Damir, navio je muziku, tako da nisam čuo što pričaju. Povremeno su se hihotali. Pitao sam se što kane sa mnom… Srećom, uvijek imam osnovnu opremu za preživljavanje. Upaljač, malo špage, rakijicu, šibice i jedan Opinel no12, kojeg sam u strahu stalno čekirao.

Dacia se probijala kroz noć i maglu. Nije se mnogo vidjelo kroz prozor. Tek pokoji putokaz. Karlovac, Bosiljevo, Ravna Gora, Mrkopalj, Begovo razdolje.

Kroz zamagljenu šoferšajbu (izgleda da Rumunji još nisu riješili dobar ventilator) ukazala su se svjetla nekakve krčmetine. Kod Sonje, bivše Gorje, tako nešto… Putem sam propisno ožednio, pa mi nije bio problem slijediti svoje otmičare u birtiju.

Krčma početak

U krčmi je, bome, bila cijela teroristička čelija s kojom su se ova moja dvojica iz Dacie dobro poznavali. PD Izletnik, kažu. Nikad čuo. Glavni je, činilo mi se, bio lik kojeg su zvali Kokić.  Bio je tu i neki Robert (na slici), kojeg je već prva kapljica ponesla pa se popeo na stol i razvuko harmoniku. Bio mu je rođendan. Još dvojica,Vanja i Igor, turili mi pivu u ruke. Primijetio sam da nitko nema maske. Iznenada me obuzeo panični strah. To su ljudi kojima je svejedno hoće li dobiti koronu ili ne. Još gore, svejedno im je hoću li im vidjeti lica. Znači, ne računaju da ću moći pričati o ovim događajima. Najbolje da malo popijem.

Robi

Nakon što smo se, izlazeći iz birtije, skoro polomili po ledu, nastavili smo autima kroz šumu po mjestimično zaleđenom makadamu. Kada se činilo da ćemo zavijek zapeti na tom snijegu i ledu, parkirali smo aute i poispadali van. Opet osjetih nelagodu. Pa nema žive duše u krugu od par kilometara. Samo medvjedi, vukovi i ostale zvijeri. I ova ekipa… Što hoće od mene…To mi je ubrzo postalo jasno kada su me počeli tovariti raznim bocama alkoholnog pića. Gin&Tonic je za Robertov rođendan. Viski i vino također. A rum i pripadajući čaj su bili za sutra. Valjda nisu mogli sakupiti dovoljno dobrovoljaca u PD Izletniku, pa su otimali po ulici. Naime, neka druga planinarska čelija imena HPD Bijele Stijene Mrkopalj, organizirala je tradicionalni zimski uspon na Bjelolasicu. Ko zna što im je zapravo zadatak. Nitko normalan ne bi uz ovu prognozu penjao. Uglavnom, PD Izletnik je dobio zadatak ugrijati sklonište i pružiti okrijepu.

Pokretni bar

Bilo je 21h kada smo krenuli okomito na brdo. Noć, vjetar, snijeg… Trpi je predvodio i iznenađujuće brzo napredovao po dubokom snijegu. Mora da je vodio terorističke organizacije po Afganistanu i ko zna gdje još. Ja sam se spoticao i proizvodio zvuk nalik na gajbu pive u gepeku automobila bez amortizera. Za razliku od mene, moji otmičari su imali štapove. Dabog da ih izgubili u dubokim snijegovima Bjelolasice, mislim si ja. Nakon nekih sat i petnest minuta, svjetlost wonderica je obasjala malo planinarsko sklonište Jakob Mihelčić na cca 1400m nadmorske visine. Bilo mi je drago da je ovo mukotrpno penjanje došlo kraju. Nije mi bilo  drago vidjeti medvjeđe tragove oko skloništa. Bože, hoćemo li ostati živi…

Tabla hepo kocki bila je potrebna da se upali mokro drvo, međutim, jednom kada je vatra krenula, sklonište se brzo ugrijalo. To je bilo neophodno kako bi hladan Gin&Tonic imao smisla. Kontrasti su sve, netko je rekao. Ja sam se za zadovljstvom riješio boca alkohola, koje su odmah krenule u obradu. Robert je razdragano rezao limete sa svojim fancy keramickim nožićem. Razmetljivo sam izvadio svoj Opinel no12 da mu pokažem kako se to radi, međutim, moram priznati da nije lako prolazio kroz limetu kao Robertov. Ostali nisu propustili priliku poniziti moju nožinu.

