4.2.2023.
Ivor je ležao o dubokom snijegu i djelovao spokojno dok sam ga držao za ruku.
- Ništa ne brini, prijatelju. HGSS samo što nije stigao. Kako se osjećaš? – pitao sam što je smirenije moguće.
- Jako mi se spava. Toplo je kao u krevetu. – blaženi osmjeh mu se razvukao po smrznutom licu.
“Smajlići”, pomislio sam. Tako su zvali smrznute ljude u Bosni tokom ratnih zbivanja 90-tih. Ljudi koje bi našli smrznute u snijegu, često su imali takav karakterističan osmjeh na licu. Paradoksalno, zbog nervnih oštećenja, mozak misli je da mu je toplo i ugodno kao u najudobnijem krevetu.
- Samo se ti odmori, Ivore. Dugo smo hodali. Dobro da ti je sada toplo. – zadržavao sam suze.
Odjednom, Ivor širom otvori oči. Kao da ga je nešto ružno prenulo iz sna.
- Čujem pjesmu Borisa Štoka! – rekao je uplašeno i uhvatio me za kragnu.
Ubrzo se smirio i otpustio stisak. Bio je jako slab.
Probao sam zadržati vedar ton.
- Što ti pada napamet?! Taj ljigavi imitator Massima! Misli na lijepe stvari. Sjeti se kad smo bili na E.O.D.M. u Bologni. Samo ti odmori, bit će sve u redu. Već čujem helikopter… Vidimo se navečer u Lokvama. Znaš kakvu dobru jotu i mesnu platu imaju. U najgorem slučaju svirat će Sandi. Boris Štok nije omiljen u Lokvama.
- Enter the void…- bilo je zadnje što je rekao. Gledali smo taj film prije nepuna dva dana. Zadnji trip umirućeg junkya. Osim što moj prijatelj nije bio junky. Izuzev ovisnosti o glazbenoj i planinarskoj opremi. Zatvorio je oči i prepustio se bijeloj praznini. Na neki način mi je laknulo. Konačno sam mogao pustiti mrsku suzu. Muškarci ne plaču nego gutaju suze, ali hebi ga…
Izlet je počeo uobičajeno optimistično. Oko 25 voljnih izletnika i jedan garavi pas okupilo se kod “Novog motela” spremno prohodati lijepu rutu oko Lokvarskog jezera. Lokvarsko jezero se nekada zvalo Omladinsko jezero, a nastalo je gradnjom brane 1952.-1955. godine, naporima 27 tisuća dobrovoljnih omladinki i omladinaca. Rad je bio težak i pun izazova. Nekoliko mladića i djevojaka je nestalo u jezeru. Jedna omladinka je skočila u ledenu vodu za svojim momkom koji se utapao i sama izgubila život. Mit je da mučenica još uvijek traži svoga momka i da svake godine zavede nekog nesretnika koji se posljedično utopi u jezeru.
Organizatorice, Dora i Zora, uvjeravale su da će to biti jedna lagana subotnja šetnjica. Izrazio sam skepsu kada sam vidio kilometražu i prognozu vremena. Posebno me brinuo graf visinskih razlika. Izgledao je kao Triglav. Dora je uvjeravala da treba gledati vrijednosti na Y osi. Bila je posebno uspješna u uvjeravanju. Toliko, da me uvjerila da sam volontirao za ovaj izvještaj. Tako je to kad u društvu olako primaju psihologe. I zašto ih ima toliko u Izletniku, dovraga!
