11.-13.10.2024.
Visio sam naglavce obješen za papke u izlogu jedne mondene mesarnice na Dolcu kad me poput satare presjekao zalutali pogled vesela, bezbrižna čovjeka. Srce mi je poskočilo i zaigralo hop cup kad je zvonce prilikom otvaranja vrata nagovijestilo njegov ulazak u radnju zadrijemalom gazdi. Prišao mu je i nešto povjerljivo šapnuo pokazujući prstom u mom smjeru. Nešto kasnije, bez bubrega i zamotan u celofan na ručnim kolicima napustio sam radnju. Njegovo ime bilo je Emil, i poveo me do taksista koji se drskim i ljubomornim nastupom ogriješio o zakletvu samostalnih autoprijevoznika odbivši zakazanu vožnju prostačkom izjavom “Neću ti ja to voziti!” Emil se džentlmenski suzdržao da tom nitkovu saspe što ga ide, te primio kolica za dršku kao finu damu za ručicu u svilenoj rukavici, i poveo me sigurnim korakom kroz vrata Zagrebačkog električnog tramvaja.
Nekoliko sati kasnije spokojno sam ležao u gepeku automobila u dvorištu obiteljske kuće u Slavonskom Brodu, dok su za bogatom trpezom zahvalni izletnici Kristina, Mario i Emil uživali gostoprimstvo Aninih roditelja, slušajući njihove mudre i dobronamjerne savjete, intrigantne priče i dojmljive anegdote, kusajući halapljivo maestralno pripremljen gulaš od triglavske divokoze. Atmosferu nije narušio niti dolazak dvojice čudnovatih istoimenih dalmatinaca, o kojima kruže priče da će ih kao svetog Nikolu čizma na prozoru, svakoj kući u predvečerje domamiti miris gulaša od kopitara s Julijskih Alpi. Nisam dugo čekao da se pridružim toj svečarskoj atmosferi, kada se veselo društvo preselilo za stol u dvorištu iza kuće i ja sam im se pridružio. Dok je glatka, ali čvrsta, obla i hladna cijev od nehrđajućeg čelika bridila mojim analnim otvorom, okružen radoznalim pogledima i nasmiješenim licima, osjećao sam se voljeno i prihvaćeno. A kad je došao uvaženi gospodin Ćurić i pažljivo me pregledavši dao svoj pravorijek u kojem nije bilo niti jedne zamjerke, bio sam najponosnije prase u županiji.
Idućeg jutra, dok je lagani vjetrić pirkao proplankom na Poloju, a teški bas Barry Whitea brundao nad senzualnim melodijama sopran saksofona, oko šipke na kojoj sam se vrtio sjatila se sva sila sredovječnih muškaraca u kožnjacima kojima je slina curila dok su me promatrali. Osjećao sam njihove vrele poglede na svojoj užarenoj koži, a neviniji je dio Izletnika, nedorasao ranojutarnjim sirovim slastima, odlučio potražiti utočište od vrućih prizemnih poriva na prohladnim nebeskim vrhovima mitske Dilj gore. Na samom se vrhu, na vrtoglavih 421 metar nadmorske visine, nalazi 27 metara visok obelisk; Asteriksa i ostale Gale Izletnici ovaj put nisu zatekli, a pošto su se spustili s vrha, Izletnici su otpješačili počasni krug oko živopisnog jezerca zvanog Ljeskove vode. Na toj je oazi za amaterske ribiče, uzbibana zlaćana voda pod zrakama podnevnog sunca svjetlucala poput moje već lagano zapečene kožice, i kada bi ribiči u nju natrag bacili ulovljenu ribu, prskala kapima poput kaplja masti s mojih zapečenih ušiju. Kraj takvih sugestivnih prizora, gladni želuci su brundali poput dvotaktnih višecilindarskih motora kad na njih sjedne pažnje željan bajker i počne turirati, pa su Izletnici požurili na prostrane poljane Poloja da svojim prisustvom uveličaju tradicionalnu svečanost Pečenkijade.
Bio sam već fino ispečen, i nestrpljivo čekao da me se nareže. Nadao sam se da će se oštrice latiti koja nježna i pažljiva, odmjerena ženska ruka, ali mada su mu bile bliže Barbara i Josipa, povampireni Filip zgrabio je nož i njime počeo krvnički mahati pritom si zamalo odsjekavši prst, pa mu je brižna Predsjednica previla rane, pokazavši kako visoki dužnosnici ipak imaju osjećaj za boli i probleme nas malih ljudi i pečenih prasića. Gospodin Ćurić odsjekao je s mene nekoliko biranih komada i pažljivo servirao na antiknu porculansku posudu, koja se iz vitrine vadi jednom godišnje, a ljupka prezenterica Kristina ju je odnijela pred stručni žiri koji je imao zadaću između 160 prasića izabrati ono najfinije ispečeno. Mada sam potajno priželjkivao lentu, izostanak titule nije me previše razočarao.
U poslijepodnevnim satima zabava se nastavila u društvu moto kluba Daruvar, koji nas je pozvao da degustiramo njihove sokove od žitarica iz kućne proizvodnje. Dok smo se krijepili tim vitaminskim napitcima, Mate je primijetio snuždenost ozlijeđenog Filipa, svojeg konfidanta i pobočnika, pa je, kako bi ga razveselio, poveo grupno pjevanje gregorijanskih korala, koje je Frane, tenor i višestruki pobjednik Omiškog klapskog festivala oduševljeno prihvatio. Dok su Izletnici razdragano i jednoglasno na latinskom pjevali drevne antifone, polako se u mnogom organizmu počeo odvijati suptilni probavni proces. Moje masne, pečene, biorazgradive stanice, oplakivane želučanim kiselinama probavnih traktova polako su sublimirale, te sam ja, obično prase, polako postajao dio svakog od vas, moje tijelo vašem tijelu, moj um vašem umu, sada dišem i živim kao dio vas i moje praseće oči sada kroz vaše čitaju ovaj izvještaj.
U Zagrebu, 30.10.2024
Autor: P.P. (H.R.)