30.5.-2.6.2024.

Napokon izlet u Bosnu koji su naši dragi Fišer i Ćurić najavljivali mjesecima i lijepo organizirali kao pohod na tri sarajevske planine: Trebević za lagani start da prodišemo “plućima Sarajeva”, Bjelašnica za malo ekstra upora da iskusimo pravi dinarski štih i Treskavica koju je srećom u zadnji tren zamijenio krasni Skakavac za opušteni finiš da taman stignemo i zaroštiljat kao pravi izletnici. U nastavku skromni verbalizirani detalji s mnoštvom vizuala jer oni, pored osjećaja i doživljaja, najbolje svjedoče o ovom divnom izletu koji nam se svima urezao u sjećanje. A urezalo se i to da se Whatsapp-grupa već podosta uranjeno počela puniti razno raznim (Stresnim? Ma ne.) nedoumicama i upitima kao da se ide na kakav drugi kontinent a ne u komšija.

Cilj 1.: Planina Trebević – 1629m
Polazak iz Zagreba je bio dovoljno rano da su neki preskočili spavanje prethodne noći. Zaputili smo se autima prema Ljubovčićima kraj Sarajeva gdje smo bili smješteni tijekom cijelog boravka u BiH. Smještaj u planinskoj kući “Villa Noor” opravdao je svoje ime – prava vila, a ne neko skromno prenoćište (“otežanog” zraka zbog korelacije crnogorice i listopadnog na koji smo se kao pravi planinari nama navikli i uživali u njem tokom cijelog boravka).

Na Trebević smo laganom šetnjom došli do šarmantno uređenog planinarskog doma s ex-YU vibrom Jure Franko sa čije terase se pruža nestvaran pogled na Sarajevo. (A za dobre prognoze ne samo na glavni grad, nego i na 14 okolnih planina – Bosna barem planinski siromah nije!)

Zanimljivost koju mi je kasnije otkrio Google je da je spomenuti dom ime dobio po Juri Franku, skijašu koji je na ZOI 1984. u Sarajevu osvojio srebrnu medalju u veleslalomu (za one koji žele znati više).

(Još jedna zanimljivost! Slovenački planinar izgradio taj dom pod grebenom vrha namjerno se odmaknuvši od ceste koliko je moguće jer kako kaže “neću da mi se dovlače vamo s autima, da kvare ovaj mir i lepotu”. A zač Jure? Jer Jureka se više voli neg bureka.)

Za gurmane koji se pitaju što se fino jede u Sarajevu dozvolite da vas iznenadim – vege pite i nevege ćevapi. (Sve pite su vege, osim bureka, a ćevapi isključivo u nevege verziji, za ime Tita!)

Cilj 2.: Bjelašnica – Lukomir 1495m
Vrijeme nas je konstantno testiralo, jednako kao i mene moj slab talent za pamćenje imena svih tih planina. Pratile su nas kiša, bura, a blatnjave noge su upamtile svaki korak s Ledenog potoka.

*Lukomir – najviše nastanjeno mjesto u BiH (pandan našeg Begovog!)

Na sreću, nakon 20-ak km „lagane“ šetnje, napokon smo stigli u pansion Umoljani. Tamo smo pronašli utočište i sve blagodati lokalne kuhinje: kljukuša, uštipci, pite rakija i sarajevsko pivo – kombinacije koje su nas ugrijale bolje od bilo kakve suhe odjeće. Za sve detalje o okusima koje pruža kljukuša slobodno kontaktirajte Ivana. (Čovjek pojede i boga i oca, još je i dobro prošo, nije sve u pešest jaja makar)

Cilj 3.: Skakavac (Ozren) – 1049m
Moja kondicija i ja bili smo na rubu odustajanja, ali pogled sa Skakavca, nevjerojatno visokog vodopada (zapravo najvišeg u BIH, ravno 98 metara) podno planinskog vrha Bukovik, vrijedio je svakog napora. Sarajevo se pružalo kao na dlanu.

Pogađate što nas je dočekalo i u ovom planinarskom domu? Pite pive i uštipci.
Čista izvorska voda s bosanskih planina ima nevjerojatne moći oporavka, što smo sami iskusili (osim možda Maria, koji je doživio čišćenje na način koji nećemo opisivati ).

Od svih tih visina i prekrasnih pogleda čovjek ogladni, a nakon svih tih silnih pita i uštipaka, roštilj u vili Noor je bio zaslužena nagrada za naše napore. E, to je vrijedilo čekati!

Na kraju puta, ostaje nam samo jedno pitanje: kad se vraćamo? Planine, pite i pive, sve smo isprobali, ali osjećaj avanture i okusi Bosne uvijek zovu na još jednu turu.

Autori: A.H. & T.M.

12.5.2024.

Netom što sam završio s gledanjem Palinovog dokumentarca o putu na Himalaju, pustio na gramofonu ploču Drage Mlinareca „Pjesme s Planine” i zavalio se na fotelju da po treći put ovaj mjesec pročitam Zoranićeve Planine, zazvonio je mobitel poznatom melodijom i stihovima „U slutnji u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine …”. Prijateljica Ana hladno me je telefonski obavijestila da je njeno višemjesečno istraživanje planinarskih društava okončano i da zaključak nedvojbeno nalaže da se valja učlaniti u planinarsko društvo Izletnik. Mada osobno prezirem sve vezano uz planine, a samo planinarenje nemila mi je mučna rabota, pristao sam, jer nije nimalo mudro zamjeriti se iskusnim i dobro umreženim operativcima obavještajnih službi duboke države.

Prije prvog sastanka, Anin nas je mudri i veseli momak Rafael, od silna straha da se ne osramotimo pred budućim prijateljima, natjerao da naučimo naizust statut Hrvatskog planinarskog saveza i obučemo majice na kojima je vještom rukom istreniranom na izradi goblena, izvezao šarene planinske motive. Prijatelj Hrvoje bio je dirnut do suza lijepim člankom 22. te je predložio da ga uglazbimo i višeglasno otpjevamo na prvom sastanku te srijede na terasi Melina, gdje smo došli predstaviti se i preuzeti članske iskaznice.

