Zagreb – Siget – Hahlići

Iskreno, ne znam kako započeti. Našli smo se otprilike u pravo vrijeme i krenuli smo otprilike u pravo vrijeme. Prva stanica, prije nego se onesvijestimo od nedostatka zraka u busu, Siget. Tipično novozagrebačko naselje, čija povijest seže još iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, nam se našlo na putu obilaska kultne Avenije Dubrovnik koja je trenutno u fazi renoviranja. U obilasku smo vidjeli poznati Park mladenaca, kultnog „Superandriju“ te lokacije snimanja popularnog filma „Metastaze“. Nakon tridesetak minuta kruženja pozdravljamo se sa Sigetom te krećemo prema Hahlićima.

Puta se ne sjećam. Eventualno nešto sitno oko stajanja na Ravnoj gori al to je to. Nije mi bilo do izlaženja iz busa uopće jer me šarafilo u trbuhu, prethodno veče sam jeo neku pizzu sa šest vrsta gljiva, boga pitaj kakve su to gljive bile. Bol je otpuhala ljepota rodnog kraja naše precjednice, stižemo u Podkilavac i ispadamo iz busa, odmorni i omamljeni. Već nakon pol sata hoda radimo prvu pauzu, glumimo umor ne bi li jednostavno zastali i uživali u prirodi. Treba neko vrijeme da se trgneš iz uredskog sivila i navikneš na zelenilo, to je valjda tih prvih pol sata hoda. Jos otprilike sat ipo nam je trebalo do prve veće pauze i podjele. Dio nas ide okolnim putem, neka mi voditelji ne zamjere što ne znam točan naziv, a dio ide kroz klanac i Mudnu Dol. Deset odabranih odlazi u nepoznato, ne znamo hoćemo li ih vidjet ikad više, strašna neman ih čeka, malo tko je preživio susret s uzdignutim poskokom, toga smo svi svjesni. Iva izvlači najmanji kamenčić pa onaj s najkraćom slamkom ide u klanac…zapravo nisam shvatio kriterije ali deset junaka je bilo odabrano za avanturu života o kojoj će i Indiana Jones pričat. Na žalost, nisam bio među njima.

Ostatak smrtnika kreće uzbrdo. Točnije od toga ne znam i ne mogu reć. Sama činjenica da se krećemo dva koraka u deset minuta umara. E da! Brali smo divlje šparoge, to je bilo zabavno i kasnije ukusno. Sama priroda terena i urođena lijenost nas tjera na česte pauze. Ali kakve pauze?? Hedonizam i uživanje bez premca, izležavanje na travi i slušanje patničkih krikova iz klanca. Vjerojatno ih je poskok napao al ne dira nas ni najmanje. Priroda je prekrasna, uživamo i bavimo se vlastitim problemima. Jel’, što je poskok kraj podivljalog divljeg konja ili krpelja ili, nedajbože, gusjenice?!

Na kraju staze s Platka koja preko Gorničkog vodi prema Hahliću, na križanju, susrećemo preživjele suborce. Neki su u stanju šoka, neki su veseli, neki u bunilu, neki dehidrirali, nekima fale udovi al sve je to za ljude. Na brzinu izmjenjujemo dojmove, vidamo rane te po podnožju Fratra nastavljamo uspon prema planinarskom domu Hahlić koji se nalazi na nevjerojatnih 1097 metara.

U domu Hahlić nas dočekuju dvije ljubazne gospođe, puštaju nas da se raskomotimo i počnemo pit kao nekršteni. Ovim putem se želim javno zahvaliti kolegi Sontacchiju na količini opijata koje je distribuirao i pomoći oko sanacije žulja. Tvoja dobra djela će bit zapamćena!

Mentalno demoliranje prekida ispit i prozivka. Jedan po jedan izlazimo na megdan ispitivačima i mahom prolazimo jer smo spremni i istrenirani zahvaljujući našim voditeljima. Svih osam uzlova? Sedam najviših vrhova u Hrvatskoj? Orijentacija na karti? Zašto Česi pogibaju? Nije problem, sve znamo, alkohol i zabava je dobar motivator da odgovore i prolazak, ako treba, izvlačimo i silom iz ispitivača. Nakon ispita se mojoj svijesti gubi svaki trag. Bilo je plesa, žderanja i pokoja čašica tu i tamo sve do kasnih noćnih sati. Pretpostavljam, tako se priča.

Nedjelja je. Buđenje u rane jutarnje sate, oko jedanaest. Umivanje mrzlom vodom i pripreme za ispraćaj junaka koji su se odlučili na osvajanje Suhog vrha, Fratra i Dnića. Tu im se gubi svaki trag te sljedećih nekoliko sati ne znamo za njih. Em zato jer ih ne vidimo i ne čujemo, em zato jer nas nije briga. Nas ostale animira sunce i Igor Potočnjak. Igrajući sexy kviz tu i tamo bacimo pogled na Suhi vrh i promatramo uspon naših kolega planinara. Izgledaju poput šarenih mrava koji se penju na vrh mravinjaka. U popodnevnim satima heroji dokapavaju jedan po jedan, slavimo njihov poduhvat te čekamo rezultate sexy kviza. Moji Pokemoni su četvrti, za bod nam izmiče pobjeda i lupam glavom, zasto se nismo sjetili da mačke imaju klitoris ili da Etoro pleme šopa mlade muškarce sjemenom. Očito nam opća kultura nije jača strana.

Nakon grupne fotke krećemo prema Podkilavcu, kotrljamo se lagano, radimo kraće pauze i pijemo kišnicu, sa svakim gutljajem sve žedniji. Osjećam kako svaka moja stanica žudi za pivom i ponavljam si „Još malo, još malo…“. Da više ne odugovlačim, toliko željeno pivo dobivam u gostioni „K putniku“ te odmoran i ponosan sjedam u bus za Zagreb. Ponosan jer sam bio dio grupe koja se još neistraženim putevima popela do doma Hahlić, grupa koja je kročila tamo gdje još ni jedna noga nije (ne mogu izgzglat pa ocito ne postoji), grupa koja se borila s divljim konjima i umor nagrađivala uživanjima. Hvala vam svima! Hvala Ivi i Ivi, hvala svim predavačima, hvala ispitivaču Hrvoju što me je pustio da prođem i nastavim bit dio ovog prekrasnog društva, hvala Hrvatskoj sto ima ovakvu prirodu, hvala gospođi u domu Hahlić što mi je priredila bolji ležaj od kreveta na katu, hvala vremenu što je bilo lijepo i jedva čekam da se u toj kombinaciji vidimo uskoro i na nekom novom izletu.

Mislav Mandić