26.-28.5.2023.

Izvještaj opisuje dvodnevni izlet na Konj i Kamešnicu, dvije najviše točke povrh Dalmatinske zagore koje smo posjetili tijekom produljenog vikenda uslijed Dana državnosti (26.5. – 28.5. 2023.) i koje smo pohodili odsjevši u apartmanu na izvoru rijeke Rude i istoimenom mjestašcu na svega desetak kilometara od glavne staze. Na putu smo zajedno bili L (za volanom), B, M i ja, dok smo na povratku izgubili M, koja je nastavila produljeni vikend na Viništu.

Petak – 26.5. 2023

Put prema Rudama započeli smo završetkom radnog petka krenuvši u vrućim, poslijepodnevnim satima autocestom, koja nas je na samom početku iznenadila prometnim kolapsom. Jednom kada se raščistila, u razgovoru o planovima i svakidašnjim nam stremljenjima utonuli smo u svima nam poznati putni drijemež, koji je bio isprekidan opaskama o glazbi koja je neumorno svirala i pejzažu koji nas je sa svih strana podsjećao na lijep vikend koji nas očekuje.

Na putu smo stali na dva odmorišta. Prvo je bilo prije prolaska Svetim Rokom i nakon Macole, kada smo popili prvu kavicu s benzinske i objedovali uz zadnje sunčeve zrake i priče o našim prethodnim planinarskim podvizima. Drugo je bilo u zaleđu Zadra, kada smo već pomalo izmoreni popili svjež napitak i uživali u grickalicama M i B dok su se u pozadini sada već sutonom umorne Dinare polagano okretale vjetrenjače i hvatale zadnje daške smorca.

Zadnja četvrt ovog dugog putovanja bila je pomalo iscrpljujuća i već ukočeni zglobovi i davno odumrli guzovi čekali su da se naš automobil zaustavi i predahne. No, prolaskom kroz živahni Trilj, opet nam se povrate naše snage te nakon malo vijuganja i škripe makadama dočeka nas graja kafića Beguše na kraju puta, koja je poput žubora izvora rijeke Rude pored odbijala da večer utihne.

D nas s balkona veselo pozdravi i odmah nam potrči u zagrljaj. Topla dobrodošlica razveseli nas i nakon kratkog raspremanja naše planinarske opreme u mramornoj palači, koju smo zaposjeli poput stranih osvajača, okupili smo se na njenoj terasi i proveli ostatak večeri pijući hladno pivo i jedući štrudlu koju je D marljivo pripremila. Uz smijeh i prepričavanje planinarskih dogodovština, polagano smo se spremili na počinak i jedan po jedan sneno odlazili u svoje odaje. Još jedan automobil došao je (kako sam naknadno saznao), no u trenu kada sam već duboko sanjao poput planina koje su nas nedaleko čekale.

Subota – 27.5.2023

Sljedeće jutro probudio nas je miris svježe prokuhane kave, koju smo uz kratak doručak sa slašću popili jer morali smo rano krenuti na dugi put koji nas čeka. Spremili smo brže bolje stvari u naše ruksake, obukli hlače i zaputili prema autima koji su nas čekali ispred.

Na šumovitom obronku stijene preko puta našeg apartmana, kao šaka u oko (što je netko od nas krasno primijetio) dočekala nas je ogromna crno-bijelom bojom iscrtana šahovnica, obrubljena zlatnim lovorikama nad kojima je velikim bijelim slovima pisalo HAJDUK, što i priliči jednom velebnom klubu poput ovog. No krenuli smo dalje svojim putem.

Prateći M koja nas je povela, vijugavim cestama dovezli smo se do kotline Donjih Korita gdje smo ostavili naše aute. Pri izlasku, odmah smo se uvjerili u surovost ovog kraja jer dočekala nas je bura koja nas je tjerala u naše pomno spremljene jakne i pončose. Nakon kratke orijentacije, jer nehotice smo krivo parkirali aute na kraju prvog skretanja u ovoj kotlini, prešli smo njenu močvarnu sredinu i došli na drugi kraj. Ovdje napokon započinje naše planinarenje uz lokalnog Šarplaninca koji nas je kratko pošnjofao i dalje nastavio svojim veoma bitnim šarplaninskim poslom.

Inicijalni hod bio je lagan i sastojao se od ceste koja je u jednom trenu završila makadamom kojim smo hodali do prvog pravog uspona. Na putu smo stali uz izvor i okrijepili se hladnom bistrom vodom, te u jednom trenu upoznali prave stanovnike ovog kraja u obliku mladog poskoka koji je iskočio iz grma i dao nam do znanja da mu je iznimno drago što ga posjećujemo.