Na samom sastanku nas je profesor Željko Brdal informirao o projektu koji potiče na planinarenje osobe s invaliditetom. Projekt se zove „Pruži mi ruku”, i odvija se u suradnji s različitim planinarskim društvima. Tko god je voljan pomoći, pozvan je da se pridruži. Sa sastanka smo u rane jutarnje sate teturajući odgegali u noć pognute glave s dubokim uvjerenjem da su svi članovi planinarskog društva Izletnik redom dobri i plemeniti ljudi s kojima se valja družiti ma koliko se osjećali nedostojno s obzirom na brojne opomene savjesti i pravosudnih tijela Republike Hrvatske.

Jutro nakon Eurosonga (rim tim tagi dim op.a.) sjeli smo u auto i zaputili se u Fužine, otkuda je kretala staza za vrh Burni Bitoraj koji je prema službenim podatcima visok 1386 metara nadmorske visine, premda mu osobno ne bih dao centimetra preko 1384. „Zar je veličina uopće važna?” – upitala je Ana penjući se na njega.

Što reći o usponu? Gorski kotar, livade, šuma, stabla, malo ravno, malo uzbrdo, zelenilo, kamenje, tu i tamo koja životinja, svjež zrak, teške noge, kratak dah, uzlupalo srce planinara početnika ostalo je kao rijeka bez vode bez utjehe, sjeo sam na kamen i ne pitaj za mene, ali onda me je Vladimir u prolazu utješio i ohrabrio, pa ipak korak po korak, stanka po stanka, riječ po riječ, psovka pa kletva, pa planinarski dom, pa sendvič, pa voda, pa gumeni bomboni i napokon vrh!

Što reći o vrhu? Dobar je brate.

Što reći o spuštanju? Na strmim dijelovima sva pažnja bila je usmjerena na golo preživljavanje, ali se zato na ravnijim dijelovima pružila prilika da prozborimo riječ dvije sa braćom i sestrama planinarima. Dok smo zabavljeni razgovorima o svakodnevnim temama poput pokrivenosti ruralnih područja infrastrukturom za širokopojasni internet, zaduženjima menadžera u IT kompanijama, te pravnim začkoljicama prilikom pregovora koji prethode akviziciji kompanija, već pomalo zaboravljali na kišne dane pokraj Dunava, zatekla nas je krupa koja je potaknula rasprave o tehnikalijama u okladi o tome hoće li ili ne pasti kiša. Poput kakve božje kazne padali su komadići leda bez ijedne kapi kiše, pa smo se skrušeno sakrili pod gostoljubive grane velikodušnih stabala gorskog kotara. „A to su ti ovi iz Izletnika?” – dobaci jela bukvi koja je rasla pored nje , „Aha, ok …” – odvrati nezainteresirano bukva. Kad je krupa malo stala mi smo nastavili sve dok nismo stali u restoranu gdje nas je sretna sudbina smjestila za stol sa Edijem i Vladimirom.

Dok smo blagovali jela iz kuhinje restorana hotela Bitoraj iskusni Vladimir je nama i Ediju kao novim članovima pričao kako o životu tako i o povijesti društva. Dok smo se upoznavali razmjenjujući informacije, pošalice, doskočice, anagrame i madrigale, Vladimirova je priča o povijesti društva dobivala epski prizvuk i zvučala kao da je malo pomiješao fabulu Gospodara Prstenova i ranu povijest Hrvatske države, sa stvarnim događajima, što nismo zamjerili jer se svakom može dogoditi ako nehotice pojede koji zalogaj više. Osjećali smo se kao da smo pronašli davno izgubljenu braću, pa nas je trenutak za rastanak bolno ražalostio. Nakon što smo se oprostili uz stisak ruke i suze na očima, tiho jecajući polako smo krenuli svatko na svoju stranu.

U automobilu na putu prema Zagrebu, Ana, Rafael, Hrvoje i ja zahvalno smo se prisjećali događaja ovog blaženog dana izmjenjujući doživljaje i priče, kada smo iznenada bili primorani naglo usporiti, na autocesti se formirala kolona a signalni je display pokazivao da je uzrok tomu automobilska nesreća koja se upravo dogodila, i kad su kraj nas projurila kola hitne pomoći, rekao sam ono što nam je svima bilo na pameti „Dragi Gospode, samo da nije Vladimir!”

Autor: H.R.

15.-17.3.2024.

Domaćica želi ići na more

Osim poznatih planinara, s nama je na izlet pošla i jedna poznata domaćica. Bila je slatka i nismo ju htjeli odbiti, ali ipak nas je bilo već petero u autu, pa smo joj ponudili mjesto u prtljažniku. Utrpala se unutra i prionula smišljanju planova – gdje će se sve fotkati, otopljena od sunca i prožvakana od mora, tako da joj sve ostale domaćice zavide na storyjima. Slikat će se na palubi trajekta s mjesecom u pozadini. Ovjekovječit će trenutak valjanja u Saharunskom pijesku. Protrčat će kroz cilj trail utrke u Salima i ponoviti to dokle god fotka ne bude dobra. Okinut će selfie u jugoslavenskom spremištu za brodove, ako je dobro shvatila što je uopće bio taj tunel, i još poneki selfie na random mjestima za kur**nje. I ono najvažnije, ono zbog čega je uopće prevalila sav taj put do Dugog otoka – zalazak sunca s nekog brda, u subotu uvečer, sa zastavom Izletnika i pivom u ruci; neka se vidi da živi time of her life, pa da se može mirno vratiti doma. Na žalost, naša slatka domaćica je kao šesti putnik ostala naprosto zaboravljena. Pronašli smo ju zadnji dan u prtljažniku, otopljenu od jada i prožvakanu od krpelja. Kao posljednju želju je zamolila da joj objavimo jedini selfie s putovanja, a onda je prepustila svoj zadnji komadić života gladnim zubima sudbine.

P.B.

---

Buđenje u kasno jutro.

Svi otišli na utrku, što gledati što trčati.

Cimke i ja se gledamo. Blago mamurni.

Kavica na balkonu uz pismu Hajduk živi vječno, u izvedbi člana zbora HNK Split.

Ugodno ćaskanje s domaćinima, Suzana iznosi rakiju za rakijom, cimer i ja probavamo.

Najbolja rakija je od mirte. Za bar dva koplja ispred ostalih.

Hajk preko brda do glavne ceste.

Google veli da imamo 8 sati hoda do Sali.

Odlučujemo se za stopiranje i učinkom od 100% (dva auta prošla, ustopirali obadva) stižemo na ručak u Zaglav.

