10. – 11.07.2021.
Autor: Ž.D.
U subotu ujutro, još prije prvih zraka sunca, već smo štreberski bili poredani u dobrom, starom Cugu. Cug je odlučio raditi tek od 7h, tako da smo startali u kofeinskom deficitu. Iako nešto tromiji, sama pomisao da napokon idemo planinariti preko grane dala nam je ubrzanje. Kod Bohinjskog jezera pronašao nas je slovenski Cug – Karakter Bar gdje smo nadoknadili zaostatke, nazdravili uspjesima u životu i krenuli.
Dolina Triglavskih jezera pripada prvom zaštićenom dijelu Nacionalnog parka Triglav. Sedam alpskih jezera smještenih usred visokogorskog krša, jugozapadno od Triglava, protežu se na visinama do 2070m. Nevjerojatno zelenilo, kristalno čista voda, šarena flora i pokoja divokoza ili svizac predstavljali su pravu uživanciju na svakom koraku.
Startali smo odmah jako kroz strmu hladovinu do prvog planinskog doma. Nakon manje od sat vremena stigli smo do Koče na Planini pri Jezeru (tzv. prvi – zadnji dom). Tu smo gricnuli nešto slatko, nazdravili uspjesima u životu i uživali uz mir jezera. U zelenoj oazi ispruženo je i 20-ak kravica što bezbrižno žvaču i daju se pomazit. U dobrom raspoloženju nastavili smo dalje putem uzbrdica i nizbrdica odlično označenog planinarskog puta, pazeći pritom da tu i tamo ne ugazimo na mirisnu bombu usputne kravice.
Kretalo se nas 20-ak dosta pohvalnim tempom, na svaku markaciju stigli bi prije zadanog vremena. Nakon nešto manje od 2h stigli smo i do idućeg planinarskog doma smještenog među jezerima naziva Koča pri Triglavakih jezerih. Tu smo napravili nešto dužu pauzu uz prigodno nazdravljenje uspjesima u životu neodoljivom rakijom od smreke koju toplo preporučam svima.
Osunčani suncem i zadovoljenog apetita, skupili smo snage i za zadnju etapu puta koja je bila i najteža. Hodajući podnožjem Tičarice mjestimice bi gazili po još neotopljenom snijegu koji se izmjenjivao sa livadama prepunog šarenog cvijeća. Pronašli smo i livadu runolista – vrlo rijetkog i strogo zaštićenog cvijeta. Nalazila se tik iznad Velikog jezera – alpskog tirkiznog veličanstva u kojem su najhrabriji odlučili umočiti papke. Upoznali smo i triglavske rangerse – gorostasne, crne poznavatelje zakona. Prikrali su nam se ususret da se bolje upoznamo i razmjenimo papiriće s nekakvim brojevima (telefona?). Uslijedio je uspon i veranje po kamenju ispod kojeg bi tu i tamo istrčao prestrašeni svizac.
Dočekala nas je pri samom vrhu naša Zasavska koča na Prehodavcih na 2070 m. Stigli smo u najbolje vrijeme, par sati prije zalaska sunca, pa smo kao gušteri poredani uz fasadu upijali zadnje zrake i divili se. Okruženi planinskim divovima, odavde pucaju prekrasni pogledi gdje god da se okreneš.
Noć je bila hladna, vjetrovita i mirna. Sve mudre glave bez dovoljno tople odjeće stiskale su se uokolo sa dvije,tri dekice na dvije,tri osobe. Poučno predavanje vodio je psihijatar u nastajanju o indikacijama za testiranje na HIV i učinkovitoj psihofarmakoterapiji – čuvajte me se sad! Prespavali smo u bivku kojeg smo dijelili s nekoliko sretnih Slovenaca. Vreća za spavanje, deka do dvije i ritmično, nježno hrkanje do zore.
Naspavana sretna lica probudila su se i prije vremena. Još jednom iznenađeni prizorima prekrasno obasjanih planina i nekoliko domaćih divokoza koje hopsaju uokolo po stijenama kao po oblacima. Da, baš je bilo tako nekako neopisivo lijepo.
Krenuli smo nazad istim putem. Pozdravljali su nas svizci svojim urlikanjem dobar dio puta. Dosta dobrim tempom bili smo nazad već za 5h – u kakvoj su formi ti Izletnici! U dobrom raspoloženju i želji za još malo druženja otišli smo na fini ručak prigodno kod Hrvata, a zatim lagano i za Zagreb.
Dolina Triglavskih jezera ostavila je nezaboravan dojam dodatno uljepšan odličnim društvom. Pet zvjeznica! Do slušanja, žd.