TRI PRIPOVIJETKE O IZLETNIČKOM POHODU NA NAJVIŠI VRH REPUBLIKE HRVATSKE

(BEZ CENZURE*)

*Mimo ikakve rasprave, odlučismo objaviti sva tri dijela izvješta bez cenzure… ali na latinici.
Upozorenje: Nije za lako uvredljive i one bez smisla za H.

I

PROLOG

Našli smo se toga jutra, 25.6., ispred glavnog kolodvora presednik i ja da ukrcamo bacikle u vlak i krenemo putem Tounja (iako, prva istina je da sam ga pokupio u Gajevoj, gdje je upravo iskrcan iz automobila od strane mušterije, pomislio sam: „dobro je, radilo se, pun je ko brod“. Ukrcani u vlak silazimo u Tounju oko 9 sati i sjedamo na željezne konje. Plan je bio taj dan preći 90-ak kilometara i stići do Bihaća. Prva atraktivna postaja je bio Slunj i slapovi u Rastokama, gdje smo se okrijepili voćem i potočali noge u rijeci. Od tamo nas je put naveo do Plitvica, koje smo samo okrznuli da bi se spojili na cestu D1 čijih nas je 11 km gustog prometa dobrano istraumatiziralo. Po silasku s D1 cesta nas je vodila do graničnog prijelaza, koji smo lako prešli cvikcangama, da bi se ispred nas pojavilo prvo ozbiljnije brdo i prijevoj koji smo prešli ko plitak potok.

S prijevoja slijedio je spust u Bihać u koji smo došli oko 18 sati. Smještaj smo zabezicirali u apartmanu, u centru grada kod simpatičnog domaćina Jasmina, koji je 5 godina radio kao voditelj jedne popularne birtije u Zagrebu.

Bihać nas je iznenadio velikim brojem džamija i nasumično postavljenih mini groblja. Većina stanovnika su muslimani, vrlo srdačni i još uvijek neopterećeni formalnim religijskim pravilima. Iako birtije, tu večer kad smo stigli, nisu nudile hrano do pol 11 zbog ramazana. 2 stvari su bile jebene: 1. burek (prejeben), 2. rijeka Una koja prolazi središtem grada (lungofiume i bircuzi na rijeci). Idući dan smo krenuli cestom uz rijeku Unu do Nacionalnog parka Una (jedan od tri NP u BiH). Dio puta smo prošli makadamom do Štrbačkog buka gdje se nalazi prelijepi vodopad (konkurencija onom velikom vodopadu na Plitvičkim jezerima, na koji se baj d vej može doći i sa hrvatske strane).

Tamo nam je momak koji radi za šankom bič bara rekao da Arapi luduju za Unom i slapom i da kada pada kiša plešu po kiši i valjaju se po livadi. Od štrbačkog buka krenusmo makadamom dalje, spojili se na asfalt pa stigli do kulen vakufa gdje smo pocepali ENORMNI jakojeben burek, suočeni sa hendikepom 3 kg lisnatog tijesta u stomacima zadovoljno smo završili rutu na 60 km od Bihaća u Martin Brodu gdje se nalazi najveći od svih slapova Une.

Tamo smo savili šator u kamp placu, pogledali slap (lijep. ljepši je onaj na Štrbačkom buku) i u lokalnom restaču pocepali superfine pastrmke i ubili koju litru tuzlanskog piva). Tamo smo susreli 4 momaka iz Zg-a koji već neko vrijeme putuju biciklima po Bosni, od kojih trojica imaju više od 5 banki, a voze po 100 km dnevno. S njima smo se zapili. 3. stvari su bile jebene taj dan: 1. slap na Štrbačkom buku, 2. burek u Kulen Vakufu, 3. pastrmke u Martin Brodu. Dan treći. Martin Brod – Drvar – Bosansko Grahovo – granični prijelaz Strmica – Knin. Iz Martin Broda udrismo odmah po strmini za Drvar, prva od tri velike strmine taj dan. Prva strmina nas je nagradila lijepim spustom i pogledom na Drvar.

Na ulasku u Drvar, presjednik je pohodio Titovu pećinu, kako bi, udišući halucinogene pare koje tamo izviru, dobio inspiraciju za daljnje vođenje društva i popričao sa mentalnom projekcijom 2. hrvatskog presjednika. Nakon halucinogenih seansi presjednik je bio spreman za okrijepu pa smo udrili po ćevapima. Nakon Drvara opet uspon, i to sa 400 m.n.v. na 1000 m.n.v., a poslije silazak u prekrasno polje kojemu ne znam ime.

