IZLET NA
TJENTIŠTE – SUTJESKA – TRNOVAČKO JEZERO – MAGLIĆ – VOLUJAK

Vrijeme izleta: lipanj, 18.- 22.2016.

Izletnica i izletnika: pet (5)

Zapis o Bosni

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od Sna
(Mak Dizdar, epitaf iz zbirke „Kameni spavač“)

 Krenuli smo u subotu 18. lipnja, sa dva auta, izletnik Capan je bio savršeno točan,  ja nažalost ne, prespavao sam, vjerojatno od uzbuđenja nisam uspio zaspati do 4 ujutro, a onda je teško  ustati, isprika Capanu zbog čekanja. Potrpao sam se u komfornog forda, pomalo sretan što ne vozim (disel je ipak disel) i krenuli smo. Prva kava je bila na odmorištu u Ježevu, tu se nalazimo sa ostalim članovima naše male družine, dogovaramo neke detalje oko puta i krećemo prema Slavonskom Brodu, nakon kratke pauze na lokalnoj benzinskoj idemo prema granici, prelazimo Savu i za nekih dvadesetak minuta stižemo u Derventu. U Derventi stajemo kod najpoznatijeg slastičara u gradu, danas je poznatiji po dobrom bureku, nakon što smo slistili nekoliko komada i zalili jogurtom nisam mogao odoliti a da ne pojedem jednu tulumbu, ode dijeta kvragu, ali opet, jednom se živi. Na odlasku iz burekdžinice slušamo tugovanje dobrodušnog gazde koji nam priča o čudnom vremenu koje je došlo i u Bosnu ili je Bosna došla u to vrijeme, jer eto, jadan, nije izdao fiskalni račun, a snimila ga je porezna inspektorica, istu nije uspio podmititi i platio je paprenu kaznu. Tko bi rekao da će tako biti i u Bosni, zemlja ide u propast, ni inspektora više ne možeš podmititi.

Poslije doručka vodim družinu na glavni gradski trg u želji da ih počastim kavom ili pićem. Osjećam da ih grad zanima pa im pomalo pričam o nekim detaljima iz prošlosti. Trg nakon obnove  izgleda gotovo isto iako je bio porušen u ratu, u stotinjak ili možda dvjesto metara su općina, škola Nikola Tesla, džamija, pravoslavna crkva, katolička crkva i fontana koju je projektirao akademski kipar Izet Đuzel, duša grada. Volim tu fontanu, po mjeri je, na njenom zidiću smo sjedili kao klinci, na tom istom zidiću smo slušali isječke iz vrućih ljubavnih romana i časopisa „Erotika“ (redovito ih je čitala draga Anita koja je bila hrabra i prva se suočila s pubertetom), uvijek se sjetim te čudne tišine dok je čitala, upijali smo svaku riječ i teško disali. Na prvi pogled grad izgleda idilično, ali nije tako, podjele su duboke. Dio trga gdje je katolička crkva je trg Sv. Jure a ostatak se drukčije zove, a trg je jedan… To je Bosna.

Krećemo dalje, vozimo se relativno dobrom cestom prema Doboju, usput se „divimo“ novoj arhitekturi pored ceste, užasna devastacija prostora, to bi trebalo pokazati arhitekticama iz društva, bile bi „oduševljene“, nakon Doboja prolazimo kroz Zenicu, pa Kakanj i relativno brzo smo u Sarajevu. Bosna ima i pravu pravcatu autocestu i taj dio puta smo brzo prošli. Iza Sarajeva dolazi težio dio puta prema Foči, na cesti ima svega od motokultivatora do krava, ipak Capan je čvrst vozač i eto nas na Tjentištu. Za kraj čeka nas dva sata dosadne i teške vožnje po vrlo lošem makadamu ali Capan je ostao na nivou.

Na Visoravni kojoj zaboravih ime ostavljamo aute, stavljamo ruksake na leđa, uzimamo svaki po neki dio šatora i polako krećemo prema Trnovačkom jezeru, stižemo u sumrak nakon dva sata hoda i podižemo naš mali kamp.

