Izletnička Nova godina na Psunju

(30) 31/12 + 01/01

2016 -> 2017

(Prvi text-only izvještaj)

* Prolog *

Petak 30.12. pet sati ujutro, buđenje u polu panika polu gdjesamštasamizaštosanjamtakvebizarluke stanju. Ne znam zašto još nisam zamrzio zvuk budilice na mobu i da li se i drugi to pitaju. Dobro je da sam se natjerao spakirati većinu stvari sinoć pa se sada moram samo oprati skuhati čaj pojesti neku hranu i neko voće (da postoji razlika!).

Izlazak iz zgrade i vožnja biciklom do glavnog kolodvora gdje će me dočekati nasmijana i vedra lica predsje…. Tehničk…. Damira i Vanje. Odjednom postaje malo hladnije ali blizu je kolodvor.

Uskoro dolazi i Vanja, Damir javlja da malo kasni. Kupujemo karte, kavu i peciva i sjedamo u vlak za Ivanić-Grad.

U Johannesburgu ne gubimo ni časa i odmah upadamo u najbližu birtiju gdje pokušavamo ugrijati tijela. Za svaki slučaj naručujemo i čaj. Nakon što smo se uvjerili da nije toliko hladno izlazimo iz tople birtije i sjedamo na bicikle.

Ja sam se ipak nakon stotinjak metara uvjerio da je toliko hladno i oblačim skijaške rukavice i balaklavu.

Na sreću, uskoro se pojavljuje i malo sunca i što radi bicikliranja što radi odmaka dana postaje ugodnije i zabavnije  te uz kratke piš-pauze u čaj stižemo do mjesta Podgarići u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji gdje se nalazi spomenik revolucije naroda Moslavine (rad kipara  Dušana Džamonje).  Nakon obaveznog razgledavanja i slikanja krećemo do Garešnice gdje radimo veću pauzu za ručak.

U skladu s našim navikama ručamo u najfinijem hotelu u gradu ne pitajući za cijenu. Juha od brokule s listićima badema poslužena u šalicama od najfinijeg emajla, ekstra porcije luka i feferona, konobari stare bečke škole kojih je danas skoro nemoguće naći čak i u samom Zagrebu.

Siti i pretty* na brzinu pijemo „ekspreso“ i pedaliramo dalje. Vožnja prolazi uz razgledavanje krajolika i ugodan razgovor tu i tamo prekinut od strane Damira.

Stižemo do Lipika i njegovog prvog susjeda s kojim je u procesu spajanja u megalopolis Pakraca. Brza obnova energije s čokoladama i energetskim napitcima iz omiljenog nacionalnog lanca trgovina.

Nakon prijeđenih stotinjak kilometara ostaje ih još samo desetak. Doduše tih desetak zadnjih se odlučilo smjestiti  većinom na planinu Psunj.

Bodrim i ohrabrujem već duhom klonule prijatelje bicikliste, sam se pateći sa promrzlim prstima na svim udovima, te im obećavam na vjeke vječnu slavu u vidu izvještaja… ne! …epa u kojima ću zabilježiti naše pustolovine. Po mraku polu gurajući / polu vozeći stižemo do doma Omanovac gdje nas dočekuje gazda Dean i njegova ekipa za karaoke ozvučenje.

Gazda i zadnji gosti polako odlaze kućama te ostajemo sami u domu. Uskoro stiže i Maroje koji se odmah baca na pripremu večere.

Otuširani i na toplome lagano se opuštamo uz fina vina geografskog podrijetla i uživamo u međusobnom glazbenom (ne)ukusu. (Vanja i Damir oboje vole muziku sredovječnih muškaraca. Moje razočaranje je potpuno ;).

Večeramo zelene rezance s paštom i tunom uz razgovor ugodni.

Opuštanje prije spavanca nam jedino prekidaju ‘momci u plavom’ tj. točnije civilu. Ostajemo razočarani nakon što smo shvatili da se radi o rutinskoj provjeri objekata koji pružaju usluge smještaja u strahu od mogućih terorističkih napada a ne krivoj adresi momačke zabave. Nakon kratkog nesporazuma i dokazivanja da Maroje nije s bliskog istoka ispraćamo ih uz zvukove istočnjačke muzike i pozdrave.

