O DRUŠTVU

Hrvatsko planinarsko društvo Stupnik osnovano je 2007 godine. Prvi predsjednik Zdenko Matasić utemeljitelj je društva. Uz malu grupu zaljubljenika u prirodu širio je društvo i poticao odlazak u planine. Društvo je raslo i širilo se. Uz „stupnjare” u društvo su dolazili i planinari iz Horvata, Rakovog potoka, Kerestinca, Blata, Susedgrada, Prečkog, Stare Trešnjevke i Dubrave. Vodio je društvo na brda do kraja 2011. g.
HPD Stupnik danas je više od obitelji. Kad se popnemo do planinarskog skloništa ili doma sve kaj smo donijeli ide na stol i dijelimo. Male razveselimo kolutom jegera, oni nas keksićima iako mene najviše mame domaće .“češnjofke”…
Tu je i odgovor na pitanje zašto se duh društva širio preko granica općine? Kažu! Marijan: „Najbolja godina! To je to!” Vesna:”S djecom smo danima zajedno!” Milan:”Svi smo tako skromni! Sretan sam!” Sanja:”Sa svakog se izleta vratim sve bogatija!”
Mi planinari u očima smo „modema čovjeka“ čudne biljke. Penjemo se bez valjanog razloga na vrh nekog brda. Malo gledamo okolo i vratimo se natrag. Izgubimo cijeli dan. „Normalni“ vele da nismo svoji!
Svaki susret s planinom za planinara uvijek je poseban doživljaj. Na jednu se planinu ide najmanje 4 puta. Ljeti, u jesen, u proljeće i jednom zimi. Proljetna kiša nošena vjetrom, osnažuje mirise trave, nosnice se šire, miris trulog drveta, miris zemlje… Za ljetne žege, voda se čuva. Znoj natapa košulju, od teška ruksaka bole leđa. Dok su boje jeseni praznik za oči, zimsko sunce te oslijepi, sprži ti lice.
A noći na planini? Milijuni zvijezda. Pod tim nebom spavaš ko beba. Umorna družina spava. Do jutra se niko ne budi, bez obzira što neki jako glasno u snu dišu. U zoru, rosnom travom pereš noge, čekaš sunce da ih posuši.
U planinu se ne ide sam. U planinu zoveš prijatelja. Dragog i dobrog prijatelja da ju s njim podijeliš. Da mu u zoru skuhaš kavu. Miris kave sve diže. Lončekom vruće kave tvoj prijatelj grije ruke i prati šuljanje sunca po grebenu našeg vrha.
Samo u planini bez zadrške dijeliš komad špeka i glavicu luka, lomiš kruh i jabuku i čuvaš vodu u čuturi na dnu ruksaka, ako nekome ponestane.
Volimo višednevne izlete. Dan i noć u planini. Dva dana, tri ili četiri. Tri noći. Najsretniji sam kad čujem „Ne ide mi se doma”.
Osvajamo vrhove male i velike, visoke i niske.

Najdraži su nam izleti za Tijelovo, Dan antifašističke borbe, Dan državnosti, Dan domovinske zahvalnosti i Dan neovisnosti koje obično spojimo s vikendom i proslavimo u planini. Penjali smo se na Velebit, Gorski kotar, Kapelu, obje Dinare, Biokovo, Istarske planine u proljeće i ljeto, a s jeseni smo uživali u Dubrovačkom zaleđu, Krku, Braču i Visu. Zimi se uputimo na Klek, Bjelolasicu i brda u zagrebačkoj okolici.
Osim susjedne Slovenije najhrabriji se vole uputiti do BiH, na Vlašić, Čvrsnicu, Prenj, Vran, Čabulju, a trojca su stigla do Prokletija u Crnoj Gori i Albaniji.
Broj članova ustabilio se u zadnjih nekoliko godina na 70-80 članova. Njegujemo obiteljsko planinarenje, a ne žalimo nogu kad je nešto posebno izazovno