1.11.-3.11.2024.

Pozdrav svima, ja sam Đuka, kažu najmirniji pas koji ne laje. Udomili su me divni ljudi A i S, no nakon ovoga izleta počeo sam to preispitivati, kao i činjenicu volim li još uvijek što me žele uključiti u svoje aktivnosti.

Među mnogim izletima došao je na red trail izlet Cres-Lošinj! Odmah mi je rep zaigrao i skoro sam i zalajao jer idemo na more 🙂 Uostalom moje uzbuđenje možete vidjeti na slici koju je S napravio.

Buđenje je bilo rano, ali okej, nije hladno pa mi nije šok, ali šokiralo me kada sam shvatio da se ne vozim kao kralj zadnjeg sjedišta – i to sve zbog neke dvije cure koje su me tu i tam podragale na sastancima. Nakon što smo skupili cure krenuli smo put trajekta Valbiska-Merag. A što da vam kažem kako mi je bilo drndati se!? Na prvom stajalištu sam bio spreman upaliti auto i zapaliti nazad za Zagreb, ali S je uzeo ključ i tu se sve krenulo kotrljati prema dolje, a da nisu ni bili svjesni.

Vožnja trajektom je prošla dobro, nisu me vukli van na vjetar, ostao sam na sigurnom u autu i zauzeo A mjesto :D. Ekipa se proširila za još 8 veselih ljudi i zapravo sam postao optimističan kako bi ovo sve na kraju moglo izgledati. Nakon trajekta popili su kavu, čaj, pojeli banana bread koji im je ispekla V, i svi su se smijali i dobro zabavljali za što sam primijetio da je tako na svakom Izletnikovom izletu na koji me povedu.

Za prvi dan je bilo najavljeno planinarenje na vrh Sv. Nikole (neki kažu i Mikule) na 557 mnv. Svi smo se poveselili jednoj laganoj šetnji na predivan vrh Malog Lošinja. Krenuli smo iz mjesta Nerezine. Dan je bio predivan, vrijeme za poželjeti (iako sam čuo ovo dvoje svojih da su tjedan prije strepili jer je bio najavljen potop). Šetnja je krenula lagano, lagani uspon, hodanje između suhozida kroz šumu. Putem su svi brali i sladili se planikom, ali mene se nitko nije sjetio :/. Ovo lagano skakutanje po puteljcima i brstenje planike se pretvorilo u borbu za goli život. Samo odjednom uspon i stijene, sve oštro i s puno rupa, ali vidim da nisam jedini koji preživljava, očito ih je većinu iznenadila izazovnost same rute, ali naravno da svaki izlet ima nadobudne pa tako i ovdje ima par izletnika što lete tom stazom. Ako do ovdje nisam poželio zvati Dumovec, nakon dolaska pred greben sve je bilo jasno – Isuse Bože, želim nove udomitelje.

Nakon zasluženog odmora na vrhu i maestralnog pogleda, morali smo se i spustiti, ajd’ tu ih i nisam toliko hejtao jer je teren bio bolji. Dolaskom do auta opet nisam imao svoja sjedala bez obzira što sam  patio, ali kada smo došli do smještaja i kada sam vidio kako je sve predivno odahnuo sam, dovoljno prostora da rashladim šapice :). Ne znam ni sam kako sam ovo preživio i prehodao, ali moja faca će zapravo dati odgovor:

Na kraju šokantnog dana kao šećer na kraju su me odvukli u susjednu kućicu jer su tamo imali večeru, kuhao se veganski bolonjez, M je bila chefica, svi su bili jako zadovoljni i oduševljeni. Ona glasnija cura iz auta je nagovarala A da mi da malo te delicije, ali A je bila tvrda kao stijena s izlikom da zbog alergije ne smijem. Ajd’ makar ova glasna iz auta ima plusić zbog toga.

Nakon povratka u smještaj V me mazila i toliko sam uživao da sam skoro i zaboravio torturu (definitivno mi je ona draža). Ipak sa strepnjom sam otišao na spavanje.