Nož može imati oštricu od čelika (visokougličnog-carbon), od INOX nehrđajučeg čelika ili od keramike.  Prva vrsta dugo drži oštrinu, ne puca, ali se mora održavati brisanjem ili uljenjem, inače hrđa. Druga, od INOXA, ne hrđa, ali je mekša i brže se tupi. Treća vrsta, od keramike, uopće se ne tupi i vrlo je oštra. Međutim, vrlo lako puca. (vidi na slici). E pa moglo bi desiti da mu slučajno padne na pod, taj njegov fency keramički nožić.

EDUKATIVNI BLOK BR.1

Vođa, Vladimir Kokić, zaključuje da treba krenuti u fazu 2 ove konspiratvne večeri. Spustio se u podrum ne bi li skuhao planinski gulaš. Nakon što je otišao, nismo ga vidjeli satima. Komunicirali smo lupanjem po dimnjaku.

Komunikacija

Gin&Tonic je planuo, pa smo prešli na druga pića. Osjećao sam se sve ugodnije u društvu svojih otmičara planinara. U Zagrebu bih trunuo na nekom ženskom rođendanu, a ovako, provodim večer s pijanim muškarcima. Stockholm syle.

Gin&Tonic

Sa sekcijom u podrumu smo razradili komunikaciju. Vodili smo vrlo intelektualne razgovor. Poput, koja je najbolja boja covera za smartphone?  Da li treba pucati u kantu vode ili je bolja tikva punjena vodom? Zašto Damir i dalje pije gemišt, a kaže da je grozan.

Krumpir gulaš je došao u pravo vrijeme da pokrpa alkoholom oštećene želuce. Za svečanu priliku momci su razvukli zastavu PD Izletnika i namjestili stol. Odjednom, osjećao sam da pripadam. Gulaš je bio fantastičan. Da se mene pita, ubacio bih par puhova, ali teško ih se lovi u ovo doba godine.

Oko 3 u noći počeli smo gubiti bitku sa snom. Teme su bile sve bizarnije i trebalo je to okončat. Osobna higijena je zakazala pa sam legao s komadom kobasice zaglavljenim između bočnog sjekutiča i očnjaka. Cccc, cccc, cccc. Pokusavam jezikom. Ne ide. Četkica je daleko i nije opcija. Ko ga j….

Noć je bila vjetrovita. Povemeno me budilo lupanje. Pa nije Kokić valjda još u podrumu… A možda lupa ovaj medvjed čiji su tragovi oko skloništa. Zatvaram šlic vreće za spavanje preko glave. Provjerena metoda koju sam koristio na Zrmanji, kada su nas okružili čagljevi, oportuno došavši po ostatke janjetine koju smo prethodno žuljali.

Jutro

Jutro obično donosi novu nadu. Grane sunce, budi se optimizam. Ali ne u našem slučaju. Spustila se magla, kiša, snijeg i svašta nešto. Međutim, uz malo kave i rakije, sunce nam je zasjalo, barem u ideji. Nakon kave, zna se što slijedi. Bio sam uvjeren da me momci zafrkavaju kada su mi objašnjavali da postoji nagibni WC. Ok, znači slobodni stil. Otpješaćio sam minutu-dvije u neko grmlje, iskopao rupu u snijegu i sjeo na granu koja je prikladno nisko rasla. Život je dobar. U povratku prema skloništu, primijetio sam znakove koji usmjeravaju na WC. Mora bit neka zezancija. Ajde, čisto radi zabave da provjerim. S druge strane skloništa, doista je postojao WC i to prilično luksuzan. Eto, ponekad treba vjerovat ljudima, iako bili planinari. Nadam se da ove grupe, koje dolaze, neće upasti u moju malu zamku u sijegu.

Za doručkom se špekuliralo o broju planinara koji bi trebali proći kroz sklonište. Prognoze nisu bile dobre. Jutro smo iskoristili da napilimo drva. Trebalo je ponovno naložit i skuhati čaj za tih 2 i pol planinara koji bi trebali doći.

