12.2.2022.
Lagana šetnjica Medvednicom… do spašavanja uz Hitnu 😀
Sv. Gera pa Ivanščica … reko ajde treću subotu baš bi mi godila šetnjica kako su naši vodiči Košarić i Maja J najavili. Uobičajeno dogovor oko sastanka dan ranije; podijela na ekipu koja treba kavicu prije puta – i Adamovu družinu J Obzirom da sam u ovoj drugoj ekipi, preskačem dio nalaženja kod podsusedske pošte i krećem na stvar.
Okupljanje Izletnika kod Vrapčanske Streljane. Skupilo nas se oko dvadesetak gdje je pala i prva grupna slika dok smo još svi na okupu bili.
Krenuli smo tako oko 10:00 h s našom ruticom i šetnjicom koja je prema aplikaciji nagovještala ni manje ni više nego 20tak kilometara i cca 6 h hoda pred nama -_-
Ali, opet uz cool ekipu, smiješne poštapalice i naravno prekrasnu prirodu i šarene nagovjestitelje proljeća, usponi i blatnjave jaruge pred nama nisu nam kvarile doživljaje.
Sljedeća grupna fotka pala je kod sramežljivog, a najvećeg slapa Medvednice po imenu Sopot (visine čak 9m), gdje smo se skoro svi uspjeli skupiti na drvenom mostu kako bi nas naš dedicirani fotograf ovog izleta ovjekovječio.
I tako uz razgovor, smijeh i znoj, stižemo do velikog metalnog križa posvećenog Hrvatskim mučenicima, a samo 100tinjak metar dijelilo nas je od Vrha s kojeg smo imali priliku vidjeti lijepo Hrvatsko zagorje, Samoborsko gorje, Triglav i Kamničke Alpe. Naravno što bi bio vrh bez žiga!!
Nakon okrijepe, nastavljamo do Planinarskog doma „Kameni svati“ koji nažalost nije bio otvoren, ali srećom klupice su bile suhe pa smo uspješno i ovdje olakšali svoje ruksake i obnovili energiju. Nije bilo žurbe, jer vidjeli smo šta se dogodi onima koji jure ko muhe bez glave:
Nastavili smo dalje kako bi stigli do sljedećeg doma Glavica još za dana. Put od Kamenih Svati do Glavice bio je zapravo jako ugodan, ravan, putevi prekriveni lišćem, a kroz krošnje se sunce probijalo svojim posljednjim snagama. Da ne bi sve bilo kao iz bajke tog dana, pobrinulo se moje koljeno i prednji križni ligament 🙁 koje je jednostavno „propalo“ kako se to stručno kaže za takvu ozljedu.
Tu sada dolazi pravi primjer sloge i ono na čemu se zasniva svako planinarsko društvo ili ekipa sama po sebi i zapravo dio zbog kojeg sam sretna jer sam izabrala baš tu ekipu Izletnika.
Nisam bila u mogućnosti nastaviti put više, ne mogu stati na nogu, umor, šok i slabost učinile su svoje, ali ekipa je znala što poduzeti!
Martina izvlači uže s ruksaka, slaže i potporanj na nogu uz pomoć štapova, daje mi energetsku kašicu, cure mi pomažu presvući se u suho i napraviti ležaj na podu udobnim pošto je postajalo već hladnije. Dečki trče do doma koji je bio udaljen parsto metara još po ljestve kako bi me odnjeli do Zelene magistrale na kojoj su prethodno pozvali kola hitne pomoći. I tako, iako jadna, pomalo već pothlađena u bolovima, razočarana jer me samo otprilike 20tak minuta još djelilo do mjesta di smo parkali aute – ne mogu kriti zadovoljstvo što sam toga dana prisustvovala također jednom od najljepših izleta u prirodu, a povrh svega što sam zaista imala priliku spoznati kakva ekipa me okružuje!! I u, meni najcrnijem momentu (prednji križni ligament bio je razlog prekidanja moje košarkaške karijere u usponu), ekipa je održavala pozitivnu energiju i smijeh kakav ni po putu nije nedostajao. Long story short … hitna je stigla u relativno kratkom roku, Trauma, longeta za početak, štake na jedno mjesec dana pa back to basics rehabilitacije, čekanje MR-a….
Goran, Martina, Antun, Nikolina, Adam, Majo, Mario, Marko, Robi, Zoran … ahh možda nije pametno nabrajati imena pošto se ne sjećam baš svih, pa ću vas jednim imenom nazvat drage Sunčice 😀
Svima, a na čelu s vama, jedno veliko HVALA za taj dan!! <3
Autorica: M.K.