4.-5.3.2023.
Krenulo je odličnom vožnjom s Domagojem Majićem koji je odlučio uskočiti i pokupiti me “pet do dvanaest” jer zbog obaveza nisam znala hoću li moći na izlet ili ne. Ugodno su društvo u autu bili Vanja i Martina, uživala sam u zabavnoj atmosferi. Start je bio lagan, a susret s poznatim licima (Ivor, Bahat, Ivana R.) ugodan moment.
Pri početku sam skužila da sam se zeznula s količinom vode jer sam ju imala premalo. Martina mi je pomagala na putu sa svojom vodom, hvala Martina! Nisam računala ni na stalne temperaturne promjene – skidanje pa oblačenje pa skidanje pa oblačenje – novi trenutak u avanturi zvanoj život. Prva dionica uspona je bila lagana, susret po prvi puta s divljim konjima – prekrasan moment, fotkanje mobom, uživanje u pogledu, čar Grobničkih Alpa na obzoru. Krenula sam laganim tempom, nisam znala za zakonitosti grupnog planinarenja, a to je da se zapravo ritam svih ravna po ritmu onih na čelu koji pak iz nekih svojih razloga taj tempo definiraju kao brži. Sportski izazov, kondicija, potreba za vodstvom, potreba za bivanjem dijelom grupe – motivi koji su mi padali na pamet, dok je moj motiv bio drugačiji. Moja ideja o planinarenju kao ugodnoj šetnji kroz prirodu se ispostavila krivom. U jednom trenutku je Iva rekla da se dijelimo na dvije grupe što je bilo ok jer je tenzija trke za ljudima na čelu splasnula. Žina i Martina su me pratili, prvo mi nije bilo jasno zašto hodaju točno uz mene, no u jednom trenutku su mi objasnili funkciju “metle”.
Uspon na vrh je bio izazovan, penjanje uz nagib od skoro 90 stupnjeva (ili je to moj dojam samo) je bilo stvarno naporno, no ipak zanimljivo iskustvo. Sjećanje na jadne žene dalmatinske Zagore s kojima sam u rodu 🙂 koje uz brdo tegle na leđima drva uz isti nagib me je najviše motiviralo da se penjem dalje. Ako može moja baba, mogu i ja 🙂
Nakon toga je pogled koji pruža dolazak u srce planine nadoknadio svu muku uspona i jedan je od fascinantnijih u mom životu. Moj razlog za planinarenje jest upravo to – pogled koji hrani dušu, osjećaj stapanja s prirodom i zen koji dolazi s tim osjećajem. Dolazak u dom i susret s domarom – simpa moment. Iako je sve bilo puno, našao mi je odličan krevet u kutu prekriven hrpom stvari koje smo raskrčili. U potrazi za krevetom mi je pomagala i Ivana Rakamarić, hvala ti Ive! Nakon potrage – zabava! Druženje ispred doma s Ivanom (opet Raka :), Ivorom, Bahatom, Marijom i gitara entuzijastom Košarićem je bilo zabavno iskustvo. Nakon toga sam nekoliko sati uživala sjedeći po raznim točkama livada oko doma buljeći u planine ili škiljeći u sunce. Povratak u dom sa sumrakom i ugodna ćakula te upoznavanje s Barbarom koja je isto s Filozfskog kao i ja (očito :)) mi je definitivno uljepšalo dan. Društvene igre nisu moj favorit, ali je atmosfera koja se oko njih stvori ugodan moment tako da sam, sjedeći i promatrajući ljude kako uživaju u njima, uživala i ja. Večera super! Jednostavno, zdravo i hranjivo.