Kokić me uveo u svoje carstvo u podrumu. Miris dinstanja još uvijek je bio prisutan, pomiješan s mirisom dvotaktne mješavine. Bila je tu motorna pila, agregat, boje, kistovi i druge stvari. Vidi se da je ovdje boravila neka naprednija civilizacija. PD Izletnik je doprinio arsenalu donijevši alatku koja je zadnja riječ tehnike i civilizacjskog napretka. Sjekiru.

Ipak, moje srce nekako uvijek zatitra kad čujem prijateljsko brundanje motorne pile.

Hladnu motornu pilu palite na slijedeći način i nikako drugačije.

Na pumpicu, kod gasa, napumpate benzin u motor. Potegnete čok. Potegnete uže za startanje. Čim motorna pila pokaže mali znak života, ugasite čok i kurblate dok ne upali.

Uštedjet ćete si sate maltretiranja.

EDUKATIVNI BLOK br.2

Bilo je oko 11-12h kada su prvi planinari počeli pristizati. Izgledali su kao da im sav čaj i rum ovog svijeta neće pomoći. Na smjene smo točili čaj, a doziranje ruma vršilo se prema stanju i masi pacijenta. Svi smo se okušali kao doktori doziranja ruma. Pristup doziranju je bio različit, pa su poneki pacijenti jedva izašli kroz vrata skloništa.

Sve u svemu, nekih pedesetak planinara je prošlo kroz sklonište. Možda i više. Bili su sretni i zahvalni na ovoj okrijepi. A mi smo, ponovno, razvili zastavu PD Izletnik tako  da znaju kome trebaju biti zahvalni. Posljednju dvojicu nekih mladaca nismo mogli istjerati iz skloništa. Nek se mladi vesele. Možda upoznaju medvjeda kad padne noć.

Oko 16h smo požurili sa spremanjem skloništa i krenuli prema autima da preduhitrimo noć. Preostalo je samo još “mrknuti” grah u onoj krčmi odakle smo krenuli.

Na putu do krčme susretali smo razbijene grupice planinara koji su također maštali o grahu. Mahali smo im iz udobnosti toplog auta.

Da više ne duljim, grah je bio dobar, jedino što smo primijetili da Damir i Trpi fale.

Njih je valjda dohvatio medvjed po putu. Neka se i on zabavio.

A ja sam, od žrtve , na početku priče, postao fanatični član PD Izletnika. S nestrpljenjem čekam nove avanture. Čim malo zatopli.

Autor: A.B.

Comments Off on Sindrom Bjelolasica

Sedam patuljaka i Snjeguljica na vrhu

5.3.2022. Napokon se poklopila subota da moja malenkost  prisustvuje prvom izletu kao novi član planinarskog društva. Ovogodišnja osobna odluka je obići sve nacionalne parkove tako da se ovaj Risnjak lijepo…

5.3.2022.

Napokon se poklopila subota da moja malenkost  prisustvuje prvom izletu kao novi član planinarskog društva. Ovogodišnja osobna odluka je obići sve nacionalne parkove tako da se ovaj Risnjak lijepo uklopio za početak moje male ekspedicije. Željna snijega i novih planinarskih puteva do zadnjeg momenta nisam bila sigurna da li ću moći ići (nepredvidiv posao, ludilo petka itd…). Moram priznat da sam ja jedna od onih koja voli planinariti nedjeljom. Cijeli tjedan sam fokusirala svoje misli samo da se poklopi da mogu ići.

Došao je petak i klik, to je to, idem, guglam dereze, 35% popusta , vouuuu, kao da sam na lotu dobila. Nije da sam ikad dobila na lotu, tako da ne znam točan osjećaj, ali znate o čemu pričam 😊. Ajde da i te dereze probamo, bilo je samo pitanje vremena kad ću ih trebat kupit, do sad sam uspješno klizala po brdima heheheeh. Petak navečer dogovor oko prijevoza, whatsup grupa, trebalo mi je da skontam tko,šta,koga, di, presjedanje, Luka, Adam, di sam, šta sam, s kim idem i di da dođem.  Pola devet navečer, na pola spavam, jedva pratim razgovor u grupi, ali napokon skontam di trebam i kad bit, napokon legitimna čorkica, i’m offff ZzZzzz…

