15.-17.3.2024.
Domaćica želi ići na more
Osim poznatih planinara, s nama je na izlet pošla i jedna poznata domaćica. Bila je slatka i nismo ju htjeli odbiti, ali ipak nas je bilo već petero u autu, pa smo joj ponudili mjesto u prtljažniku. Utrpala se unutra i prionula smišljanju planova – gdje će se sve fotkati, otopljena od sunca i prožvakana od mora, tako da joj sve ostale domaćice zavide na storyjima. Slikat će se na palubi trajekta s mjesecom u pozadini. Ovjekovječit će trenutak valjanja u Saharunskom pijesku. Protrčat će kroz cilj trail utrke u Salima i ponoviti to dokle god fotka ne bude dobra. Okinut će selfie u jugoslavenskom spremištu za brodove, ako je dobro shvatila što je uopće bio taj tunel, i još poneki selfie na random mjestima za kur**nje. I ono najvažnije, ono zbog čega je uopće prevalila sav taj put do Dugog otoka – zalazak sunca s nekog brda, u subotu uvečer, sa zastavom Izletnika i pivom u ruci; neka se vidi da živi time of her life, pa da se može mirno vratiti doma. Na žalost, naša slatka domaćica je kao šesti putnik ostala naprosto zaboravljena. Pronašli smo ju zadnji dan u prtljažniku, otopljenu od jada i prožvakanu od krpelja. Kao posljednju želju je zamolila da joj objavimo jedini selfie s putovanja, a onda je prepustila svoj zadnji komadić života gladnim zubima sudbine.
P.B.
Buđenje u kasno jutro.
Svi otišli na utrku, što gledati što trčati.
Cimke i ja se gledamo. Blago mamurni.
Kavica na balkonu uz pismu Hajduk živi vječno, u izvedbi člana zbora HNK Split.
Ugodno ćaskanje s domaćinima, Suzana iznosi rakiju za rakijom, cimer i ja probavamo.
Najbolja rakija je od mirte. Za bar dva koplja ispred ostalih.
Hajk preko brda do glavne ceste.
Google veli da imamo 8 sati hoda do Sali.
Odlučujemo se za stopiranje i učinkom od 100% (dva auta prošla, ustopirali obadva) stižemo na ručak u Zaglav.
Kako bi jedan od likova ispred dućana u blizini appa rekao: Advenćr! Ajmo!
Prvi su išli na trajekt na sprovod. Jedva su stali i prvo pitanje je bilo oćemo li ih okrast 😀 vozačica je par puta rekla da je loš vozač i stvarno – auto joj se triput ugasio dok je kretala.. nadam se da su uspjeli stić na trajekt. Drugi je Ante koji je taksist i živi dve kuće od konobe di smo ručali. S njim smo zaključili da su Salinjani nešto stavili u hranu Milanoviću jer je nakon posjeta Dugom otoku objavio da se kandidira za premijera..
R.T. o stopiranju na otoku
Spojili smo prisutne snage Ljubice i Nade te krenuli put žutih zidova od jaja.
Na putu do svjetionika pas reži, ali Izletnik ne bježi.
Svjetioničke mačke su mile, a kokoši brze.
Sveti Nikola iz kapelice čudno gleda, svećenika 2 prilaze.
Stepenicama nikad kraja, 42 metra do pogleda iz raja.
M.P. o najvećem svjetioniku Jadrana
Za sve nas foodije kojima su ručak i večera highlight dana, Dugi Otok se na prvu činio totalno nezanimljiv. Premda je u subotu grupni ručak bio sasvim korektan (hvala Ana na organizaciji :)), nije pretjerano razveselio moje okusne pupoljke. Pogled na Google Maps i broj otvorenih restorana van sezone nas je natjerao da se za nedjelju oboružamo konzervama tune. I već kad sam pomislila da ću se u Zg vratiti gladna, Zora je svanula i pronašla nam malu konobu koja je nekim čudom radila. Odmah s vrata žena nas upozorava da im i nije neka ponuda jela “jer su muški otišli za Zadar”, ali odlučimo sjesti s obzirom da nemamo drugog izbora. Nakon odličnog predjela i još boljeg glavnog jela (sve prava domaća spiza), svi smo zaključili da nemamo mjesta za desert, no za svaki slučaj smo priupitali što nude. Iznimno ljubazna konobarica nam je ispričala kako vole miksati razne okuse i tako smo došli do kraljice ručka – torte od blitve. S obzirom da smo svi prvi put čuli za tako nešto, odlučili smo probati i ostali ugodno iznenađeni sočnošću, ali i bojom kolača. Sama torta, a i cjelokupna atmosfera me oduševila i time zaokružila vikend, ispunjen smijehom i ugodnim druženjem s divnim ljudima.