Kako bi jedan od likova ispred dućana u blizini appa rekao: Advenćr! Ajmo!

Prvi su išli na trajekt na sprovod. Jedva su stali i prvo pitanje je bilo oćemo li ih okrast 😀 vozačica je par puta rekla da je loš vozač i stvarno – auto joj se triput ugasio dok je kretala.. nadam se da su uspjeli stić na trajekt. Drugi je Ante koji je taksist i živi dve kuće od konobe di smo ručali. S njim smo zaključili da su Salinjani nešto stavili u hranu Milanoviću jer je nakon posjeta Dugom otoku objavio da se kandidira za premijera..

R.T. o stopiranju na otoku

---

Spojili smo prisutne snage Ljubice i Nade te krenuli put žutih zidova od jaja.

Na putu do svjetionika pas reži, ali Izletnik ne bježi.

Svjetioničke mačke su mile, a kokoši brze.

Sveti Nikola iz kapelice čudno gleda, svećenika 2 prilaze.

Stepenicama nikad kraja, 42 metra do pogleda iz raja.

M.P.  o najvećem svjetioniku Jadrana

---

Za sve nas foodije kojima su ručak i večera highlight dana, Dugi Otok se na prvu činio totalno nezanimljiv. Premda je u subotu grupni ručak bio sasvim korektan (hvala Ana na organizaciji :)), nije pretjerano razveselio moje okusne pupoljke. Pogled na Google Maps i broj otvorenih restorana van sezone nas je natjerao da se za nedjelju oboružamo konzervama tune. I već kad sam pomislila da ću se u Zg vratiti gladna, Zora je svanula i pronašla nam malu konobu koja je nekim čudom radila. Odmah s vrata žena nas upozorava da im i nije neka ponuda jela “jer su muški otišli za Zadar”, ali odlučimo sjesti s obzirom da nemamo drugog izbora. Nakon odličnog predjela i još boljeg glavnog jela (sve prava domaća spiza), svi smo zaključili da nemamo mjesta za desert, no za svaki slučaj smo priupitali što nude. Iznimno ljubazna konobarica nam je ispričala kako vole miksati razne okuse i tako smo došli do kraljice ručka – torte od blitve. S obzirom da smo svi prvi put čuli za tako nešto, odlučili smo probati i ostali ugodno iznenađeni sočnošću, ali i bojom kolača. Sama torta, a i cjelokupna atmosfera me oduševila i time zaokružila vikend, ispunjen smijehom i ugodnim druženjem s divnim ljudima.

S.R. o gastro ponudi

---

Pa ja bi dodao da je tih sat i pol prošlo u puno manje vremena od tih sat i pol jer uopće ne razmišljaš koliko ti je još ostalo i ne osjetiš da je teško ako i je teško, nego se prepustiš pa gdje te odvede.. nekako slicčo bi trebalo biti i sa životom 🙂

E.F. o trailu

---

Krpelj auto

Mislili smo da će neke stvari ostati samo u autu (#crnastrijela) međutim krpelji su ovaj vikend imali drugi plan. Sve je počelo vrlo nevino (kao i uvijek), kada smo se uputili na laganu šetnju parkom prirode Telaščica. Nakon divnog pogleda s kule Grpašćak, dobre energije, bodrenja naših trkača, ali i svih ostalih trkača koje smo sreli putem, prekrasnih prizora koje samo priroda može priuštiti, puno priča i puno smijeha, vratili smo se putem Sali kako bi se svi okupili na jednom mjestu i otišli na ručak kod Makija. Nakon izlaska iz auta, čitamo poruke – Petra B. javlja, našla je dva krpelja i kreće mini panika. 

Pregledavamo se, kad ono Vanja pun k’o brod – nažalost krpelja. Iako su kratke hlačice zaista isticale njegove mišićave listove, pokazale su se kao loš odabir za ovaj izlet. Vanjine manekenske noge i vretene ruke izbrojale su preko 40 krpelja. Možda ima nešto opijajuće u Vanjinoj krvi? 

Ostatak auta (Vale, Petra Đ., Jopa i Igor) krenuli su s maničnim samopregledima (realno, Vale, Jopa i Petra su bile manične, Igor klasično schillan) – svi su pronašli nekoliko dobrih komada na sebi, osim Petre.

Je li moguće da na Petru ne žele krpelji? Zašto je ona posebna? Što s njom nije u redu? Bila su to pitanja u Petrinoj glavi. Na sreću, navečer je pronašla svojeg prvog krpelja pa se napokon mogla opustiti i upasti u ekipu punu krpelja!

V.G. o posljedicama blage zime

---

Treći dan, grupa Izletnika koji su prvim trajektom pobjegli s Dugog Otoka su ipak pronašli razlog da u Zagreb dođu nešto kasnije. Za neke prvo stajalište nakon iskrcavanja iz trajekta bilo je udaljenl tek par minuta od centra Smiljana – Memorijalni centar Nikola Tesla, koji je pružio priliku za pregled različitih eksponata i informiranje o liku i djelu Nikole Tesle, te njegovim izumima uz demonstraciju te kratki film u naraciji Rade Šerbedžije.

Posjeta Smiljanu nastavljena je u planinarskom tonu, tek par kilometara od Memorijalnog centra, na vrh Krčmar (737 m). Od podnožja kod crkve Gospe Karmelske do vrha je vodio nekih pola sata dugi makadam koji je uređen kao križni put, a na vrhu su entuzijasti skupili i žig. Glagoljični natpis u reljefu na stijeni na vrhu će ostati misterij usprkos svim pokušajima prevođenja od strane izletnika i umjetne inteligencije. Odnos unesene energije i pogleda na cijelu Liku koji smo dobili na vrhu daju ovom kratkom izletu posebnu važnost jer smo nakon (većina) otišli na zasluženu klopu.

N.B. o posjetu selu koje je uvelike utjecalo na svijet kakav danas poznajemo

---

Zbilju percipiramo i interpretiramo čitavim svojim bićem, upisujući u taj proces sve što jesmo, a ponekad i što bismo tek željeli biti. Opisano rezultira time da i naoko zajednički trenuci imaju unikatno značenje za svakoga od nas: trail na otoku mnogo kilometara udaljenome od doma može biti shvaćen kao iscrpljivanje ili kao voljenje sebe; drvena medalja biti znakom da nismo pobijedili druge ili da jesmo pobijedili blokade u sebi; memorijalni muzej biti viđen usputnom stanicom ili odredištem, koje donosi potresan uvid da čak ni materijalnost zbilje ne bi bila nalik današnjoj da se smiljanske genetsko-okolinske kockice prije xy godina nisu složile u, meni fascinantan, čelično discipliniran talent. Srećom (ili nesrećom, opet kondicionirano interpretatorom), potresi ove duše korektno se liječe palačinkama s orasima. Tako na kraju ove mikropriče i bi. 