Sljedeće jutro me probudio S koji je bio jako euforičan zbog utrke koju je trčao, zapravo svi oni su nešto trčali, spominjale su se boje koje su označavale određene kilometraže, ali nisam si to najbolje popamtio ili sam možda potisnuo od straha da i mene ne odvuku. Svi su se spremali, stavljali neke startne brojeve na majice, oblačili tenisice. No u jednom trenutku se začuo zvuk harfi s nebesa jer su S i A rekli da ne idem s njima nego ostajem u apartmanu. Odlučio sam malo gurati nos van i glumiti da mi je koma što ostajem sam, ali skoro mi je suza od sreće krenula: imam cijelu gajbu samo za sebe. Pomilovan sam.

Nakon par sati A je došla po mene da nisam predugo sam (pola plusa u tekici), ekipa je otišla popiti piće nakon utrke i pojesti zasluženi ručak. Ono što sam čuo je da je trail Lošinj bio jako lijep, ali i dosta izazovan, bili su svi ponosni jedni na druge, ali posebno na V jer se friško vratila s Balija i odvalila srednju dužinu. Vrijeme je opet bilo kao iz snova. Taj dan sam još uživao u divnom zalasku sunca, i srećom otišao ranije na spavanje.

Treći dan, opet neka utrka, ali na drugom otoku, otok Cres. Tamo nisu svi trčali, zapravo većina je htjela hedonistički dan, među njima naravno nisu bili moji vlasnici, ali srećom cure iz auta su me čuvale da se ne moram patiti. Moram priznati da mi se V jako svidjela, pogotovo kada sam uživao u suncu, a K mi je išla raditi hlad da ne zakuham (sestro slatka psi i sunce se jako vole) i pošpotala je da neka mi ostavi sunce, i tako sam ležao 2 sata dok dio ekipe nije istrčao trail. Nakon ručka, ekipa se podijelila na dva tima – jedan  koji je išao uživati u šetnji na Lubenice i drugi koji je trebao ići ispenjati još vrh Sis, drugi najveći vrh na otoku Cresu (sigurno ste pogodili koji tim su bili moji dragi A i S). U ovoj drugoj ekipi je K (ova glasnija iz auta) lobirala da ne idemo na Sis, da je ona u trapericama i našminkana i da bi ona hedonizam skroz, da vam budem iskren bila je toliko naporna da sam ju nekam htio sterati, ali svejedno je i ona otišla na Sis, u tim famoznim trapericama (i nije zanovijetala ). Kasnije sam požalio što nisam bio na njezinoj strani.

Dolaskom na parking moja A je malo u strahu gledala na stazu jer je dosta strma i jako strašno je puhalo, moje oči su skoro ispale od straha i očaja. A je predložila da ipak nije najpametnije penjati po takvom vjetru, ali S je nekako ispario i činilo se u sekundi bio skoro na vrhu, tako da je javio da putem skoro ništa ne puše i tu moja kalvarija počinje. Ako sam mislio da je prvi dan bio gori, njega sad prizivam u mislima. A mi je obukla jaknicu i moj križni put je počeo. Tu sam definitivno odlučio da je gotovo, želim nove udomitelje, ja sam malo prestar za ove kerefeke, počeo sam smišljati dopis za nove udomitelje, definitivno bih stavio kao uvjet vlasnike kojima je kauč najdraži, možda čak i studente, uglavnom nekoga tko nije aktivan. Iako je uspon djelovao težak zapravo je skroz u redu osim terena, ovo kamenje kaj se kotrlja bi trebalo zabraniti. Ostatak komentara na ovaj uspon ću predočiti fotografijom.

Na povratku doma cure nisu imale ništa protiv da se ugnijezdim između njih, pustio sam im par vjetrova, morao sam za pokoru. U jednom trenutku K je otvorila kekse i poskrivečki mi ih davala, odlučio sam više ne prditi curama i sve što se akumuliralo od keksiju ostaviti za kad dođem doma, osveta se servira znamo kako :D. Nakon toga sam spavao ostatak puta dok me V dalje mazila.

Izvještaj bih završio ipak u pozitivnom tonu , proveo sam vikend s divnim ljudima koji su me mazili i tetošili, a muka koju sam prošao mi je pokazala da je zapravo sve u glavi i volji, a svoje A i S ipak ne bih mijenjao ni za šta jer znam da će i leđa ostavit za mene kada treba.

Autorice: V.G. i K.Z.