Subota, buđenje u 6, spremna i napeta ko puška, jedva čekam, samo mi je u glavi daj mi snijegaaaaa!!! Hrana, voda, čaj, slatko, štapovi, dereze, kapa, rukavice, sve imam, idemooooo! Dolazim u 6.50 na dogovoreno mjesto, Luka javlja da malo kasni, meni ok, glavno da ja ne kasnim 😉. Presjedanje u Gorici, drugi auto, još dva momka i krećemo. Odmah na prvu mi svi sjedaju, lagani pitki razgovori, totalno opuštena ekipa, sviđa mi se, a osjećaj kao da idem na more. Negdje na pola puta Mario mi otvara možda priliku života i nudi super mega kredit za obrtnike od 40000,00kn, samo tako paf, dođeš i dobiš. Rekoh, ma krasno, može, samo ako ga nikad ne moram vratit.

Samo da su banke što dalje od mene, hvala lepa 😊. Oko 9.30 smo stigli na polazišnu točku Crni lug, Hotvarova staza, dva auta postaju jedno, tri djevojke i četiri momaka sleš sedam patuljaka kreću prema svojoj Snjeguljici. Starosjedioci komentiraju kako se ne sjećaju da li se ikad tako malo izletnika prijavilo, što je po meni bilo super jer sam nekako bolje mogla upiti vibru društva. Očekivanja su ispunjena i više od toga, ta lakoća putovanja, razgovor s novim ljudima sa sličnim interesima, a opet tako različiti, ma vrh (često ćete čut od mene riječ vrh 😊 ). Putem je bilo dosta snijega, ali prohodno, melem za oči i dušu, na momente je znala nastupiti tišina i svako sa svojim mislima hrabro koračao naprijed. Bome smo imali dobar tempo, taman, u prijevodu nisam kaskala hehe, time sam bila još zadovoljnija, kontala sam si issss sad kad me budu načekavali. Nakon cca 3h stigli smo do planinarskog doma, gladni na najjače,  zamezili ko je šta imao u ruksaku. Mare odjendom vadi bombastični čokoladni kolač s višnjama, svi grabimo i fino papamo. Oduševljena kolačem, još nisam ni pojela do kraja, Adam na to vadi svoj kolač, isss vouuuu , ne mogu odbit te čokoladne delicije! Ne znaš koji je bolji. Odmah sam shvatila oni briju na kolače, koji da ja napravim idući put?! Malo smo si i pelina drmnuli, hvala Ivan! Muški dio ekipe se vidno smrzavao dok žene nekako stoički podnose hladnoću, ah šta reć 😊, sve jasno , bar se nismo tresle ko šibice. Malo mi je trebalo da skužim ko je najnabrijaniji u društvu, Adam, koji je bez imalo dileme rekao da idemo do vrha dok je Martina malo oklijevala, no mislim da je to bilo i razumno s obzirom da je bilo većina nas njubera s tim derezama, a po pričama drugih planinara rekli su da je malo gadno. No, pada odluka idemo…

Nakon fotosešna na vrhu, Adamovog izazivanja sudbine stajeći na rubu vrha kako bi imali još bolju fotku ,koliko toliko smo uspješno izveli spuštanje. Mario je sa svojim super mega derezama zapeo za kamen i drito ispred mene se strmoglavio, ništa strašno, strašnije je izgledalo, ufff trebalo se onda tek spustit, malo nas streslo, jer shvatiš da se lako dogodi glupost. Tim više treba pametno i s ogromnim poštovanjem bivati u prirodi. Martina nas je morala malo resetirat kako bi mirno i hladne glave krenuli dalje. Povratak je bio najljepši, snijeg i sunce u kombinaciji, sve bijelo oko mene, zebe, a ja nosim sunčane naočale mmmmmm vrhhhh. Obuzeo nas je onaj osjećaj zadovoljstvo pređenim putem, mislim da to mogu reći u ime svih suputnika 😊.