Nakon večere ugodna ćakula s izgubljenim rođacima – Ćurićem i Crnkovićem. Mama mi se preziva Ćurić Parlov, a baka je bila Crnković. I Vukorepe su mi u daljnjem rodu (kao Ivana Vukorepa). Nikad prije nisam susrela toliko meni poznatih prezimena na jednom mjestu. Rođaci su me ugodno iznenadili, Ćurić sa znanjima o slikarstvu, a Adam s tetovažom jabuke s humorom. Atmosfera večeri je bila super, ljudi su djelovali sretno što je super za osjetiti i super je biti dijelom takve grupe. Spavanje je bilo odlično. Ne mogu vjerovati, ali nitko nije čak ni hrkao. Jutro i buđenje uz ugodni žamor koji je prolazio kroz rupe u podu – kul moment. Nakon fotke i pozdrava s domarom, krenuo je i spust.
Spuštanje mi je dobro sjelo, puno bolje neg penjanje, no opet je povremeno bilo i penjanja kako nam ne bi bilo dosadno :). Pogled je bio prekrasan, vrijedan boli u mišićima 🙂 nizovi planina na obzoru, krdo srna koje trči oko nas u daljini. Na putu prema dolje ugodno sam ćaskala s Ivom Orehovec, još jednom novo-otkrivenom legendom koja mi je pomogla savjetima o spustu. Nakon 3 sata stigli smo na kraj, ležanje oko auta zanimljiv detalj, dogovor oko nastavka druženja uz hranu – super informacija. Idemo “K putniku”, mi i sto milijuna Riječana koji su okupirali restoran. Kak ćemo ući? Izvlačenjem asa iz rukava – (podrijetlom i prezimenom Imoćanina) Bekavca koji je već sredio deal za nas jer ako nas netko može spasit od gladi, onda je to imotska snalažljivost (iz iskustva govoreći). Hrana je u obliku gotovih jela, jer tko bi čekao ne-gotova :), predugo je, upozorava konobar, stoga pristajemo na njegove prijedloge. Hrana je bila ukusna te svojevrsni šećer na kraju avanture. Ugodan izlet sve skupa iako, moram vam reci, a možda ste i skužili – ja nemam nikakve sportske ambicije u planinarenju. Meni je planinarenje duhovno hranjenje i uživanje u laganoj šetnji planinom. Tako da ću zauvijek biti na kraju reda. Netko mora i to!
Srdačan pozdrav svima,
Slavica!
Autorica: S. P.
Hahlić – fakultativni izleti
Izlet na Hahlić:
1. dio – uspon do planinarskog doma
2. dio – uspon do vrha Obruč
3. dio – uspon do vrha Fratar
4. dio – spust iz planinarskog doma i povratak za Zg
Dobrovoljno sam se javila pisati izvještaj part 2 i part 3. pošto sam se odlučila za još dva uspona koji su bili fakultativni.
Samo da dam malu uvertiru…
Uspon do gore mi je bio divan… u glavi su mi svirale dvi, tri pisme, zaboravila sam sad koje, al kad stvari idu divno i glatko uvik se sitim pisme Mr. Sandman od The Chordettes pa eto, pustite si tu pismu, sklopite okice i zamislite kako se laganini svi veremo po brdu.
Dio izleta broj 2. oliti fakultativni vrh broj 1 – Obruč.