Na kraju makadama, krećemo uz planinarski put i pomnim okom L pronalazimo markaciju na stijenama koja navodi na put prema Krugama i Konju. Put nam olakšavaju ružičaste zastavice koje označavaju put za natjecanje Via Dinaricom, koju su napali, kako smo kasnije saznali, nadobudniji i skromnije odjeveni ljubitelji sportskih aktivnosti u prirodi.

Uspon u ovom dijelu ostaje mi manje u sjećanju jer moje tijelo je tek sada počelo shvaćati da se penjemo uz krš i počelo davati do znanja da nije prezadovoljno količinom tjelesnog napora koje odjednom treba podnijeti. No uz koju pauzicu i okrijepu snažnim rukama L prepolovljene jabuke, pogledom prema Sinjskom polju i Mosoru u daljini je staza kojom smo kročili postajala sve manje i manje strma.

U jednom trenu dolazimo na zaravan koja nam s lijeva otkriva greben koji vodi do Kamešnice i na njemu uočavamo ljude koji na njenim leđima izgledaju poput mrava koji užurbano trče, shvaćajući koliki put nas još očekuje. Vjetar u ovom trenu naglo utihne i, u trenucima planinarske zamišljenosti, otkriva povremeni ptičji cvrkut koji nas kao uljeze ove krševite oaze upozorava na njenu ljepotu.

Ove trenutke su doduše pomutili veliki i sivi oblaci koji su se odjednom nadvili nad našim glavama i generirali veoma plodnu i zanimljivu meteorološku diskusiju. Unatoč našim sumnjama i teoretskim pitanjima koja su se nametnula ovom pojavom, nastavili smo s usponom prema križanju koje razdvaja put između Konja i Kamešnice, tik ispod njenog hrpta.

Na križanju smo susreli jednog veoma naočitog i skromno odjevenog momka, koji je u polutrču tražio savjet o smjeru kojim je trebao krenuti da dođe do Sinja. Nakon par zamišljenih trenutaka, M mu daje upute i nakon što je naš naočit prolaznik odmakao, hvali atletsku građu kojom je sve nazočne zadivio. Skretanjem udesno i polaganim koračanjem, dolazimo napokon na greben od kud puca predivan pogled na cijeli krajolik.

S desna zakriveno Podgradinom, stoji mirno i veliko Buško Blato koje svojom veličinom naliči moru, dok se s lijeva ispod prostire Livanjsko polje presječeno kanalima kojima se natapa plodna i žedna poljoprivredna zemlja. U sredini, pružaju se kameniti usponi i padovi koji nas vode prema našem prvom cilju: vrhu Konj.

Iako su ovo bili krasni trenuci koji su otkrivali svu ljepotu koju Zagora pruža, bura koja nas je opet počela šibati svojim mahovitim udarima i nije nam dala predaha dok smo nastavljali svoj uspon. U želji da što prije stignemo, svaki proplanak koji nam je predstojao smo počeli nazivati Konjem, no svakim njegovim osvajanjem shvatili bi da slijede još barem dva konja i još barem toliko viceva na istu temu. Kao što je netko ironično primijetio: “Baš smo na konju”.

Nakon desetak takvih proplanaka, naišli smo na zadnji na kojem se u daljini nazirao križ i signalizirao nam kraj prvog dijela uspona. Ispod njega, dočekao nas je prijateljski planinarski trojac, koji se ovdje uspeo sa strane Podgradine i koje je naše veoma vješto razapinjanje zastave PD Izletnik ovjekovječio nizom fotografija.

• 

• 

Nakon toplih pozdrava, glad je u svima počela nesnosno zapomagati, i mi se u par skokova sklonimo za stijenom koja nam je bila privremeno utočište pred neprestanim vjetrom. Zvukovi prskanja limenki, odmotavanja alu folije i šuškanja plastičnih vrećica nagovijestili su tišinu u kojoj smo odali počast našem objedu, ali koja uskoro preraste u smijeh i zadovoljstvo koji i najteže uspone čine bezazlenima.

Mokrih, ali odmorenih leđa, polagano smo se otisnuli prema Kamešnici koja nas je na kraju kamenitog sedla i dalje strpljivo čekala, obrubljena plaštom sivih oblaka koji se bojaše odvojiti od nje na putu prema moru. 

Nakon spusta do križanja na kojem smo prethodno sreli zanosnog trkača, krenuli smo desno uz stijenu i uz vjetar koji postane suh, dalje nastavimo prema vrhu koji se ranije činio nedostižnim.

Do trenutka kada smo stigli na vrh Kamešnice, vrijeme se već uvelike popravilo i dalo nam priliku da se odmorimo u par navrata pod toplim suncem. U svakom od ovih trenutaka, Dinarsko gorje pružilo se pred nama s hrastovom šumom povrh, koja je u daljini djelovala kao travnjak naspram njegove tektonske veličine.