B.K. o teoriji relativnosti

---

10.71

Prije par pari godina, korona me dočekala fizički i psihički nespremnog.

U smišljanju novih aktivnosti koje bi me mogle zabavljati odlučio sam trčati po kvartu. Nakon 100 metara, koji su se činili barem kao 200, vidio sam obrise Kauflanda i zaključio da bi to od mene bilo to. Iznad Kauflanda nazirale su se siluete trkača po nasipu.

‘Jebote, svaka im čast, ja to nikad ne bih mogao!’ – pomislih u sebi.

Prije par godina, malo uvježbaniji i istreniraniji, trčao sam nasipom. Red trčanja, red brzog hodanja pa malo običnog hodanja da dođem sebi. Na mobitelu sam pratio slike izletnika koji su istrčali zagrebački cener.

’10 kilometara jebote, svaka im čast, ja to nikad ne bih mogao!’ –  pomislih u sebi.

Prije par tjedana, Ana je sazvala izlet PDovaca na Dugi Otok.

Sunčani vikend, dobra ekipa i slobodan program – netko će obilaziti otok, netko planinariti, neki će i trčati, a ostali će chillati. Uvjeren da sam dio zadnje grupe, sretan i zadovoljan, upisao sam se u tablicu smještenu na jednom od 37 linkova fb eventa.

No, pod utjecajem iskusnih trkača, vršnjaka i nevršnjaka, par dana prije isteka roka, odlučim ispisati dobro si poznate brojeve bankovne kartice i uplatiti startninu za cijelih 11 kilometara. Dijeljenjem 11km na 3 sata zaključih da to mogu i prehodati.

Naoružan dobrom voljom i posuđenim ruksakom, par sekundi prije početka utrke, pogledom sam tražio svoje PD kolege, trkačke iskusnjare, i zaključio da je praćenje njih najsigurniji put od rive u Saliju – Saliu – Salima do obale jezera Mir na kraju utrke. Poznata su mi se lica gubila u masama ostalih raznolikih sudionika – bake, djedovi, roditelji i djeca, trkački rekorderi i svi koji su se tako htjeli osjećati.

Utrka je krenula, a poznata i nepoznata lica ubrzo su se izmiješala.

Na stazi su jedina konstanta bile crvene zastavice koje su ukazivale na smjer kretanja. Podloga je prelazila iz kamena u asfalt, iz asfalta u šljunak, pa malo u travu, sve do novog asfalta i tako u krug. Tempo se nekad prilagođavao tlu, nekad nagibu, a nekad činjenici da po mojoj slobodnoj procjeni taj puls nije bio ispod 150 kako mi je rečeno da bi trebao biti.

S istim problemima suočavali su se i drugi trkači čije sam razgovore prisluškivao dišući im za vratom. Njihov tempo me motivirao da i ja držim korak i ne odustajem.

Na kraju svakog uspona, Dugi Otok bi nas nagradio neprekinutom vizurom. Negdje u daljini kiša je spajala more i nebo u jedno.

3 kilometra prije kraja zastanem na najvišoj točki utrke tražeći zrak. Pogled mi plijeni beskrajni morski krajolik i arhipelag u kojem opet ne znam ime nijednog otočića.

Pronađeni zrak i otočki mir prekida trkač s crvenim startnim brojem koji projuri pokraj mene.

’39 kilometara jebote, svaka mu čast, ja to nikad ne bih mogao!’ –  pomislih u sebi i nastavih svoju utrku dalje.

D.L. o Olimpijskom ciklusu jednog trkača

---

Zir je predivno brdo, neka čudnovata sfinga na putu prema moru i vice versa koje godinama gledaš i onda uspiješ ostvarit taj san da gledaš autoput s visine i misliš si: sad svaki put kad ću prolazit cestom imat ću sliku kako izgleda odozgo. Pogodio nas je predivan dan i pogled je pucao na sve četiri strane svijeta, a društvo su nam pravila dva lokalna četveronošca koji su upotpunili doživljaj. Već sami uspon na Zir bio je dovoljan da zaboravimo da postoji nešto što se zove “mail box”, a pred nama je bio čitav vikend istraživanja otoka i guštanja. Ostaje vratit se s nekim iskusnim i istražiti špilju.

Šparoge: Mia se vraća iz WC-a na trajektu nazad i govori: WC uopće ne smrdi po urinu nego samo po šparogama. hahahhaha

⁠Čičvarda je jedna tradicionalna lekcija o tome kako su nas mame s pravom tlačile da jedemo variva, a ne pizze. Ako jedeš varivo dobiješ duplu porciju, a ako biraš pizzu možda ju i ne dobiješ.

a Sakarun glasi za most wonderful bay of the world, koji je zapravo tužan prikaz toga koliko more smeća izbaci van na obalu. Pravi primjer kako se lako može manipulirati izgledom destinacije.

M.M. o onome što će pamtiti

---

9.6.2024.

Sve je počelo na sastanku PD-a Izletnik na kojem je Željko opisivao planinarenje osobe (s invaliditetom), ljubav prema planinama, druženju i sjajne vodiče koji su ga vodili čak po švicarskim Alpama. PD Izletnik dobio je prvi priliku, osim matičnog društva Željezničara, sudjelovati u projektu “Pruži mi ruku” i organizirati izlet za osobe s invaliditetom. Prijave su se polako popunjavale i došla je nedjelja izleta na Strahinjčicu. Desetak planinara sa svojim vodičima i Željko kojeg će na planinu (ili brdo, nismo odlučili) voditi Izletnici. Vesele gospođe koje su odmah kod doma u Radoboju zasjele na klackalicu i ljuljačku, Filip koji je šarmirao ekipu čim je došao, Sanja i Goga s majicom s njenim omiljenim voćem i Željko na čelu vesele ekipe, poveli su Izletnike u pravu avanturu…

Nastavljamo i dalje u pravom Izletničkom duhu pružati jedni drugima ruku 🙂

Autorica: M.M.