Dolaskom u Bosansko Grahovo dočekala nas je hladna karlovačka na benzinskoj u društvu lokalaca i policajca na dužnosti (pri dolasku, cijenim, u njemu je već bilo par litara pive). Tamo su nas počastili i htjeli još častiti, što smo odbili s velikom boli. Policajac nas je htio uhiti čisto da ima evidenciju da je taj dan nešto radio, bila je dobra zajebancija. Nakon Grahova još jedan manji uspon i onda brutalno dugi silazak do graničnog prijelaza praćen nevjerojatnim vizurama (dulji nego kad se spuštaš sa sljemena). Prođen granični prijelaz, dođosmo do Knina i smjesti smo se u Tri lovca. Tamo smo ubili janjetinu i litru vina. Idući dan rendes sa ostatkom ekipe. Jebenosti bijahu 2: 1. polje prije Bosanskog Grahova, 2. Spust na strmicu.

Igor P. (podaci poznati redakciji)

II

MONOLOG

Nakon par sati nemirnog sna o ratu dojenčadi ulješura, budi me antihrvacka budilica, koja me inače budi svako jutro kako bih efikasnije robovao čovjeku. Otvaram oči i automacki shvaćam da se moram spremit za put na najveći vegr Hrvacke – Dinaru (mislio sam do tad da se vegr zove Dinara). Nakon navratnanosnog spremanja sjedam u tutać i krećem do RANDEVOUS poena iza koncertne dvorane mile kitića. Po dolasku na spomenutu tačku, krećem osjećati neku čudnost – bila je to uzbuđenost žive sile koja zna da se ide penjat na najviši vegr naše dOMVNE. Zbog svega par sati rem faze, nisam mogo prisustvovat u kolektivnom zanosu – ali nisam ni morao. Ulazim u bus, sjedam kraj ljudi koje sam vidio nikad i puštam si najljepše milozvučne uspavanke, koje me na trenutke šalju u poljane di ulješurina dojenčad spokojno ratuje. No sreća mi nije dugo trajala. Zbog uzbuđenja se i sam bus navlažio, te poput plućnog bolesnika na samrti, iscmizio hrpetinu fine vodice po glavi i leđima mi – nije bed, sigurno su filtri ikad bili čiščeni i uopće neam legiju legionele po lopaticama. Sa vjerom u svoje leukocite odjebavam briju i gledam NAPOLJE. A na polju je upravo to – polje – red kupusa, red zgrada, red groblja – na trenutak u glavi čuh Eltona Džona kako pjeva o cirklu života i diže onog malog lava iz knjige o postanku. Gračac – ta predivna mješavina balege i cigle. Počeše me obuzimat misli o nedostatku smisla popraćene sa “zaš je iko tu ratovao” i “dal bi švabe od ovog stvorile turističku Meku”. Nakon još jedno sat vožnje (tako da zaokružimo na šest) dođosmo do neakve ustanove u Kninu – gradu hrvackih kraljeva za onog ko ne zna. U Kninu upoznajemo i najvećeg kralja, trinaestog apostola – Peru – domara doma u koji idemo te nam sa blaženim smješkom velikodušno odnosi višak stvari do doma, da se slučajno ne bismo umorili. Nakon još koji satak vožnje po balegaputu, dolazimo do nekog sela – recimo da je Kijevo jer tamo Jurica Stublić ispušta svoj bili cvitak i/ili goluba. Ubrzo nalazimo put i NAPOKON krećemo stazom ka domu di nas čeka apostol.

Pri pokretanju je bilo oko 48 (na kurcu te nosam) stupnjeva – ne kažem da je bilo prevruće, al dva hobajta su bacala prstenje kraj nas i te spike. Srećom, dUH sVETI je čuo naše vapaje pa nam je u obliku goluba poslo tuču i kišu, te napravio totalni overkil sa munjama – koje su me brutalno uspapčile, čime sam dotako i službeno dno svog uspona. Sjedeći ispod nekakvog žbuna, razmišljao sam zaš sam takav papak da se bojim malo struje te pokušao ne osjećati sram.

Kiša je trajala nekih pol sata, sat, nakon kojeg smo nastavili uspon. Odjednom sam umjesto Alpininih gojzi na nogama imo 2 uginula pasanca koje sam obuo kroz jedne od njihovih brojnih otvora – nije bed, imam druge, OSIM. Točno 3 sata su prošla od kad smo na proplanku ugledali mjesto od kojeg su se čuli glasovi od doma koji je bio odma iza ugla pa treća desno. Dina je bila jako ponosna jer nam je usprkos kiši trebalo samo 3 sata. Po dolasku, krenulo je masovno skidanje.

Osjećao sam se blago uzbuđeno, al đaba, precjednik me nije ni pogledao kako spada iako sam ukebao krevet ispod njegovog. I tako krenuše večer. Bila je i tekma. Večer je završila dubokim, intelektualnim, ali prije svega tihim i pristojnim razgovorom doktora Potočnjaka i mene. Na žalost, prekinuo ga je pjev ptica kad svatismo da je dugi dan pred nama. Padne noć, bi jutro dan drugi (osim šta je pala pred 8 sati). Buđen predivnim glasom precjednikovim, kao zborom anđela, dižem se iz mrtvih. Odmah nakon njega, dolazi mi onaj peder Dioniz i traži kamate – jebo mu ja mater. Niš, nekako uspjevam ne umrijet i krećem na vegr – u kompi smo doktor, Protka i ja, te raspravljamo o brojnim beneficijama eko feminizma. Nakon hrpe penjanja, eto nas na vegru – i pazi ovo, vegr se ne zove Dinara, već Sinjal – jebeno.