Nakon par slika i utisnutih žigova, krenuli smo prema skloništu Bunarić-Milić, koje se na kraju strme padine skrivalo u zelenilu. Na početku ovog zahtjevnog spusta, dočekalo nas je groblje stabala hrasta koje je požar netom osakatio, no koje je uskrsnulo u bujnu šumu kada smo ga našim produljenim štapovima pažljivo savladali.

Jednom kada smo došli do skloništa, okupili smo se oko ognja gdje je zrak i dalje bio prožet dimom, kojim se neka prethodna družina uvečer veselo grijala. No pri svom odlasku, ostavili su hrpu uredno posložene, ali svuda porazbacane hrane; kao neki uljuđeni medvjed koji od srama pred svojom proždrljivosti ne želi ispasti još više neukusan. 

Nakon našeg kratkotrajnog čuđenja i završavanja preostalih zaliha, nastavili smo zadnjim dijelom našeg spusta, kada smo odlučili preskočiti vrh Glavaš jer u ovom trenu smo već bili pri kraju naših snaga.

Prvi dio bio je kroz prekrasnu zelenu šumu koja se nadvijala gustom sjenom i, uz zrak koji je postajao sve topliji, polako se pretvarala u travnati krš i makiju koja u sebi skriva tvrdi kamen koji izmiče pod gležnjevima.

U ovim trenucima, kad su nam štapovi zapinjali u kršovitim dupljama a koljena škripala od pažljivog hoda, počeli su prvi nestrpljivi uzdasi koji su jedva čekali kraj ovom dugom hodanju kojim smo prevalili sada već skoro dvadeset kilometara.

Pred sam kraj, osim još jedne ovaj put bezazlene riđovke koja nas je ponovo razbudila, naišli smo na prelijepog guštera koji je se sa svojom plavom bradom grijao na toplom kamenu ispod krošnje drveća. Iako pomalo stidljiv, dao je šansu našim radoznalim objektivima da uhvatimo njegovu kričavu eleganciju u ovom inače grubom kraju.

Jednom kada smo uhvatili cestu kojom smo jutros prolazili prema Konju, spustili smo se nazad do Donjih Korita gdje smo presreli stado krava koje se od straha zaustavilo uslijed naše vanzemaljske pojave. No prateći strpljiv zvižduk lokalnog pastira koji se probijao iz šume, karavana je uskoro prošla pod nezainteresiranim pogledom šarplaninca, koji je i dalje bio zaokupljen svojim šarplaninskim brigama.

Na močvarnom putu kojim smo opet presjekli dolinu prema našim autima, ovaj put nas je dočekao veliki i oštri pas u susjednom dvorištu, marljivo braneći svoje vlasnike koji su nam umorno mahnuli iz sjene krošnje koja je ih je zakrivala. Sličnim elanom, skinuli smo naše teške gojzerice i ruksake, odložili ih u uzavreli prtljažnik, spustili prozore i polagano se zaputili kamenitim putem prema Otoku, gdje smo tražili lokalni dućan u nadi za okrepom.

Na glavnom raskršću koje dijeli prema Sinju i Trilju prokopane ceste, došli smo u prašni oblak subotnje prometne vreve i nasumično parkiranih automobila. Užurbane ljude, koji u dućane ulaze i izlaze kroz vrata koja nervozno lupaju, promatrala je nepomična i rezignirana publika iz obližnjih kafića, koja kao da promatra zadnjih petnaest minuta utakmice za treće mjesto bez ijednog gola.

U jednom od dućana, u koji smo provalili kao žedna karavana, oaza ledenjača punih sladoleda i visokih hladnjaka punih svježih šarenih sokova opet nam povrati životnu energiju. U dva daha progutao sam svoj voćni ledeni prutić i ispio dvije litre ledenog čaja, od kojih me glava koja se pretvori u santu leda tupo i iznimno zaboli.

Kad smo se osvježeni opet skupili ispred dućana, u metežu svadbene kolone koja je pored nas prokrčila promet kao stado razjarenih slonova, razmjestili smo se u naše automobile, i opet usporili u mediteransko poslijepodne kojim smo se spustili nazad do našeg prenoćišta.

Na dolasku, neki od nas pohrlili su na izvor i uronili svoja umorna stopala u hladnu vodu, dok su drugi potražili kavu i uz prasak balota iza kuće, ispijali je gledajući zeleni obronak iznad. U jednom trenu priđe nam konobar crne kose i čvrstih vjeđa reći da je jelo spremno, rasprostranjeno na tamnim hrastovim stolovima za koje smo gladno sjeli.