4.5.2024.

U dovoljno vedro subotnje jutro krenuli smo na turu koja je bila duga nekih 15-16 km u središnjoj Istri, blizu gradića Buzeta.

Prije odlaska na šetnjicu iliti planinarenje sastali smo se u lokalnoj zalogajnici te se zasladili čokoladnim kroasanima i razbudili se finom kavicom. Nakon ispijene kave krenuli smo lagano šetati uz rijeku Mirnu, što je bio odličan trenutak da malo upoznam nove srdačne kolege planinare. Naravno, razgovori su za početak bili uobičajeni, s pitanjima poput “Jesi li prije planinario?” i “Kako si čuo za Izletnik?” te mojim propitkivanjem kakvu je opremu potrebno nabaviti jer realno nisam imao pola planinarske opreme.

Nakon kraće šetnje, i to po malo težem terenu s pokojim skliskim kamenom zbog kiše koja je padala tu noć, pas od kolegice koji je išao s nama odlučio je pak otići u svoju avanturu. Nisam točno siguran gdje je otišao, ali mogu reći da je većina ekipe bila malo zabrinuta, i zbog psa i zbog izleta koji bi se mogao otkazati, no srećom pas je ubrzo pronađen.

A zatim je slijedio onaj teži dio, o kojem sam čitao na internetu proučavajući ovu stazu, a to je bilo uspinjanje uz pomoć sajli. Međutim, to je na prvu izgledalo strašnije nego što je stvarno bilo.

Htio sam pronaći neku sliku ovog uspinjanja, ali imam samo slike s kolegama u nezahvalnim pozicijama i čudnih izraza lica dok su se penjali, a pošto nisam zločest, ne želim ih tako objavljivati.

Uskoro smo došli i do prvog odmorišta sa slapom te lagano prljavim jezercem na kojem je bio zanimljivi kukac koji hoda po vodi (barski skakač).

Nakon što smo se još malo prošetali prošli smo pored kućice kao iz bajke s predivno uređenim vrtom, koju sam jednostavno morao spomenuti. Među ostalim, sreli smo i vlasnicu te vikendice koja je upravo zalijevala cvijeće pa su kolege odmah uhvatili priliku kako bi malo popričali s njom, dok sam ja samo promatrao kako se ta kamena kućica stopila s prirodom.

Došli smo i do Napoleonskog mosta, koji je navodno bio izgrađen dok je Istra bila pod kontrolom Napoleona između 1805. i 1813.

Nakon mosta ubrzo smo prošli pokraj pješčanih nakupina, za koje vjerojatno postoji neki službeni naziv, ali eto ja ne znam za njega :). Zanimljivo je kako su uspjele nastati ovako usred prirode, pretpostavljam da je od rječica i potoka.

Prolaz kroz ovaj šumoviti put nalikovao je na magične šume iz Gospodara prstenova.

Budući da je bilo poprilično blatnjavo, gotovo svima nam je to pomalo smetalo.

Mogla su se čuti zanovijetanja, ali nije ni važno. Glavno da nisam prvi put došao pa odmah pao u blato 🙂

I tako… lagano smo došli do dobre tete s pivicama i rakijicama, gdje smo mogli odmoriti svoje umorne i blatnjave noge uz lijepi pogled na jezerca i slapiće, što je bila kruna izleta.

Na posljednjem slapu prizor je također bio prelijep, a netko je vidio i sljepića.

Zahvaljujem pristupačnoj i nasmijanoj Moreni na organiziranju ovako lijepog izleta te se ispričavam na pisanju izvješća sa zakašnjenjem.

Kad sam čuo da novi članovi pišu izvješća, zvučalo mi je kao da je to zafrkancija za nove članove, ali eto, ipak nije šala i mislim da na kraju nije ispalo loše jer sam imao priliku prisjetiti se svih doživljaja s izleta.

Autor: E. Š.

19.-21.4.

Crtice s izleta

• Ceste u unutrašnjosti Istre su uske, a lokalna ekipa vozi brzo i po sredini
• Ne stigneš ni kupiti vinjetu, a već si prošao slovensku autocestu
• Emil peče ćevape kao da radi „Kod Srbina“ na Ravnicama
• Set ključeva uvijek treba biti u gepeku jer nikad ne znaš kad će trebati nekome odvrnuti bocu plina
• Jutarnja bol u nogama od pedaliranja bicikla
• Vinarija Cuj baš velika preporuka…od ljubaznih domaćina do odličnih vina
• Preporuka je također piti vodu uz vino 🙂
• Tulum s previše vina
• Lagani jutarnji mamurluk
• Unutrašnjost Istre wauuuu
• Hvala Rajku na preporuci restorana Ponte Porton nedaleko Grožnjana
• Hvala Nini na slikama
• Hvala Vale

M.P.

---

Hedonizam u Istri iliti recept za mamurluk

DAN 1 

Petak nakon posla jedan Izletnik i tri Izletnice ukrcavaju se u auto i kreću za Istru (također i njihovi ostali Izletnički kolege, ali priču ćemo pisati iz prvog lica). Vjerujem da je već u tom trenu kolega Izletnik požalio ideju da sa sobom povede tri žene, ali više nije bilo povratka. U svakom slučaju u autu nije bilo tišine. Putovanje smo započeli preko idilične Slovenije kako bismo čim brže stigli na svoje odredište i dočepali se roštilja. Po dolasku u blizinu smještaja, odlučimo se samo kratko skoknuti do dućana. Kao što možete pretpostaviti, tri žene u kombinaciji s trgovinom nikako nije kratko pa smo u smještaj došli po mraku. Premda je u najavi bio luksuzan smještaj, svejedno nas je zatekla sređenost i opremljenost kuća u kojima ćemo boraviti. Na katu sauna, na terasi jacuzzi (ej jacuzzi!), svatko u svom krevetu bez vreća za spavanje – ma milina. Hladni zrak Istre ugrijao je topao doček naših domaćina, organizatora i ostalih kolega Izletnika koji su se potrudili prirediti roštilj pod zvijezdama (šteta samo što nije bilo više piletine). Kako se nismo nadali tako niskim temperaturama, nakon objeda smo spas odlučili potražiti u jacuzziju. Međutim pametne glave nisu znale da je 28 zapravo malo (u stupnjevima, u nekim drugim mjerama je čist okej) pa je party vrlo brzo prešao u saunu. Ovdje ćemo stati s detaljima.