USPON NA MAGLIĆ

Sad kada već imam neki staž kao planinar mogu reći da u društvu postoje hodači i spavači, kako će se poslije pokazati, na žalost, nas 5 na ovom izletu smo spavači, ustali smo kasno, donekle nas mogu opravdati umorom od puta, ali ne u cijelosti. Nakon odlične Miloševe turske kave polako krećemo prema Magliću, kažem polako jer već je 11 sati, poslije ćemo platiti cijenu naše opuštenosti. Krenuli smo dobro, ali već na početku uspona počela je lagana rosulja koja je polako prelazila u ozbiljnu kišu. Otprilike na pola puta sklonismo se u zadnju šumicu prije vrha s namjerom da pričekamo i vidimo hoćemo li nastaviti ili se vraćamo. Družina se tu malo podijelila, dio nas je za nastavak uspona dio za povratak, ipak nastavljamo prema gore. Uspon je srednje težak, a svaki korak prema gore je nagrađen sve ljepšim pogledom. Sam vrh Maglića je visok 2386 metara i osvojili smo ga negdje oko 3 sata poslijepodne. Za vrijeme dok smo se slikali, popili pivicu i nešto gricnuli vrijeme se brzo počelo mijenjati, teški oblaci su polako osvojili vrh, a mi odlučismo da brzo krenemo prema dole… na našu žalost ne dovoljno brzo.

O POSVETI

U društvu se ponekad događa da spavači napadaju hodače zbog možda prevelike revnosti, ranog kretanja, događa se i obrnuto iz obrnutih razloga… Dok smo gledali oblake kako osvajaju vrh shvatili smo da nam je taj dan uistinu jako nedostajao jedan hodač. Prije polaska prema jezeru uzeh bilježnicu iz kutije na vrhu i krenuh upisivati imena likova iz Izletnika koji su pohodili Maglić, za to vrijeme vrli i na trenutke inspirativni izvršni potpredsjednik ogledavaše se oko sebe zabrinut zbog oblaka i sve jačeg vjetra, kao iz topa ispali „Prepoznajete li sada vrijednost I. Dž. u društvu, da je ona s nama ovo se ne bi dogodilo, sad smo naje*$#&!“ Obzirom na neke prošle događaje i lošu komunikaciju još iz planinarske škole na trenutke mi se javi mala grižnja savjesti, ali samo mala… Više se ne sjećam kome, ali nekom iz družine pade na pamet da napišemo posvetu, bila je prava nesreća po mene da sam u tom trenutku držao olovku u ruci i brzo smislih posvetu, što da kažem, u zadnje vrijeme mi samo gluposti padaju na pamet, naravno, zločesti Valjak je iskoristio priliku i brzo slikovnu vijest objavio na fejsu, izgubio se smisao, shvatilo se krivo, a račun dođe meni na naplatu…

Silazak je bio težak, kiša sve jača, sijevalo je i grmilo, nekoliko puta sam se poskliznuo, do ulaska u šumu bili smo potpuno mokri. Zabrinuli su se i Miloš i Branko, pratili su naš silazak i dočekali nas onako promrzle i mokre vatrom i odličnom rakijom. Uvijek ću im biti zahvalan za to. Sve u svemu uspon na Maglić je bio jedno lijepo iskustvo ali i oštra pouka majke prirode.

CRTICA O VALJKU

Netko u društvu jednom reče da Valjak nije tijelo, već lik, ja bih rekao sjajan lik. Valjak je odličan suputnik, iskusan planinar, čovjek s finim smislom za humor i određenim  elementima dobrog vođe. Valjak je i poželjan cimer u šatoru, čovjek ne hrče, čim legne zaspi i ako imate sreće da je dobro papao zaspat ćete uz slijedeće zvuke :

-uuuuuuuuuuuuu njam, njam, njam…

.uh…njam, njam…

I tako se strofica ponavlja neko vrijeme.

USPON NA VELIKU VLASULJU

Treći dan popeli smo se na Volujak, na vrh Velika Vlasulja, uspon smo započeli preko prekrasne visoravni na kojoj lokalni seljaci dovode blago na ispašu. Nemam što puno napisati o tom danu osim da smo uživali na snijegu, prekrasnom krajoliku i vidicima…Na jezero smo se spustili kasno poslijepodne i večer proveli uz vatru i hladno pivo koje Miloš hladi u ledenoj izvorskoj vodi.

TJENTIŠTE

Dan prije povratka u Zagreb otišli smo se na Tjentiše i posjetili memorijalni park bitke na Sutjesci. Sam park je relativno zapušten i devastiran, ali postoje naznake obnove. Uzeli smo noćenje u lokalnoj birtiji „Makadam“ za koju mogu reći da je pristojna, sama hrana je bila jedva prosječna ipak preporučujem ih svakom putniku. Zadnjeg dana, malo iza podne rastali smo se s izletnikom Capanom, koji je produžio boravak u Bosni i polako krenuli prema Zagrebu. Napravili smo pauzu u Jajcu, posjetili muzej AVNOJA i popili piće s prijateljem iz srednje škole. Ako izuzmemo da se Valjak u Kaknju morao riješiti viška dijelova s auta, put kroz Bosnu je bio pravi užitak. Bio je to sjajan izlet i nadam se da ćemo ga ponoviti s većim brojem Izletnika.

Sročio: Robert Ć.

Fotke: tko zna