Trebao sam znati da će biti problema kada sam čuo od Rake da “starješine” Izletnika idu u Daruvarske toplice. Dok ćemo mi, expendables, prčiti snijeg 18km, neki će uživati u blagodatima retro chic meke reumatičara, popločene klinker pločicama čijih sam veliki fan! Među jednakima neki su jednakiji. Stara priča…
Ubrzo se pokazalo da snijeg i nije utaban kako se pretpostavljalo. Nitko ovdje nije prošao, čini se. Vjerojatno ima i razlog. Prčitelji snijega, sprijeda, Igor, Ivor, Adam i Bojan, posebno su patili. Kretali smo se jako sporo i ubrzo je bilo jasno da će nam trebati duplo vremena i da će biti čudo ako izađemo iz šume prije mraka. A mrak ovdje nije opcija. Vršni predatori poput vuka, medvjeda i goranske pantere, poznatije kao ris, vrebaju. Bili su tu i neki drugi tragovi. Susretao sam se s tragovima zvijeri, ali ovakve nisam vidio. Signala nije bilo da nazovem Bahata seniora, iskusnog lovca, za konzultacije.
Pas Inky je uznemireno lajao. Znao je da nas nešto uhodi. Trebao sam poslušati savjet Bahata seniora koji je imao svoje viđenje obavezne planinarske opreme (pogledaj na slici njegov setup).
i Dok je bilo rakije hrane po ruksacima moral je bio relativno visok. Pokoje poskliznuče i upadanje u ledeni potok pratio je osmijeh i podrška grupe.
Međutim, zalihe su se ubrzano praznile. Žeđ i glad su pomalo uzimale danak. Nade smo polagali u krčmu u Mrzlici, mjestu na pola puta oko jezera. Umjesto kuhanog vina i toplog obroka dočekao nas je mrzli tuš. Nije bilo ni žive duše. Nade u spas u vidu gulaša od divljači, kobasica sa zeljem, graha ili falafela (već prema afinitetima) su se razbile uz gorko preklinjanje i očaj. Gotovo pola sata nitko nije ništa stavio u usta. Posegnuli smo u ruksake, ali na mjestu gdje su trebali biti sendviči, studenski miksevi, energetske pločice i sokovi nalazile su se samo raskomadane vrećice i potrgani taperveri.
Alkohol je bio netaknut.
Adam je prvi puknuo. Krenuo je prema jezeru.
- Jel’ je čujete? – pitao je, a pogled mu se nije mogao odvojiti od zaleđenog jezera.
- Koga? Adame? Koji ti je qurac? – vikali su svi pokušavajući ga odgovoriti od suludog nauma.
- Lady from the lake…- rekao je i unatoč upozorenjima otišao na zamrznuto jezero.
Lady from the lake iliti Omladinka s Lokva odlučila je ubrati danak. Led je popustio. Zanimljivo, Adamovo lice koje nas je gledalo s druge strane leda, iako plavo, bilo je nasmješeno. Mislim da mu je zapravo bilo dosta prčiti snijeg, pa je izabrao lagan izlaz. Nevjerica i strah su se uvukli među izletnike. Meni su se stalno po glavi vrzmale slike “starješina” Izletnika koji u toploj daruvarskoj vodici pijuckaju koktel Miš-Maš, popularno piće 80-tih. Tamo ga sigurno još poslužuju. Preko žlice lagano se ulijeva crno vino na sok Pipi (može i Fanta) tako da ostanu odvojene žuta i crvena uz lagani ferlauf u sredini. Mljac! Izvadili smo sav alkohol koji smo imali i napravili veliku sangriju. Dostojanstveno smo se oprostili s Adamom.
Morali smo nastaviti. Međutim, putokaz nije obećavao sretni svršetak.
Mučila nas je glad i isrpljenost. I paranoja od nevidljive zvijeri koja pljačka ruksake. Neki su se mučili sa svakim korakom i posrtali. Štapovi za hodanje su pucali pod teretom onemočalih tijela. Marko G., Marko prijatelj Marka, Nika i Ivan su zaostajati.
Neko vrijeme sam se solidarizirao, ali me uhvatila panika. Nekako nije dobro biti na začelju.
Iskrcao sam im tablete za bolove, nešto rakije i požurio naprijed.
Poslije me sustigao Marko G. Što je bilo sa ostalima, nisam želio pitati.
Nadomak groblja je Ivor pao.