Za spust nam je također negdje trebalo 3h i to sa puno više snijega i užih stazica. Netko je u jednom momentu rekao, dosta mi je više snijega, a meni u glavi neeeee, nikada, baš sam bila nabrijana na snijeg. Premalo ga je ove godine. Svaka čast šoferima što su i nakon tolike rute imali snage vozit. Cca 18km čiste srećice. Meni je bilo tako drago da se mogu samo zavalit iza i čakulat kako nam je bilo super. Dolazak u Zagreb u 19h i drito na posao, umorna, ali sretna i zadovoljna. Koja pivica za kraj i zemljo snova eto me 😊.

I tako su sedam patuljaka i Snjeguljica živjeli sretno do kraja života… The ENd

Autorica: M.B.

Comments Off on Sedam patuljaka i Snjeguljica na vrhu

Kameni svati

12.2.2022. Lagana šetnjica Medvednicom… do spašavanja uz Hitnu 😀 Sv. Gera pa Ivanščica … reko ajde treću subotu baš bi mi godila šetnjica kako su naši vodiči Košarić i Maja…

12.2.2022.

Lagana šetnjica Medvednicom… do spašavanja uz Hitnu 😀

Sv. Gera pa Ivanščica … reko ajde treću subotu baš bi mi godila šetnjica kako su naši vodiči Košarić i Maja J najavili. Uobičajeno dogovor oko sastanka dan ranije; podijela na ekipu koja treba kavicu prije puta – i Adamovu družinu J Obzirom da sam u ovoj drugoj ekipi, preskačem dio nalaženja kod podsusedske pošte i krećem na stvar.

Okupljanje Izletnika kod Vrapčanske Streljane. Skupilo nas se oko dvadesetak gdje je pala i prva grupna slika dok smo još svi na okupu bili.

Krenuli smo tako oko 10:00 h s našom ruticom i šetnjicom koja je prema aplikaciji nagovještala ni manje ni više nego 20tak kilometara i cca 6 h hoda pred nama -_-

Ali, opet uz cool ekipu, smiješne poštapalice i naravno prekrasnu prirodu i šarene nagovjestitelje proljeća, usponi i blatnjave jaruge pred nama nisu nam kvarile doživljaje.

Sljedeća grupna fotka pala je kod sramežljivog, a najvećeg slapa Medvednice po imenu Sopot (visine čak 9m), gdje smo se skoro svi uspjeli skupiti na drvenom mostu kako bi nas naš dedicirani fotograf ovog izleta ovjekovječio.

I tako uz razgovor, smijeh i znoj, stižemo do velikog metalnog križa posvećenog Hrvatskim mučenicima, a samo 100tinjak metar dijelilo nas je od Vrha s kojeg smo imali priliku vidjeti lijepo Hrvatsko zagorje, Samoborsko gorje, Triglav i Kamničke Alpe. Naravno što bi bio vrh bez žiga!!

Nakon okrijepe, nastavljamo do Planinarskog doma „Kameni svati“ koji nažalost nije bio otvoren, ali srećom klupice su bile suhe pa smo uspješno i ovdje olakšali svoje ruksake i obnovili energiju. Nije bilo žurbe, jer vidjeli smo šta se dogodi onima koji jure ko muhe bez glave:

Nastavili smo dalje kako bi stigli do sljedećeg doma Glavica još za dana. Put od Kamenih Svati do Glavice bio je zapravo jako ugodan, ravan, putevi prekriveni lišćem, a kroz krošnje se sunce probijalo svojim posljednjim snagama. Da ne bi sve bilo kao iz bajke tog dana, pobrinulo se moje koljeno i prednji križni ligament 🙁 koje je jednostavno „propalo“ kako se to stručno kaže za takvu ozljedu.

Tu sada dolazi pravi primjer sloge i ono na čemu se zasniva svako planinarsko društvo ili ekipa sama po sebi i zapravo dio zbog kojeg sam sretna jer sam izabrala baš tu ekipu Izletnika.

Nisam bila u mogućnosti nastaviti put više, ne mogu stati na nogu, umor, šok i slabost učinile su svoje, ali ekipa je znala što poduzeti!