Laganini smo se okupljali ispred doma, pitali jedan drugog ˝Ideš ti?˝, -˝Idem!”, Ideš ti?˝, -˝Idem.˝ I tako Majić pitao mene, ja rekla da idem, ja pitala njega, rekao da ide i on. Mali šušur se stvoria, odlazak je bio planiran u točnu uricu, al se oteglo 10 min kako to inače biva s Izletnicima. Pomislih: ˝Odlično! Idem samo skoknuti na WC˝ i tako čekala red par minuta jer je bio zauzet. U miru obavila svoje i krenuh ispred doma priključiti se skupini od nekolicine i pogled na desno, pogled na livo, nema ih. Pitam pomalo razočarano grupicu koja je ostala pred domom chillati: ˝Jesu oni otišli?˝, Mare Žž odgovara da jesu, ali da ih mogu stići. I tako ja otužnim korakom krenula ih stići. Na križanju tabla na kojoj nije pisao smjer za Obruč i računam ako sad izvadim mobitel krenem gledati kuda mi je ići izgubit ću više vrimena pa sam samo produžila nadajući se da sam pogodila. Počela sam razmišljati o planu B (jer je uvik dobro imati plan B). Plan B je bio, ukoliko ih ne stignem, da hodam malo tu okolo naokolo, nigdi toliko daleko da ne bi morali dizati hajku, helikoptere i slično. Nakon osmišljenog plana B, svaki korak tugice i razočaranja se pretvorio u ljutnju. Ma lažem, i dalje su bili tugica i razočaranje, al odjeveni u ljutnju. Kažu da to tako inače biva. Evo, u pravu su. (za ostale potvrde pitajte naše psihologe iz društva – dominiraju ove godine bar što se tiče zanimanja). Srela sam neku obitelj pa sam ih pitala je li malo veća skupina ljudi prošla, rekli su da je i da su samo malo ispred. Pomislih ˝Aj, bar mi neće tribati plan B.˝ pa sam onda pomislila ˝Jbmmmtr! Sad ću ih ispičkarati.˝ Tako je i bilo. Najviše mi se ‘hejt’ odnosio na Majića, ipak sam njemu rekla da idem. Bencetić tvrdi da sam rekla da ne idem. Znam da imam slabo pamćenje, al znam da nisam s njim pričala o tome idem li ili ne. Tako da je onda ‘hejt’ bio upućen i njemu. Rekla sam da ću se ispisati iz društva i da hejtam svih i sve. Pizde. Jedino što me ometalo u tom mom hejtanju svih i svakog iz ekipe za uspon fakultativnog vrha broj 1 su bili lipi prizori dok sam se kretala prema gore. Hejtanje nije baš učinkovito kad tu i tamo kažete ˝Ajme što je ovo lipo!˝ i skačete po kamenjima da izbjegnete propadanje u snig uz nečiji komentar da smo ko u Super Mariu.
Hejt se izgubio putem. Možda bolje. Ne volim hejtati. Čemu? Samo ti oduzima radost koju ti život nudi. A uvik se nešto nudi. Al nisu svi kalibrirani da vide lipotu. Kad bi bar bili. Ili to ne bi bilo dobro? Mislim da čak i ne bi… ying yang spika, ovo ono… da ne skrećem sad s teme izvještaja izleta part 2 i part 3.
I tako mic po mic došli mi do gore. Nije nas dočekala križina, al nas je dočekao križ na Obruču. I 360° lipote. A Sunce… ah Sunce…
Adamica i ja smo komentirali kako nam dr. Matoković nedostaje i kako ga je veza učinila boljim čovjekom, ali lošijim planinarom (ahahaha zezam se, ovo mi je sad palo na pamet, al ima smisla!). Adam je predložia da ga nazovemo pa smo to i učinili. Video poziv se obavio kao i dr. Matoković nuždu br. 2. Javio nam se iz ureda za obavljanje velikih poslova i nuždi. Srećom pa uzme mobitel sa sobom u takvim situacijama inače bi propustio puno naše ljubavi i nostalgije.
Na vrhu smo napravili zajedničku fotku. Za uspomenu. Hrpa ljudi koja je krenula bez mene <3
Majić ko Majić, dobar i pošten, se laganini grizao zbog činjenice da je otišao bez da provjeri sa mnom jesam li na kraju odustala kao što je tvrdio da je mislio kad sam nabacila hejt. Još me to jutro putem do Podkilavca nije htio ponuditi kavom jer ga je bilo strah da mu prolijem u autu. Cijenim iskrenost, a i to je tako tipično on. Uglavnom, Majić se iz grizodušja totalno ponizno ponašao i hodao sa mnom prema dolje pričajući o nekim chill temama da opet ne bi probudio hejtericu Martinu.
Do gore i natrag trebalo nam je tri sata i zato nas je Darko/Darkec/Žina/Kožina na vrhu požurivao jer je fakultativni vrh broj 2 uključivao zalazak Sunca.