DAN 2

Buđenje u chill atmosferi. Dio ekipe trči, dio radi jogu, dio je otišao na bicikliranje, a dio se još šuška u krevetu. Odlučujemo ne biti lijeni i otići prošetati do svjetionika.

Sunce nas je odlučilo malo pomaziti pa se sretni i veseli vraćamo u smještaj gdje se spremamo za odlazak u obilazak vinarije Cuj. Naše organizatorice su na sve mislile pa nas do tamo vozi bus kako bi se svi mogli opustiti na degustaciji. Dočekala nas je simpatična mlada curka koja objašnjava kako je vinarija dobila ime u spomen na njenog pradjeda koji je kad bi si popio razgovore započinjao sa “Cuj da ti rečem!”. Provode nas kroz podrume i objašnjavaju proizvodnju vina, nakon čega započinje degustacija. Gladna ekipa je odmah pobrstila stol sa klopom pa su se domaćini zapitali jesmo li mi došli jesti ili piti. Predstavljene su nam četiri različite sorte vina, nažalost moje istančano nepce ih pamti samo kao pjenušac, bijelo, rose i crno. Vino je bilo odlično (posebice muškat kojeg smo “degustirali” cijelu bocu), tako da se kući vraćam s tri kupljene butelje.

Večer nastavljamo u konobi i premda nije u svačijem želucu plivala riba, vino svakako jeste. Svirala je ugodna muzikica prigodna za konobu, na stolove su stizale razne delicije, a mi smo sjedili kao gospoda svi otuširani, mirisni i u finim opravicama (za razliku od većine naših izleta). Druženje uz čašicu smo odlučili nastaviti i u smještaju gdje se situacija pinkicu otela kontroli pa ću samo preskočiti na idući dan. Bez brige, ništa strašno se nije dogodilo, ali nikako ne bih preporučila miješati vino svih boja i okusa. 

DAN 3

Buđenje uz pitanje “što mi je ovo trebalo”. Srećom cijela ekipa iz auta zaključuje da nije spremna za planinarenje (tu priču ćete vidjeti u nekom drugom izvještaju), pa se mi polako spremamo i krećemo na kavu u Grožnjan. Uživamo u ljepotama Istre i divnom sunčanom danu uz male zamjerke na iznimno zavojite ceste. U Grožnjanu srećemo još dio ekipe koja nas poziva sa sobom na ručak što vrlo rado prihvaćamo u tom trenu naivno vjerujući da ćemo brzo i lako stići do restorana. Četiri pametne glave iz crvenog auta s cvjetićem odlučuju pratiti kolegu Izletnika bez pitanja pa tako vožnja od cca 10 minuta traje 40 min uključujući bespotrebno kruženje oko restorana po makadamu (ne preporuča se dan nakon fešte). Gladni i umorni, nismo sigurni bismo li se smijali ili plakali, stižemo na naše odredište gdje vikend-čašćenje završavamo preukusnim jelom od boškarina (hvala Rajko na preporuci). Put za Zagreb je prošao lako i premda je vikend bio divan, svi smo jedva dočekali dočepati se svojih kreveta.

P.S. Velika pohvala organizatorima s Vale i Petrom na čelu! Vidjelo se da je u organizaciju uloženu puno puno truda i vremena na čemu smo jako zahvalni!

S.R.

---

Izvještaj Savudrija

Petak.

Krenuli smo nakon posla iz Zagreba i stigli u Savudriju oko 7 navečer. Dočekala nas je odlična ekipa i priprema jako finog roštilja. Podružili smo se i pokušali se koristiti hladnih jacuzzijem, jer ga nismo znali zagrijati, te se na kraju kupali u 10 cm mlake vode u kadi jer nam je i u kupaoni bilo nestalo tople vode ali kao i uvijek s odličnim društvom Izletnika sve situacije su čista komedija tako da ni ova nije bila iznimka. Svi se skupa dobro nasmijasmo i odosmo spavati.

Subota.

Ujutro chillanje i doručak na balkonu i kratka kava uz more po predivnom vremenu uz gledanje brodova na pučini. Nakon toga krećemo busom prema vinariji, ondje slušamo i samoj vinariji Cuj, njihovom načinu rada te kušamo 5 divnih, i njihovim riječima vrlo pitkih, vina. Vinarija i vrt oko nje su jako lijepi s divnim pogledima što je naravno iskorišteno za zajedničko slikanje.

Nakon kušanja vina smo se kraj vinarije još malo podružili uz koju bocu dobre malvazije čekajući bus koji nas vozi u restoran. U restoranu večeramo stvarno iznimno ukusnu hranu i nakon restorana se u divnoj proljetnoj noći šećemo prema smještaju. Dok smo došli do smještaja je u jednoj od kuća već bio krenuo dosta jak party no ja bih se htjela ponovno okušati u korištenju jacuzzija tako da odlazim do svog smještaja po badić te provodimo večer opuštajući se u toplom jacuzziju na terasi ispijajući pivice.

Nedjelja.

Nakon jutarnje kave i doručka pakiramo se i spremamo apartman te krećemo prema Brestu pod Učkom jer nas iz nekog razloga navigiram kako mi Google kaže umjesto kako mi zdrav razum govori s obzirom na to da idemo planinariti na Ćićariju. Usprkos gubljenju put do točke nalaženja je predivan i jedva se čekam vratiti u tu malu Toscanu Hrvatske. Dok smo došli do točke nalaženja su Izletnici već otišli tako da smo ih uspjeli sustići pred prvim vrhom Ubredom no i mi smo se htjeli popeti na vrh tako da se ponovno razdvajamo i sljedeći put ih sustižemo tek pred sam kraj rute nakon vrha Muzari, ali na vrijeme za zajedničko slikanje. Na planinarskom domu Žbevnica smo se podružili uz najmanju kavu i najveću Cedevitu te se zaputili prema autima.

U dva auta koja su otišli u krivi Brest bilo nas je ukupno šest, dvoje od nas šest se kod vrha Ubred odvojilo i krenulo dalje s ostatkom ekipe, a nas četvero je solo planinarilo većinu staze.