Martina izvlači uže s ruksaka, slaže i potporanj na nogu uz pomoć štapova, daje mi energetsku kašicu, cure mi pomažu presvući se u suho i napraviti ležaj na podu udobnim pošto je postajalo već hladnije. Dečki trče do doma koji je bio udaljen parsto metara još po ljestve kako bi me odnjeli do Zelene magistrale na kojoj su prethodno pozvali kola hitne pomoći. I tako, iako jadna, pomalo već pothlađena u bolovima, razočarana jer me samo otprilike 20tak minuta još djelilo do mjesta di smo parkali aute –  ne mogu kriti zadovoljstvo što sam toga dana prisustvovala također jednom od najljepših izleta u prirodu, a povrh svega što sam zaista imala priliku spoznati kakva ekipa me okružuje!! I u, meni najcrnijem momentu (prednji križni ligament bio je razlog prekidanja moje košarkaške karijere u usponu), ekipa je održavala pozitivnu energiju i smijeh kakav ni po putu nije nedostajao. Long story short … hitna je stigla u relativno kratkom roku, Trauma, longeta za početak, štake na jedno mjesec dana pa back to basics rehabilitacije, čekanje MR-a….

Goran, Martina, Antun, Nikolina, Adam, Majo, Mario, Marko, Robi, Zoran … ahh možda nije pametno nabrajati imena pošto se ne sjećam baš svih, pa ću vas jednim imenom nazvat drage Sunčice 😀  

Svima, a na čelu s vama, jedno veliko HVALA za taj dan!! <3

Autorica: M.K.

Comments Off on Kameni svati

Ivanščica

05.02.2022. Izlet na Ivanščicu su organizirale vrijedne članice PD Izletnika, Ana Č. i Draženka M. Zamišljeno je da to bude kružna ruta: Juranšćina – Belecgrad – Babin zub – Belige…

05.02.2022.

Izlet na Ivanščicu su organizirale vrijedne članice PD Izletnika, Ana Č. i Draženka M. Zamišljeno je da to bude kružna ruta: Juranšćina – Belecgrad – Babin zub – Belige – Ivanščica – Mindžalovec – Juranšćina. Nekih 13 km bi prešli za oko šest sati i da smo do 17:00 u Zagrebu. Da je ovo dobar način za provest neradnu subotu, prepoznalo je 27 duša(i dvije životinje).  U subotu 9:00 nitko ne kasni na okupljanje. Možda zato što je randevu u bircu(sakralnom objektu prvog reda svakog planinara)“Stara pošta“ u Zlataru. Nakon ispijene kave i zadovoljenih svih potreba, autima krećemo do zaseoka Juranšćina. Ondje vozači parkiraju, navlačimo gojzerice, oštrimo štapove te oko 10 h krećemo šumskom cestom na uspon.

Iz perspektive novopečenog planinara, uspon je bio zanimljiv, ali uspješno odrađen. Prva postaja nam je Belecgrad- dio srednjovjekovne utvrde koja je građena za potrebe obrane Hrvatsko-ugarske kraljevine. Pravimo pauzu za hidrataciju i odmor te susrećemo grupu planinara. Dalje se krećemo stazom koja je dobro označena, malo blatnjava, malo strma. Promjenjiv teren, ali tu planinarski štapovi ispunjavaju svoju svrhu. Prolazimo vrhove Babin zub i Belige te dolazimo do makadamske ceste koja dijelom zaleđena i pokrivena snijegom. U prolazu smo svjedočili da se ljudi u tenisicama spuštaju sa vrh(crazy) što nas malo zabrinjava. Zahvaljujući whatsapp-u zabilježili smo točno vrijeme dolaska prvih planinara na vrh(12:36). Kroz nekih pola sata svi se okupljamo ispred planinarskog dom “Pasarićeva kuća“ koji se nalazi na 1060 m.n.v. na vrhu Ivanščice. Tu smo se odmorili, ugrijali, okrijepili(netko grah i gulaš, netko orašaste plodove i izotonične napitke, pokupili žig u planinarsku knjižicu te se divili pogledu koji puca sa vidikovca. Na grah se čekalo pa se dio planinara polako spuštao u smjeru Mindžalovec – Juranšćina, a dio kreće kasnije. Spust je je bio ugodan, putevi obasuti lišćem kao u jesen. Jedini zaplet na spustu je kratak nestanak jednog četveronožnog člana. Pa je sedmero ljudi, kao na koncertu Duška Lokina, vikalo „O Laraaa, Laraaa“ u sav glas. Da bi se Lara pojavila nakon deset minuta, u fazonu, „Jel me netko tražio?“.  Izlet završavamo oko 16:15 tamo gdje je sve počelo, u Juranšćini. Razmjenjujemo dojmove, a Raka suptilno iskorištava stanje iscrpljenosti da pisanje izvještaja dodjeli novim članovima, autorima ovog uratka. Dio ekipe kreće put Zagreba, a dio odlazi do Stare pivnice da ispitaju dali se kvaliteta usluge promijenila od jutra. Izlet je bio ugodan te se nadamo reprizi s istim akterima ali u novoj avanturi.

