Kamniške alpe – Turska gora, Slovenija

16. i 17.7.2016.

U Zagrebu pljušti kiša k’o iz kabla, ali ohrabruje me vedrija prognoza za Slovenske Alpe. Ovaj put nismo išli ranom zorom pošto je za prvi dan predviđen laganiji tempo. Moramo biti u psihofizičkoj kondiciji za nedjeljni ferata izazov.

Spremni sa četiri auta krenuli smo put Kamniških Alpi. Kroz nekoliko sati vožnje usmjeravali smo misli na sunčane zrake, a nakon naplate ulaza za Logarsku dolinu to smo i dobili.

Pod aktivnim vodstvom Gordana V. sa ruksacima na leđima uputili smo se prema domu na Okrešlju (1 sat hoda). Uspon je dosta strm, a zanimljive točke su slap Rinka dug 90-ak metara, gdje je bilo neizbježno stati za grupno fotografiranje,  te okrepljujući izvor Savinje. U prolazu naš predsjednik lovi naljepnice od usputnih članova planinarskih društva.

Stižemo do doma koji se nalazi na impresivnoj lokaciji sa pogledom na kamene dvotisućnjake Mrzlu goru, Rinke i Tursku goru. Htjeli smo još nastaviti hodati iznad doma, no kiša nas je sustigla pa se prepuštamo guštanju uz hranu i piće. Standardno zafeštalo se u pravom izletničkom duhu uz veselu gitaru (koje se Marko B. maestralno uhvatio), generalovu rakiju, pive i Slovence, ne razmišljajući o sutrašnjoj ferati i ranom dizanju. Zahvaljujemo tolerantnom domaru i konobarima koji su doprinijeli atmosferi.

No ništa nas nije spriječilo da puni entuzijazma u 7 ujutro krenemo dalje. Mnogima je ovo bila prva ferata, uzbuđenja nije falilo. Do ulaza u Turski žleb vodi oštra vijugava staza kroz sipar i kamenjar.  Nailazimo i na hrpu spomen ploča u čast poginulim alpinistima, česte su kobne lavine na zimskim usponima. Vjetar nas zapuhuje dok oblačimo ferata setove. Dosta je gužvovito, uz nas je bilo niz planinarskih grupa. Sama ferata postavljena je na desnoj stijeni, prolazili smo ju nekih sat vremena. Rekla bih da nije jako teška, ne prelazi se velika visina iznad tla, ipak vertikalni klanac odiše tjeskobnim dojmom pojačanim naletima vjetra te starim snijegom. No, uz veselu priču prelazimo zabavna željezna pomagala. Nakon ferate čeka nas izloženi sipar. Uzvikivalo se KAAAMEN više puta, neki su se žurno micali sa puta, no sretno smo se svi uspeli do sedla.

Nastavili smo prema vrhu Turske gore koji se zaogrnuo oblakom i vjetrom.

Dalje nas put vodi prema Kamniškom sedlu. Kroz stijene i livade paralelno se penjemo i spuštamo više nego interesantnom i dinamičnom stazom. Na zelenom Kamniškom sedlu punimo baterije za spuštanje do doma. Stigli smo nazad u dom na Okrešlju oko 16h, gdje nas već čeka dio ekipe koji je ujutro odabrao lakšu rutu do Savinjskog sedla. Izmjenjujemo dojmove i nakon finalnog fotografiranja sa zastavom, krećemo nizbrdo prema autima i nazad za Zagreb.

Zaključujem nakon svog prvog planinarskog pohoda na Alpe: već prvi idući vikend želim se vratiti nazad.

Tekst: Jelena
Fotke: Robert

– o –

(Alternativni doživljaj drugog dana)

Dan drugi, izlet: Kamniške alpe, 17.07.2016., 06:00 CET

Nakon 4 sata lakog sna, u 6:00 zvoni budilica (ili nekoliko njih, teško je reći). Kuduz se militantno dere: BUĐENJE! Ali ne ček, mi ne idemo na feratu. BUĐENJE! woteva… sat i pol kasnije ferrets konačno odlaze, za neke smo bili iskreno zabrinuti da li će moći, jer su još bili u alkoholnom bunilu, ali poželjeli smo im sreću i nastavili drjemuckat.

Za lakšu varijantu, uspon do Savinjskog sedla, nas je ostalo četvoro (Petra, Genije Tihi, jaz). Nakon doručka, kava, čajeva, premještanja s jedne klupicu na drugu (ovisno kako bi nas sunce obasjalo). Tihi je smogao hrabrosti da probudi Genija i oko 11:00 smo krenuli s doma na Okrešlju (1396 m). Destinacija Savinjsko sedlo 2001 m.

Vremenski uvjeti stabilni s naznakama lagane kiše, frizure postojane. Dobro markiran put, orhideje i puževi po putu. Sa strane divokoze. A walk in the woods (sprehod čez gozd), osim što su stijene.

Moram samo naglasiti da smo od samog starta do cilja konstantno brinuli za naše kolege Izletnike koji su se borili s feratom, pogotovo kad smo s visine čuli povike … kasnije smo saznali da su naši hrabri Izletnici ne samo pokušali atentat na nekoliko jako pristojnih Slovenaca (to su moguće bili ti povici), već i da su bacali oklade da li smo mi uopće krenuli u osvajanje Savinjskog sedla! Not cool! (Ne hladen! :D)

No oklade im padaju u vodu pošto smo se na vrhu fotodokumentirali i to sa izletničkom zastavom, a to se ne može fotomontirati 😛

Sve u svemu ugodna šetnjica od kojih 3-4 sata, tamo i natrag do doma, ovisi kome je kako dug korak. I usred srpnja još uz zasnježene dijelove.

Iz sLOVEnije s ljubavlju!

Tekst: Valerija
Fotke: Robert