Kako kažu naši stari, “prvo, pa muško”, pa je tako i mene snašao zadatak da nakon svojeg prvog izleta s PD Izletnikom napišem kratak izvještaj o osvajanju Svetoga brda – drugog najvišeg vrha Južnog Velebita.
Nakon kratkog stajanja i svima prijekopotrebne kave, skupili smo se u Selinama na ulasku u Nacionalni park Paklenica u subotu 30. lipnja oko 11 ujutro.
Na prvu prepreku smo naišli prije ulaska u sami park, a manifestirala se u srdačnom nadzorniku Nacionalnog parka koji je nas ljubitelje prirode i pomagače na obnovi skloništa u Vlaškom gradu prisilio da platimo dvodnevnu ulaznicu za posjet parku, prijeteći nam zaplijenom jednog od izletničkih vozila. Nakon neuspjelih pravničkih pregovora i neuspjelog pokušaja uštede karte za najmanjeg člana družine popustili smo, te smo uletili u kanjon Male Paklenice nešto prije podneva s kartom u džepu i velikom željom za visinama.
Na početnim koracima su me morile razne brige: Hoću li se uspjeti popesti do vrha? Hoću li putem umrijeti od gladi? Ili žeđi? Hoću li poginuti pod šapom neke nepoznate velebitske životinje? Najviše od svega me ipak brinulo hoću li poginuti pod šapom meni još nepoznate životinje zvane Izletnici. No Izletnici, koji su me unatoč nepoznavanju vrlo brzo prihvatili u čopor, simpatična su endemska vrsta koju osim raznolikosti krasi velika odvažnost i britki smisao za humor. Tako se zahvaljujući njima svaki moj korak činio lakšim, te je prolazak kroz stijenoviti kanjon Male Paklenice bio puno zabavniji nego što je djelovao na početku. Bilo je tu penjanja rukama i nogama, preskakivanja provalija, dizanja po sajlama, prelazaka preko potoka i oštrog kamenja.
U svoj toj razigranosti te uživanju u spiljama i na jezercima sasvim smo zaboravili na vrijeme i shvatili da prije mraka moramo proći još 700m visinske razlike do Ivinih Vodica gdje smo trebali postaviti šatore i prenoćiti. Šutke smo se zaletili i u 3 sata stigli na prvo odredište sa zadnjim usponom zavidne strmine na kojem su i najiskusniji Izletnici tu i tamo ispustili uzdah napora.
Zbog zahtjevnosti puta i sveopćeg umora izletničke vojske nije se žestoko tulumarilo, ali su se uz vatru i roštilj simpatičnih susjeda iz skloništa prepričavale razne bajke i legende iz društva te smo se u ranim noćnim satima svi zasluženo onesvijestili po šatorima. Nakon dobrog sna i jutarnje kozmetike oko 9 ujutro smo se zaputili preko Vlaškog grada prema našem finalnom odredištu.
Stazu su krasile zelene i ledene udoline, najšarenije velebitske cvjetne vrste, a sreo se i poneki pas s GoPro opremom na leđima, koji je u nekim Izletnicima probudio sumnju u nužnost kupovanja Drone kamere za snimanje izleta.
Piktoreskni krajolik na tren je zasjenio veliki oblak koji se na sreću razbio odmah po dolasku na vrh i otkrio fantastičan pogled na oba paklenička kanjona i okolne jadranske otoke.
Nakon brzog uspona na završnih 1754m nadmorske visine, kratkog odmora na Svetom Brdu, te fotografiranja i markiranja križa, kružnom stazom smo se zaputili natrag do Ivinih Vodica gdje smo spakirali šatore i zaputili se prema kanjonu Velike Paklenice gdje je završavao naš izlet. U izletničkim redovima se već jako osjećao umor, ali svi su stoički odradili svaki korak vrlo zahtjevnog puta, te smo se vrlo blizu kraja staze zasluženo nagradili hladnom okrijepom u Borisovom domu.
U Velikoj Paklenici nas je već snašao mrak, te smo na žalost kroz taj kanjon već vrlo iscrpljeni morali projuriti. No ipak smo zvučnim osjetilima uspjeli iskusiti zanimljivosti šumova vode i pod sjajem mjesečine pregledatli obrise Anića kuka i ostalih okolnih strmih stijena.
Put je završio velikim finalem na toplom asfaltu parkiralištu Velike Paklenice gdje smo u 10 navečer na karimatima utonuli u san čekajući povorku iz Male Paklenice koja je mijenjala gumu na jednom od službenih vozila puta. Vratili smo se u Zagreb u 2 30 ujutro radosno razmišljajući o idućem izletu i sutrašnjem radnom danu.
Tanja Haraminčić