23.-24.11.2024.
Poštovani predstavnici planinarskog društva Izletnik, obraćam Vam se u ime vlastitih inicijala (A.K.) kako bih demantirala navode iz izvještaja o izletu na Kum, u kojem sam grubo oklevetana, a planinarska javnost obmanjena. Autor sramnog teksta, izvjesni H.R., osim što je prekršio stavke iz ugovora o pisanju iz sjene (eng. ghostwriting), grubo je prekršio članak 19. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine) koji svakom građaninu jamči pravo na ugled, čast i dostojanstvo. Ovim putem dotičnom poručujem da ću, ukoliko mi se javno ne ispriča u roku od tri dana, biti primorana zadovoljštinu potražiti pred nadležnim sudskim tijelima RH, a Vas pozivam da mi ukoliko do toga dođe, pomognete pred sudcem i porotom opovrgnuti gnjusne klevete iz spornog teksta kojeg prilažem u nastavku.
Sjećanje na Kum i Rimske Toplice
by A.K. (47), ženski zatvor Požega, 2037.
Godinama se šira javnost pitala zašto sam te davne 2024. godine, naizgled ničim izazvana, potamanila dvadesetak nedužnih planinara na dvodnevnom izletu u Sloveniju. Priznajem, ni sama više ne znam zašto. Možda sam ustala na krivu nogu, možda sam popila koju pivicu previše, možda mi je Mars bio u Veneri, možda su hormoni podivljali, a možda je bilo zbog Rafaela i bokala vina… Zaista ne znam, nemojte misliti da sam nedobra, svakome se dogodi da se malo zaigra. Kada sam pročitala popis ljudi koji su se prijavili za izlet, neka su mi imena odmah zazvučala antipatično, pa sam ih se ekspresno riješila prije samog izleta. Na početku izleta, u ranu zoru na peronu glavnog kolodvora dočekala me dvadeset i jedna naivčina. U strahu da će mi ponestati hladnog oružja u WhatsApp grupi sam danima prije poticala ljude da ponesu dereze i štapove, pa me obradovalo kad sam vidjela da su me mnogi poslušali. Pepić je prvi platio glavom, s njim je bilo relativno lako: stajali smo na peronu i rekla sam mu „Vidi, veš mašina!” on se okrenuo i poviknuo „Gdje?! Gdje?!” pa sam ga samo gurnula pod HŽ-ov brzi vlak koji je kasnio dvadesetak minuta.
Dok je rečeni vlak vozio od Zagreba prema mjestu Zidani most u Sloveniji, Kristina je sjedeći nasuprot mene sjetno promatrala slikovite prizore koji su se nizali pred prozorom vagona: navijačke grafite na derutnim fasadama starih zgrada, odlagališta auto otpada u okolici Zaprešića, dimnjake nuklearne elektrane Krško, kričave oglase na jumbo plakatima… Bila je toliko zanesena da nije ni primijetila kako joj sipam bojni otrov u termosicu. Na moju sreću piće je ponudila i Mariji pa sam tako riješila dvije muhe jednom termosicom. Na peronu u Zidanom mostu trebao nas je dočekati Frane koji je planirao doći autom, ali mu je planove poremetila bomba koju sam postavila ispod auta noć prije, pa smo se bez njega okrijepili krafnama i kavom u lokalnom kafiću prije nego smo krenuli s usponom. Imala sam dovoljno mišomora da pospem samo jednu krafnu, pa sam posula Valentininu. Toliko ih je hvalila da sam odlučila da je dostojno i pravedno da joj budu posljednji obrok.
Na početku staze između izletnika i planine ispriječila se rijeka. Preko rijeke smo trebali prijeći u žičari na ručni pogon: netko uđe u malenu četvrtastu gondolu koja na razapetoj sajli visi iznad rijeke, a netko okretanjem kružne poluge tjera gondolu na drugu obalu. Putem do žičare sam cijelo vrijeme Antuna i Ivora nutkala raznim napitcima, pa sam im predložila da zajedno prijeđu rijeku u gondoli, i rekla kako bi bilo fora zaustaviti gondolu na sredini rijeke i snimiti kako se iz nje natječu u pišanju u dalj. Oni su, kao veliki fanovi Jackassa, oduševljeno prihvatili. Nisu ni slutili da će se i oni poput svojih mlazova stopiti s tokom rijeke i otići u nepovrat, dovoljan je bio jedan pravovremeni trzaj poluge. Nedugo zatim sam kršnim momcima Ivanu, Robertu, Marku i Karlu protumačila da je najbolje da svi skupa idu gondolom s obzirom na to da je sajla dotrajala, a gondola predviđena za jednu ili dvije lakše osobe. Oni su se složili s mojim mudrim argumentima, a ja sam im za svaki slučaj uvalila i nekoliko težih ruksaka.
U nastavku uspona sam se ponudila da budem metla, znajući da ću tako najlakše pomesti nekolicinu preostalih izletnika. Primijetila sam da je Ana jako privržena svojim štapovima pa sam jedan od njih bacila niz provaliju i ciknula „Jao, ispao ti je štap!” znajući da se neće spasiti pokušavajući spasiti štap. Planinareći dalje po snježno bijelim proplancima posutima otpalim žutim lišćem drveća što se nadvilo nad put, na svježem zraku sam bistro kalkulirala kako da se riješim dvojice programera: Hrvoja i Damira. Kada sam u daljini, pod skrovištem napuštenog mlina, ugledala medvjedicu koja čuva svoje mlade, sinulo mi je da im kažem kako sam čula da se u toj prostoriji nalazi novi JavaScript framework, i tako su oni sami bezglavo pohitali u svoju propast.
Već me pomalo počeo hvatati strah da će preostali izletnici primijetiti kako nas je nešto manje, ali srećom Domagoj je kao organizator i predvodnik imao samo konačni cilj na umu: Planinarski dom na vrhu visokom tisuću i dvjesto metara, pred njim bijelim prekrivačem pokriveno maleno igralište za djecu, kraj igrališta velebna kamena crkva i radiotelevizijski odašiljač, te pogled koji seže prema Kamniškim i Julijskim Alpama čiji vrhovi vire iz oblaka poput šiljaka dereza kojima sam ga na kraju zatukla.
U idiličnom i toplom planinarskom domu za obrok se nudilo nekoliko jela. Maja, Tina i Vanja su naručili jotu, pa sam im predložila da obrok začine aromatičnim klinčićima koje sam sama pripremila, pristali su pa mi je preostalo da pospremim još Anu i Doru. Kako je bilo viška jastuka budući da smo za potrebe izleta rezervirali dvadesetak kreveta, tijekom noći posjetila sam njihove sobe da provjerim spavaju li udobno ili bi im san bio dublji s pokojim jastukom preko glave. Ujutro sam s Rafaelom otišla na zasluženo brčkanje u toplim mjehuričastim bazenima Rimskih toplica, a on me počeo zamarati time kako moramo napisati izvještaj. Rekla sam mu da me pusti na miru i da ga napiše sam, i tako me moj rođeni zaručnik drukao svekolikoj javnosti, pa sam završila u ćuzi. Sada povazdan kroz maleni prozorčić u zidu samice čeznutljivo gledam prema Požeškoj gori u nadi da ću jednog dana ponovo planinariti i lijući gorke suze pjevam svoj Požega prison blues: I know I had it coming, I know I can’t be free, but those people keep on hiking, and that’s what tortures me.
Autor: H.R.