26. – 27.3.2022.
IZLET NA KONJON RIJEKE ČIKOLE, PENJANJE NA PROMINU I POSJET KANJONU RIJEKE BIJELE
TEŽINA: nije teško
VRIJEME: sunce piči
TRAJANJE : dva dana
DOJAM : divotica
EKIPA : za poželjet
Dok normalan svijet neradnom subotom u rano jutro spava, Izletnici jure put juga. Pokret oko 6 sati i pravac kanjon Čikole. Okupljanje oko 11 sati kod ZipLine Čikola, mazanje kremicama sa zaštitnim faktorom jer sunce prži ko ludo, provjera ruksaka, penjačke opreme (kacige, pojas, ipsilon…) i krećemo jer pred nama je divan sunčan i topao dan u kanjonu. Od vidikovca s kojeg se pruža prekrasan pogled na kanjon rijeke Čikole, a do same ferate imamo kratko hoda i evo nas. Ana, zadužena za izlet daje još kratke upute, upozorenja i polijećemo.
Vlada uzbuđenje u kombinaciji s malo straha, a cijelim putem čuje se kliktanje karabinera.
Ferata je dugačka oko 7 kilometara i nije zahtjevna ali je predivna. Neki dijelovi su malo zahtjevniji no ništa što bi spriječilo jake snage PD Izletnika u svom naumu prolaska ferate.
Vode u kanjonu nema makar je tek ožujak. Svi izletnici su nakon cca 3 sata uspješno prošli feratu i nakon nje zaslužen mali odmor u samom kanjonu i povratak nazad. Dio grupe ide gornjim putem (mimo ferate) a dio se vraća po ferati. Divota i super iskustvo.
Nakon povratka do auta dio Izletnika ide nazad za Zagreb, a ostatak nastavlja svoj pohod na Dalmatinsku zagoru.
Odlazimo u obližnji Planinarski dom „Promina“ gdje divan dan završavamo uz roštilj, dobru kapljicu i malo glazbe. Da, da na red je došla (koliko god se pravili da ne znamo) : „ Na izvoru rijekeeee Čikoeeee“
Spavanac.
Dom je odličan, domaćini ljubazni : 🙂 Cijena spavanja s članskom iskaznicom društva po osobi je 40 kn + 10 kn korištenje kuhinje.
Dan drugi.
Buđenje, doručak, pakiranje i kad smo već tu, kratki uspon (50 min) na Prominu i vrh Čavnovka. Do vrha vodi dobro markirana staza, ne preporuča se previše odmicanje od staze zbog zmija, a kažu da još nije sve razminirano. Pa eto.
Ako je misto = mjesto jel onda Promina= Promjena? Ili Promina nikada neće biti promjena? Hmmm 😀
Nakon kratkog predaha i fotkanja vraćamo se nazad do planinarskog dom i dalje autima pičimo prema Karinu, odnosno kanjonu rijeke Bijele. Iskreno, nikom se baš i ne da. Lagani je umor, sunce piči al ajmoooo.
Pogađate, ni te rijeke nema. Istina, vele da vode ima svega par dana u godini no to ne umanjuje ljepotu kanjona.
Staza uz kanjon nije zahtjevna i traje cca 45 minuta. Vodi nas do izvora rijeke Bijele koji se nalazi u špilji u koju se može ići i jedino tamo ima nešto malo vode.Za proći kanjon nije potrebna nikakva penjačka oprema. Samo malo volje i vode naravno. 🙂
Vraćamo se istim putem nazad, umorni i sretni jer nam je drago da smo ipak išli vidjeti kanjon koji definitivno nije razočarao.
Pusa, pusa
Bok, bok i povratak doma.
Sve u svemu divan sunčani vikend.
Autor: Bela
Izvještaj drugi
Via ferrata put nešto kraći od 2 km, pređen za nešto više od 2h iz smjera sela Ključa, tj. s parkirališta ZipLine, uzvodno. Međutim, kako „nekim adrenalin junkiema“ ni to nije bilo dosta, vratili su se i povratno via ferratom nizvodno za cca 50 min.
Sama ferrata započinje silaskom uz korištenje sajle (doduše, prvo valja hodati od parkinga do ulaska u ferratu cca 15min). Nakon silaska slijedi čisto pješačenje uz sam rub kanjona ovog puta presušenog korita te opjevane rijeke Čikole. Nastavlja se spuštanje po policama, osiguranima sajlom. Ferrata je razine težine „B“, dobro osigurana, s čvrstim uporištima za noge, bez provalija s sasvim sigurnim prijelazima. S nama desne strane cijelim putem imamo otvoren pogled na nažalost presušeni kanjon rijeke Čikole. Hoda se dalje do točke kanjona gdje se provlačimo kroz „procijep“ tj. uz gromadu odlomljene stijene.
Početak ulaska u ferratu 
Provlačenje kroz “procijep”
Sada, uz čak i malo uspona te vijuganja staze dolazi se i do prvih „klanfi“, malih vertikala i glatke stijene. Uglavnom se cijelim putem izmijenjuju etape od kraćih pješačenja bez ikakve potrebe za osiguranjem te osiguranih područja s klanfama i sajlama za kratka vertikalna penjanja. Pri samom kraju ferrate stiže se i do malo izazovnijeg dijela prelaska preko izloženih, a glatkih stijena, što se uspješno savladava uz „žmikanje“ sajle ili priljubljivanja uz stijenu.
Bila je ovo lagana avantura s prizorima surovosti, negostoljubivosti i strmih terena Zagore, malo adrenalina, nekoliko „photo shootinga“ te vremenskih prilika primjerenijih za ljetne mjesece, bez debele hladovine i guste krošnje i tek uz poneki lahor iz smjera zapada. Doduše, čuo se gdje koj cvrkut ptica i nedefeinirano šuškanje u suhoj travi (!). Iako su se rijeci Čikoli divili i Turci još od davnog 16. st. te joj i nadijenuli naziv Čikojla (voda kroz litice), mi smo ovoga puta ostali lišeni toliko priželjkivanog gromoglasnog huka njezine snage. Gdje je Čikola kad je nema? Možda saznamo nekog sljedećeg puta.
Autor: K.Z.