dan 1. – Iva Jugović:

Dan prvi. Neispavani, sneni ali po prvi put u povijesti, združenih snaga članovi HPD Kapela i PD Izletnik polaze iz Zagreba malo kasnije od najavljenih 6 ujutro (čitaj: 7). Na putu kupimo i pridruženog prekaljenog člana nepoznate starosti, gospona Slovenca. Kratku kavu pijemo usput na staroj cesti te neuobičajenom (kažnjivo zakonom) brzinom u roku od 5 i pol sati stižemo u ponosni grad Knin gdje u Lidlu vršimo zavšne pripreme i dogovore: pive za gašenje žeđi, orašaste plodove, čokolade i sendviče za snagu. Uspijevamo i naći vremena u vožnji za prigodno čestitanje rođendana poštovanom podpresjedniku Zeliću. Uz čežnutljive poglede na slapove Krčića stižemo na cilj tj. početak našeg planiranog puta: uspon na Dinaru u teškim, vjetrovitim, snježnim, nemogućim uvjetima.

Dio opreme ostavljamo (vrijeme će pokazati i potvrditi) legendarnom domaru Perici te laki i poletni krećemo… Vrijeme je proljetno, toplo, drveće i cvijeće šaroliko. Ptičice pjevaju u daljini (ali ih ne čujemo). Možda je ipak trebalo uzeti sunčane naočale i kremu za sunčanje umjesto krplja i cepina. Rogobori nekolicina. Uz pjesmu i ples stižemo do točke rastanka. Dio planinara, vičnih kuhanju i spremanju, teškim izborom se odlučuje za uspon na Badanj, 1200 n/mv visok vrh Dinare dok preostali članovi kreću direktno prema planinarskom domu Brezovec.

Navečer nam se opet putevi ukrštavaju. Gulaš od junetine i vepra se krčka. Perica domar se polako opušta i pokazuje sve svoje adute. Muzika ori iz teških razglasa prenijetih preko nejakih pleća u dom. Gulaš je gotov. Nemilosrdno se bacamo na umaranje okusnih osjetila i post festum gašenje požara u ustašcima. Nastavaljamo dalje.. Hrabro i sito u noć

dan 2. – Marko Himelreich

Drugi dan, drugi izvještaj. Naspavani i sneni ustajemo se na vrijeme i zato kasnimo u polasku. Dobri vremanski uvijeti su i najumornije ostavili bez razloga za ostanak u domu unatoč prognozi koja je bila sličnija trenutnim uvjetima na Denali-u nego na Dinari. Nekolicina nas se tako i opremila i sa teškim gojzericama klipšem prema vrhu.

Oblaci kao da uzmiču pred dobrim raspoloženjem grupe i stalno se otvaraju novi vidici koji nas ostavljaju bez daha. I uspon me ostavlja bez daha tako da se trudim doći do zraka koji naposljetku i dolazi u obliku snažnog vjetra. Hrabro stupamo dalje i više i dolazimo do toliko željenog snijega. Pitam se dokle će trajati moje uživanje u vidicima i hodanju planini, ubrzo stižu odgovori. Ulazimo u oblak a nedugo nakon toga čujem još 10 minuta. Ubrzo stižemo na vjetrometinu pred vrhom, promrzli se slikamo na Sinjalu i bježimo u zavjetrinu.

Nakon okrepe sljedi zabava. Neki hodaju, neki trče, neki padaju slučajno a neki namjerno. Sanjkamo se niz strminu a snijeg i nepromočne hlače su idealni za to. Spust je protekao u šutnji ili čavrljanju, nalazimo lijepi šumarak gdje čekamo da počne padati kiša. Mokar stižem tamo odakle smo krenuli, do busa koji nas je dovezao na početak hodanja. Nakon rastanka sa najumiljatijim psom na Svijetu stižemo u Knin gdje nas Tri lovca ugošćuju i nude bogati i raznovrsni meni – mješana pizza ili janjetina i odojak od juče. Uz kapučino u Kninu sjećamo se vrhunca popularnosti Nevna Palaćeka – Papagena i isčekujemo saunu u busu. Svakako je bolje da doživimo toplotni udar nego da vozač vozi kroz zamagljena stakla. Hladimo se pivom u Cug-u i odlazimo kući puni lijepih dojmova i hmeljnog soka.

Hvala dragim Kapelašima na lijepom izletu i nadasve ugodnom društvu. Živjeli!

Osvrt na pohod na najviši vrh Hrvatske – Gordan Valjak:

Zaustavi se vjetre pita bi te nešto
Viđaš li mi dragu i pita li za mene
Prolazija jesam krajevima tvojim
Draga te još voli cijelim srcem svojim

Piju li nam vuci sa izvora vodu
Da li nam slavuji pjevaju u zoru
Vukovi se kriju i piju ti vodu
Veseli slavuji pjevaju u zoru

Pjevaju u zoru
Vjetre s dinare zaustavi se
Vjetre s dinare
Čujes li me
Vjetre s dinare poslušaj me
Gdje sam rođen tu ponesi me

Kako mi je mati otkad s ocem nije
Da li sada stari prikoviše pije
Mati ti je dobro, ne znam možda krije
Otac ti odavno dolazija nije

Šta mi je sa bratom, kažu veliki je
Sigurno je baka bolesna k’o prije
E, još ti se braco oženija nije
Baka ti još dida pribolila nije

Pribolila nije
Vjetre s dinare zaustavi se
Vjetre s dinare
Čujes li me
Vjetre s dinare poslušaj me
Gdje sam rođen tu ponesi me