Provedosmo koji satak, pol gledajući zelenbube, maštajuć o dirkanju bOGA i prizivajući crne oblake, nakon čega nam je fÜhrerica naredila silazak u rodno mjesto jednog od naših najvećih heroja, koji je ubijao civile kad je bilo najpotrebnije – branirata glavića. I tako odosmo u glavić.

Put dolje je bio dosadan kao što to obično biva sa vraćanjem nakon pokorenog vegra. Iz puke dosade moro sam dvaput uganut gležanj. Srećom, opet nas je snašla tuča kiša i gromovi što je ubilo monotoniju. Nakon jedno 3 do pet sati hodanja, dođosmo do našeg vjernog cmizavca i čekasmo fÜhrericu koja je čučala od munje jedno sat vremena. Tamo nas je susreo i domar apostol, s kojim smo popili zadnju pivu nakon čega je bacio čari blaženog barda, da nas čuva dok cmizimo autocestama. Kad su se svi uspjeli presvuć, bilo je vrijeme za povratak u realnost. Polako sam počeo tonuti u depresiju i proklinjat svijet u kojem moraš radit a ne bit na vegru svaki dan. Jebeš to sranje. Pade noć, dan treći, osim šta je ponedeljak, jebo mu ja sve. bOG vas blagoslovio.

Vedran K. (podaci poznati redakciji)

III

EPILOG

Dinara je bogato stanište brojnih životinjskih i biljnih vrsta. Tu možemo naći vuka, medvjeda, lisicu, risa, divljeg vepra…Razno ljekovito bilje raste na obroncima naše najviše planine. Dinara također obiluje brojnim insektima. Leptirima, pčelama, vretencima, kornjašima. Imamo bogat fond iz porodice paučnjaka. Poznato je da tu obitava crna udovica, mali crni pauk sa karakterističnim crvenim pjegama izrazito jakog otrova, u težim slučajevima može biti i smrtonosan. Od otrovnih pauka tu susrećemo i smeđeg pauka samotnjaka čiji napadi na ljude su vrlo rijetko zabilježeni a poznat je po tome što njegov otrov razara tkivo. I sad je red da spomenem još jednog pauka. Njegovo postojanje za mnoge je mit, puka izmišljotina, priča za malu djecu. Tog pauka nikad nitko nije vidio, ali su ga mnogi osjetili na vlastitoj koži. Riječ je o neprijateljskom pauku u narodu još znanom kao PAUK ČETNIK (lat. arahno cetnikus). Pred sam kraj domovinskog rata vidjevši da gube na svim frontama i da se san o Velikoj Srbiji ruši kao kula od karata četnici su se odlučili na očajnički potez. Budući da su u svojim redovima imali brojne znanstvenike, kirurge, genetičare odlučili su iskoristiti te svoje vrijednosti i to na jednom običnom malom pauku. Vrlo preciznim kirurškim zahvatom(a tu su bili majstori) ugradili su mikročip u mozak tog malog brzog i spretnog stvorenja kako bi održali ideju Velike Srbije živom u budućnosti. Taj čip reagira tako da na svaki spomen riječi hrvatsko, hrvatskog, Tuđman, HDZ, odašilje impuls u centre u mozgu zadužene za agresivno ponašanje i pauk napada trenutačno bez razmišljanja. Sad kad odvrtim film nije slučajno da se napad na mene i kolegicu planinarku Antoniju dogodio baš za Dan državnosti i nogometnu utakmicu naše reprezentacije kad su nam srca bila ispunjena domoljubnim zanosom. Kao da nije bilo dovoljno što je Hrvatska nezasluženo ispala i uništila snove svim pravim Hrvatima, pauci četnici su nam odlučili dodatno zagorčati život. Pod okriljem noći, kukavički sakriveni po mračnim kutevima, šupljinama, dekama, krevetima odlučili su zariti svoje velikosrpske očnjake u naša mlada hrvatska tijela ispunivši ih otrovom. Otrov djeluje sporo, neprimjetno ali vrlo efikasno. Tek drugi ili treći dan kako se ne bi moglo povezati s njima. Ali ja znam da je riječ o njima i znam da nisu mit i da ih je puna Dinara. Ima lijeka i za njih (injekcije synopena, klavocin, antihistaminici).

Nikad neće uspjeti uništiti hrvatski duh, naše zajedništvo i domoljublje. Neka nam živi naša jedina domovina.

Siniša P. (podaci poznati redakciji)

Foto:

Razne Izletnice i Izletnici (sva prava pridržana)