Vrijeme nas je stvarno poslužilo i staza je bila kao iz slikovnice, oko nas predivni krajolik, a pred nama niska trava koja izgleda kao zeleni tepih koji se proteže unedogled. Svakako se veselim ponovno vratiti na Ćićariju jer nisam nikad prije bila a iznenadila me i visinom i pogledima i kvalitetom staza.

Sažetak bi bio da nas je bilo stvarno puno na ovom hedonističkom izletu tako da zapravo ni ne znam što se sve događalo i zapravo uopće ne znam što su mi ukućani u smještaju radili i gdje su bili jer sam ih vidjela samo u busu i pred vinarijom.

Meni je u svakom slučaju bilo mirno i lijepo, kušala sam fina vina i finu hranu i prošetala se malo po predivnoj Ćićariji s vrlo malom grupom tako da nisam osjetila previše ni tu količinu ljudi ni hektičnost. Došla sam doma sretna i odmorna duhom tako da još jednom se zahvaljujem organizatorima što su nam to omogućili.

D.M.

---

Hedonizam u ISTRI

PETAK 19.04.2024. CITRAČEM DO SAVUDRIJE:

Okupili smo se nakon radnog dana u Ivanovom Citraču i zaputili se ka Istri. Ekipa je bila zanimljiva, uz malo politike, kave i Adamovih zanimljivih priča iz djetinjstva stigli smo sretno. Dočekala nas je vesela ekipa, roštilj i naravno glazba i cuga. Najeli smo se, zabavili, a neki malo i posrnuli. Kraj večeri sam provela na hladnim pločicama, neki u jacuzziju, neki su još malo rasplesali; ali ništa daleko od uobičajenog Izletnik partija.

SUBOTA 20.04. VINARIJA CUJ:

Jutro, nekima mamurno, nekima uz trening pa doručak, kava. Zatim jedan od highlighta izleta, a to je Vinarija Cuj. Jedna jako slatka obiteljska poslovna i uspješna priča. Lijepo su nas ugostili, najeli (načeli za ručak/večeru) i „napili“. 5 vrsta vina kasnije (+ još malo dodatne dEgustacije) vrijeme je za obilnije jelo. Zaputili smo se prema restoranu spremni za plate. U stilu smo ponovno fino jeli i pili, spremni za party broj 2. 

Za neke je party bio preveseo, a neki su se opustili u još jednom highlightu izleta – jacuzziju. 

NEDJELJA 21.04. ŽBEVNICA

Spremamo se za check-out iz našeg prekrasnog smještaja, posljednji pozdravi od onih koji su odustali i krećemo na glavnu aktrivnost društva – planinarenje. Ne može izlet jednog PD-a proći bez planinarenja. Vožnja kroz Istru je bila očaravajuća, pogledi na male gradiće na zelenim brdima i vinograde, čista i očuvana priroda… Okupili smo se na početnoj točki Brest (dobro svi osim ekipe iz Citrača i Rajka, ali stigli smo) i krenuli na hike. Uspon nije bio težak, taman za resetiranje od prethodna dva dana, slatko i veselo kao uvijek. Na putu prema dolje, stali smo na kratko kod jednog planinarskog doma, a onda u svoje aute i onda za Zagreb brzo i efikasno!

Zahvalili smo se odličnoj logistici, ali hvala im i ovom prilikom!  

E.M.

---

Zbog poslovnih i privatnih obaveza pišem ovaj izvještaj s 3 tjedna zakašnjenja. Već su pomalo isparili detalji našeg hedonističkog izleta, no sjećanje je vratila razglednica Baby Lasagne iz Labina i savudrijskog svjetionika gdje sam se šetao i naslikavao sa smišnom Zadrankom Anom Kovačević. Dok smo pili kavicu uz more u daljini su se mogli vidjeti vrhovi Alpa. More i Alpe spojeni u jedno. Velebajno! S obzirom da smo većinu vremena samo žderali i pili nitko nije bio loše volje. Roštilj, posjet vinariji i odlazak u konobu. Baš pravi hedonizam. S obzirom da nisam osoba koja pije najčešće sam među prvima u krevetu, ali ovoga puta malo sam si dao oduška i ostao duže budan i fakat se isplatilo. Skužio sam da Ivana Brkić i dalje žari i pali i da bez obzira na godište svi znaju njezine pjesme. Također mi je i novost da Pepić u neko doba počne pričati sumeranski. Nevjerovatno egzotično! Sva sreća da smo zadnji dan bar nešto planinarili i obišli Ćićariju kako bi svo to iće i piće malo potrošili. Uglavnom vjerujem da bi anegdota bilo još da sam znao da ću pisati izvještaj prije izleta. I naravno svaka čast Valentini, Petri i ostalim suorganizatorima šta su nas tako razmazile u par dana. Terra magica je uvijek dobar izbor!

A.C.

26.11.2023.

El dia 26 de novembre vam organitzar una excursió a Petrova Gora, un turó a unes dues hores
de Zagreb. Va ser un dia molt assolellat, tot i que a primera hora del matí feia bastant fred. Va
ser un camí molt bonic, ple de tardor! Després d’alguna pausa per menjar mandarines o fumar
un “cigi”, vam arribar a dalt de tot, a on hi ha un monument de la Segona Guerra Mundial.
Vam pujar fins a dalt del monument per unes escales de cargol i un cop a allà vam descansar
gaudint del solet i de les vistes. Finalment vam començar el camí de tornada, que acabava amb
un bosc d’arbres altíssims molt maco, i a on és un miracle que ningú rodolés avall perquè
l’últim tram estava força inclinat. Per acabar, vam dinar a un restaurant de caçadors que hi ha
al peu del camí, al costat d’on havíem aparcat els cotxes. Vam menjar “gulash” i de postres uns
crepes que estaven boníssims!!

Moltes gràcies per deixar-me venir, va ser una molt bona experiència!!

Za one neraspoložene za katalansku egzotiku, slijedi jedan prijevod u režiji gugla uz (vjerojatno) ne baš uspješnu televisa presenta redakturu admina. Upozorenje: lako je moguće da je umjetnički dojam ponešto izgubljen u prijevodu.