Ova poznata pjesma, poznatog hrvatskog postmodernističkog pjesnika, Marka Perkovića, vrlo dobro odražava duh proteklog izleta i uspona na najviši vrh Hrvatske. Kao i u mnogim svojim pjesmama, Perković se i u ovoj bavi problematikom očuvanja tradicionalnih vrijednosti i njihovog mjesta u modernom društvu. Tako s jedne strane vidimo usku povezanost s prirodom (vukovi, slavuji), dok s druge strane sama činjenica da pjesnik preuzima ulogu (vjerojatno) ekonomskog emigranta, već na samom početku pokazuje svu problematiku tradicionalnog načina života. Nadalje, pjesnik se dotiče i institucije braka, te tako s jedne strane vidimo tradicionalnu vrlo čvrstu vezu (baka i djed), a suprotstavljena joj je, propala, modernija varijanta oca i majke, a kao uzrok svega spominje se problem alkoholizma (možda i nasilja?) u obitelji, nešto što je tabu tema tradicionalnih brakova. Pjesnik ide čak i korak dalje, dotičući se i treće generacije i činjenice kako se brat još nije oženio (naglasak je na još), opet moguće zbog zahtjeva modernog društva (posao, fakultet, ili možda samo odraz činjenice kako ljudi sve kasnije stupaju u brak).

Upravo taj spoj tradicionalnog i modernog bio je prisutan i vidljiv tokom cijelog izleta. Dok s autobusom prolazimo po uskoj makadamskoj cesti, koja nas vodi do našeg polazišta, sela Mirkovići, svjedočimo gotovo distopijskim scenama napuštenih objekata koje priroda polako prihvaća nazad u svoje okrilje. Ostaci starih vodenica polako nestaju u nabujaloj rijeci i drveće koje raste iz polurazrušenih kuća, svjedoče kako u današnje vrijeme nema mjesta za takav način života. Dolazimo u Mirkoviće, gdje nas dočekuje simpatični gospodin, jedan od posljednjih tamošnjih stanovnika, uz komentar kako je ovo prvi bus koji je došao u selo nakon rata. To uz ćirilićni natpis “Zvezda Beograd” na jednoj od kuća svjedoče o nekom drugom, nepovratno izgubljenom, razdoblju.

Put do planinarskog doma Brezovac protiče u ugodnoj atmosferi i prekrasnim krajolicima, a od najavljene kiše i snijega niti traga, štoviše čak se i sunce ukazuje. Moderna tehnologija ipak još nije dorasla nekim stvarima. Na našu sreću nekima ipak je, tako da nam put uvelike olakšava što nam je dobar dio stvari domar Perica prevezao terencem do doma. Dom Brezovac relativno je moderno zdanje, no poneki detalji kao peći na drva i bunar s vodom podsjećaju nas da ipak nismo u civilizaciji. Domar Perica vodi nas u obilazak nekoliko starih kuća, koje je izgradio još njegov djed. I dok dom u kojem smo smješteni pruža više nego dovoljno komfora, ta stara zdanja vrlo dobro svjedoče o surovosti života na planini kao što je Dinara. S druge strane, Perica nam pokazuje staru sliku njegovog djeda i prijatelja, tradicionalno odjevenih, kako sjede negdje na toj Dinari i izgledaju lišeni svih briga modernih ljudi.

Večer u domu protiče u ugodnoj zabavi i kuhanju gulaša od veprovine. Dok se gulaš dugo kuha na peći na drva, vegetarijanska sekcija Izletnika pokušava nas zavesti posljednjim izumima moderne industrije prerade hrane. Ispostavlja se da tradicionalno kuhanje na drva ipak nije dovoljno adekvatno, tako da se ipak poseže za modernom tehnologijom, pa se tijesto za gulaš dovršava na plinskoj peći. Druženje se nastavlja uz žustru raspravu o ulozi žigova u modernom planinarstvu, a neki zaključci biti će prezentirani u skorije vrijeme na nekom od sastanaka. Također saznajemo da nije potpuno jasno zove li se vrh na koji sutra idemo Dinara ili Sinjal. Dinara je navodno stari naziv, dok je Sinjal novija varijanta; još jedan detalj koji svjedoči o suprostavljenosti tradicionalnog i modernog.

I na dan uspona vrijeme nas poslužuje, doduše vrh je u oblaku i sunca nema, no nema niti najavljenih padalina. Vršni dio je pod snijegom, puše neugodan vjetar, no moderna planinarska oprema poprilično dobro anulira prirodne elemente, dok moderna fotografska oprema vjerno bilježi svaki moment, no još uvijek ne može dočarati samo iskustvo svladavanja planine vlastitom snagom i voljom.

Nakon uspješno osvojenog vrha, krećemo dolje put Mirkovića od kuda smo i krenuli. Putem nas ipak dočekuje najavljivana kiša, moderna oprema donekle pomaže, ali na kraju smo ipak svi mokri. Nikome to zapravo ne smeta, ovdje ionako vrijede neki drugi kriteriji. U nekom trenu kiša ipak prestaje, i stižemo na kraj našeg hodačkog dijela puta, no ne i na sam kraj svega. Pozdravljamo simpatičnog žitelja s početka priče i njegovog psa, i započinjemo povratak u naše vrijeme, ostavljajući ovo, neko drugo, iza sebe. Zaustavljamo se još u Kninu u ugostiteljskom objektu, koji je u duhu cijelog izleta najbolje opisati kao: “moderan u tradicionalnom i tradicionalan u modernom smislu”…a kako bi i bilo drugačije…