Iza Ivora, bio je red iscrpljenih i nestrpljivih planinara koje sam uspio zadržati taman toliko da mi prijatelj izdahne u miru. Još sam ga držao za ruku. Osjetio sam trzanje kao kad riba zagrize udicu. Trgali su mu Sallewa hlače. S Terexicama i gamašama su se morali pomučiti. Ivor ih je uvijek dobro fiksirao. Barem je otišao na vječna lovišta sa suhim nogama. Morana je pobjedonosno vitlala osvojenim gojzama. Njene su potpuno promočile.
Zanimljivo, kad ljudi prvi puta jedu svoje, uvijek krenu od debelog mesa. Vjerojatno je to mjesto koje najteže poistovjetite s vlasnikom. Osobno nisam imao apetita. Mozda spremim malo ivorovine za poslije. Muškarci su bili gentelmani pa su pustili žene da se prve hrane. Barem malo dostojanstva u ovom bijelom paklu. Vidjelo se da je subgrupa Izletnika “Kultura” vrlo aktivna. U pozadini se čulo škljocanje Zorinog fotoaparata. Zorki 4 je ovdje sigurno škljocao 50-tih. Bojim se da za razliku od starih, ove fotografije nitko neće vidjeti.
Bizarna gozba je trajala dok se na Ivorov leš nije bacila zvijer iz šume. Ona koja nam je putem krala hranu i ostavljala nepoznate tragove. Didi! Razbježali smo se i prepustili dragocjenu zalihu hrane. Opasno je biti blizu Dijane dok se hrani. Jednom me ugrizla za prst dok sam htio probati malo njenog polya. Ne znam kako se pojavila kod Lokvarskog jezera. Nisam je vidio na popisu za ovaj izlet. Nije bila na parkingu “Novog Motela”. Valjda se zadnji tren odlučila priključiti, zaboravila svoje jumbo sendvice, pa se pritajila u šumi i onako izgladnjela prepustila instiktima.
Bili smo razbijeni na manje grupe. Ja sam se nekako pronašao na stazi uz jezero. Tek ponekad bi iz daljine čuo neki urlik ili lelek. Pas je lajao neko vrijeme, ali je utihnuo. Nadam se da se barem on spasio.
Sunce je bilo na zalasku. Više nije imalo smisla truditi se izaći prije mraka. Ili će me Didi dokrajčiti ili ću se smrznuti. Odlučio sam posljednje trenutke provesti gledajući suton. Crveno nebo ogledalo se na smrznutom jezeru. Uz jezero bile su ribarske kolibe. Odlučio sam sjesti na trijem jedne i odmoriti. Postajalo mi je toplo…
Mjesec je bio pun, što me iznenadilo. Učinilo mi se da je jučer bio mlad. Valjda već sanjam. Prizor je bio lijep, pa sam hipnotizirano gledao u mjesec i puštao da tonem u onu finu toplu postelju.
Odjednom, mjesec se počeo kretati i poprimati užareno crvenu boju. Više nije izgledao kao mjesec. Okrugli crveni objekt se spuštao na jezero, a crveno svjetlo je zahvatilo okolinu. Sjene drveća su se produljivale kako je objekt smanjivao visinu.
Sjetio sam se knjige “Prekinuto putovanje”. Prvi zabilježeni slučaj vanzemaljske otmice.
Čuvena knjiga iz šezdesetih godina, svjetski bestseler koji je privukao pažnju i najvećih skeptika zahvaljujući svojoj psihološkoj dokumentiranosti. To je prva knjiga u svijetu koja postavlja naučni temelj priči o susretu čovjeka s vanzemaljcima. Bračni par Betty i Barney Hill putovao je rujna 1961. godine kući u Portsmouth preko kanadske granice kroz Bijele planine. Nisu ni slutili što će se desiti u toj noći kada su iznad puta broj 3, južno od Lancastera ugledali jedan svjetleći objekt koji ih je uporno pratio. Objekt je, koliko se sjećam knjige, bio pretežno crven. Ako će me vanzemaljci otet, nemam ništa protiv. Dobro bi mi došao bilo kakav prijevoz. Samo bih izbjegao sondu u stražnjicu, ako je ikako moguće.