S.R. o gastro ponudi
Pa ja bi dodao da je tih sat i pol prošlo u puno manje vremena od tih sat i pol jer uopće ne razmišljaš koliko ti je još ostalo i ne osjetiš da je teško ako i je teško, nego se prepustiš pa gdje te odvede.. nekako slicčo bi trebalo biti i sa životom 🙂
E.F. o trailu
Krpelj auto
Mislili smo da će neke stvari ostati samo u autu (#crnastrijela) međutim krpelji su ovaj vikend imali drugi plan. Sve je počelo vrlo nevino (kao i uvijek), kada smo se uputili na laganu šetnju parkom prirode Telaščica. Nakon divnog pogleda s kule Grpašćak, dobre energije, bodrenja naših trkača, ali i svih ostalih trkača koje smo sreli putem, prekrasnih prizora koje samo priroda može priuštiti, puno priča i puno smijeha, vratili smo se putem Sali kako bi se svi okupili na jednom mjestu i otišli na ručak kod Makija. Nakon izlaska iz auta, čitamo poruke – Petra B. javlja, našla je dva krpelja i kreće mini panika.
Pregledavamo se, kad ono Vanja pun k’o brod – nažalost krpelja. Iako su kratke hlačice zaista isticale njegove mišićave listove, pokazale su se kao loš odabir za ovaj izlet. Vanjine manekenske noge i vretene ruke izbrojale su preko 40 krpelja. Možda ima nešto opijajuće u Vanjinoj krvi?
Ostatak auta (Vale, Petra Đ., Jopa i Igor) krenuli su s maničnim samopregledima (realno, Vale, Jopa i Petra su bile manične, Igor klasično schillan) – svi su pronašli nekoliko dobrih komada na sebi, osim Petre.
Je li moguće da na Petru ne žele krpelji? Zašto je ona posebna? Što s njom nije u redu? Bila su to pitanja u Petrinoj glavi. Na sreću, navečer je pronašla svojeg prvog krpelja pa se napokon mogla opustiti i upasti u ekipu punu krpelja!
V.G. o posljedicama blage zime
Treći dan, grupa Izletnika koji su prvim trajektom pobjegli s Dugog Otoka su ipak pronašli razlog da u Zagreb dođu nešto kasnije. Za neke prvo stajalište nakon iskrcavanja iz trajekta bilo je udaljenl tek par minuta od centra Smiljana – Memorijalni centar Nikola Tesla, koji je pružio priliku za pregled različitih eksponata i informiranje o liku i djelu Nikole Tesle, te njegovim izumima uz demonstraciju te kratki film u naraciji Rade Šerbedžije.
Posjeta Smiljanu nastavljena je u planinarskom tonu, tek par kilometara od Memorijalnog centra, na vrh Krčmar (737 m). Od podnožja kod crkve Gospe Karmelske do vrha je vodio nekih pola sata dugi makadam koji je uređen kao križni put, a na vrhu su entuzijasti skupili i žig. Glagoljični natpis u reljefu na stijeni na vrhu će ostati misterij usprkos svim pokušajima prevođenja od strane izletnika i umjetne inteligencije. Odnos unesene energije i pogleda na cijelu Liku koji smo dobili na vrhu daju ovom kratkom izletu posebnu važnost jer smo nakon (većina) otišli na zasluženu klopu.
N.B. o posjetu selu koje je uvelike utjecalo na svijet kakav danas poznajemo
Zbilju percipiramo i interpretiramo čitavim svojim bićem, upisujući u taj proces sve što jesmo, a ponekad i što bismo tek željeli biti. Opisano rezultira time da i naoko zajednički trenuci imaju unikatno značenje za svakoga od nas: trail na otoku mnogo kilometara udaljenome od doma može biti shvaćen kao iscrpljivanje ili kao voljenje sebe; drvena medalja biti znakom da nismo pobijedili druge ili da jesmo pobijedili blokade u sebi; memorijalni muzej biti viđen usputnom stanicom ili odredištem, koje donosi potresan uvid da čak ni materijalnost zbilje ne bi bila nalik današnjoj da se smiljanske genetsko-okolinske kockice prije xy godina nisu složile u, meni fascinantan, čelično discipliniran talent. Srećom (ili nesrećom, opet kondicionirano interpretatorom), potresi ove duše korektno se liječe palačinkama s orasima. Tako na kraju ove mikropriče i bi.
B.K. o teoriji relativnosti
10.71
Prije par pari godina, korona me dočekala fizički i psihički nespremnog.