Dok su ostali gosti nastavili svoje političke prepirke i bacali letimične poglede, mi smo se sunovratili na vruć lonac juhe, koji nas je zagrijao za platu roštilja, pire i ribano bijelo zelje koje slistimo za nekoliko minuta. Fićo je tu bio veoma uporan, i svojim umiljatim pogledom zakrenute glave izmamio jedan ćevap; bilo je to baš ono što mu je trebalo.

Nakon jela, napokon smo se zaputili u naše odaje na katu, gdje smo se jedan po jedan tuširali i otisnuli na kratku siestu, dajući oduška našim umornim tijelima u mekanim krevetima koji su nas jedva dočekali.

Nakon cijele vječnosti, koliko mi se učini da je trajao moj polusan, izašao sam opet na terasu na kojoj smo se polagano skupljali istežući svoje udove u zijevu nedavnog počinka. Krene uskoro večernja družina za stol na kojem su se razbacale limenke piva, čuture pelina i aronije, preostale čokolade i štrudle, uz noćni vjetar koji se kovitlao i rušio sušilicu rublja u kutu.

Tema koje smo raspravljali se ne sjećam više, no ostaje mi u sjećanju topla razigranost i prijateljsko podbadanje koje čine ovo planinarsko društvo toliko posebnim. Iako nisam najredovitiji član, svaki put se podsjetim zašto za ovo vrijedi izdvojiti vrijeme koje u tim trenucima postaje dragocjeno.

Kad se smijeh smirio i oči mi postale umorne, ispričao sam se preostalom društvu i zaputio prema mekanom krevetu koji me je nježno prizivao. Izvana, vjetar je i dalje zanosio krošnje i pištao mahnito kroz pukotine, no kad sam se pokrio debelim pokrivačem, toplina me iz nogu prema glavi obuzme i gurne u duboki san.

Nedjelja – 28.5.2023

Nedjeljno sunce probije se rano kroz kapke i ponuka nas na spremanje, kojim smo uz kavu i jutarnju tromost napustili naš apartman i spustili se stepenicama kao zadnjom turom ovog planinarskog podviga.

U predvorju kuće i terasi kafića, shvatili smo da od gazde koji se prošlu večer vjerojatno oblio nema ni g. P je ovdje pokazao inicijativu i nakon par poziva strmoglavi se zeleni zahrđao džip između reda kamenih kuća, iz kojeg izleti visoka pojava s podbuhlim očima i nestane u kafiću zajedno s njim. Nakon kratkih pregovora nad sjajnim i zaobljenim šankom, P nas ponovo okupi i skupi svežanj novaca kojim smo zapečatili ovu kratku razmjenu.

Sjedamo opet u aute i otiskujemo se prema moru. U nedoumici između korita rijeke Cetine i plaže, odlučimo se za ipak za ovo drugo jer sunce je kraljevalo u neprekidnom plavetnilu koje se nadvijalo nad nama, isprekidano pokojim čuperkom izgubljenog oblaka.

Spuštanjem u Split, pred nama se pojavi Klis, prijestolje sivih stijena okrunjeno žutim cvijećem koje nas je pomno gledalo dok smo hrlili po autocesti i nestajali u labirintu kružnih tokova koji čine ovaj grad. Skuteri koji se manifestiraju iz tla pred nama, i auti koji projure tolikom brzinom da više ne znaš koji od njih si opsovao, u metežu gradskog prometa nas obilaze potpuno nesvjesni mira iz kojeg upravo dolazimo.

Na putu prema obali, stajemo na tren u trgovačkom centru radi piš pauze i kave, kupujemo kupaće, i nastavimo put prema našem odredištu – Podstrani, koji skratimo zaustavivši se u Stobreču jer nismo htjeli provesti cijelo podne u gužvi.

Neki od nas proveli su ovo vrijeme skrivajući se pod slamnatim suncobranima kafića ispijajući fjaku, dok je većina skočila u mirno hladno more i ostatak vremena upijala sunce koje je sada već s visoka jako sjalo i pretvaralo bijelu put u jarko crvenu. Nakon nekog vremena, skupili smo se opet na parkingu, pozdravili i krenuli svojim putevima: na Vinište u nastavak produljenog vikenda ili autocestom nazad za Zagreb.

Put u Zagreb proletio je i dalje mi se čini u prstima broj minuta, kako to obično biva na povratku s doživljajima punog putovanja, no cijelo vrijeme proveo sam prisjećajući se lijepih trenutaka koje smo imali zajedno čast uživati i uspomena koje se nadam ovim izvještajem prenijeti. I odjednom, kao da ju neki skriveni nam režiser izabra, zasvira Prođe ovaj dan od Drugog načina, i na savršen način završi cijeli ovaj vikend iz snova.

Autor: M.K.