Autori Magdalena G. i Fran. B.

Slike by članovi PD Izletnik

Comments Off on Ivanščica

Krenuli na Sv. Geru, popeli se na Sv. Iliju, sišli sa Trdinovog vrha

29.01.2022. ..Bit će vam papreno.. sve je prekriveno snijegom i ledom… 18 nepreglednih kilometara… preskačem ovaj izlet… sretnooo… Bio je ovo uvod je u prvi izlet četrnaestero hrabrih Izletnika predvođenih…

29.01.2022.

..Bit će vam papreno.. sve je prekriveno snijegom i ledom… 18 nepreglednih kilometara… preskačem ovaj izlet… sretnooo…

Bio je ovo uvod je u prvi izlet četrnaestero hrabrih Izletnika predvođenih leadericom Martinom, motivatorom Adamom i glasom Ivane Rakamarić iz aplikacije u rukama Maria (u jednom trenutku i Melite koja je rekla da idemo dobrim putem!)

No, uvjerite se u pravo stanje situacije te subote 29.01.2022. kada se kretalo po žig na planinu Sv. Gere 😀

Oko 7:20am, četiri vozača su skupila svoje suputnike iz Zagreba, te krenula putem Jastrebarskog do sela Sušice odakle je zpočinjala naša ruta do vrha sv Gere. Banana, sendvič, kavica za razbuđivanje u lokalnoj gostioni Radić, naručivanje gulaša da nas dočeka po povratku, zadnja provjera opreme i Izletnici su se otisnuli oko 9:15 prema PD Vodice. Staza je puna uspona, padina, ali i lijepih zaravni na kojima smo imali priliku malo dignuti pogled i diviti se još netaknutom snijegu. Super je što nije bilo prezaleđenih površina.

Prva stanica za skupiti žig bila je na vrhu Pliješ koji se nalazi na 977 nmv. Sa vrha Pliješ imamo još cca 2 i pol sata pješaćenja do vrha Sv. Gere.

Cijelom dužinom staza je bila dobro označena, jednostavna za snalaženje i ugodna za planinarenje. Uzimali smo kratke pauze za okrijep i uz ugodno čakulanje stižemo do zadnjeg uspona ka vrhu Sv. Gera.

Prolazimo pokraj vojnog Slovenskog objekta i s radošću vidimo vrh Svete Gere koji sa svojih 1178 mnv glasi kao najviši vrh Žumberačke gore.  Vrh je smješten je na slovenskoj granici koja prolazi točno između dvije crkvice: Sv. Jere i Sv. Ilije i označen je geodetskom piramidom kao preglednim vidikovcem. Zanimljivo je da samo Vrh planine neformalno dijeli više od samog jednog naziva:

  1. Sveta Gera – slovenski naziv
  2. Trdinov vrh, kako ga nazivaju slovenci prema svojem književniku.
  3. Sveta Jera – najstariji naziv prema crkvi svete Jere iz 15.stoljeća, koja se nalazi nekoliko metara of vrha na slovenskoj strani
  4. Kako su na vrhu sačuvani i ostaci Crkve svetog Ilije, svakako se može i to ime posuditi kao naziv vrha – ovo bi bio jedini hrvatski naziv

Nakon polusatnog odmora i vraćanja energije / olakšavanja sadržaja ruksaka, krenuli smo nazad prema selu Sušice s ciljem da svakako stignemo do auta prije mraka. Dodatna motivacija bila nam je svakako gulaš dobrog ugostitelja Radića.

Krenuli smo tako kružnom turom prema selu Sošice do kojeg smo imali za prijeći cca 6 km, no ta staza je svakako bila strmija i bogata poledicom  ili lišćem prikrivenog blata. No, uz druškanje i zabavne pričice po putu, stižemo do makadamske cestice, s koje nas je ispratila ekipa dražesnih starosjedioca: magarca i umiljatog mačka.

