9.-10.2023.
Ovaj dvodnevni izlet na koji smo se bili odvažili u popriličnom broju, čak nas 26-ero, ili tako nešto, bio je idealan za čeličanje svih dijelova tijela, naročito naših ekstremiteta, što su, vjerujem (nadam se, inače, ne valjade izlet!), mnogi i bili osjetili dan nakon izleta.
1. dan
U subotu oko 7 sati zaputili smo se prema podnožju Ličke Plješevice, ponad gradića Korenica, raspoređeni u šest automobila, imajući na umu da je pred nama dobar kondicijski uspon, no ne znajući, sve do uspona, kakav nas predivan krajolik i pogled, ali i kapa čekaju. Naše vozilo je malčice kaskalo, jer nam je dobri stari Ćurić skoro udes imao s tramvajem (izgleda da svi ZET-ovci nisu ipak tako prisebni ujutro), no svejedno smo stigli na vrijeme za zajednički uzlet, oko 10 sati. Inače, Lička Plješevica, ponekad pisana i kao Plješivica, je odmah nakon Velebita najduži planinski masiv naše domovine, s nekoliko vrhova preko 1600 metara nadmorske visine. Mi smo se namjerili popeti dva vrha, Malu i Golu Plješevicu, a samo za te vrhove i jesu markirane staze. Uspon je trajao oko tri i pol sata, tijekom kojih smo prešli oko šest kilometara te skoro tisuću metara nadmorske visine. Sama staza je korektno markirana, dakle nema straha od gubljenja, a dodajmo k tomu još i da je zapravo riječ o tehnički ne toliko zahtjevnoj šetnji kroz prekrasnu gustu šumu.
Zadnji dio rute je bio nešto zahtjevniji zbog strmine terena koji je vodio do skupine odašiljača nakon čega smo se prema vrhu uputili makadamskom cestom i onda brže-bolje zajahali hrptove ne bismo li kao pravi planinari (a među nama ima i alpinista) i kako spada stigli do Gole Plješevice, najznačajnijeg vrha (no ne i najvišeg, ta čast pripada Ozeblinu zbog svega desetak metara razlike) ovog ličkog planinskog dragulja što ponosno stoji na 1646 metara.
Što ti prvo upada u oko po usponu na Golu? Mnogo toga zapravo. Tu nam je Lička kapa, usamljena stijena odmah pored vršnog dijela s koje se pruža predivan vidikovac, ali i koja nas mami da je popnemo i okinemo koju (teško da samo koju!) fotku. Jasno je da izgledom podsjeća na ličku kapu (Lička kapo, crna i crvena, Oj livado, travice zelena), no ima li tu neke dublje povezanosti, ne bih znala. Kokoš ili jaje?
Pogled koji s jedne strane puca na Bihać, a s druge na naše ličke predjele (poglavito na Korenicu i koreničko polje) je svakako nešto posebno, no vjerujem da nas je većina bila daleko najiznenađenija, barem ja jesam bila (vjerojatno zato što na takve stvari inače ne nailazimo na našim izletima), starim vojnim kompleksom bogate infrastrukture poznatim kao oči jugoslavenske avijacije, a službeno RP Plješevica. U sklopu tog radarskog položaja, inače dijelom vojnog aerodroma Željava, naišli smo na vrlo zanimljive stvari, o tome neka slike svjedoče.
Nakon naslikavanja i obilaženja čitavog sustava tunela ispod RP-a, vratili smo se istom stazom do naših kotača i uputili se (neki ugodno smješteni u bunker, Belajla!) prema Macoli gdje smo se počastili ićem i pićem, a onda put Donjeg Lapca gdje smo noćili raspoređeni u dvije udaljene kuće.
Prije proglašenja fajrunta, popili smo koju u kafiću u “gradu”, aka kod Popa, a da smo imali više vremena, sigurno bismo bili posjetili Rasemu iz LJNS. Next time, Poljo!
2. dan
Kako je Lička Plješevica zapravo granica Hrvatske s BiH, naš se voditelj izleta (e neka si vala Miloše!) krasno dosjetio i fino organizirao da sutradan ujutro zapalimo preko granice i odradimo rafting na Uni. Nakon odrađenog toaleta i popijene kave (ne nužno tim redoslijedom), krenusmo prema mjestu Lohovo, u neposrednoj blizini Bihaća, gdje nas je dočekala ekipa i oprema za ovaj vodeni pohod predviđenog trajanja od četiri sata. Rasporedili smo se po šestero u četiri gumenjaka, te naoružani voljom i energijom da sad razgibamo gornji dio tijela, kao i simpatičnim skiperom (naš je bio pristojan, onaj na drugom gumenjaku je lud ko šiba, pravi krkan), prepustili smo se hladnoj Uninoj vodi i njezinim prekrasnim kanjonima.
Pola puta, što je zapravo drugi dio ove 14-kilometarske rute, je bilo mirno “more”, a druga polovica se nije sramila svojih slapova, tako da smo se već na samom početku, i na prvom slapiću ostali bez jednog člana posade, a isto se dogodilo i gumenjaku iza nas. Naši smočeni Izletnici prošli su bez većih oštećenja, barem onih tjelesnih, a za duševne nisam stručna komentirati. Una je zaista prekrasna, s brojnim izvorima i virovima duž svog toka, tako da žedni bili nismo, al’ ni mrzli, začudo. Možda jedino oni koji su se tijekom pauze odvažili na koji zaron u vodu koja ih je počastila svojom vrlo ugodnom temperaturom od kojih 10 stupnjeva (Pepić delfinko).
No i dalje je rafting bio idealna prilika za koje hladno pivo koje smo grčevito nastojali sačuvati u gumenjaku. Bolje smo na njih pazili nego na Adama što je ljosnuo, i na štapiće s kikirikijem, što su takvi nakvašeni i dalje bili pojedeni. Ne znam koje je opravdanje gumenjaka iza nas koji je također na par minuta bio lakši za jednog planinara. Rafting smo krstili okrepom koju nam je servirala rafting-ekipa kuće te se uputili natrag za Zagreb. Nekolicina nas još je usputno stala na Japodskim otocima, toliko smo si dobro i poželjno društvo.
No pitam se, da nismo posjetili lokalne zečiće i pojeli koji bosanski slatkiš, možda bismo bili izbjegli cijeli kaos i gužvu izazvanu prometnom nesrećom zbog koje smo tek oko ponoći stigli kućama. Barem smo nabacili poštenu trač-partiju (What happens in Brončana Sparta, stays in Brončana Sparta).
KPAJ
Autorica: A.H.