Uskoro nisam vidio ništa osim crvene svjetlosti. Počele su se nazirati nekakve figure. Kao da mi nešto gestikuliraju. Ruke su im se izduljivale i oskoro su bile jako blizu moje glave.
Snap!
Ispred mene stajale su Dora i Marija S. Jedna je pucketala prstima, valjda da me probudi. Druga je držala svijeću u koju sam hipnotički zurio. Prenuo sam se i pogledao oko sebe. Nalazio sam se u nekakvoj krčmetini “Iskra” u Lokvama. Na moju veliku radost, vidio sam sve planinare na broju. Uključujući i Ivora koji je taman naručivao mesnu platu s Markom G. Didi nisam vidio.
Naime, vražje psihologinice su vježbale na meni neku svoju tehniku pa su me hipnotiziranog nagovarale da napišem izvještaj. Još mi nije jasna funkcija novčanice eura koju mi je Morana držala na čelu. Bio sam malo ljut, ali presretan da smo svi na broju. Pravog puta se ne nisam mogao sjetiti, pa sam se odlučio konzultirati s AI text generatorom.
AI izvještaj
On Saturday 4th January, 26 mountaineers took part in an outdoor adventure at the beautiful Lokve lake. The route took in beautiful passes, including the one at Mrzlica. We enjoyed a stop for tea or coffee in this picturesque town, before returning to their starting point (Parking lot at “Novi Motel”.) Our guide from Izletnik provided an informative commentary on the walk along the way which highlighted local flora and fauna. At this point, we passed through dense forest with snow-clad peaks looming overhead. Our view was marvelous, as we could clearly see Lake Lokve nestled among numerous islands in its natural surroundings. We finished the day just before dusk, looking out across the lake as it radiated sunset hues over its tranquil waters…”
AI izvještaj, verzija 2 ( pokušaj upisivanja više detalja)
Mountaineer club “Izletnik” went to a hiking tour around Lokve lake in Gorski Kotar in Croatia on Saturday 4. January. There was 26 mountaineers. The meeting point was parking lot at “Novi Motel” place on the Lake. Hike duration was around 17km. Weather was fair and sunny but with temperatures around 0 celsius. Snow was around 50cm hight. we had a great time. Stoped in Mrzlica for a tea or coffe. We came back around 5 pm at starting point. View was spectacular. After walk we all went to a “Iskra” restaurant in Lokve town.
Pomalo iscrpljen od avanture koja je bila plod moje mašte, punog želuca delicija iz krčmetine “Iskra” u Lokvama, s par gemišta u guzici, sjeo sam za volan. Bilo nas je petero u autu. I pas Inky. Da izdržim do Zagreb, izmislio sam igru – pogodi pjesmu i izvođača na Narodnom radiju. Ok, nije više Narodni radio nego Bravo. Valjda si je vlasnik Narodnog odlučio pucati u noge.
Pravila su jednostavna. Za točan naziv pjesme – jedan bod. Isto tako za izvođača. Nakon nekoliko rundi, ispostavilo se da Ivor voli domaću muziku, jer je bio u debelom vodstvu. Kada sam mislio da smo se konačno dočepali Zagreba, iz zvučnika su se začuli taktovi pjesme Borisa Štoka. Ispred auta se spuštala užarena crvena kugla, a desni retrovizor čupalo je nekakvo kosato čudovište nalik na gremlina s motora aviona u filmu Twilight Zone.
Didi… Neeee!!!!
Autor: A.B.
Opaska urednika: nitko od Izletnika nije nastradao na ovom izletu, a zašto su “strješine” išle u toplice i što su tamo radili.. saznat ćete kad za to dođe vrijeme.