Vidno umorni – i gladni – stižemo do auta koje smo parkirali kod gostionice Radić, u kojoj smo prethodno i naručili klopu.

Gulaš je bio van svih očekivanja, ali kad je gazda poslužio piće ‘Hidra’, neki od nas nisu krili očaranje … nije nam čak više ni tanjurić za kosti bio sporan 😀

Pomalo se spuštao mrak, a Izletnici polako zauzimali svoja mjesta u autima. Fizički izmoreni, spremni za tuš i krevet, ali obogaćeni jednim prekrasnim iskustvom i nahranjeni iznutra, krenuli smo ponosno nazad za Zagreb.

Nakon 7-satnog hoda, prijeđenih 18km toga dana i dalje smo s nadobudnošću bacali ideje za sljedeći izlet kako bi ponovili smijeh i ugodnu atmosferu svih cca 10 sati provedenih na području Žumberka i priliku za novom prilikom isprobavanja Adamovih zdravih „đumbir-smokva-stevia-mastavišsveštotijepodrukom“ prefinih kolačića koji su nas zapravo i osposobili za uspješan povratak  – nadam se da će ih poslat po nekome i ako bude spriječen prisustvovati na nekom od nadolazećih izleta :D?

Autorica: M.K.

Komentar urednika: super je ovaj novi trend da izvještaj završava fotkom Adama <3 
Comments Off on Krenuli na Sv. Geru, popeli se na Sv. Iliju, sišli sa Trdinovog vrha

Sedam dugih godina

Čin 1. S jutrom se budim, glave teške, Mobitel zvoni, kasnim, morat ću pješke. Gdje si sine nesretni? Viče glas s druge strane, Evo me Damire, pakiram banane. S malim…

Čin 1.

S jutrom se budim, glave teške,

Mobitel zvoni, kasnim, morat ću pješke.

Gdje si sine nesretni? Viče glas s druge strane,

Evo me Damire, pakiram banane.

S malim odmakom stižemo u „Cug“,

Čeka nas družina spremna za put,

Rakija se toči u krug,

Krećemo! Krećemo! Na iskap rakiju drmnut’!

Vozimo se tako preko bijele Like,

Auto veselo bruji, vozi nas ka cilju,

Još da vozači znaju razaznati javu i zbilju!

Viče teta na mobitelu skrenite desno,

Mahnemo rukom i ugasimo je bijesno.

Sat vremena poslije, Mater nas mrko gleda,

Gdje ste mulci najgori od sve djece?

Stojimo, čekamo ispred nas su distance,

„Fulali“ izlaz vičemo dok nas sram izjeda (šalim se, mi nemamo srama).

Čin 2.

Krenusmo hodat u brdo silno,

Drveće, snijeg, nebo mirno, sve nas to prati u stopu,

Koračamo veselo i slino jer idemo ka domu pripremiti klopu,

Pogled sa Zavižana sigurno izgleda idilno.

Hodajući po snijegu do koljena, teške ruksake noseći,

Hrabri Izletnici koračaju kao ratinici,

Imaju volje, to nitko ne može poreći,

Sunce ih grije kao i baka u bolnici!

Horda planinara! Na Zavižan stižu,

Što ih čeka pitanja se nižu.

Čin 3.

Kroz mali prozorčić zlatno nebo prilazi,

Kuha se gulaš i razni prilozi.

Nestrpljivi hodači igraju šaha, bele i ne ljuti se čovječe,

Još malo ih dijeli od gozbe koja od zime radi proljeće.

Pojelo se i popilo, neki više, neki manje,

No nakon sna vrijeme je za poći dalje.

Ledena staza, stari prijatelj snijeg,

Ne mogu nam ništa jer po zvanju smo Izletnici,

Ne veselimo se ničem kao hrani i hladnoj rakijici,

Stoga hajdemo hrabro ka Butini kroz brijeg!

Do iduće zgode, zgodni bili i još veseliji,

Siguran sam da ćemo se skupiti još velebniji (pun intended)

Autor: T.B.

Na fotografiji nije autor izvještaja

Comments Off on Sedam dugih godina

Type on the field below and hit Enter/Return to search