Na domu se izmijenila ekipica za uspon uz obećan spektakularan zalazak Sunca. Krenula i ja pa nakon par koraka uspona u dubljem snijegu pomislila, što si često pomislim kad se idiot u meni umori: ˝Koji ti je k Martina?!˝ No dobro, u brdu rijetko kad moreš odustati pa samo guraš dalje mic po mic. Stazu sam zapamtila ovako: dom – makadam – snig na makadamu – šuma – snig u šumi – malo zaheban uspon pod snigom – kamenjar sa sipastim dijelovima – vrh. Odlična sam u davanju smjernica i opisivanju staze kao što čitate.
Gore smo malo dosta uranili za zalazak, a pošto je pošteno puhalo pokušali smo se zakloniti od vitra, al nije baš nešto uspješno bilo. Malo smo se raštrkali, zbog fotografiranja, zbog wc-a ili malo mira. Pričalo se di je što, kako se koji vrh u daljini zove, otok, misto i slično. Popila se i koja pivica baš kao i na Obruču. To sam zaboravila spomeniti, ali to se podrazumijeva manje više uvik. Bar neko.
Nakon zalaska ekipica se nije dugo zadržavala obzirom da je vitar učinia svoje. Ja sam rekla da ću ostati malo duže jer nebo nakon zalaska je zapravo najlipše 10ak min poslije. Međutim, nisam to tribala učiniti. To se ne radi. Tu se idiot u meni probudia i srećković sam da se nije ništa dogodilo jer kad silazite sami s brda, koliko god iskustva imali i/ili odmorni bili može se dogoditi neko sranje i dovedeš sebe i sve ostale u apsolutno nepotrebnu situaciju koju si mogao izbjeći.
Bila sam poprilično umorna jer eli, cili dan se praktički verem, a i teren prema doli nije baš zahvalan. Čak sam na tri mista na kamenjaru/sipastom dijelu malo lišo prošla. Srećom. Na dijelu malo zahebanog uspona pod snigom sam stavila derezice kad su mi već bile u ruksaku, a i da smanjim mogućnost nesreće. Mic po mic sam išla uživajući u sve većoj mračini i skoro punom misecu. Tišina u toj šumi prekrivenoj debljim slojem sniga mi je baš pružala neki osjećaj spokoja i mira. Nije uopće bilo jezivo i strašno. Upravo suprotno.
Nastavljam dalje i u daljini vidim čeonu, dvije i čujem kako netko zove. Darko/Darkec/Žina/Kožina i Alen su stali da me sačekaju. Bilo mi je bed što su me čekali, al aj, hvala im. Nema hejta više, mosa bavlju. Pitala sam ih je li me dugo čekaju, rekli su 10, 15 minuta. Sorry momci, neću više. XO
Više smo puta pričali o raznolikosti ljudi i karaktera u društvu i uvijek nam je simpatično kako se svi dobro slažemo. Mislim da je zajednički nazivnik zajebancija u smislu dobre zabave, je li, a i rekla bih da zaista pazimo jedni na druge. I koliko god me puta (ili samo taj jednom) ostavili/zaboravili i koliko god se ja forsala da ih hejtam bar na nekoliko minuta, dovoljno mi je da se sitim svih predivnih trenutaka i zajedničkog smiha koje smo doživili zajedno, kao grupa, kao cjelina, kao članovi PD Izletnika.
Falit će mi ovo sve jednoga dana.. a do tada veselim se svim budućim izletima i smijem se svim dosadašnjim uspomenama, pa čak i hejtu 😉
P.S. Zaboravila sam spomenuti i fakultativni vrh broj 3 – ujutro dočekati izlazak na Ćuninoj glavi. I to sam obavila. Neplanirano. Al kad se probudiš sam od sebe u 5:55 i znaš da više nećeš moći zaspati i da ćeš morati doli u blagavaoni siditi sljedećih par sati dok se ostatak ekipe budi, why the hell not?
Adam, Pep(s)ić i ja s neumornim Darkom/Darkecom/Žinom/Kožinom kao jednim od organizatora krenusmo gledati s Ćunine glave kako se svijet budi. I zaista se probudio <3
Autorica: M. P. Lj. Š.
Fotke: A. C.