Uskoro se umorni zasluženo prebacujemo u krevet na počinak.

(*tu sam se malo našalio pretpostavljajući da čitalac zna engleski)

* Izletnička Nova Godina 2017 *

Još jedna godina se zavrtila. Nakon demokratkog glasanja odluka o slavlju nove godine pala je na Psunj.

Psunj je inače najviša planina Slavonije, sastavni je dio vijenca koji okružuje Požešku kotlinu i kako pjesnički piše na wikipediji, njegova silueta prati putnika na autocesti i željezničkoj pruzi Zagreb-Slavonski Brod.  Ovdje bi se moglo ubaciti i neko dublje značenje odabira mjesta proslave pošto su i  sadašnji i budući predsjednik društva upravo ovim putevima u prošlosti došli u glavni grad i osnovali PD Izletnik. No to je možda samo slučajnost.

Krećemo ranom zorom, u autu više prtljage nego putnika, ipak se ide na Novu Godinu, a ne običan izlet pa je garderobe, hrane, cuge više nego što je potrebno za cijeli mjesec. Dolazimo na dom gdje nas dočekuju zgužvani Izletnici koji su dan prije dopedalirali iz Ivanić Grada.

Staru godinu započeli smo lijepom kružnom šetnjom po Psunju u organizaciji Nemanje i Marine. Kako smo već jednom tu rutu prošli mislili smo da nas ništa ne može iznenaditi. No budući da je po Psunju zaostalo mina iz rata na jednom dijelu nas je dočekalo zastrašujuće upozorenje na žičanoj ogradi da je dio puta zbog opasnosti od mina neprohodan. Nismo htjeli propustiti proslavu pa smo se ipak odlučili promijeniti rutu, iako su neki provokatori izazivali budućeg predsjednika da iskaže svoju junačku hrabrost.

Malo snijega,  hladnoća, hodanje od 5-6 sati. Sve je to bio trening izdržljivosti za tulum koji je slijedio. Neki su se smrzavali, nekima je bilo toplo pa su cijelu šetnju proveli u kratkim rukavima. Ćaskalo se, upoznavalo, osnivale su se nove sekcije Izletnika.

Postoji i jedno mjesto na Psunju gdje članovi Izletnika progovore mađarski. No o tom po tom.

Nakon lijepe šetnje, dolazimo na Planinarski dom Omanovac gdje nas dočekuje miris čobanca i domaća rakija kojima nam je gazda zaželio dobrodošlicu. Sam dom je velebno zdanje sa 60ak mjesta za noćenje, dobro opremljen i topao. Gazda pristupačan, nasmijan i tolerantan.

Malo odmora, presvlačenje u toalete i tulum može početi. Alkohol je tekao u potocima, grah se krčkao na šparetu, pečenka virila iz lavora. Karaoke su orile cijelu noć, pojedinci se grčevito držali mikrofona ne bi li netko prepoznao njihov glazbeni talent.

U nekom momentu gubim svijest i odlazim spavati, no ne zadugo, dio ekipe koji je bio najizdržljiviji je odlučio da ne želi da nova godina počne ili završi pa su nas gromoglasnim urlanjem pjesama Miše Kovača pokušali nagovoriti da napustimo tople postelje.  Bezuspješno.

* Epilog *

Avanturama biciklista ovdje nije kraj. Planirani povratak za Zagreb (autima, nosačima i vozačima) se izjalovio zbog bolesti šofera te nam nije preostalo drugo nego biciklima natrag!

Proslava je uzela svoj danak te smo se odlučili na kraću varijantu bicikliranja do Novske gdje smo prije ukrcavanja na vlak „izračunali“ kako do kolodvora te pojeli pizzu. Bila je okej.

Do Novske smo prešli 40ak kilometara, posjetili Lipičku ergelu i prešli još neko brdo. Taman za izbiti mamurluk.

Tekstovi: Goran, Tihana i Damir

Fotke: razne Izletnice i Izletnici