PRVOMAJSKI IZLET NA FRUŠKU GORU

(ili kako smo pokorili Srijem bez ispaljenog metka, barem ne onog iz puške)
Petak, prvi svibnja, dan prvi. Na međunarodni praznik (ne)rada krenuli smo autobusom na istok, nakon pristojnih pola sata kašnjenja (nepristojno je na 1. Maja krenuti na vrijeme). Dan je bio sunčan, pravi proljetni, baš za rakijicu. Drugarica Olga bila je na telepatskoj razini i izvukla bocu „Žute ose“, opako dobre rakije, vrijedne višestrukog kušanja. Čiste savjesti čovjek bi je se mogao napit. Sa „Žutom osom“, ne s drugaricom Olgom.
Kako smo išli put Srbije, u autobusu je raslo jugonostalgičarsko ozračje, garnirano adekvatnim parolama koje ne smijem niti ponoviti. U parolašenju je prednjačio drug Papageno, što je i razumljivo – kao stari Titov pionir i omladinac, sve je parole znao napamet. Naravno da su mlađe generacije kaskale za njim – ne znaju one što je nama značilo nošenje štafete mladosti ili lik Bate Životinje u partizanskim filmovima. Kasnije se drug Papageno umorio, zalegao između sjedala i usnuo snom pravednika.

U Slavonskom Brodu poluvrijeme – dočekalo nas gastronomsko iznenađenje u obliku domaćih suhomesnatih proizvoda. Da se domaćini ne uvrijede, pojeli smo sve. Okrijepismo se tako, povratismo (ne u wc) već snagu i krenusmo dalje. Na srpskoj granici nitko nije bio uhapšen (čak ni ja). Samo je zadrigla policajka znakovitog prezimena „Milošević“ pozvala vođu puta na red što pojedini putnici spavaju. Mislio sam da će nas po dobroj staroj navici istjerati iz autobusa i držati nas do navečer, ali ništa. Pustili nas za pet minuta. Očito se ni njima nije dalo zezat s tamo nekim planinarima, budalama koji se, ničim izazvani pentraju po gudurama.
Prije Fruške Gore stadosmo u Srijemskim Karlovcima. Ubav gradić srednjeeuropskog štiha, vidi se da je Austrougarska ovdje vladala više od 200 godina. Naravno, ne smiješ iz centra skrenuti u pokrajnji sokak – odmah ulaziš u balkansku mahalu.
Napokon – Fruška Gora. I prvo iznenađenje: Fruška Gora je nacionalni park. Čudili smo se ko pure dreku, jer na svakom koraku posjetioci su palili vatre i roštiljali. Da to učiniš na Plivicama ili Krki, ostao bi bez genitalija. Poslije smo saznali da se, kad ne mogu suzbiti paljenje, vlasti naplaćuju svako ognjište 500 dinara. Očito je pojam nacionalnog parka rastezljiv od države do države.

Iskrcali smo se iz autobusa i kroz šumu krenuli put planinarskog doma Zmajevac, našeg odredišta. Odmah na početku, pretrpjeli smo prve žrtve. Drugovi Rukavina i Papageno odlučili su raspirivati bratstvo i jedinstvo s lokalnim domorocima pa su zaostali čuvajući nam odstupnicu. Poslije su nam se prilično „veseli“ pridružili kod tv tornja. Mi ostali smo, nakon prvotnog muvanja i određivanja gdje smo uopće, uhvatili pravi put. Preko Brankovog groba i manastira Grgetek udarili mi pristojnu šetnju. Fruška Gora pomalo podsjeća na zagorske brege, razlika je što u Zagorju uspijeva vinova loza, a na Fruškoj Gori – manastiri ( ima ih čak 18).Kako smo pješadijski krenuli dosta kasno, mrak nas je stigao na pola puta, kod polusrušenog tv tornja. Tako nas je autobus odbacio do doma Zmajevac. Dom je smješten u središtu Fruške Gore i pruža solidan smještaj. Tamo nas je dočekala izdašna večera i spontani kulturno umjetnički program u obliku cigansko-ezekerskog dua „tambura i harmonika“ (Ezeker=osječki purger). Priučeni glazbenici bez sluha prvo su nas probali oraspoložiti spletom hrvatskih pjesama. „Beži Jankec, cug ti bu pobegel…“ pjeva cigo iz petnih žila, zvuči vjerodostojno na kajkavskom kao Bata Živojinović u „Brezi“, pogodi svaki treći akord. Poslije smo mu prijateljski šapnuli da batali hrvatske pjesme i da se prebaci na svoje, gdje promaši tek svaki drugi akord. Bio je to pun pogodak: društvo se razgalilo, poskakalo na stolce i stolove. Dernek do jutra. Kako svaki pristojni dernek ne može proći bez tuče, pobrinuli su se lokalci. Potukli se izvan doma i začas svi došli krvavih majica i nastavili piti kao da se ništa nije dogodilo.