U smišljanju novih aktivnosti koje bi me mogle zabavljati odlučio sam trčati po kvartu. Nakon 100 metara, koji su se činili barem kao 200, vidio sam obrise Kauflanda i zaključio da bi to od mene bilo to. Iznad Kauflanda nazirale su se siluete trkača po nasipu.
‘Jebote, svaka im čast, ja to nikad ne bih mogao!’ – pomislih u sebi.
Prije par godina, malo uvježbaniji i istreniraniji, trčao sam nasipom. Red trčanja, red brzog hodanja pa malo običnog hodanja da dođem sebi. Na mobitelu sam pratio slike izletnika koji su istrčali zagrebački cener.
’10 kilometara jebote, svaka im čast, ja to nikad ne bih mogao!’ – pomislih u sebi.
Prije par tjedana, Ana je sazvala izlet PDovaca na Dugi Otok.
Sunčani vikend, dobra ekipa i slobodan program – netko će obilaziti otok, netko planinariti, neki će i trčati, a ostali će chillati. Uvjeren da sam dio zadnje grupe, sretan i zadovoljan, upisao sam se u tablicu smještenu na jednom od 37 linkova fb eventa.
No, pod utjecajem iskusnih trkača, vršnjaka i nevršnjaka, par dana prije isteka roka, odlučim ispisati dobro si poznate brojeve bankovne kartice i uplatiti startninu za cijelih 11 kilometara. Dijeljenjem 11km na 3 sata zaključih da to mogu i prehodati.
Naoružan dobrom voljom i posuđenim ruksakom, par sekundi prije početka utrke, pogledom sam tražio svoje PD kolege, trkačke iskusnjare, i zaključio da je praćenje njih najsigurniji put od rive u Saliju – Saliu – Salima do obale jezera Mir na kraju utrke. Poznata su mi se lica gubila u masama ostalih raznolikih sudionika – bake, djedovi, roditelji i djeca, trkački rekorderi i svi koji su se tako htjeli osjećati.
Utrka je krenula, a poznata i nepoznata lica ubrzo su se izmiješala.
Na stazi su jedina konstanta bile crvene zastavice koje su ukazivale na smjer kretanja. Podloga je prelazila iz kamena u asfalt, iz asfalta u šljunak, pa malo u travu, sve do novog asfalta i tako u krug. Tempo se nekad prilagođavao tlu, nekad nagibu, a nekad činjenici da po mojoj slobodnoj procjeni taj puls nije bio ispod 150 kako mi je rečeno da bi trebao biti.
S istim problemima suočavali su se i drugi trkači čije sam razgovore prisluškivao dišući im za vratom. Njihov tempo me motivirao da i ja držim korak i ne odustajem.
Na kraju svakog uspona, Dugi Otok bi nas nagradio neprekinutom vizurom. Negdje u daljini kiša je spajala more i nebo u jedno.
3 kilometra prije kraja zastanem na najvišoj točki utrke tražeći zrak. Pogled mi plijeni beskrajni morski krajolik i arhipelag u kojem opet ne znam ime nijednog otočića.
Pronađeni zrak i otočki mir prekida trkač s crvenim startnim brojem koji projuri pokraj mene.
’39 kilometara jebote, svaka mu čast, ja to nikad ne bih mogao!’ – pomislih u sebi i nastavih svoju utrku dalje.
D.L. o Olimpijskom ciklusu jednog trkača
Zir je predivno brdo, neka čudnovata sfinga na putu prema moru i vice versa koje godinama gledaš i onda uspiješ ostvarit taj san da gledaš autoput s visine i misliš si: sad svaki put kad ću prolazit cestom imat ću sliku kako izgleda odozgo. Pogodio nas je predivan dan i pogled je pucao na sve četiri strane svijeta, a društvo su nam pravila dva lokalna četveronošca koji su upotpunili doživljaj. Već sami uspon na Zir bio je dovoljan da zaboravimo da postoji nešto što se zove “mail box”, a pred nama je bio čitav vikend istraživanja otoka i guštanja. Ostaje vratit se s nekim iskusnim i istražiti špilju.
Šparoge: Mia se vraća iz WC-a na trajektu nazad i govori: WC uopće ne smrdi po urinu nego samo po šparogama. hahahhaha
Čičvarda je jedna tradicionalna lekcija o tome kako su nas mame s pravom tlačile da jedemo variva, a ne pizze. Ako jedeš varivo dobiješ duplu porciju, a ako biraš pizzu možda ju i ne dobiješ.
a Sakarun glasi za most wonderful bay of the world, koji je zapravo tužan prikaz toga koliko more smeća izbaci van na obalu. Pravi primjer kako se lako može manipulirati izgledom destinacije.
M.M. o onome što će pamtiti