26. studenoga organizirali smo izlet na Petrovu goru, brdo udaljeno oko dva sata od Zagreba. Bio je to vrlo sunčan dan, iako je rano ujutro bilo vrlo hladno. Staza je bila predivna, puna jeseni! Nakon pauze za mandarine ili cigaretu, stižemo do vrha, gdje se nalazi spomenik iz razdoblja poslije Drugog svjetskog rata. Popeli smo se na vrh spomenika nekim spiralnim stepenicama i tamo smo se odmarali uživajući u suncu i vidicima. Nakon toga uslijedio je povratak koji je završio u šumi prekrasnih visokih stabala. Posebno je čudo da nitko nije pao na posljednjem, vrlo strmom dijelu staze. Naposlijetku smo ručali u u lovačkom domu podno staze, blizu mjesta gdje smo ostavili aute. Jeli smo gulaš, a za desert vrlo ukusne palačinke!

Puno hvala što ste mi dopustili da se pridružim, bilo je ovo predivno iskustvo!!

9.3.2024.

Te subote odlučili smo potegnuti sve do Rogle, jedne od najljepših planina u susjednoj nam Sloveniji. Dok sam u zoru čekala Zoru (pun intended) da se spusti po mene, opet sam odlučila da ću se početi buditi ranije, znajući isto tako da ću se nastaviti buditi u 8. No, bitna je namjera. 

Krenuli smo starom cestom po Sloveniji, u želji da bolje doživimo slovenski krajobraz; a i nismo htjeli Slovencima dati 16 eura za vinjetu. 

Na Rogli nas je dočekao debeli sloj snijega i 15 stupnjeva manje nego u Zagrebu pa je iskusna ekipa krenula navlačiti dereze, izvlačiti štapove i sl. Nažalost, ja ne spadam u iskusnu ekipu pa sam obukla što više slojeva i nadala se da me gojze neće iznevjeriti. 

Kad smo se opremili i pojeli zadnje mrvice Markove štrudle, krenuli smo među krošnje. Put nas je odmah uveo u prelijepu crnogoričnu šumu koja je pod netaknutim snijegom izgledala još čarobnije. Nakon tjedna provedenog u gradskom smogu i gužvi, bio je neopisivo dobar osjećaj slušati samo škripanje snijega (i povremeno Petru B. kako u stilu Marlona Branda viče “Bela! Bellllaaaa!”) i udisati svjež planinski zrak. 

Definitivno vrijedno ustajanja u 5 ujutro. 

Nakon cca sat i pol došli smo do Pohorja i Lovrenških jezera. Nažalost, zbog snijega nismo mogli vidjeti ova močvarna jezera koja natapaju isključivo padaline. No svejedno je bio lijep doživljaj prošetati po stazici između nepomičnih bijelih površina dok je magla činila cijeli put nekako mističnim. Pod mističnim mislim da smo morali dobro paziti da ne napravimo krivi korak i ne bućnemo u ledenu kupku. 

Na početku rita nalazio se vidikovac s kojeg se inače prostire pogled na cijelo močvarno područje, ali mi smo vidjeli samo gustu maglu. Nama je poslužio za prvu pauzu, napad na sendviče i domaću rakiju Petre Buzdovan.

Nastavili smo dalje i ubrzo ponovno zašli u šumu koja nas je malo zaklonila od hladnog vjetra. Lagani uspon dobro je došao da se malo zagrijemo, a pravi scoutovski moment doživjeli smo prilikom prelaženja potoka. 

Kad smo savladali i tu prepreku uslijedilo je još malo magle, još malo snijega i još puno kilometara, nakon čega se konačno ukazao i dom “Pesek”, poput neke fatamorgane. Ali bio je itekako stvaran, baš kao grahovi, gulaši i bečki odresci koje smo s guštom pojeli. A kad je na red došla njihova štrudla od borovnica, serotonin u zraku mogao se rezati nožem. 

Nakon ića i pića, bilo je vrijeme za povratak. Zbog snijega i magle, nažalost nismo uspjeli posjetiti najveću atrakciju Rogle, Put među krošnjama. Ali uspjeli smo napraviti glavnu stvar, a to je fotkati se s Izletnik zastavom kod sljedećeg vidikovca. 

Dok smo se siti i umorni vraćali do parkinga, Rogla nas je odlučila ispratiti ledenom kišicom praćenom vjetrom koja nas je lijepo išibala po obrazima i natjerala da ubrzamo korak. No jednom kad smo sjeli u auto, kad je proradilo grijanje, a u chat počele pristizati fotke s izleta, sve smo to našoj Rogli oprostili. 

A put među krošnjama – pa to ostavljamo za neke toplije i sunčanije dane. Bitno je da imamo razlog za vratiti se. 

Autorica: K.A.

24.2.2024.

Autor: R.K.

10.2.2024.

o muzo planine kćeri mi ispričaj priču
o junacima hrabrim što krenuše na hrastogoru
tamo upoznaše bobu bobana sina
vinuše se do strmoglavih visina
gdje vrazi bezbrižno lete a rakija teče

ujutro se nađoše svi rakijom pozdravljeni
Bobo je čekao sneno nove junake
Što špeka i tirolske hleba nose sa sobom
Da pobijedi vječitu glad na vrhu planine

Krenuše lagano gore uz brdo
Gdje se ponekad skija kad ima snijega
A možda i sanjka ovisi o alkoholu u krvi
I pričaju davno prepričane priče

Bivak! Uskliknu netko po putu gordo
I mnogi začuše gljiva umjesto bivak
Super! Rekoše junaci ne pitavši puno
Ima li smisla pitati pitanja puno
Ipak smo na hrastogori
Gdje vrazi bezbrižno lete a rakija teče

I tako dođoše do samog vrha
Gdje ante je čekao lagano pijan
Odakle ste, reče kroz sumnju i bradu
Iz zagreba! staše u obranu našu naš bobo
Odbij sokole oni su moji
Špeka i tirolske nose možda za mene

Na stari vidikovac idoše dalje junaci
Slijedeći bobu debelog blatnog sjajnog
Gdje nekad su stari gledali u daljinu
U kojoj su svece služili griješni
I sveci su služili griješne od mraka do zore

Dalje pronađoše put do starog grada
Gdje tisuće grla nekad je voljelo hmrlo
Bobo je samo šutke prošao dalje
Neka mjesta zaobići treba
Jer vrazi bezbrižno lete a rakija teče

Na kraju pronađoše put prema domu
Dolje uz put slijedeći potok i motorne pile
Gdje stari su bogovi protresli nove
I općinski šerifi dangube na radnom mjestu
I bobo sneno čeka nove junake