Subota, 2.svibnja, dan drugi, osvanuo je u kiši i magli. Kad smo se raskrmeljali, dio ekipe odlučio je ipak riskirati blato i opaliti kružnu turu po obližnjim manastirima. Veći dio odlučio je prošetati do obližnje Vrdničke banje. Pothvat je bio uspješan, jer upad u bazen bio je bagatela plus grupni popust. Neki su doduše otišli prvo u saunu, ali nikad nisu došli do nje, jer su, eto, iskrsli neki hitni zadaci… Zadovoljni i zadovoljeni, navečer smo se vratili u dom Zmajevac i ponovili večer otprije, samo još živahnije, osobito iza ponoći kad je u naše žene, narodski rečeno, ušao šejtan. Počele one škvičati, pjevati, udarati po vratima soba, lijepiti selotejpom sve do čega su došle. Vidjeli to i neki muški pa udri skupa sa ženama.
I ta je večer skoro završila incidentno s lokalcima. Komunikacija s pijancima ne ide glatko. No, sve je na kraju svršilo dobro…
Valja spomenuti i osoblje koje je bilo na visini zadatka, osobito konobari, a da o gazdinim kćerima ne govorim…

Nedjelja, 3.svibnja, dan treći – posjetili nas momci iz Novog Sada koji se konopcima pentraju po drveću. Panonske nindže. Zanimljivo iskustvo podijelila je cijela grupa verući se manje više uspješno.

U 2 popodne krenusmo kući. Kako nismo ručali, pala je odluka da skrenemo u Sremsku Mitrovicu i tamo nešto pregrizemo. Šoferu, našem dasi autobusa, ideja se nije nimalo svidjela. Rogoborio je nešto o tahografu, spominjući i nečiju majku. Drug Papageno je iskoristio boravak u Mitrovici za tjednu kupovinu u srpskoj inačici Konzuma i zaključio da je prošao upola jeftinije nego doma. Osim toga, napravio je mali performans jedući sirovo meso za ćevape i održavši prigodni prosede o načinima obrade mesa.
Na granici zastoj – kao da je cijela Jugoistočna Europa odlučila vratiti se na arbajt u Njemačku baš taj dan. U početku smo izišli iz autobusa i baškarili se u travi. Bilo je zanimljivo gledati Bosance iz autobusa ispred, kako nas sa zavišću gledaju da pijemo pivo, a oni pred ženama ne smiju, glume dobre muslimane. Poslije su nas carinici sve potjerali u autobuse.
Nakon trosatnog čekanja ipak nas ponovo pripustiše u EU. Ostatak puta proveli smo u ispijanju piva, šegi, neki su drijemali. Jedino je šofer bio istrajan u pižđenju. U Zagreb smo stigli pred ponoć i razmiljeli se kući, jer ponedjeljak je prijetio već za nekoliko sati. Jedino je šofer još dugo u noć pizdio, spominjao riječi kao tahograf, kašnjenje, idioti, jebem vam mater i slično…
Ako sam nešto ispustio ili sam krivo rekao, unaprijed se ispričavam. Vjerojatno sam bio pijan ili sam ševio (a vi niste) he,he,he…
Izvještaj: Robert Međurečan

photo 5 & 6 Klub penjača po drveću, Fruška gora